U zemlji Hrvatskoj svršetkom rujna

Na početku svršetka rujna održao je veliki državnik i učitelj Zoki govor o stanju nacije. Tako je govor bio najavljen, ali je na kraju naslovljen kao izvješće Hrvatskom saboru i javnosti. Svrha govora bila je da i ono malo ljudi koji su se nečemu nadali od ove kriplkomunističke vlasti prošeću do obližnjega mosta i skoče s njega otežani kamenom oko vrata, objese se o gredu ili radijator ili skončaju na slične načine.

Među njima je sve više članova Zokijeve stranke koji se lupaju po glavi, pa je jedan takav čak i meni – što je znak da je kraj sve bliži – plakao na ramenu i govorio mi da nešto učinim, ako Boga znam, jer ima ženu i dvoje male djece, dva kredita, a jasno mu je što će se dogoditi i kamo onda?

Zokijev su skrpani govor već mnogi komentirali i pritom bljuvali, više prvi dio koji je bio posvećen konsolidaciji državnoga proračuna u isto vrijeme dok se taj u sljedećoj godini već u projekcijama probija za petnaestak milijardi a bit će i više, te se najavljuju rasprodaje, monetizacije i ostale akrobacije koje Kroaciju bacaju u dubok ponor, što je i cilj ove vlasti koja s hrvatskim narodom ima veze toliko koliko ja s fizikom i matematikom.

Ni drugi svjetonazorni dio govora nije bio ništa manje veličanstven, ali u medijima neopravdano zanemaren. Citiram Zokija kojega njegov stranački kolega na nižim granama od milja zove Zoki Budala: "Represivni aparat mora postati točkom najvišega povjerenja hrvatskih građana...", što se valjda postiže slanjem novokomponiranih specijalaca na hrvatske branitelje u Vukovaru, nakon čega su Ranko Ostojić i njegova policija postali točkom najvišega povjerenja. No da završim citat "...bez obzira na naciju, vjeru, porijeklo i socijalni status."

GovorZokijev su skrpani govor već mnogi komentirali i pritom bljuvali, više prvi dio koji je bio posvećen konsolidaciji državnoga proračuna u isto vrijeme dok se taj u sljedećoj godini već u projekcijama probija za petnaestak milijardi a bit će i više, te se najavljuju rasprodaje, monetizacije i ostale akrobacije koje Kroaciju bacaju u dubok ponor, što je i cilj ove vlasti koja s hrvatskim narodom ima veze toliko koliko ja s fizikom i matematikom.Iz toga se može zaključiti da u Hrvatskoj živi više nacija, što je protuustavna izjava koja zahtijeva sankcije. Da ipak nije baš tako, da tu ima neka većina i neke manjine, vidi se iz sljedeće rečenice: "Nacionalne manjine važne su koliko i rast gospodarstva." Zašto su nacionalne manjine važne kao i rast hrvatskoga gospodarstva, teško je dokučiti, to više što se u devedeset i pet posto slučajeva iz množine manjina izdvaja jedino srpska čiji je veliki dio zaslužan za razaranje Hrvatske i njezina gospodarstva u devedesetima pa joj treba posvećivati doličnu pozornost. Zato da naši životi, otkriva Zoki, ne bi bili obezvrijeđeni, kao što bi isto tako bili da dopustimo gašenje vrijednosti antifašizma i sekularizma, istospolnih zajednica i sličnih pojava.

Ponešto racionalni samo kada prepisuju partijske govore (bez istospolaca) koje su njihovi očevi početkom devedesetih spremili u ladicu i zaključali da ih ne nađu zločesta djeca, u svemu su drugome što je donio ovaj naš suvremeni trenutak mlađahni kriplkomunisti doista i potpuno iracionalni. U polju psihologije i njezine sestre psihijatrije, iracionalnost je eufemizam za duševnu bolest. U polju filozofije iracionalizam je pravac koji smatra da smo robovi slučaja i slijepe volje, žrtve nekog tuđeg principa. Pa tako, jer u ludosti ima i sistema, može biti izrečena i tvrdnja o slučajnoj državi i slučajnoj naciji. Koju sada vodi tuđi princip.

