Dok je regije, bit će i Jugoslavije

Rat protiv hrvatskih kulturnih institucija nastavlja se svom žestinom. Napadači su svjesni da narod i država bez svojih kulturnih institucija ne postoje, da su prepušteni kaosu i samovolji političara, protuhrvatskih naravno. Prilog toj agresiji je i knjiga "Hrvatsko jezično pitanje danas", koju nisam pročitao i ne namjeravam, ali vidio sam članak izvjesnoga Bajrušija o rečenoj umotvorini. Ukoliko novinar nije točno prezentirao što u knjizi piše, ispričavam se autorima Aniti Peti-Stantić i Keithu Langstonu. Ako je Bajruši točno prenio, nije dobro.

Napis je naslovljen vrlo upitnom tvrdnjom da hrvatski jezik nikada u povijesti nije bio u boljem stanju. Točno je ovo: hrvatski je jezik u svim stoljećima svoga postojanja bio u vrlo dobrom stanju i funkcionirao bez teškoća. Da nije, nestao bi. Svijest o istom, hrvatskome jeziku, bila je živa kroz cijelu hrvatsku povijest, pa i onda kada su dijelovi Hrvatske i hrvatskoga naroda bili umjetno razdvojeni i rastrojeni. Ta je svijest ugrađena i u napore da se dođe do jedinstvenoga standardnog hrvatskog jezika, nazvanog i književnim, koji je veličanstvena emanacija narodnoga jezika Hrvata i hrvatske književnosti s cjelokupnoga povijesnoga i etničkog prostora hrvatskoga naroda.

U podnaslovu rečenoga članka otkriva se "potreba" za knjigom "Hrvatsko jezično pitanje danas: Identitet i ideologija". Tumači se da je ta knjiga obračun s desno-konzervativnim hrvatskim lingvistima, okupljenima uglavnom u HAZU, Institutu za jezik i pokojnom Vijeću za normu hrvatskoga standardnog jezika. "Autori dokazuju", veli Bajrami, "da su upravo jezični puristi nanijeli štetu hrvatskom jeziku u protekla dva desetljeća."

Je li tako? Vratimo se naslovu koji veli da hrvatski jezik nikada u povijesti nije bio u boljem stanju. Misli se vjerojatno na standardni hrvatski jezik. Pa kako je to nakon dva desetljeća razornih nastojanja desno-konzervativnih jezikoslovaca hrvatski jezik u boljem stanju nego ikada? Autori (i novinar prenositelj) ne zamjećuju taj nonsens, ili možda misle da je užasna šteta popravljena u dvije i pol godine, no to ostaje u sferi nagađanja.

U tekstu američki slavist Langston tumači da je jezični purizam proizašao iz nastojanja da se delegitimira zajednička povijest hrvatskoga i srpskoga jezika. Nakon te učene primjedbe, sav mogući znanstveni autoritet te osobe pada u vodu jer nikakve zajedničke povijesti u tom smislu nije bilo, nego obratno: povijest hrvatskoga jezika je potpuno zasebna i posebna.

NonsensNikada Hrvati nisu imali nikakav kompleks, štoviše, da je kompleks postojao, nastojali bi na približavanju tom prelijepom srpskom i u utapanju u njegovoj divoti, a ne se rukama i nogama čupali od velikosrpske, šumadinske, četničke agresije na hrvatski jezik koja je jezik Hrvata htjela poništiti, uništiti i izbaciti iz povijesti zajedno s hrvatskim narodom.Znanstvenu vjerodostojnost gđe Peti-Stantić nagriza već i tvrdnja da smo "Na državnoj razini prije 1990. imali službeni srpsko-hrvatski jezik". To jednostavno nije točno, jer je od 1974. u Ustavu SRH lijepo pisalo da je u javnoj uporabi hrvatski književni jezik".

Sudeći po tvrdnjama dvospolnih autora, jezik medija se u zadnja dva desetljeća promijenio jer se "počela isticati samostalnost uporabom leksema" kao što su: zastupnik, zrakoplov, sustav i glazba koji su se "zadržali" za razliku od: raščlambe, nadnevka i uljudbe. O kojim je medijima riječ, autori ne govore. Ima medija koji se i glazbe i zrakoplova boje kao vrag tamjana pa potežu muziku i avione.

