Miroslav Mikuljan i Žumberak na platnu

Prije otprilike mjesec dana vozio sam se zbog nekoga posla po Žumberku i na dnu njegovu kod Medvendrage naletio na filmsku ekipu – mladi redatelj Vitez, nećak Zlatka Viteza, snimao je crnohumornu komediju o razdoblju Drugoga svjetskog rata, koliko sam razumio. Upravo je pred imućnijom seljačkom kućom kaskader i epizodni glumac klao jednoga seljaka nožem, scena se ponavljala nekoliko puta i ja sam promatrao snimanje nekih pola sata na kiši koja je tih dana natopila Žumberak i od Kupčine i Slapnice stvorila opasne, bujne rijeke...

Žumberak, snimanje filma, nekoliko kilometara dalje bivša brvnara obitelji Marije Peakić koju je poslije kupio Pajo Kanižaj – naravno da me je sve to moralo podsjetiti na Miroslava Mikuljana i njegovu gotovo opsjednutost Žumberkom koji i nije drugo nego sažetak svih raseljenih, pustih hrvatskih krajeva u kojima smrt u doista funebralnom plesu trijumfira nad životom, te čovjek ondje polako nestaje i vraća se prvobitna krajobrazna arkadija koja bijaše tamo prije osvita čovječanstva.

To tjeskobno tajanstvo žumberačko na tridesetak kilometara zračne linije od Zagreba, nitko od hrvatskih filmskih umjetnika nije osjetio i prenio na platno bolje od Miroslava Mikuljana koji se kao i u mnogim ČuvariNagrađivani „Čuvari" spadaju u sam vrh hrvatskoga dokumentarnog filma, a vječna je šteta što na njihovu tragu nije snimljen i igrani film u scenarij kojega sam i ja bio umiješan. Naslov je nesuđenoga filma bio „Jastreb nad lutkama" i bio je to dobar scenarij o kaskaderu i vođi snimanja koji se nakon nesreće povlači na Žumberak, u osamu blizu polumrtvoga sela.drugim projektima snažno oslonio na scenarije svoje žene, književnice, pjesnikinje, pa su u toj suradnji nastali ne samo „Čuvari mrtvih sela", nego i cijeli ciklus dokumentarnih filmova o Žumberku, poput naslova „Žumberačke perspektive" i „Sam".

Nagrađivani „Čuvari" spadaju u sam vrh hrvatskoga dokumentarnog filma, a vječna je šteta što na njihovu tragu nije snimljen i igrani film u scenarij kojega sam i ja bio umiješan. Naslov je nesuđenoga filma bio „Jastreb nad lutkama" i bio je to dobar scenarij o kaskaderu i vođi snimanja koji se nakon nesreće povlači na Žumberak, u osamu blizu polumrtvoga sela.

Priča je to iz devedesetih, a svi mi koji smo radili na scenariju bijasmo dobri poznavatelji Žumberka, štoviše, sedamdesetih i osamdesetih godina na južnim obroncima naselili su se neradnim danom zagrebački umjetnici poput pjesnika Zvonimira Goloba, Višnje Stahuljak, producenta Branka Lustiga i još mnogih pa bi se moglo reći da je za razliku od politike prije i poslije Domovinskoga rata upravo hrvatski umjetnik otkrio povijest, sadašnjost i vrijednost toga od Boga zaboravljenog kraja iz kojega su u prošlosti dolazili toiliki zaslužni Hrvati, poput – da istaknem samo jednoga – Tadije Smičiklasa, pisca „Povijesti Hrvata" rođenog u Reštovu.

Nagrada Oktavijan Miletić

U njegovo je doba još živio Žumberak podosta živahno, dolazio je tamo August Šenoa kočijom i pisao šaljive pjesme o Tadiji, preživljavalo se na škrtoj zemlji, a tragedija je počela MikuljanNi Miroslav Mikuljan ni Marija Peakić Mikuljan nisu Žumberčani. Miro Mikuljan rodio se u selu blizu Križevaca i mogao je shvatiti žumberačkoga seljaka koji je po lošim cestama satima i satima vozio drva u Jasku zaprežnim kolima a poslije traktorima s prikolicom, da zaradi koji dinar ili kunu – mogao je to jer je i njegova majka ustajala u kasne, a ne rane noćne sate i putovala na tržnicu u Zagrebu vlakom koji je stizao u zoru.na prijelazu stoljeća i nastavljena u ratovima, posebno u Drugom ratu i poslije njega kada je mnogo od malo ljudi koji su ondje ostali stradalo u komunističkim zločinima, a jama Jazovka postala simbolom svih hrvatskih stradanja, premda su tisuće stratišta osobito u Sloveniji bila i masovnija i progutala gotovo cijeli jedan naraštaj Hrvata.

Ni Miroslav Mikuljan ni Marija Peakić Mikuljan nisu Žumberčani. Miro Mikuljan rodio se u selu blizu Križevaca i mogao je shvatiti žumberačkoga seljaka koji je po lošim cestama satima i satima vozio drva u Jasku zaprežnim kolima a poslije traktorima s prikolicom, da zaradi koji dinar ili kunu – mogao je to jer je i njegova majka ustajala u kasne, a ne rane noćne sate i putovala na tržnicu u Zagrebu vlakom koji je stizao u zoru.

