H. Hitrec: Tendenciozan i diletantski pokušaj razaranja nosivih stupova hrvatske, europske i svjetske književnosti

Objavljeni popis školske lektire u velikom je dijelu tendenciozan i diletantski pokušaj razaranja nosivih stupova hrvatske, europske i svjetske književnosti. Također, taj je uradak stanovite stručne skupine sklon krivotvorenju suvremene hrvatske književnosti, dotično nuđenju hrvatskom đaku književnih proizvoda iz radionica sumnjive vrijednosti. Riječ je o djelima i autorima koje je barnumski reklamirala medijska mreža poznatoga svjetonazora te tako obavila prvotno krivotvorenje, a uvođenjem u lektiru trebao bi taj posao biti dovršen kanoniziranjem odabranih. Treći je grijeh popisa potpuno ignoriranje hrvatskih autora koji su u drugoj polovici 20. stoljeća stvarali u iseljeništvu, a nakon uspostave samostalne hrvatske države utjelovljeni u jedinstvenu maticu hrvatske književnosti.

Sve rečeno govori da se radi o svojevrsnom kulturocidu, u odnosu prema baštini usporedivom s islamističkim razaranjem hramova u Ninivi.

Temelj, i to grandiozan temelj svjetske književnosti rođen je upravo u drevnoj Mezopotamiji, pa na prvome mjestu treba stajati Gilgameš, spjev do danas nenadiđen po pjesničkoj veličajnosti i otvaranju eshatoloških tema koje i danas zaokupljaju čitatelja. Upravo je Gilgameš u velikoj mjeri utjecao na Bibliju ne samo sjećanjem na Potop nego najstariji i najzagonetniji dijelovi Novoga zavjeta vuku korijene iz spjeva o vladaru Uruka, a ne treba zaboraviti ni da je Abraham izašao iz Ura te njime započinje dugotrajno razdoblje židovske povijesti zabilježene uBibliji vrlo opširno, uz dijelove koji izvan svake sumnje pripadaju vrhuncima pjesništva (Psalmi, Tužaljke...).

Ni Gilgameša ni Biblije nema u začudnom popisu lektire, pa učenik koji će se poslije susresti s motivima iz Biblije JuditaNi Gilgameša ni Biblije nema u začudnom popisu lektire, pa učenik koji će se poslije susresti s motivima iz Biblije kojih je prepuna europska kultura – o likovnoj umjetnosti da i ne govorim – ne će moći spoznati o čemu je riječ i odakle dolaze. Budući da nema Biblije, logično je da je „stručna skupina“ izbacila i Marulića i njegovu „Juditu“, kako đaci ne bi pitali tko je odakle ta Judita. Tako će učenici ostati već na samome početku obezglavljeni kao Holoferno, Marulic Juditaa ne će naravno imati priliku ni shvatiti da je „Judita“ spjev „s ključem“ (štono bi se danas reklo), to jest domoljubni spjev rođen u vrijeme osmanlijske opasnosti.kojih je prepuna europska kultura – o likovnoj umjetnosti da i ne govorim – ne će moći spoznati o čemu je riječ i odakle dolaze. Budući da nema Biblije, logično je da je „stručna skupina“ izbacila i Marulića i njegovu „Juditu“, kako đaci ne bi pitali tko je odakle ta Judita. Tako će učenici ostati već na samome početku obezglavljeni kao Holoferno, a ne će naravno imati priliku ni shvatiti da je „Judita“ spjev „s ključem“ (štono bi se danas reklo), to jest domoljubni spjev rođen u vrijeme osmanlijske opasnosti.

Kada je slaboumnim „popisom“ razorila rečene stupove, stručna ekipa podmetnula je eksploziv pod Homera i izbacila Ilijadu i Odiseju, epove bez kojih je i opet nemoguće spoznati tisuće reminiscencija u djelima europske književnosti, pa dakako i hrvatske, bez koje je nemoguće shvatiti „Eneidu“ i Vergilija koji vodi prema Danetu. Dante Alighieri je ostao u popisu, valjda nekim previdom. Nema u popisu grčkoga pjesništva, rimska književnost ne postoji, a čini mi se da nisam vidio ni Ovidija. Preko srednjega vijeka prelazi se šutke, uključujući i hrvatsku Šibensku molitvu, a i daljnja su razdoblja ostala bez vrhunaca kao što su Sannazzaro, Machiavelli, Tasso, potom Cervates ili velika figura francuske književnosti Rabelais.

