Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Polovicom lipnja 2022.

Nevrijeme se okomilo na Hrvatsko zagorje, u Karlovcu spriječili tuču crkvenim zvonima, znači može se kad se hoće i kad je Bog s nama, na Tijelovo mirnije s manjim pljuskovima, ljudi spajali neradne i radne Hitrecdane u čemu smo upravo ingeniozni pa prosječni zaposleni Hrvat s dobrim poznavanjem kalendara i nešto mašte ima dva godišnja odmora, naravno ako radi u državnoj službi i javnim ustanovama. Ne zna, doduše, što koji blagdan ili praznik znače, niti ga previše zanima, za vjerske još nekako, državni u svezi s događajima u prošlosti uglavnom su mu nepronični, ispremiješani, nedokučivi, zalud mu tumačim da je Capo odlutao u šumu i to je državni praznik, a kada je Hrvatska postala samostalnom i nezavisnom – to je samo spomen-dan pod nazivom Dan neovisnosti. Lakrdija, jest, kao da se rugamo 25. lipnja, najznačajnijem datumu u novijoj hrvatskoj povijesti. Nije dovoljno da imamo neuređenu državu, nego valjda trebamo imati i neuređene državne praznike. A ništa, tako je kako je, glavno da idemo u eurozonu, a kako bismo u nju uopće ušli da nije bilo rečenoga 25. lipnja?

Tijelovo je barem prošlo dostojno, procesije ulicama gradova od sjevera do juga, u Rijeci čak dvije u dva dana jer je Tijelovu prethodio Sv. Vid, a reporterka u središnjem dnevniku javne televizije priopćila da “nije bilo izgreda”. Zašto bi bilo izgreda, i je li ih tko u Rijeci najavio, ostaje zagonetnim.

Južnije uz obalu bavili su se usporedo sekularnom, odnosno seksualnom politikom Puljkovih mužjaka koji, umjesto lokalno, djeluju regionalno pa pokušavaju penetrirati i u prijateljsku, ha, nam Srbiju. Puljak kaže da je sve to maslo Johnson Zelenskisplitskoga podzemlja koje se valjda okuplja u podrumima Dioklecijanove palače. Licemjerne igre, a jest, pa i ja imam neke verbalne erotske izljeve dok čekam na ukrcaj u trajektnoj luci, tako zgodno smještenoj da ju nitko ne želi premjestiti.

Neradne dane iskoristili su Macron, Scholz i njihov Draghi (dan potom i Johnson) za izlet u Kijev noćnim vlakom, kako se i inače tradicionalno putuje do Zelenskog koji dočekuje predsjednike, premijere i kancelare, dolaze mu na noge, a on ih dočekuje kako koga, neke hladnije, neke toplije. Kako god završio rat, dotično agresija Rusije na Ukrajinu, Zelenski je već sada izborio status svjetske političke i vojne zvijezde, mjesto u povijesti ne samo svoje zemlje, primjer kako događaji stvaraju ličnosti. Za europske vođe i vođice put u Kijev postao je stvar prestiža, tko nije bio u Kijevu kao da ga i nema. Nakon Moskve nazvane i Trećim Rimom, sada svi putovi vode u Četvrti, premda je bilo rečeno da poslije Trećega nikakvoga novog Rima ne će biti, odnosno da bi takva sablazan predstavljala kraj povijesti, što možda nije daleko od istine ako dođe do nuklearnoga rata.

Nisu baš svi dolaznici u četvrti Rim, to jest Kijev, presretni. Rado bi mnogi od njih da se rat nekako završi, bilo kako, da se Zelenski i Putin nagode pa makar Krim i Donbas nastave “privremeno” živjeti u zagrljaju Moskve, iz koje Medvjedev poručuje da (cijela) Ukrajina za koju godinu možda ne će postojati usprkos pomoći žabara i kobasičara, što je nastavak putinovskih prijetnja i vrijeđanja “na nacionalnoj osnovi”. Rusija je, očito i vrapcima na krovu, posve krivo ušla u taj rat, uvrijedila i povrijedila ukrajinski nacionalni osjećaj, negirala ukrajinski identitet i jezik poglavito, pa putindobila neprijatelje i među onima koji bi se možda kolebali. Putinov razvidni pokušaj dizanja Sovjetskoga Saveza iz mrtvih, Putinova više puta izrečena misao da je nestanak SSSR-a bio katastrofa, još su više amalgamirali ukrajinski prkos, ali i strah da se može ponoviti komunistička tiranija, kako god bi se nazivala u budućnosti, ali s istim metodama među kojima je onaj jezivi gladomor u žitom bogatoj Ukrajini zauvijek zapamćen. Pozivajući se na baštinu SSSR-a Putin pokazuje da je ostao mentalni komunist, štono riječ.

