Srpanj 2022. ide dalje

Pasje vrućine. Moj je pas otkrio čudesan stroj zvan ventilatorom i ne odvaja se od njega, više ga ne zanimaju ni igrice na mobitelu. HitrecPričam mu o ljudima koje sam upoznao u životu, u medijima, u politici i drugdje, u čijoj sam se blizini ljeti uvijek osjećao ugodno jer su se okretali kao ventilatori.

Četrdeset stupnjeva u hladu, puste ulice posebno prošle subote kada ni psa nije bilo na cesti. Ali turisti dolaze bez obzira na temperature, voze se prema moru koje će ih spasiti i smočiti do kože, vijesti spominju mitska mjesta (naplatne kućice u Lučkom) i mitska vremena (2019.), dosadno dozlaboga i banalno, sve manje kontinentalnih Hrvata na hrvatskome moru, prepuštamo ga strancima kao i Hrvatsku uopće, domaćima preostaju rijeke, jezera i šljunčare, festivale gledaju na ekranima. Pulski je nekako brzo završio filmom Zbornica kao slavodobitnikom, što se uklapa u finalnu priču hrvatskoga školstva ove godine koje se također proslavilo betonizacijom procedura i zaključavanja (a ne samo zaključivanja ocjena) Automata koji ne priznaje pogrješke jer je ljudski griješiti a on nije ljud, ne priznaje pravo žalbe a djeca neka plaču. Pod eseje se mogu potpisati samo književnici, esejisti, doduše mnogima je nakon dvadesetak godina žao što su se potpisali, ali nema natrag. akademik Viktor Zmegac snimio Mirko Cvjetko 2U vrijeme velikih vrućina umro Viktor Žmegač koji je potpisao sve što je napisao i sve je bilo na razini koju je teško dosegnuti, a znalci hrvatskih prilika nisu prešutjeli kako mu je bilo teško dosegnuti status akademika, što se u jednom trenutku bilo pretvorilo u veliki skandal. Na kraju mu se HAZU smilovao, primio ga u svoje okrilje nakon što je u međuvremenu uvrstio u akademike poneke manje poznate i manje vrijedne osobe, pa i jednoga sekretara iz vremena već ocvaloga komunizma koji je 1989. – u vrijeme bitke oko jezičnog amandmana – ustvrdio da „mi Srbima moramo popustiti jer imamo hipoteku“, na što je iz publike u Teatru ITD iskočio gnjevni Franjo Tuđman i vikao da mi Hrvati nikakvu hipoteku nemamo, a vikali i još mnogi, pa i potpisnik ovih redaka. Povijest o kojoj ljudi ne znaju puno, ali povijest koja se ponavlja. Nije važno, ali je zabilježeno u knjizi Lijepa moja, a to je važnije. Tema je ionako druga, naime kako se proizvode akademici i koji su kriteriji i ima li ih uopće. Jesu li Matoš ili Tin ikada imali šanse postati akademicima, pitam ja i odmah odgovaram – nisu. Boemi i zgubidani.

Nije sve tako crno niti je Akademija baš uvijek nemilosrdna, štoviše ima i dobrih trenutaka. U zadnje je vrijeme kreirala dva teksta koji zaslužuju pozornost, jedan više-manje općenit o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti, drugi kao odgovor na srbijansku deklaraciju (ili što već) o granicama srpskoga jezika. Ta srbijanska je u samom naslovu pogrješna, jer znamo da srpski jezik nema granica i obuhvaća vascelu Italiju, Polineziju itd., ali HAZU nije nasjela ni reagirala političkim nego znanstvenim iskazom, pa točku po točku srušila tačku po tačku beogradske ujdurme koju sam na kraju i ja pročitao u cijelosti, vrlo zapanjen doista niskom naučnom razinom suvremenih srbijanskih lingvista. HAZU zgrada 002 sa zastavamaNe tako davno, osamdesetih prošloga stoljeća, slični beogradski tekstovi bili su puno bolje, no barem lukavije i opakije sročeni, pa se trebalo malo pomučiti da ih demantiramo i pustimo niz vodu, ali je sada očito umjesto starih lukavaca stupila na scenu manje obrazovana generacija o kojoj ne znamo gotovo ništa, osim da je sastavila rečenu besmislenu pisaniju koja govori, između ostaloga, o „lingvističkom jeziku“. Ima li što gluplje, ne znam. Sva je sreća da je u međuvremenu u Hrvatskoj oživjelo zabranjeno Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, oživjelo u naručju HAZU, godinama nakon što je to Vijeće u muk protjerao sada već zaboravljeni ministar Jovanović i dekretom smijenio velikoga Radoslava Katičića koji u jezikoslovlju ima status i važnost Pelješkoga mosta. U dnevnim su se novinama, subotnji esejistički broj, prisjetili Katičića i lijepo o njemu pisali, ali je naslov kreirala neka redakcijska mutež, te je glasio, otprilike, da je Katičić razočarao „velike Hrvate“. Čitam tekst, u tekstu toga nema. Naravno da nema i ne može biti jer je Radoslav od 1967. i Deklaracije pa sve do smrti bio na prirodnim pozicijama posebnosti hrvatskoga jezika. Ako je tko razočaran, onda to nisu bili ni veliki ni mali Hrvati, ni srednji, nego nitkovi koji i dan-danas laju na mjesec zajedničkim jezikom, odnosno nepostojećom tvorevinom koja je u skladu s najnovijom srbijanskom provokacijom o granicama srpskoga jezika.