No, ne ću se baviti sporednim stvarima, ma kako one bile i bitne. Cijela je knjiga (kako se doznaje iz Bajramijevog napisa) napisana da bi se ismijali oni koji se usuđuju i sada govoriti o ugroženost hrvatskoga jezika. Da hrvatski nije ugrožen, doznajemo iz sljedeće rečenice koja zahtijeva duboku analizu:"A što se tiče jezika naših susjeda, nikada u povijesti hrvatski jezik nije bio u boljoj poziciji... jer imamo normalan odnos prema srpskom, slovenskom i engleskom." Tako je autorski dvojac pronašao na zemljovidu da Hrvatska graniči sa Srbijom, Slovenijom i Engleskom.

Nisu, znači, jaki u zemljopisu, ali jesu u lingvistici. Premda govore o desnim jezikoslovcima koji su "čistili" jezik i opsesivno se bavili razlikama od srpskoga jezika, cijela knjiga učenoga dvojca bavi se upravo temom "kompleksa prema srpskom jeziku koji je razumljiv jer su Srbi bili najbrojniji narod..." Još jedan neoprostiv nonsens: nikada Hrvati nisu imali nikakav kompleks, štoviše, da je kompleks postojao, nastojali bi na približavanju tom prelijepom srpskom i u utapanju u njegovoj divoti, a ne se rukama i nogama čupali od velikosrpske, šumadinske, četničke agresije na hrvatski jezik koja je jezik Hrvata htjela poništiti, uništiti i izbaciti iz povijesti zajedno s hrvatskim narodom.

Još jedan biser: autori kažu da je i u okolnostima kada je srpski dominirao u vojsci, državnim službama itd. ipak netko i tada pisao perfektnim hrvatskim jezikom. Tko? Hrvatski pisci. Koji? Marinković, Slamnig i Šoljan. I jesu. Ali poslije njih nitko, poslije 1990. posebno nitko. Tako autori daju do znanja da ne čitaju suvremenu hrvatsku književnost jer da čitaju, otkrili bi štošta, pa i perfekciju u mnogih pisaca. Vjerojatno čitaju knjige onih nazovi hrvatskih pisaca koji svoje jugofilstvo pretaču i u jezik, ali ti ne pripadaju niti će pripadati hrvatskoj književnosti.

Komu je trebala takva knjiga koja bez ograde tvrdi da se treba vratiti u jezičnu situaciju prije 1990. godine, prije nego su jezik iskvarili desni jezikoslovci poput Težaka i Babića, koji se poimence spominju. Autori nemaju odgovora ni na intrigantno pitanje kako su se svi ti grozomorni jezikoslovci okupili u HAZU (a većina JezikOno što je trenutačno točno jest: ime hrvatskoga jezika je neupitno, premda se i dalje radi na njegovoj upitnosti. Hrvatski je jedan od službenih jezika Europske unije. Hrvatski je u Ustavu RH. Još preostaje zakon o hrvatskom jeziku (standardnom) za koji se sada zalažu i oni koji su vriskali od užasa kada je takav zakon predlagalo Hrvatsko kulturno vijeće s potpisom potpisnika ove rubrike. Tada će biti moguće razgovarati i o službenom pravopisu, kao podzakonskom aktu s dugoročnijom važnosti.je postala akademicima prije 1990.), kako su uspjeli osvojiti Vijeće za normu, ali i prije toga Institut za jezik i jezikoslovlje? Nisu autori ni pomislili razumjeti da je to hrvatska jezična zajednica postavila ondje svoje stupove, da to nije učinila politika, ali isto tako izbjegavaju reći da se sada politika (Jovanović) opet miješa isto kao i prije 1990. te je preko Jozića uspjela indoktrinirati i Institut za jezik, barem u pravopisnoj problematici.

Možda je to materijal za novu knjigu autorskoga dvojca koji ipak, recimo na kraju, nije baš u svemu za odbaciti jer odbacuje Snježanu Kordić i njezine nedoučene srbofilske histerične ispade koji su neko vrijeme zabavljali javnost, a neki im mediji davali i potporu.