Kad već nema toliko toga što bi trebalo biti, zašto bi onda „malena“ hrvatska književnost prošla bolje, pitaju se valjda „stručnjaci“, kada nema Marulića ne treba nam ni Zoranić i njegova arkadijska planinska lutanja a posebno ne njegov plač nad bašćinom, ne treba nam ni prva hrvatska tragedija, Držićeva „Hekuba“, ne treba nam ni Lucićeva „Robinja“, ne treba „Jeđupka“.

Izbaciti sve navedeno i nenavedeno iz lektire isto je kao da iz povijesti izbacite Trpimira, Branimira, Tomislava i Zvonimira, pa počnete djeci predavati od Kolomana nadalje.

Na početku hrvatske književnosti stoji Bašćanska ploča, koja je (i) književno djelo i ugaoni kamen povijesti hrvatskoga jezika, te bi od te zavjetne ploče hrvatske kulture trebalo i započeti popis lektire ne osvrćući se na žalopojke o „nerazumljivosti“, žalopojke koja je neistinita jer ako se đacima protumače dvije ili tri riječi, najednom će shvatiti da je to taj isti jezik hrvatski od tada do dana današnjeg. „Popis“ nosi naziv Hrvatski jezik, da ne zaboravimo, pa i zbog povijesti hrvatskoga jezika taj popisni uradak ne može biti bez Gundulićeva „Osmana“, bez Palmotića, Vitezovića, bez Petra Zrinskog, bez Kačića Miošića, bez Harambašića, Mihanovića, Nemčića i Vojnovića, bez Kosora i Begovića. A čini mi se da nisam vidio ni A. B. Šimića. Nisam na popisu vidio Milu Budaka, autora jednoga od najboljih romana u hrvatskoj povijesti, valjda da ne naruši radost raznih tomića,jergovića, drakulićka i štulića koji su dekretom ubačeni u popis.

Hrvatski đak ne će, veli mu popis, čitati genijalne stihove Viktora Vide jer ovaj valjda spada u emigrante, znači „ustaše“. Ne će čitati ni velikoga pjesnika Dubravka Horvatića niti će moći razumjeti naslov njegove zbirke „Bašćina“ jer nije čitao ni Zoranića, ne će čitati Radovana Ivšića, Matka Pejića, Slavka Mhalića ni Gudelja, ni... Pa što? Ne će čitati ni Faulknera. Ali će u abecednom popisu između Tolstoja i Turgenjeva naći Tomića, i to ne Eugena.

Kada sam već spomenuo Horvatića – ima njega u lektiri, ali kao pisca za dječicu. Sličan je slučaj sa Šenoom, Kušanom, pa i s autorom ovih redaka. Svi su oni pisali (ili još pišu) prozna i ina djela ne samo za dječicu, ali ih se valjda uz pomoć jugoslavenske književne historiografije ne uvrštava (i dobro da ne) u ovakav „popis“.

Ukratko, objavljeni popis lektire je u najmanju ruku neozbiljan, nestručan, neodgovoran i neodrživ. Ukoliko je i cijela ta jokićevska reforma školstva koju je nekritički podržala i nova vlast u Hrvatskoj na taj način rađena i „sačinjena“, ne će biti dobro. Potrebno je zaustaviti se na trenutak i promisliti, obaviti superreviziju predložene školske reforme uključujući u taj posao neuptine autoritete, a ne uglavnom bezimene „stručne ekipe“ u kojoj vjerojatno ima i ljudi dobrodušnih koji ne razumiju da ih vodi tendenciozna ekipa u sjeni.

