Stjepan Šešelj, Pet dramskih komada

Govorenje o dramama Stjepana Šešelja zahtijeva putovanje u daljine i dubine povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske književnost. Posebno je to putovanje potrebno u analizi pet njegovih drama skupljenih u knjizi koju danas predstavljamo jer nema ni jedne u kojoj se Šešelj ne naslanja na klasike hrvatske i ne samo hrvatske književnosti, od Marulića, Nalješkovića, Machiavellija, Cihlara Nehajeva do Antuna Branka Šimića.

Autor to ponekad čini na način izravnoga preuzimanja fragmenata djela iz prošlosti ili upućenom čitatelju daje do znanja da svjesno interpretira poznatu podlogu igrajući se njome lucidno i dojmljivo sve dok ju u svojoj radionici ne prilagodi svojoj poetici i suvremenom svijetu te pošalje poruku da se u stvari ništa nije promijenilo, da je tragika ljudskoga postojanja sveudlj ista i da se hrvatske bitke nastavljaju u beskraj, s protivnicima koji se mijenjaju ali i oni ostaju isti u pakosnoj želji da naude hrvatskome biću, Hrvatskoj i hrvatskom jeziku, ključnoj odrednici hrvatskog identiteta.

ŠešeljŠešelj odlazi u drami o Maruliću do izvora iz kojega se hrvatski jezik pretače u književnost, razumijevajući točno da je taj stari, naoko arhaični hrvatski ona tvrda i stalna hrid na kojoj se razbijaju neprijateljske lađe, da je taj jezik u nama makar ga i nismo svjesni u banalnostima ovoga vremena, ali iskonskom žudnjom vraćamo se u nevremenima upravo njemu kao žedan čovjek izvorskoj vodi koja teče iz kamenoga procjepa baštine.Šešelj odlazi u drami o Maruliću do izvora iz kojega se hrvatski jezik pretače u književnost, razumijevajući točno da je taj stari, naoko arhaični hrvatski ona tvrda i stalna hrid na kojoj se razbijaju neprijateljske lađe, da je taj jezik u nama makar ga i nismo svjesni u banalnostima ovoga vremena, ali iskonskom žudnjom vraćamo se u nevremenima upravo njemu kao žedan čovjek izvorskoj vodi koja teče iz kamenoga procjepa baštine.

Hrvatski jezik je u stvari protagonist prve drame tiskane u ovoj knjizi, drame pod dugim naslovom koji i sam duhovito oponaša renesansne i barokne naslovnice. Splićanin Marko Marulić Pečenić koji i sam piše latinskim jezikom, u doba kada je Split napadnut izvana i iznutra umjesto mača suče iz korica hrvatski jezik, a tvarnu pomoć u borbi protiv Turaka traži od pape – znajući unaprijed da pomoć iz Rima ne će doći, da je Split, da je Hrvatska kao i uvijek prepuštena sebi i da kao i uvijek ima zmije u njedrima koje ju rastaču iznutra.

Mletački spletkari ne samo da ništa ne poduzimaju premda Turci već harače u okolici Splita, nego svu snagu troše na obračun s hrvatskim patricijima i pukom, nastojeći spriječiti službu Božju na hrvatskome jeziku, odnosno na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog koja je puku razumljiva. Marulić koji se bavio i gradskim poslima i bio učen pravnik, nastupa kao branitelj dom Ivana Dubovca, glagoljaša koji služi mise u crkvi sv. Frane na obali.

Sveza s hrvatskim daljinama koje sežu do srednjovjekovlja

Vrlo efektno, ravnajući vješto velikim ansamblom na pozornici, Šešelj donosi ključne prizore drame, kako u crkvi gdje slušamo velike dijelove mise koju prekidaju oružnici, tako i prizore svojevrsne posljednje večere koja okuplja splitske plemiće od kojih su mnogi i sami književnici poput Jerolima Papalića ili Albertija, a tu su i čuveni kipar i graditelj Aleši, tu je biskup Toma Niger, te naravno neizostavni kanonik dom Dujam Balistrilić kojemu će Marulić posvetiti "Juditu".

U depresiji zbog svega što se zbiva, u čežnji da se vrati sebi jer samo sebe još može zaštititi, svoju nutarnji svijet, Marulić odlučuje otploviti na Šoltu, u Nečujam, a na putu u uzbuđenoj mašti doživljuje fantastična priviđenja koja i opet vode porijeklo iz narodne predaje, a taj preokret iz realističnoga u nadrealno daje i Šešeljevoj drami novu dimenziju koja jest moderna, ali u isti mah i opet sveza s hrvatskim daljinama koje sežu do srednjovjekovlja. Nečujam je utočište i mjesto kontemplacije Marka Marulića, mjesto duboke koncentracije u kojemu piše "Juditu", u jezik harvacki složenu.