Linić i Stanimirović

Dok se Ostojićev represivni aparat tek snaži, Linićev je represivni aparat u punom zamahu. Praćen famom idealističkoga marksista asketskoga tipa, čovjeka bez imovine, Linić postaje idolom novoga proletarijata koji radosno prati kako se uzima onima koji još nešto imaju, a ta je radost bezrazložna jer se ne daje njima koji ništa nemaju. Pa i fama o partijskom moćniku Liniću koji uništava kulake svake fele dolazi sada u pitanje jer idealist navodno ima neki račun u Trstu, napunjen na način koji je upućena gospođa iz Rijeke dobro protumačila.

Pa kako se to može riješiti. Tako da se Linić dade pozvati na televiziju i visokim glasom ostarjeloga bečkog dječaka kaže da ne postoji nikakav račun na njegovo ime. Toliko blesav ipak nije da otvara račun na svoje ime, no trenirani novinar ne postavlja novo pitanje, potpitanje i slično, nego prelazi na drugu temu. I to je sve od našega istraživačkoga novinarstva, i elektroničkoga i tiskanog, baš doista pritiskanog do te mjere da ni u komunističkom razdoblju nije bilo puno gore. Neke stvari se jednostavno prešućuju, a ako ih je nemoguće prešutjeti, onda se spomenu i nastoje zaboraviti. Nema velikih naslova, nema potrage za svjedocima, nema provjeravanja priče. Ništa.

PitanjeI o tom Reinerovu pitanju nije se previše ili se nije uopće pisalo i govorilo jer je stisnutom novinarskom staležu rečeno da "ima da šuti". Dotle se u UN podosta davna mirna reintegracija često spominje kao najuspješnija akcija Ujedinjenih naroda od postanka, što je samo djelomično točno. Srpske škole u Podunavlju očito nisu reintegrirane u školski sustav RH niti se iz Zagreba nešto u tom pitanju poduzima. Kao što se ništa ne poduzima oko "vikendaškoga" naseljavanja Srba na hrvatski teritorij s lijeve strane Dunava ne bi li s vremenom takvo stanje bilo blagoslovljeno.Tako mi je ostalo u sjećanju pitanje dr. Reinera upućeno Milanoviću kako to da Stanimirović mrtav-hladan može izjavljivati da je u redu što srpski đaci u hrvatskom Podunavlju uče iz udžbenika povijesti u kojima se srpska agresija naziva građanskim ratom u Hrvatskoj.

Sjećam se i Milanovićeva odgovora – da ne zna o čemu je riječ, nije čuo. Znači da ni novine ne čita, osim što i inače ništa ne zna ili da se, što je bliže istini, pravi blesavim. Posve nepotreban napor. Nije se oko toga slučaja (koji uopće nije novost) javio ni Jovanović, koji bi spomenuti udžbenik supotpisao.

I o tom Reinerovu pitanju nije se previše ili se nije uopće pisalo i govorilo jer je stisnutom novinarskom staležu rečeno da "ima da šuti". Dotle se u UN podosta davna mirna reintegracija često spominje kao najuspješnija akcija Ujedinjenih naroda od postanka, što je samo djelomično točno. Srpske škole u Podunavlju očito nisu reintegrirane u školski sustav RH niti se iz Zagreba nešto u tom pitanju poduzima.

Kao što se ništa ne poduzima oko "vikendaškoga" naseljavanja Srba na hrvatski teritorij s lijeve strane Dunava ne bi li s vremenom takvo stanje bilo blagoslovljeno.

Konavle

Nije isti slučaj, ali ima nekih sličnosti: nekoliko naraštaja konavoskih vlasnika nije moglo do svoje (pra)djedovine, do zemljišta na krajnjem jugu Hrvatske. Oduzele im tuđinske vlasti, a kada je nadošla samostalna hrvatska država i opet su bili izdijeljeni. Čini se da je sada toj nepravdi došao kraj, i odvjetnik Gredelj može biti zadovoljan jer je išao gotovo sam protiv sustava i pobijedio.