I da se vratim na lektiru, do „Judite“, pa na tom primjeru (i još jednom potom) unaprijed izbijem iz ruku argumente koje će navedeni dobrodušni „stručnjaci“ potegnuti, a riječ je o „nerazumljivosti“. Točno je da učenik, posebno sa sjevernih područja, može imati teškoće u čitanju i to smo spoznali. Sjajni Marko Grčić (jedan od prevoditelja znamenite „Biblije“ pod vodstvom Bonaventure Dude) ĐaciHrvatski đak ne će, veli mu popis, čitati genijalne stihove Viktora Vide jer ovaj valjda spada u emigrante, znači „ustaše“. Ne će čitati ni velikoga pjesnika Dubravka Horvatića niti će moći razumjeti naslov njegove zbirke „Bašćina“ jer nije čitao ni Zoranića, ne će čitati Radovana Ivšića, Matka Pejića, Slavka Mhalića ni Gudelja, ni... Pa što? Ne će čitati ni Faulknera. Ali će u abecednom popisu između Tolstoja i Turgenjeva naći Tomića, i to ne Eugena.prenio je „Juditu“ u suvremeni jezik, pa učenik može uzeti i tu knjigu da bi shvatio cjelinu djela, što nikako ne znači da uz to ne bi trebao dohvatiti barem neke dijelove Marulićeva originala, a daroviti i zainteresirani đak tada će posegnuti i za originalom u cjelini, te se možda iz iste radoznalosti prihvatiti i „Biblije“.

Potpisnik ovih redaka prepričao je (interpretirao) „Juditu“ u prozi, kao što je u nekoliko knjiga „stručnoj ekipi“ nepoznatih prepričao epove i drame tzv. starije hrvatske književnosti od Marulića do Brezovačkog (i „Osmana“ u posebnoj knjizi), imajući uvijek na umu samo i jedno: da mladež i ne samo mladež zainteresira za originale. Uostalom, na taj su način popisnici „nove“ lektire riješili i slučaj Ilijade i Odiseje. Naime, u popisu se nalazi Gustav Schwab koji je u prozi prepričao grčke mitove, Ilijadu i Odiseju. Taj je potez naoko dobar (ta svi smo odgojeni, je li, na Schwabu, a tek zatim posegnuli za Homerom), ali nije dobar jer se uz to učeniku ne nude i barem tri ili četiri pjevanja Ilijade. Takve kakva jest (bez posrednika), veličanstvene.

I još samo nešto, vezano uz strip. Potpisnik ovih redaka zalagao se za strip kao umjetnost u vrijeme kada je strip bio proskribiran. U međuvremenu se stanje promijenilo, a vrsni su autori posegnuli i za književnim djelima pa ih pretočili u strip. Jedan je takav autor Radovan Domagoj Devlić, čije je „Zlatarovo zlato“ vrhunac crtačke umjetnosti. Pa kažem: ako već nema Šenoe (ili ga nisam vidio) u „popisu“, dajte djeci da čitaju (gledaju) taj strip. Ako nema „Ilijade“, prikažite im vrlo dobar film „Troja“, a u kreativnijim vremenima naše televizije snimljeno je ne dovoljno ali ipak drama i serija po djelima hrvatskih književnika. Ovaj je naraštaj učenika sklon vizualnom i teško uzima knjigu u ruku, pa mu književnost treba približiti vizualnom „varkom“, koja može biti uspješnom.

U zaključku: nastava književnosti treba biti oslobođena terora metodičara koji djeci ubijaju volju za čitanjem, ponuđena reforma obrazovanja treba biti preispitana (ostaviti što je dobro, ako je dobro, izbaciti što je loše), a glede „nove“ lektire poučiti one koji ne razumiju da je riječ o subverzivnom činu. Utoliko se slažem s istupom Prosperova Novaka koji se očito vratio matici hrvatske kulture nakon razdoblja lutanja: „novom“ lektirom obavljen je svojevrsni državni udar na hrvatsku i svjetsku književnost, na hrvatsku kulturu. A nova vlast u svojim početnim problemima nije još našla vremena svratiti pozornost na tu blasfemiju, ali hoće.

Zlatni Danci

Prije no što načmem filmsku temu, jedno objašnjenje: gornji tekst o lektiri pisao sam za jedno interno glasilo koje se bavi knjigama, ali držim da objava na portalu HKV-a nije u diskrepanciji i da nitko ne će krepati ako i tu bude objavljena.