Njoj je Miroslav posvetio film „Ljudi na mliječnom putu" i njime zaslužio nagradu na Zagrebdoxu i nagradu Oktavijan na Danima hrvatskoga filma - nagradu koja se zove po Oktavijanu Miletiću, pioniru hrvatskoga filma i autoru „Lisinskog" snimljenog u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Govoreći o Mikuljanu nedavno u povodu knjige njegovih tekstova i intervjua, nisam bez razloga usporedio Miletića i Mikuljana jer su oba stasala u neprofesionalnim uvjetima – Oktavijan zato što se hrvatski film tek rađao, Mikuljan jer je u vrijeme kada su zafranovići i grlići kao poćudne nade studirali u Pragu, pekao zanat u Kino klubu Zagreb i postao majstorom amaterskog filma.

Ovih su dana novine podsjetile na groznu poplavu koju smo doživjeli u Zagrebu 1964. i eto, prvi Mikuljanov dokumentarac govori s lica mjesta, a snimio je šezdesetih još dva a sedamdesetih dvanaest, među kojima su bili i oni o novom valu hrvatskih iseljavanja, takozvanom privremenom radu naših ljudi u Njemačkoj i drugdje.

Brak s Marijom Peakić

U tim godinama zapaženi i nagrađivani amater neosjetno, ali logično prelazi u profesionalne vode, radi dokumentarce i kratke filmove za Jadran film i Zagreb film, a u osamdesetima se upušta u snimanje LikvidacijaMikuljan je likvidiran u soft verziji Jazovke - prvenstveno, ali ne i jedino zbog povijesno utemeljenih činjenica o komunističkih zločinima koji su i opet trebali biti stavljeni pod tepih. No kako u svakoj nesreći ima zrno sreće, Mikuljan se mogao posvetiti svojim projektima, te su tako nastali i „Čuvari mrtvih sela" koje danas prikazujemo. Miroslav Mikuljan bio je jedan od čvrstih umjetničkih hrastova, jedan od utemeljitelja stranke Hrast i od samoga početka član Hrvatskoga kulturnog vijeća koje se nepotkupljivo borilo i bori za hrvatske ideale. Umro je 15. veljače 2011., a na njegovu je sprovodu bio cijeli kulturni Zagreb.igranih filmova „Hoću živjeti" i „Crveni i crni", radi i za Televiziju Zagreb kako se tada zvala Hrvatska televizija, snima reportaže, dokumentarce, ali i serije za djecu, sada već i sa službenim papirima, štono riječ, jer je tih godina diplomirao na Akademiji za kazalište i film.

Koliko sam pratio, najveći njegov dobitak je ipak bio brak s Marijom Peakić koja je vjerojatno učvrstila njegov i tako već stamen hrvatski duh, što će odigrati značajnu ulogu u njihovoj profesionalnoj sreći i nevoljama devedestih i početkom našega stoljeća. Mikuljan koji je i prije hrvatskoga državnog uzleta imao kontakte s hrvatskim iseljeništvom preko velike bare, počeo se živo zanimati za njihove sudbine, a s početkom srpske agresije okreće kamere naravno prema ratnim događajima u zemlji.

Sretna je okolnost za duhovni i zbiljski hrvatski arhiv, za sjećanje i povijest, što je Mikuljan postao urednikom Dokumentarnoga programa na Hrvatskoj televiziji s jasnim hrvatskim stajalištima o prošlosti i sadašnjosti, protivnik krivotvorenja povijesnih zbivanja, čuvar dostojanstva mrtvih i živih, te je osobito u seriji Sudbine portretirao ili poticao zapise o vukovarskim junacima i hrvatskim vojskovođama, ali i uznicima iz olovnih vremena. Kada je došlo do preokreta na početku stoljeća i povratka komunističkih nasilnika u navodno liberalnom ruhu, Mikuljan je intrigama jednoga od Goldsteina ili obojice maknut s mjesta urednika na Hrvatskoj televiziji, kao što je prije toga odstranjena Marija Peakić Mikuljan iz Dramskoga programa.

Mikuljan je likvidiran u soft verziji Jazovke - prvenstveno, ali ne i jedino zbog povijesno utemeljenih činjenica o komunističkih zločinima koji su i opet trebali biti stavljeni pod tepih. No kako u svakoj nesreći ima zrno sreće, Mikuljan se mogao posvetiti svojim projektima, te su tako nastali i „Čuvari mrtvih sela" koje danas prikazujemo. Miroslav Mikuljan bio je jedan od čvrstih umjetničkih hrastova, jedan od utemeljitelja stranke Hrast i od samoga početka član Hrvatskoga kulturnog vijeća koje se nepotkupljivo borilo i bori za hrvatske ideale. Umro je 15. veljače 2011., a na njegovu je sprovodu bio cijeli kulturni Zagreb.

Hrvoje Hitrec

P.S. Nakon projekcije u dvorani Hrvatskoga slova, doznao sam što doista nisam znao: da Hrvatska televizija nikada nije prikazala antologijski film „Čuvari mrtvih sela". Nikakvih logičnih ni nelogičnih objašnjenja ne može i ne smije biti – riječ je očito o nečijoj osobnoj averziji koja se postavlja iznad hrvatske kulture i interesa gledatelja.