Pozornost vašu, poštovani čitatelji, i moju naravno, privukla je vijest da je svojevrsni muzej komunizma, odnosno komunističkih nepodopština, otvoren ni manje ni više nego u Washingtonu. Na prepast naših mentalista ondje se otvoreno i argumentirano izlažu podatci o sto milijuna žrtava komunističkih režima, od vremena Lenjina i Staljina do Mao Ce-Tunga i kambodžanskih crvenih kmera. Sto milijuna ljudi, Bože moj, muškaraca, žena i djece. Na kraju vijesti objavljene u hrvatskom dnevnom tisku, sramežljivo se (ali ipak) govori i o dijelu “postava” koji se odnosi na režim J. B. Tita u Jugoslaviji. Eh, to je vjerojatno zaboljelo naše jugofile, orjunaše i titoiste, ma kako sada to, pitaju se, zar je moguće. Ma što Ameri znaju, netko im je podmetnuo, sigurno. Trebali bi “naši” ljubitelji lika i djela prosvjedovati, napisati u prosvjednom pismu da među onih sto milijuna jugoslavenski milijun čini kap u moru pa nije tu blasfemiju trebalo ni spominjati, to više što se radi o plemenitoj represiji nad Hrvatima, poglavito. Osim toga, što su komunizamse baš Ameri našli pričati o žrtvama komunističkih režima, pa oni nisu imali ni komunizam ni žrtve, nego štoviše lov na vještice kada su i mnogi hollywoodski glumci i redatelji proganjani kao komunisti premda nisu bili, što se sada, drugim povodom, radi pod "me too" šifrom koja poprima razmjere masovne histerije.

Varaju se oni u Hrvatskoj koji misle da smo se zauvijek riješili komunista, nismo, oni su ostali u dubini “modernoga” hrvatskoga društva i tek se malo prilagodili zbilji, ali čim dotaknete njihove kanone naglo se uznemire i iskaču iz močvare upravo militantno, imaju svoje krugove, svoja mjesta okupljanja, svoju mladež koju orijentiraju prema svim područjima života, pa i prema kulturi (umjetnosti), imaju svoje katedre na fakultetima, svoje kadrove u institucijama, svoje pisce u medijima koji na zaplotnjački način švercaju “progresivne” ideje, nikada ne govoreći (pišući) jasno, otvoreno, nego šifrirano, držeći nas budalama. Jest, ponekad se razotkrivaju, ostajući u anonimnosti, kao “komentatori” napisa na njima neprihvatljivim hrvatskim portalima koje redovito prate (i za to su plaćeni) i tu zlikovci mogu slobodno reći što im je na srcu. Oni žive od provokacija i trljaju ruke kada vide da normalni ljudi nasjedaju i srde se toliko da posežu za uvrjedama, umjesto da provokatora ignoriraju. Ako nema odjeka, provokator će nakon nekoga vremena zašutjeti, a njegovi ga poslodavci prestati financirati jer je neuspješan. Ignorabimus!

Jezik naš svagdašnji

U podlistku tzv. srednjestrujaškoga dnevnog lista piše A.B. o Danilu Kišu i čuvenoj Grobnici za Borisa Davidoviča, piše informativno i znalački o Kišovoj uvjerenosti da nema razlike između Hitlerovih i Staljinovih logora za istrebljenje.

Dobro, točno. To jest, bilo bi dobro da nema uvodnih rečenica koje govore o jeziku, unutar ponešto pretjerane glorifikacije nesretnoga pisca kao “najprepoznatljivijeg (uz Andrića) koji su pisali na jeziku koji danas ima četiri imena jeziki zajedničku veliku književnu povijest”. Znači, sugerira A.B. (nije Šimić) u “zajedničkoj velikoj književnoj povijesti” postojao je donedavno samo jedan jezik. Kako se taj jezik zvao, ne kaže. Južnoslavenski, jugoslavenski ili tako nekako, teško je reći. Je li možda taj “jedan jezik” bio hrvatski? Ili srpski? Teško da je bio srpski, kada je o književnosti riječ, jer se taj pojavio kada je hrvatski već stoljećima bio u knjigama, zapisan i opisan, ne samo zapisan perom nego i uklesan. Elem, taj “samo jedan jezik” može biti samo hrvatski, od lijeve obale Drine (vidi Brozovića) do Sutle, dotično od Srebrenice do Mokrica. No, teško da je A.B. otišla tako daleko, vjerojatnije je ipak mislila na srpskohrvatski, jedan i jedini, Bože moj veliki, a koji “danas ima četiri imena”. Jedno od tih imena je hrvatski jezik koji se slavodobitno prvi put u (valjda književnoj) povijesti pojavio d a n a s, jerbo ga prije nije bilo, pojavio se valjda s nastankom moderne hrvatske države koja je prvi put u povijesti otkrila posebnost hrvatskoga jezika, sram ju bilo, i besramno odvojila hrvatsku književnost od “zajedničke velike književne povijesti”.

Tako, znači, ima malih provokatora ne samo među komentatorima napisa na portalima, nego i među medijskim poslenicima u “ozbiljnim novinama”, koji plaču nad raščetvorenim mitskim zajedničkom jezikom na kojemu je stvarana zajednička velika književna povijest.

Nema reda ni u redu riječi

U gramatici obično postoji poglavlje koje govori o redu riječi u rečenici. I taj se red pomalo gubi. Čitam prije nekoga vremena veliki naslov “Ratna odšteta Srbiji i Crnoj Gori uvjet za EU”. Pročitao sam tu rečenicu prije druge kave, još u polusvijesti, gledam, gledam i nikako dokučiti tko to mora platiti odštetu Srbiji i Montenegru da bi ušao u EU. BiH, Kosovo? Onda sam naručio treću kavu i napokon shvatio. A što mogu, godine su to.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 3-07-2022, 16:50:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.