Pokojni teatrolog Igor Mrduljaš s pravom je ukazao na veliku vrijednost ove Šešeljeve drame pisane sedamdesetih godina, i doista je neobično da ni u samostalnoj Hrvatskoj nije našla put do kazališnih pozornica. Sada je valjda i opet nepoćudna jer intendantni postavljaju progresivne komade oslobođene nacionalnih tema, u mnogo slučajeva i hrvatskoga jezika, pa i jezika uopće.

JezikJezik je važan element i u drami "Gastarbajterska balada" pisanoj 1976., gdje autor i opet suvereno barata velikim brojem likova, putnika koji čekaju vlak što će ih odvesti u Njemačku. Pjevaju se gange, a jezik putnika proviđen je istim tim govorom koji teži kratkom, ali dojmljivom izričaju prikladnom kako za jednostavnu i na mahove duhovitu konverzaciju tako i za duboke, mučne osjećaje onih koji iz domovine putuju u nepoznato.Fino tkanje Šešeljevih dramskih tekstova otkriva se još jednom u komadu " Otmjenost jedne usamljenosti" koji je izveden 1985. u kazalištu "Gavella", a posvećen je Antunu Branku Šimiću. Tekst te drame djelomice je izgubljen, no ono što je sačuvano svjedoči o doista originalnom i inteligentnom načinu na koji je obilježena Šimićeva obljetnica – te je umjesto školničkoga recitalskog pristupa nastalo malo remek-djelo scenske umjetnosti, proviđeno i svjedočanstvima njegovih suvremenika, koja zbog naboja i strasne mržnje prema Šimiću, sama po sebi donose dramsku napetost i izazivaju burne osjećaje u gledatelja, pa i onih koji možda nisu ljubitelji Šimićeve poezije, ali im je teško shvatiti da su mladoga Hercegovca tako ponižavali ljudi poput Krleže i inih, hvastajući se da su "ubili Boga u Šimiću".

Jezik je važan element i u drami "Gastarbajterska balada" pisanoj 1976., gdje autor i opet suvereno barata velikim brojem likova, putnika koji čekaju vlak što će ih odvesti u Njemačku. Pjevaju se gange, a jezik putnika proviđen je istim tim govorom koji teži kratkom, ali dojmljivom izričaju prikladnom kako za jednostavnu i na mahove duhovitu konverzaciju tako i za duboke, mučne osjećaje onih koji iz domovine putuju u nepoznato.

Vrstan doprinos suvremenoj hrvatskoj dramskoj literaturi

Neki od njih možda će uspjeti u stranoj zemlji, kao jedan od junaka komedije "Mandragola ilinam okoločep". Šešelj preuzima sve ključne motive znamenite Machiavellijeve komedije koja se zasniva na prijevari lakovjernoga muža ljepotice s kojom nema djece pa nasjedne na priču o čudesnoj madragoli i njezinim svojstvima od kojih je jedno i smrtonosno za čovjeka koji prvi DoprinosU svemu, knjiga "Pet dramskih komada" vrstan je doprinos suvremenoj hrvatskoj dramskoj literaturi i svojevrsno otkriće zapretanih rukopisa koji se sada, tiskani i ukoričeni, nude kazalištu, jedinom mjestu gdje mogu zaživjeti i živjeti u punini svoje svrhe.bude spavao s krasoticom, što znači da treba pronaći žrtvu.

A" žrtvuje" se u Šešeljevoj verziji mladi, imućni Hrvat koji se vratio iz Innsbrucka privučen glasinama o lijepoj ženi lokalnoga moćnika. Nije to samo lokalizacija talijanske komedije nego i opet dosjetljiva interpretacija i dopušteno preuzimanje storije renesanskih pisaca koji su i sami preuzimali, ponajviše od Plauta.

Petoj je drami pozornicom sjeverna Hrvatska, a riječ je o pomalo nehajevskoj i podosta šešeljevskoj verziji Čaruge, pisanoj uglavnom kratkim prizorima odnosno kadrovima u stilu filmskoga scenarija, kako je prvotno i zamišljena slavonska priča koja u zagrebačkim sekvencama dokazuje da Neretvancu Šešelju posve dobro ide i kajkavski dijalog, čime je dao do znanja da virtuozno vlada cjelinom hrvatskoga jezika.

U svemu, knjiga "Pet dramskih komada" vrstan je doprinos suvremenoj hrvatskoj dramskoj literaturi i svojevrsno otkriće zapretanih rukopisa koji se sada, tiskani i ukoričeni, nude kazalištu, jedinom mjestu gdje mogu zaživjeti i živjeti u punini svoje svrhe.

Hrvoje Hitrec