A sada na film. Naslov „Zlatni danci“ nije filmski nego književni, naslov je to autobiografskog romana Jagode Truhelke koji je toliko dobar da sam svojedobno imao ozbiljne razgovore s Vlatkom Pavletićem oko ekraniziranja, u čemu me je svesrdno podržao. No, Zlatni Danci se ovaj put odnose na zlatne danske vojnike koji su tumarali po Dvoru na Uni, dosađivali se, švercali i šurovali sa Srbima, ali vjerojatno i s odmetnutim Babom i stričevima. Kada su ubijeni jadni ljudi, invalidi, u staračkom domu u Dvoru, Danci nisu ništa zapazili.

Koliko se sjećam iz tog vremena, rekli su da ne raspoznaju odore. O toj tragediji u Dvoru pisano je puno svojedobno i sve je objašnjeno, kronološki precizno, a analiza pokazala da u tim satima i tom danu Hrvatska vojska nije bila u Dvoru. Pa je stvar legla i nitko više nije spominjao jezivu priču. Sve dok nismo saznali da su Danci, kako bi oprali savjest (kao i Kanađani u Srebrenici) snimili film o tom slučaju, žrtvovali nekoliko svojih, a prokazali Hrvatsku vojsku kao odgovornu za zločin. Jer je takva moda bila u Europama, a i danas se nosi. Savo Štrbac se bogati na svojim arhivima, zločinac Novaković slini kao dijete, a Hrvatska daje novac iz svoga proračuna da bi se oblatila Hrvatska vojska. Sve regularno, sve regionalno, s tim da Danci nisu u ovoj „našoj“ nepostojećoj regiji nego valjda u nekoj sjevernoj za koju ne znamo. Ali se za film, kažem, saznalo i počelo pitati kako je to moguće hrvatskim novcem ući u koprodukciju, ili što li?

Pa isto tako kako je snimljena „Oluja nad Krajinom“. Judinim novcem. Priča se nastavlja: film je prikazan na raznim festivalima (sarajevskom svakako), a hrvatska publika ga ne smije vidjeti jer bi se rasrdila pa je film povučen u Dansku na preradu. Tako da će hrvatska publika vidjeti hrvatsku verziju, a svjetska svjetsku verziju. Ona FilmFilm je prikazan na raznim festivalima (sarajevskom svakako), a hrvatska publika ga ne smije vidjeti jer bi se rasrdila pa je film povučen u Dansku na preradu. Tako da će hrvatska publika vidjeti hrvatsku verziju, a svjetska svjetsku verziju. Ona svjetska možda dobije Oscara. Možda Danci i Kanađani snime svoju verziju Srebrenice bosanskim novcem,ali i posebnu verziju za Bosnu.svjetska možda dobije Oscara. Možda Danci i Kanađani snime svoju verziju Srebrenice bosanskim novcem,ali i posebnu verziju za Bosnu.

Novinari i televizija

Učlanio sam se ne tako davno u Društvo hrvatskih novinara i publicista, jer sam novinar i publicist, a ponešto i književnik. Ionako su u društveno-organizacijskom smislu književnici izrasli iz novinara. Nekako istodobno učlanili su se, primjerice, Obrad Kosovac najuren u vrijeme Račanova samosilja i Stipe Božić, osvajač Everesta i novinar, reporter, autor mnogih emisija. Znači, oblikovana je svojevrsna Gorska služba spašavanja novinarstva. Predsjednik je donedavno bio Siniša Kovačić, ovih dana proglašen v.d. ravnateljem HRT-a kojemu sam kratko poručio da mora spasiti Neru.

No, prije ili usporedo, na rečeno društvo (kratica HNIP) obrušio se naravno beogradski profesor Saša Leković, predsjednik „klasičnog“i protuhrvatskim duhom impregniranog Društva hrvatskih! novinara koji urla, zavija i zapomaže dozivajući i lijevo poluintelektualnu novinarsku europsku klatež u stilu „nas i Rusa dvjesto milijuna“. Ukratko: ili će novinari okupljeni u HND-u, jovanovićevsko-milanovićevski kadroviranom, maknuti toga Lekovića ili će svi listom prijeći u HNIP, a Leković zavijati sam sa svojim vukovima koji su izgubili izbore i sada se međusobno ujedaju i komadaju.

