O Mesiću još jednom

Mesiću se obila o glavu izjava o štednji na pogrebima hrvatskih branitelja. Čak i njemu inače sklone tiskovine drže da komunistički šef Pantovčaka nije brojao do tri kada se odlučio na morbidni ispad.Hrvatsko kulturno vijeće dalo je priopćenje istu večer. Priopćenje je korektno objavila HINA, prenijeli su ga i neki mediji, u skraćenom obliku, odnosno bez rečenice da branitelji moraju odlučno reagirati i tražiti demisiju S. Mesića. Javio se i predsjednik HVIDRA-e , traži se isprika ili će branitelji prosvjedovati na Trgu hrvatskih velikana, kako su javile televizije. Danas , u srijedu ujutro, ne vidim još znakove isprike, osim tankoga i neuvjerljivog obrazloženja S. Mesića koji se obrušio na – tajnice. I to na dan kada se najviše govori o nasilju nad ženama.

Smatram da branitelji ne smiju odustati od prosvjeda, kao što sam siguran da se Mesić ne će ispričati. On je, uostalom, bio najavio da će u ostatku mandata biti još radikalniji, što znači još partizanskiji i još antihrvatskiji, ako je moguće, još udbaškiji i još boljševičkiji. Ukoliko se ne ispriča ni nakon braniteljskoga prosvjeda, onda taj prosvjed treba dobiti karakter permanentnog protesta, sve do abdikacije velikoga vođe. Moje je mišljenje, i ne samo moje, da Mesiću i ne treba dati mogućnost da sam podnese ostavku (i tu se ograđujem od vlastitih riječi o demisiji) nego treba biti opozvan s dužnosti predsjednika, temeljem postojeće odredbe u Ustavu RH.

Zatvoren krug

Morbidnost je očito bitna značajka Mesićeva karaktera. Podsjetimo se: na početku prvoga mandata pričao je morbidne viceve o svom velikom prethodniku, dr. Franji Tuđmanu , vrijeđajući pokojnika koji «ne može izaći iz zemlje». Na kraju svoga drugoga mandata vrijeđa umrle branitelje , stavljajući počasti na njihovim pogrebima u kontekst štednje. U međuvremenu je vrijeđao hrvatske žrtve l945. izjavljujući kako su vojnici i civili uglavnom dobili što su zaslužili ( slobodna interpretacija izjave) . Zatim je vrijeđao mrtve i žive hrvatske branitelje izjavom da se i agresor i žrtva trebaju jedni drugima ispričati. Oslabio je Hrvatsku vojsku , umirovio njezine ratne zapovjednike pod lažnom optužbom da su svojim čuvenim pismom ušli u njima zabranjeno područje politike. Potom ih je nastavio progoniti, sa ciljem da se svi oni nađu što u haaškim, što u hrvatskim zatvorima. Kako svjedoči Carla del Ponte, tužakao joj je čak i Račana, jer ovaj nije odmah zamrznuo imovinu generala , odnosno lišio njihove obitelji sredstava za život. Za savjetnika je uzeo Budimira Lončara, koji je u ime Jugoslavije tražio rezoluciju kojom se zabranjuje legalno kupovanje oružja, što je Hrvatsku trebalo ostaviti na milost i nemilost do zuba naoružanoj JNA. Većina od ostalih petnaest savjetnika udbaške su provenijencije, predstavnici onih 25 ili 3o posto hrvatskih građana koji su i dan-danas protiv hrvatske države . O Mesićevim udarima na hrvatske institucije nije potrebno ni govoriti, tek podsjećam kako je izazvao skandal na stotoj obljetnici Društva hrvatskih književnika – negdje na samom početku svoga prvoga mandata – kada je rekao da uskoro, ulaskom u EU, ne će biti potrebne nacionalne književnosti. I tako dalje. Osobno sam već u tri navrata (prvi je bio u svezi s rečenim ispadom u DKH) tražio Mesićevu ostavku, ali mi se nitko nije pridružio.

Nisam spomenuo Mesićev odnos prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji govori ili o potpunom političkom sljepilu ili o perverznoj namjeri. Naime, umjesto da pomogne Hrvatima u BiH, on ih upućuje na «Sarajevo», premda se upravo iz «Sarajeva» i u «Sarajevu» trenutačno radi sve kako bi se Hrvati pretvorili u manjinu, iselili se ili nestali.

Mortuo leoni et lepores insultant

To napisah negdje, naime da se mrtvom lavu i zečevi podruguju, što je bilo dobro reći u onom, već spomenutom, trenutku kada se Mesić rugao mrtvom Tuđmanu, kojega je silno mrzio, a mrzi ga i danas, kao i sve što je Tuđman učinio, a najviše, naravno, hrvatsku državu. Svima onima koji su jednom ili dvaput dali Mesiću glas na predsjedničkim izborima, treba reći makar i sada da su glasovali za neizlječivog jugoslavenskog komunista kojemu je bila zadaća da unese novi razdor u hrvatsko biće i u hrvatsko društvo, što mu je uglavnom i uspijevalo, te da uz pomoć ojačane udbaške mreže koja se uselila na sam Pantovčak, radi na obnovi Jugoslavije. S toga položaja mogao je progoniti branitelje i njihove zapovjednike, a s posebnom žudnjom one koji su nabavljali oružje (uz stalnu asistenciju B. Lončara). Jer da nisu nabavili oružje, i akcija «Oluja» bi bila upitna ili barem mnogo teže izvediva, a da «Oluje» nije bilo ne bi bilo ni hrvatske države, odnosno one dvije slobodne trećine mnogo bi lakše bilo utjerati u neki novi oblik Jugoslavije. A što je radio Mesić dok su ljudi nabavljali oružje? Pripremao je ,na sreću neuspjeli, parlamentarni puč u Hrvatskoj.

Taj i takav Mesić , vrlo žalostan što ne može i dalje ostati gdje jest, sada infantilno sugerira narodu koga da izaberu za predsjednika, kako bismo dobili Mesića nakon Mesića. Budući da se ne može klonirati, nakon nekoliko pokusnih balona, sada predlaže Dragičevića, čovjeka koji se uz enormnu plaću održava u svim režimima na čelu INE , prodaje nam benzin koji je Hloverka Novak nazvala pravim imenom i zbog toga imala velikih problema , čovjeka koji Hrvatima prodaje benzin po znantno višim cijenama od realnih, no izvan toga svakako ljevičara staroga kova.

Za predsjednika koji će biti sve ono što Mesić nije

Izbori za predsjednika RH bit će svakako vrlo zanimljivi. Licitira se već imenima, a bit će ih još. Osobno držim da bi na tom položaju vrlo dobro funkcionirao dr. Miroslav Tuđman, koji je doista sve ono što Mesić nije. Njegovim izborom bila bi donekle uspostavljena ravnoteža prema sadašnjoj hrvatskoj poziciji i opoziciji koja i nije drugo do velika koalicija, premda ne i formalno. Sadržajno svakako jest. U svakom slučaju bilo bi intrigantno da proces detuđmanizacije , koji je navodno dovršen, završi izborom dr. Tuđmana.

Hrvoje Hitrec

 {mxc}