Velim, slučaj ipak ima nekih sličnosti s opisanim u Podunavlju jer su i zemljišta preko Dunava nečije vlasništvo, i treba ih vratiti vlasnicima. I Konavle i Prevlaka i prekodunavska zemlja hrvatski su teritorij. Ima još posla za Gredelja.

Vlatko Marković

Bio sam na komemoraciji u "Mimari", a kako i ne bih. Na kraju krajeva Vlatko je bio i dio moje prošlosti, isprva sam ga pratio kao navijač, a poslije ponešto o njemu i napisao u ono vrijeme kada je skupa s Rorom, Belinom, Zambatom, Jerkovićem, Škorićem... već postao materijal za feljtone. Govori na komemoraciji bijahu dobro odmjereni (osim jednoga) i svi su tvrdili isto: sjajan igrač, uspješan trener, veliki predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza, zaslužan što smo premda brojčano mali postali svjetskom nogometnom velesilom, uz to domoljub, karakteran, pošten... i nisu to bile samo kurtoazne riječi nego rečene iz duše.

Bio je doista Hrvat od glave do pete, na onaj čvrsti bugojanski, bosanski način, što je Barišić možda i najbolje izložio, a Škoriću je bila prepuštena Vlatkova zagrebačka dimenzija – o jednome od stupova zagrebačke "špice" na kojoj se bistrio šport, ali ne samo šport, o duši jedinstva zagrebačkih športaša bez obzira na disciplinu.

Da je Vlatko bio velika figura, nema sumnje. Da je takav kakav je bio postao trnom u oku ovoj bijednoj protuhrvatskoj vlasti, nema sumnje. Da su ga se Jovanović i njegovi hrvatski poltroni odmah pri dolasku htjeli riješiti, poznato je. Da se zbog bolesti više nije mogao boriti, zna se. Da mu je sva ta žgadija pogoršala stanje i uputila ga ubrzano prema smrti, očito je. Tako je i Bandić, kakav jest da jest, našao za shodno protumačiti ovaj slučaj kao obračun niskih, neznatnih i opakih ljudi s velikanom. Tako nekako, nemam citat. A prije toga veli Bandić, kakav jest da jest: "Reći ću ovo, pa makar završio u Dnevniku."

I ta mi se rečenica učinila ključnom u ovo doba kada (osim Mamića) ne šalju ljude u zatvor zbog verbalnoga delikta, nego u Dnevnik HTV-a gdje im presuđuju po kratkom postupku, u dosluhu s režimskom središnjicom. A ni na komercijalnima se ne provode bolje.

General Markač

Pojavio se na proslavi Dana policije, ali nije bio službeno pozdravljen, što je svinjarija – vjerojatno u režiji Milanovića i Ostojića. Očito je prošao onaj trenutak panične zbunjenosti nakon oslobađajuće presude Markaču i Gotovini, pa se bratija vratila u svoje prirodno stanje.

Zastara

Saga oko uhidbenoga naloga završila je katastrofalno po režim koji je, predvidljivo, podvio rep. U maniri prononsiranih prevaranata, sada se perjanice režima izvlače i pokušavaju porazu dati lice pobjede, UstavRežim bi da u odredbu uđe što više zločina, teških, poluteških, političkih, gospodarskih, urbanističkih, prometnih itd. – samo da ne uđu dvije riječi od kojih se ježe, naime komunistički zločini. Možda da predlože neku blažu formulaciju: potrebni zločini, neophodni zločini, kako su ih učili očevišto je infantilno. Javnosti se slučaj predstavlja kao uspješna nagodba: mi vama uhidbeni, vi nama ćirilicu. Ili barem recite da u načelu podupirete Ustavni zakon o manjinama, a mi ćemo našim partijskim urednicima reći da ste govorili o ćirilici u Vukovaru i da to opale na prvoj stranici. Tako je i bilo.