No, ne bih ja uopće o tome da na stranicama HNIP-a nije citiran prvi predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Milan Grlović, za čije rečenice nisam znao, priznajem. A glase: „Ni jedan stališ u Hrvatskoj možda nije toliko neznatan i tako zapušten kao novinarski, dotično književnički. Razlozi tomu vrlo su očevidni za svakoga koji poznaje poviest hrvatskoga naroda, njegove vječne borbe u prošlosti i kratki tek viek njegova društvenog preporoda. Onaj koji je oružjem u ruci stajao na braniku, da brani svoju zemlju od divljeg tuđinca, nije mogao za svoje materijalno bogatstvo skoro ništa učiniti.“... Pisano u dalekoj prošlosti, a zvuči upravo nevjerojatno suvremeno. No, ne baš nevjerojatno. Hrvatska je to, novinari stoje na ulici i smrzavaju se. U svoju obranu moram reći da sam 1991. vodio konferencije za novinare u dvorani Županijskoga doma u Hrvatskom saboru, gdje je bilo toplo i ugodno, premda su vremena bila sumorna i neugodna.

Kad smo kod onih koji su branili zemlju od divljih tuđinaca, eto se javlja Komisija Europske unije koja veli da su SPCS vrlo velikom pozornošću pratim konačno oblikovanje pravoslavne crkve u Hrvatskoj koja nije SPC. Zašto ta pravoslavna crkva koja nije SPC ne sudjeluje u razgovorima o Stepincu s papom Franjom, nego Irinej? E moj Franjo, u što su te uvukli irineji, Bog ti prosti. Što ne izdvojiš sat i nešto pa pogledaš film „Hrvati i Srbi, povijest jedne averzije“ (moj tekst i scenariji, režija Jakov Sedlar), pa će ti, moj Franjo, sve biti jasno.braniteljske naknad nepravedne, što će reći previsoke. Pa ako se snize, misle oni, Hrvatska će procvasti. Ne će, nego će propasti od srama. A EU komisiju brifiraju isti oni koji, poput Lekovića, zazivaju Europu kad god im nešto hrvatsko smeta, isti oni koji nisu zazivali Europu kada je šutke gledala kako se hrvamo s tada trećom po redu „europskom“ vojnom silom, nego čekali kada će pobednička JNA da uđe u Zagreb na čelu s Lazanskim i tu ju dočekaju Jelena Lovrić i ostali. A lijevopriglupi dio Europe (plus neinformirani „desni“) i nadalje drži da je RH ustaška tvorevina, o čemu dobiva informacije – od opisanih osoba.

Upitno je za njih je li Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku ili je to bila humanitarna akcija spašavanja preostalih Hrvata od ustaša, na žalost neuspješna. I hrvatski udžbenici mogli bi – kako sada stvari kreću – pisati o nekakvim nesretnicima (O-repić), valjda zato što su izgubili rat, a što su prije toga unesrećili stotine tisuća Hrvata, o tome ne ćemo. Snimat ćemo igrane filmove o regionalnim ljubavima, a dokumentarne o nedokazanim i nedokazivim hrvatskim zločinima.

Ma gledajte, poštovane čitateljice i čitatelji, budimo realni. Znam da vas nervira ovo dugo slaganje nove vlasti, slaganje u neslogama. I mene živcira, ali ja imam živce kao konj, pa mislim da će se na kraju sve posložiti. A tada će se i o upitnoj školskoj reformi i o danskim filmovima i o domovinskoj zahvalnosti razgovarati i pronaći rješenja, kao što su se već našla za HRT. Aspirine možete kupiti bez recepta, a uskoro i marihuanu.

Usput: s vrlo velikom pozornošću pratim konačno oblikovanje pravoslavne crkve u Hrvatskoj koja nije SPC. Zašto ta pravoslavna crkva koja nije SPC ne sudjeluje u razgovorima o Stepincu s papom Franjom, nego Irinej? E moj Franjo, u što su te uvukli irineji, Bog ti prosti. Što ne izdvojiš sat i nešto pa pogledaš film „Hrvati i Srbi, povijest jedne averzije“ (moj tekst i scenariji, režija Jakov Sedlar), pa će ti, moj Franjo, sve biti jasno.

