Čerupanje književnosti, jezika i školstva?

Godinama nisam imao u rukama „Školske novine“, valjda me ništa ne povezuje sa školama i školstvom pa nisu dolazile do mene. Sada napokon jesu, i dobro da jesu jer primjerice u broju ŠN od 8. ožujka 2016. vidim da autori napisa o reformi obrazovanja, rogobatnoj riječi kurikulum i sadržaju toga pojma, o „novoj“ lektiri nastaloj u protuhrvatskim radionicama, te o Jozić-Jovanovićevom oktroiranom pravopisu, o svim, znači, aktualijama – misle i govore u biti isto što i Hrvatsko kulturno vijeće. To me raduje.

Upravo dok ovo pišem, uz primjerak tiražnog dnevnog lista dobivam reklamu za rečeni oktroirani pravopis, što znači da se blasfemija oko nakaradnog pravopisa nastavlja potporom mreže nejasno definirane provenijencije i doslovce gura u ruke školnicima i đacima taj nevjerojatni uradak, pa i nakon što se državna vlast promijenila, ali poradi poznatih teškoća još nije svratila pozornost na štetnost tzv. Hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski(?) jezik i jezikoslovlje nastalog na crti Goldstein - Jovanović - Jozić – Virovitica. (Oprostite na ovom, nisam mogao odoljeti.)

Što o rečenom pravopisu pišu „Školske novine“? U napisu „Pravopisna diktatura“ dr. Ante Žužul komentira nedavni intervju Željka Jozića koji poručuje da je sredio pravopisni kaos. Kako ga je sredio, kojim načinom i uz čiju potporu, podsjeća Žužul: “Naime, odlukom ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića 2013. svi su hrvatski nakladnici morali uskladiti sve nove udžbenike s tada nepostojećim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Kako je g. ministar tražio nemoguće, nekoliko je nakladnika predvođeno Školskom knjigom, podiglo tužbu Upravnom i Ustavnom sudu, a Sud je 11. srpnja 2013. presudio da se novi udžbenici ne mogu uskladiti s nepostojećim pravopisom te je ministrov akt u cijelosti proglasio ništavnim. Iz svega proizlazi da je pravopis Instituta djelo političke odluke uzurpatora vlasništva nad hrvatskim pravopisom. To nije odluka struke, znanosti i jezikoslovne slobode, nego znak političkoga monopola i posljedica nasilja nad hrvatskim jezikom.“

Nastavlja dalje Žužul mnogima poznatu priču o tome što se događalo nakon što se spomenuti pravopis ipak pojavio takav kakav jest, neprihvatljiv, kako je Jovanović dokinuo uporabu u školama Babić-Moguševog pravog i jedinog „Hrvatskog pravopisa“ (Žužul ga naziva „Zlatnim pravopisom“), kao i uporabu Hrvatskoga školskog pravopisa JozićŽužul citira tadanju Katičićevu reakciju u cijelosti, a ja prenosim završne riječi koje glase: “Jezik je bitno pitanje nacionalnog interesa i temeljna odrednica nacionalnog identiteta pa stoga svako nasilje, improvizacija i igra politike s jezikom može izazvati nesagledive štete, što nam je povijest već bezbroj puta pokazala“.(Babić, Ham, Moguš), usklađenog sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je – raspušteno, a čelnik Vijeća, akademik Katičić, uvrijeđen na bestijalan način.

Žužul citira tadanju Katičićevu reakciju u cijelosti, a ja prenosim završne riječi koje glase: “Jezik je bitno pitanje nacionalnog interesa i temeljna odrednica nacionalnog identiteta pa stoga svako nasilje, improvizacija i igra politike s jezikom može izazvati nesagledive štete, što nam je povijest već bezbroj puta pokazala“.

Eto, točno zaključuje Žužul, nije to bilo sređivanje pravopisnog kaosa nego pravopisna diktatura. Na svršetku napisa Žužul kaže da je razložno očekivati da će novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta vratiti hrvatski pravopis jezikoslovcima, tako da se politici trajno oduzme mogućnost vladanja hrvatskim jezikom.

Može li se to očekivati, pitam se ja iz HKV-a koji je u realnom vremenu vodio bitke s JJ pravopisom i genijalnim Jozićem posebno. Novi ministar, Šustar, ne pokazuje za sada ama baš nikakvu želju da barem razumije o čemu se tu radi, a nekmoli da poduzme odlučne korake kao što je, primjerice, učinio vrlo efikasni Hasanbegović u svom resoru. Možda mu treba više vremena, možda mu je Jokić sugerirao da ne dira Jozića, isti kurikularni Jokić koji je zorno pokazao kako radi i razmišlja objavom „nove“ lektire te tim nepromišljenim činom i neupućene uputio da malo bolje razmotre cijeli kurikulum i postanu krajnje skeptični.