A oko promjena Ustava ima velikih teškoća. Režim bi da u odredbu uđe što više zločina, teških, poluteških, političkih, gospodarskih, urbanističkih, prometnih itd. – samo da ne uđu dvije riječi od kojih se ježe, naime komunistički zločini. Možda da predlože neku blažu formulaciju: potrebni zločini, neophodni zločini, kako su ih učili očevi. A zašto su komunisti ubijali djecu, je li to bilo potrebno? Jest, Hrvate treba ubijati dok su mali, da se još temeljitije radilo ne bi došlo ni do žalosnog incidenta sa stvaranjem hrvatske države devedesetih.

Jezik

Da se po jeziku narod poznaje, poznato je. Da se po jeziku poznaje i tko taj narod prezire, isto je tako poznato. Čitam u režimskim novinama naslov "Sačekuša na Baniji", što je srpska verzija hrvatskoga naslova "Zasjeda na Banovini". Tako se postavljaju "sačekuše" hrvatskom jeziku, uporno ali bez rezultata. Je li baš tako?

Stazić

Jedna je nevjerojatna izjava prošla gotovo nezapaženo, naime ona iz usta saborskoga dijela braće Stazić. Tako reče saborski brat da svaka Vlada ima pravo provoditi svoju kulturnu politiku. Pod zlosutnom pretpostavkom da se opcije mijenjaju na vlasti svake četiri godine, Hrvatska bi u 21. stoljeću imala dvadeset i pet kulturnih politika. A nema ni jednu, niti će ju s ovakvim lumenima imati.

Milanka Opačić

S njezinim obiteljskim zakonom događa se isto kao i sa svakim zakonom ovoga režima: pisan je tako da stručna javnost umire što od smijeha što od gnjeva. Možete si misliti koliko je Milanki Opačić stalo do hrvatske obitelji. Najnježniji dio zakona odnosi se na djecu koja su prva crta procesa rastave roditelja, to jest prvo se na njih obrušavaju odrasli provoditelji zakona i ne daju im na zahod dok ne vele koji je roditelj kriv za svađe i slično.

Kreteni

Već spomenuti Linić nazvao je samoga sebe kretenom, tako da se ja ne moram spuštati u žargon. Nakon što je uvjeravao javnost u korist smanjenja PDV-a za turizam i galamio otprilike: "Što ovi (protivnici, op.a.) misle da smo mi kreteni", svega nekoliko mjeseci poslije priznao je da je taj potez umanjio prihode proračuna za dvije milijarde.

Školstvo

Nikako mi ne izlazi iz glave napis objavljen prije nekoliko tjedana. Riječ je bila o školstvu Francuskoj, s podatcima o kojima nisam imao pojma, priznajem. Naime, koliko se sjećam, pisalo je da ta sretna francuska djeca imaju nastavu samo četiri dana u tjednu. Sjede u školi u ponedjeljak i utorak, a onda je srijeda slobodna ili idu u muzeje, pa u školu četvrtkom i petkom. A onda dođe vikend. I to nije sve.

Nakon dva mjeseca nastave imaju dva tjedna odmora. Eto, odakle ta čuvena francuska ležernost, a hrvatski đaci rintaju, ustaju po mraku jer je preuzeta navika iz socijalizma da nastava počinje u osam ujutro makar ima učenika za samo jednu smjenu, voze se u rasklimanim i opasnim autobusima, vuku teške torbe i vuku se ulicama umorni i neispavani. Pa kako ne bi bili čangrizavi i skloni neurozama.

Samoubojstvo

Tu blizu mene, na samoborskom groblju, jedna još mlada žena oduzela si je život. Kako se potom saznalo, radila je na HTV-u i dobila otkaz. Snimljena svjedočanstva govore da je otpuštena kako bi na njezino mjesto došao kadar preporučen od Partije. Nije ona novinarka, nije rekla nešto o "zdravstvenom" odgoju što režimu nije zazvučalo dobro, naoko nije dakle dobila otkaz iz političkih razloga. A opet jest. Bila je šankerica, konobarica u kućnom ugostiteljskom lokalu, imala je djecu, jedno od njih s posebnim potrebama. Ali Partija je trebala baš njezino radno mjesto, da dokaže kako ne pravi razliku u čistkama koje se trebaju provesti od vrha do dna.