U svemu, ono što je trenutačno točno jest: ime hrvatskoga jezika je neupitno, premda se i dalje radi na njegovoj upitnosti. Hrvatski je jedan od službenih jezika Europske unije. Hrvatski je u Ustavu RH. Još preostaje zakon o hrvatskom jeziku (standardnom) za koji se sada zalažu i oni koji su vriskali od užasa kada je takav zakon predlagalo Hrvatsko kulturno vijeće s potpisom potpisnika ove rubrike. Tada će biti moguće razgovarati i o službenom pravopisu, kao podzakonskom aktu s dugoročnijom važnosti. Glede Jovanovićeva pravopisa, stvari su vrlo jednostavne: taj je namijenjen samo školama jer se đaci ne znaju i ne mogu braniti od nasilja. Roditelji mogu, i hoće.

Hoće li?

A kakvo je stanje hrvatskoga jezika u medijima? Kakvo je to stanje za koje autori spomenute knjige tvrde da nikad nije bilo bolje? Stanje je katastrofalno i nepodnošljivo, te ga takvim drži većina čitatelja dnevnih i tjednih listova, ali i čitatelja, slušatelja i gledatelja ostalih medija. Da je tako, jedna ilustracija. Istoga dana kada je objavljena recenzija knjige "Hrvatski jezik danas " (u "Jutarnjem") čitam u "Večernjem" koji bi trebao biti, po recepciji, nešto "hrvatskiji" ove rečenice: "...kad p r e đ e granice, to će biti rečeno", ili "moderna demokracija je p r e v a r a ." Eto, tako se ekavskim nagnućem čuvenoga jata vraća u situaciju iz polovice šezdesetih. Na paradoksalan način, ona tvrdnja o kompleksu i sada djelomično stoji kada je riječ o piscima, novinarima i lektorima koji iz svoje srpske ili jugoslavenske ili bezosjećajne (glede jezika) kože ne mogu i ne će.

Nova demokracija

Slučajno sam citirao dio rečenice o demokraciji (modernoj) kao prijevari. Tko je to (još) ustvrdio? Soros. Milijarder koji opsesivno (i vrlo racionalno) mrzi sve što je nacionalno, a posebno ako je to nacionalno – hrvatsko, spekulant koji je posijao desetke i stotine udruga posebno po jugoistočnoj Europi dajući im zadaću da se kao demokratski forumi bore protiv svih nacionalizama, a posebno hrvatskog. Demokratske Sorosove družbice dobivale su hrpu novaca da šire demokraciju, dobivale ispod stola, iznad stola i u sam stol a njihovi istaknuti borci imaju sada velika bogatstva u nekretninama i pokretninama.

Kadli, najednom doznaju da je njihov idol i sponzor – protiv demokracije. Da je on za kineski model jer vidi da je demokracija na izdisaju.Udruge civilnoga društva pod paskom Sorosa sada su u velikoj frci, ali njih ništa ne može iznenaditi. Ako Soros dade novac, oni će propagirati kinesku demokraciju. Važan je novac. A ako se u toj kineskoj hrvatskoj demokraciji i opet bude moglo pljuvati po Hrvatskoj i Hrvatima (u Hrvatskoj i među Hrvatima), koga boli...Lova je lova.

No, čini se da će sam Soros zakomplicirati stvari. Jest, reći će (i kaže) da je kineski model najbolji, ali ne (još) za sve. U Hrvatskoj će održavati propali model demokracije, pa je u Zagrebu, u susretu s Josipovićem zagovarao "razvoj demokracije u tranzicijskim zemljama". Znači li to da Soros smatra kako demokracija u tranzicijskim zemljama još ima nekoga smisla, odnosno da nije došla do onoga stupnja kada se pokazuje besmislenom?

Unutarnji neprijatelj

NeprijateljKada netko danas, kao ja recimo, govori o unutarnjem neprijateljiu, rado ga ismijavaju i proglašuju rigidnim. Što ću, kad nema boljega naziva za Sorosove udruge u Hrvatskoj, koje su zajedno s ostalim sličnim udrugama iz "regije" napisale pismo po šefovoj zapovijedi, a cilj te akcije je rušenje suca Merona i revidiranje pravomoćne oslobađajuće presude Gotovini i Markaču.Kada netko danas, kao ja recimo, govori o unutarnjem neprijateljiu, rado ga ismijavaju i proglašuju rigidnim. Što ću, kad nema boljega naziva za Sorosove udruge u Hrvatskoj, koje su zajedno s ostalim sličnim udrugama iz "regije" napisale pismo po šefovoj zapovijedi, a cilj te akcije je rušenje suca Merona i revidiranje pravomoćne oslobađajuće presude Gotovini i Markaču.