Eto mene opet o jeziku, premda nevoljko, ali moram jer se ama baš ništa nije promijenilo, memorandumi su uvijek isti, patološka srbijanska nezajažljivost bez promjena, pod ruku s povijesnim krivotvorinama u kojima Hrvatska ima status permanentne ustaške države bez prava na život, bez prava da jezik naziva narodnim imenom, što sve zajedno zaudara na neizlječivu bolest. Hrvatska, znači, kao odmetnuto područje velike Srbije, hrvatski jezik kao umjetni organizam nastao 1991. I što da im čovjek kaže? Vucic PutinDa se napokon opamete? Očito teško i nemoguće, pa ne treba više na to ni računati. No da je i opasno, jest, u ovoj novoj podjeli svijeta gdje je Srbiji uzor putinovska Rusija, čiji je modus operandi prema Ukrajini potpuno isti kao i srbijanski prema Hrvatskoj, i glede teritorija, i glede jezika, i glede „denacifikacije“. I glede Oluje od koje su Rusi, lažno, strahovali, pa ju spriječili „specijalnom operacijom“ uništavajući ukrajinske gradove, pritom gađajući kao i Srbi u ratu devedesetih – kazališta, knjižnice, dječje vrtiće, škole, bolnice, crkve i samostane. I danas Beograd, zaboravljajući po prirodi stvari, odnosno srbijanskih podmetanja, pamti samo Oluju, a onih pet godina srpske invazije i okupacije nestaju u magli. Užasan gubitak SAO krajine u Hrvatskoj nadoknađen je djelomice republikom srpskom u Bosni, kao zalogom da nije sve ni u Hrvatskoj izgubljeno, pa se i nadalje lako prepliva Sava, što je pokušao i neplivač Vučić. Prilog večernjih novina o biskupu Komarici vrlo je dobro štivo za mlađe naraštaje koji o progonu Hrvata iz sjeverozapadne Bosne i Posavine ništa ne znaju, a ne znaju jer ta „epizoda“ nije u kurikulu, možda će biti u novom predmetu Kritičko mišljenje, ali ne će. Autorima priloga svaka čast, i nas koji nešto znamo podsjetili su na jezive detalje.

U Bosni se od tada ništa nije promijenilo, u srpski entitet vratilo se nekoliko tisuća Hrvata od onih dvjesto tisuća prognanih, u bošnjačkom entitetu zvanom Federacija Hrvati opstaju na milosti Božjoj i povremenoj dobroj volji visokih predstavnika, rijetko iskazanoj u češćim pakostima na račun Hrvata. BiH HRSadašnji v.p. pokazao je iznenadnu odvažnost da Hrvatima barem u Domu naroda osigura dostojan položaj, ali i to je tek ideja s dosta nepoznanica i razularenim bošnjačkim otporom. Bakirovi begovi žele ostati jedinim vladarima Federacije i sve će učiniti da tako bude i u budućnosti, varati, lagati, ta učili su od najboljih. Ako što i potpišu, već drugoga jutra ponište, kao što je Izet učio dijete Bakira. Europska unija nemoćno sliježe ramenima, ima hitnijih poslova, a uz to je zapadnjacima bliža ideja o građanskoj državi, iluzija i deluzija u bosanskim prilikama, ali tako draga raznim SPD-ovcima i ne samo njima, što znači da ništa ne razumiju. I tako već trideset godina. No da bolje razumiju, recimo u Njemačkoj, potrudila se nova generacija „njemačkih“ političara koji začudo imaju muslimanska imena, bistri bošnjački muslimani koji su vjerojatno u vrlo mladim godinama preko Hrvatske dospjeli na zapad, lijepo se integrirali i sada „u ime Njemačke“ sole pamet jugoistočnoj Europi. Vjerojatno je o tome govorio Milanović, svojim načinom, i bio je u pravu, za razliku od drugih njegovih vanjskopolitičkih eskapada, plemenito zamišljenih ali posve nediplomatski realiziranih i na kraju kontraproduktivnih kao u slučaju Finske i Švedske.

Dosta o BiH, s tim da treba reći (koliko god na prvi pogled glupo) da je za Pelješki most najzaslužnija BiH kojoj je ni krivoj ni dužnoj pripao hrvatski Neum. Povijesnu pozadinu znamo, ne treba ponavljati. Ova se rubrika pojavljuje kao i obično u ponedjeljak, pa ćemo otvorenje mosta komentirati za sedam dana. Za sada je znano da će u „neveri“ s jedne strane pojuriti Plenković, a s druge Milanović u nešto skromnijem automobilu. Tko će ostati na mostu, vidjet ćemo. Režija: Krešimir Dolenčić.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.