Užasna zima i globalno zatopljenje

S jedne strane, i to ne bilo koje nego vrhunske, potvrđeno je da glupi čovjek uništava ovaj planet, da će se temperature podići za nekliko stupnjeva, a more za više od metra, na užas onih koji su plaćali velike svote za kuće u "prvom redu do mora." S druge strane meteorološki stručnjaci najavljuju groznu zimu, što nije u nesuglasju s globalnim zatopljenjem koje će biti praćeno (i već jest) svakojakim fenomenima. Ako ove zime ugledate na vratima sjevernog medvjeda, znači da se obje najave sretno spajaju.

Nije sve izgubljeno

Nisam u subotu znao da ću u nedjelju, dok pišem ovu rubriku, na sva usta hvaliti "Jutarnji list". Ne baš list nego jednoga autora iz depresivnoga gradića na četiri rijeke, kako ga je sam opisao u uvodu napisa. BiHTreba zapamtiti rečenicu Tomislava Čadeža koja otprilike kaže da mi u Hrvatskoj trebamo biti sretni što narod u Hercegovini i Bosni uopće želi pripadati ovom našem umišljenom europskom brendu, kao i isto tako točan zaključak da bez Hercegovaca i Bosanaca Hrvatska ne bi uopće postojala, kao ni Bosna i Hercegovina.A članak nije bio o Karlovcu nego o Međugorju koje svijetli na sve načine, o Hercegovcima s onom pozitivnom i točnom intonacijom koja je do sada viđena samo na portalima sličnim ovom HKV-a i novinama poput "Hrvatskoga slova".

Treba zapamtiti rečenicu Tomislava Čadeža koja otprilike kaže da mi u Hrvatskoj trebamo biti sretni što narod u Hercegovini i Bosni uopće želi pripadati ovom našem umišljenom europskom brendu, kao i isto tako točan zaključak da bez Hercegovaca i Bosanaca Hrvatska ne bi uopće postojala, kao ni Bosna i Hercegovina.

Ovih dana dr. Međimorec i ja u ime Hrvatskoga kulturnog vijeća pripremamo veliki skup o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, od davnina do naših dana, naravno s težištem na sadašnjemu stanju i ne zaboravljajući nepravedno i nepravomoćno osuđenu šestorku u Haagu. U razgovoru oko mogućih govornika T. Čadež nije nam bio ni na kraj pameti. Sada jest.

Ide to brzo

Vrlo šarmantna novinarka koja je u šprajcovskom kadroviranju od voditeljice Dnevnika postala reporterkom, našla se neki dan u Beogradu s čijih je ulica izvještavala o nečemu, ne sjećam se čemu. Ali se sjećam da je rekla kako na tom mjestu gdje se nešto događalo nije bilo nikoga "s e m nas novinara". Eto kako to brzo ide, nakon dva dana u Beogradu već ne znamo hrvatski.

Podignuta optužnica protiv Mamića

U istom tom Beogradu u vrijeme utakmice Srbija-Hrvatska uživao je u slavi Zdravko Mamić, te srdačnim domaćinima objašnjavao da govorimo istim jezikom. Znači, taj Mamić koji kojega Srbijanci mnogo vole i koji u oduševljenju pada u zamku "zajedničkoga jezika" ni ne znajući vjerojatno kamo to vodi, taj Mamić o kojemu grafiti na zagrebačkim ulicama vrište da je Srbin, premda nije, taj Mamić je optužen za širenje mržnje. Protiv Srba? Ne, samo protiv jednoga Srbina, dotično Željka Jovanovića, o kojemu je u televizijskoj izjavi rekao mnoge točne stvari. S velikom se sigurnošću može očekivati da će najavljeni proces biti pretvoren u farsu i imati posve druge posljedice nego što režim očekuje.

Hrvoje Hitrec