Tito robijaš

Prošloga petka predstavljena je u kaptolskom „Vijencu“ nova knjiga neuništivoga don Ante Bakovića, pod gornjim naslovom. Nakon što je prije već opisao prvu svoju robiju na kojoj je zaglavio još kao bogoslov (četiri godine), kada su ga u Nišu premlatili do smrti i doista mislili da je mrtav pa ga išli pokapati, ali je Ante bio živ te su mu zapovjedili da izađe iz groba („Druže pope, u ime naroda naređujem ti da izađeš iz groba“), sada je Baković opisao drugu svoju robiju (šest godina) i kako je do nje došlo.

Bio je don Baković župnik u hrvatskom naselju na bosanskoj planini Vlašić, u klimatskim uvjetima sličnim onima u filmu „Povratnik“. Smrtnost hrvatske djece bila je ogromna, preživjela bi svega trećina mališana. Baković i dvije časne sestre godinama su liječili djecu (i odrasle) pa smanjili smrtnost za šezdeset posto najmanje. Do prve ambulante trebalo je pješačiti devet sati, a zimi je napadalo toliko snijega da je bilo nemoguće izaći iz Korićana (tako se zvalo naselje, a u podnožju planine bijaše srpsko u kojemu su one na planini nazivali ustašama.Nego kako.) Baković je pješačio i po dubokom snijegu, a jednom umoran sjeo na panj, kadli se panj počeo micati – jer ne bijaše to panj nego medvjed.

Osim medvjeda, bilo je tu ipak i udbaša koji su pratili što Ante radi i čemu podučava bosonogu djecu (predstavljanje knjige praćeno je projekcijama fotografija iz toga doba, velikim brojem footgrafija koje projcirane u prilično brzom ritmu djeluju gotovo kao dokmentarni film). Udbaši su opazili da je župnik nabavio automobil (kupio mu ga je otac Stojan koji je došao živjeti u Korićane da bude blizu sinu, kupio novcem od prodaje stana u Sarajevu), što je pripisano njegovim vezama s „emigracijom“ od koje je tražio pomoć za bolesnu djecu, a nešto i dobio. Pa je Udba konstruirala optužnicu – župnik je dobiveni novac zadržao za sebe, kupio automobil! Presuda na šest godina robije, prvo u Zenici (najjezivijoj tamnici u tadašnjoj Jugoslaviji, a ni danas nije bolja – pitati Branimira Glavaša) a zatim u Foči gdje je župnik izučio zidarski zanat. Kad mu u početku zidarija nije išla za rukom, reče mu ondje netko tko nije znao da je Ante svećenik: „E moj Ante, trebao si ići za popa“.

Kažem, spasio je don Ante u Korićanima mnogo djece od smrti (Korićani me neodoljivo podsjećaju na biblijske Korinćane, a poslanica don Ante Bakovića Korićanima bila je ne samo rječita nego i tvarna). Kada se bližio krah komunizma, eto Bakovića na političkom skupu pred mikrofonom, na Općem saboru Hrvatske demokratske zajednice. Od tada se i poznajemo, djelovali smo na stanovit način sinkronizirano, premda u različitim područjima. I u Domovinskom je ratu često posjećivao branitelje na prvim crtama. No ono što je ustrajno pokušavao učiniti poslije rata, povezati demografsku i duhovnu obnovu, najveći je njegov doprinos i da ga se bolje slušalo ne bismo danas bili u tako groznoj demografskoj pustoši. Valjda. A nije ga se slušalo, nego mu se rugalo, posebno naravno iz feralovskih i sličnih jazbina koje su shvatile da bi im možebitni uspjeh Bakovićeva napora naudio njihovim planovima o razaranju hrvatskoga naroda i države.

Pa zato danas kada je bijela smrt hrvatska svakodnevica i kada doista prijeti nestanak hrvatskoga naroda, treba odati počast tom Titovom robijašu koji se vratio iz mrtvih da bi promovirao život.

Hrvoje Hitrec