Da je Hrvatska normalna zemlja i da ima normalno državno odvjetništvo i normalnog ministra, udruge potpisnice koje djeluju u Hrvatskoj bile bi razjurene istoga časa jer se radi o zornom neprijateljskom djelovanju, jer se radi o oživljenoj tezi da je Hrvatska nastala na izmišljenom zločinu protjerivanja Srba jer se radi o djelovanju izravno uperenom protiv države Hrvatske i njezinih interesa, njezine sudbine na kraju krajeva. A zadaća je državnog odvjetništva da brani državu od svakakve bagre, pa kako ne bi i od opisane.

Pula

Apsolutni pobjednik je "Obrana i zaštita", film koji se nikome nije svidio. Konkurencija je inače bila jaka, kritičari kažu – jača no ikada. Znači, nacionalni filmski festival je postao snažnim i zanimljivim, s podosta brojnim filmovima. To je pogodilo Nenada Polimca, kritičara, koji je na temelju opisanoga snaženja hrvatskoga filma zaključio da Filmski festival u Puli treba postati – regionalnim festivalom. Njegov argument: Sarajevo više nije što je bilo, na tom se festivalu rivaju Rumunji i slični, a nedostaje ono "čisto" i jedino hrvatsko-srpsko suparništvo odnosno zajedništvo. Ostale kinematografije iz bivše Jugoslavije i ne spominje.

Komentar nije potreban, ali obožavanje "regije" (Jugoslavije) poprima u onih 20 posto naših izgubljenih sugrađana patološke razmjere. Zato bi zadaća hrvatskih europarlamentaraca trebala biti da se pokrene proces razjedinjenja s regijom za koju se ne zna tko ju je odredio i je li Hrvatska pitana. Jer dok je regije, bit će i Jugoslavije.

Srb i Jovanović

Kakva je veza? Jovanović u intervjuu riječkom dnevniku govori o crnim mantijama, crnim togama i crnome Marku, HTV u prilogu o Srbu govori o ljudima u crnom. Hrvatsku treba ocrniti na sve načine. Ljudi u crnom su pripadnici HOS-a, hrvatski branitelji koji su mirno prosvjedovali protiv nakazne farse u Srbu, a sljedeće godine ih ne smijemo ostaviti da sami to rade, jer ako šutimo i kupamo se u moru, šutke se slažemo s činjenicom da se ondje slave zločini nad Hrvatima, da se slavi pečenje katoličkoga svećenika nabijenoga na ražanj, da zaboravljamo kako su ti "ustanici" u Drvaru ubili 300 Hrvata a u Krnjeuši 15o0 dok su Boričevac spalili i ubili "samo" petnaestak ljudi (što Goldstein zna, pa priznaje Boričevac, ali ostalo zaboravlja ), da su Srbi "ustanici" ubijali malu djecu, da se radi o patološkim ubojicama .

Nije dovoljno što je istina o "ustanku" iz knjiga i s portala dospjela ipak u dnevne novine (feljton u "Večernjem"), nije dovoljno zgražati se nad činjenicom da u samostalnoj Hrvatskoj nekoliko idiota na mjestu četničkih zločina govori o antifašizmu, nego tu četničku svinjariju treba zauvijek prekinuti .

Jedna molba

Vidim da se u popisu knjiga koje mladež treba pročitati nalazi i moja. No nikako ne mogu pristati da se nađe na popisu koji počinje s "Harryjem Potterom" na prvom, počasnom mjestu. "Harry Potter" je u literarnom smislu obična svinjarija i djecu bi trebalo nagovarati da ga ne čitaju jer bi mogla pomisliti da je riječ o književnosti, a ne o engleskoj gumenoj kobasici. Inače, Englezima svaka čast, imali su i dobrih pa i odličnih pisaca za mladež, posebno uspješni s knjigama koje uopće nisu bile namijenjene mladeži nego su to tek poslije postale. A glede Škotske – nezavisnost što prije.

Hrvoje Hitrec