Školske novine o lektiri

Hvala Bogu da Hrvatsko kulturno vijeće napokon ima pratitelje i istomišljenike koji razumiju stvari, to jest autore u ZamjenaAutorica teksta u ŠN podastire neupućenoj javnosti (a i meni koji sam upućen u Marulića i Zoranića, Marinkovića i Aralicu, ali ne i u primitivnu balkansku novu književnost) i ulomak iz knjige „Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića koji počinje riječima „Ne moreš prdnut i stisnit....“. Nastavak ne ću ni citirati . To je, znači, zamjena za izbačenoga Homera, za Bibliju itd.„Školskim novinama“. O lektiri („lektiri“) piše u dotičnim novinama Jelena Horvat pod naslovom Pljuska nacionalnom ponosu, s nadnaslovom Odriče li se hrvatsko školstvo hrvatske književnosti. I naslov i nadnaslov su kirurški precizni i neprijeporni, a u tekstu autorica secira sva silna podmetanja kurikularna pa zaključuje da se ipak možda radi o nacionalnoj izdaji. A nego o čemu. Opširno analizira čega sve tu nema i čega sve tu ima, a dotiče se i Ognjišta Mile Budaka kojega nema (pa spominje kako se Norvežani odnose prema Hamsunu itd.) Također citira rečenice iz djela koje „nova“ lektira preporuča, rečenice meni do sada nepoznate jer ne čitam „novu književnost“ bolesnih mediokriteta. Jednu je takvu rečenicu (a valjda ih ima više, no i ova je dovoljna) izvlači autorica J. Horvat na svjetlost dana. Rečenica glasi: „Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu“. Napisao je to Zoran Ferić u knjizi „Anđeo u ofsajdu“ , koju Jokić i njegova bolesna svita uvrštavaju u lektiru.

Tako se hrvatska književnost i kultura u cjelini, plus školstvo, naravno, doista našlo u zaleđu civiliziranosti. Autorica teksta u ŠN podastire neupućenoj javnosti (a i meni koji sam upućen u Marulića i Zoranića, Marinkovića i Aralicu, ali ne i u primitivnu balkansku novu književnost) i ulomak iz knjige „Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića koji počinje riječima „Ne moreš prdnut i stisnit....“. Nastavak ne ću ni citirati . To je, znači, zamjena za izbačenoga Homera, za Bibliju itd.

Autorica napisa usput spominje i ordinarnu svinjariju da je iz popisa preporučenih književnih djela izbačen izbor iz proze i poezije o Domovinskom ratu. Naslov te bilješke je: Objavljen rat hrvatskome ratnom pismu.

Umjesto zaključka

Nalazimo se u danima i tjednima posvećenim hrvatskom jeziku i kniževnosti, dičimo se svojim kulturnim blagom, a usporedo djeluju mračne sile rasapa kojima je cilj razaranje i hrvatske književnosti i hrvatskog jezika. Neupućenoj publici o jeziku govori Željko Jozić, nezaštićenoj školskoj djeci podvaljuju jokići, a upućena publika, posve izbezumljena, gleda kako se zajedno slikaju novi ministar Šustar i taj Jokić, koji su se jedan drugom svidjeli – veli Šustar – jer su obojica raščupani. Pa neupućeni zaključuju da bi taj duo mogao doista raščerupati ne samo književnost i jezik nego i školstvo u cjelini.

Da se to ne dogodi, a ne smije se dogoditi niti ću ja dopustiti da se dogodi, na noge lagane trebaju sada ustati sve hrvatske kulturne ustanove a ne samo Hrvatsko kulturno vijeće i Školska knjiga, a umiješati se moraju i političke stranke svjesne podmetanja i izdaje, to jest organizmi unutar njih kojima je kultura bliska, kao i školstvo, i znanost. Poimence Akademska zajednica dr. Ante Starčević koja djeluje unutar Hrvatske demokratske zajednice i okuplja silan broj uglednih znanstvenika i umjetnika. Očekujem da akademik Ivica Kostović uskoro prizove rečene, čim završi ovaj tjedan posvećen mozgu, a Kostović najbolje zna kako na dječji mozak djeluje sve spomenuto u ovom napisu. I ne samo na dječji.

Hrvoje Hitrec