Hrvatska u drugoj polovici lipnja

Užasne vrućine

Prošli su tjedan u Hrvatskoj vladale nesnosne vrućine. Osobno ne funkcioniram kada se temperatura podigne iznad 30 stupnjeva. Jednostavno mi se blokira mozak. Osjećam se kao premijer.

Povratak komunističke cenzure

Da podsjetim jer mlađi ne znaju, a stariji zaboravljaju: potpisnik ovih redaka jedan je od autora prvoga Zakona o informiranju donesenoga nakon propasti komunističkoga sustava, u vrijeme (proljeće 1991.) kada je Hrvatska još formalno bila u sastavu posrnule naddržave Jugoslavije. Štoviše, kao tadanji ministar informiranja "branio" sam zakon pred Hrvatskim saborom, premda obrana nije bila potrebna. Tim je zakonom nakon 46 godina komunističkoga divljanja ukinut svaki oblik cenzure.

Takvo je stanje trajalo 22 godine, sve dok nedavnih dana Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nije opet uvelo cenzuru na najbestidniji način, nepoznat i u olovnim godinama: ako časopis Vojna povijest i nadalje namjerava biti pomoćnim sredstvom u školskoj nastavi, njegovi urednici moraju svaki pojedinačni broj p r i j e tiskanja dostaviti Ministarstvu ZOŠ i Agenciji za odgoj i obrazovanje. "Prethodna cenzura"zadnji je put u Europi viđena u doba cvatućeg staljinizma.

Povod za jovanovićevsko-mesićevski uzlet staljinizma bio je, poznato je, broj Vojne povijesti koji je obradio ustašku vojnicu, potpuno objektivno i bez traga "veličanja totalitarizma" kako je insinuirala anonimna skupina Jovanovićevih stručnjaka nasuprot mišljenju uglednih povjesničara. Na naslovnoj je stranici bio Francetić, što je dodatno uzburkalo promicatelje komunističke interpretacije povijesti koji ni dan-danas ne mogu svariti da se o jednom razdoblju hrvatske povijesti piše bilo što drugo osim nabrajanja zločina, logora, itd., premda već ima na desetke knjiga koje vrlo objektivno govore o kulturnom i prosvjetnom uzletu u četiri godine postojanja NDH, i to četiri ratne godine. Problem očito nastaje kada se dodirne vojna povijest i bez ideoloških predrasuda, bez "pomoći" jugoslavenske historiografije, posve znanstveno prikažu razvitak, sastav i ključne osobe vojne sile Nezavisne države Hrvatske, pa i one komponentne koja se naziva ustaškom vojnicom.

Jugo-historiografijaŽivimo u vrijeme povampirene jugoslavenske historiografije, u vrijeme vladavine onih koji se svim snagama odupiru ne samo kažnjavanju komunističkih zločina, nego i njihovu spominjanju. Ne radi se samo o krivotvorenju povijesti, nego i omogućavanju nastavka te i takve povijesti jer ako ne postoji kazna za zločine nad hrvatskim narodom onda su zločini dopušteni i u sadašnjosti i u budućnosti.Jure Francetić na naslovnoj stranici uzdrmao je poklonike J.B. Tita, čije se slike nalaze na stotinama i stotinama knjiga, a svakodnevno i u aktualnim hrvatskim novinama, a ako se usporedi odgovornost za zločine Francetića i Tita, potonji vodi sa 100:1, jer nije Francetić uvršten na svjetske i europske liste najvećih zločinaca, nego Tito koji je nedvojbeno bio vrhovni zapovjednik jugoslavenske vojske koja je poubijala stotinu tisuća razoružanih pripadnika hrvatske vojske i isto toliko, ako ne i više, civila. O odgovornosti Jure Francetića za zločine, točno i objektivno prikazanoj, s vjerodostojnim podatcima – ne postoji knjiga ili zapis, ili ja barem nisam imao ništa slično rukama.

Živimo u vrijeme povampirene jugoslavenske historiografije, u vrijeme vladavine onih koji se svim snagama odupiru ne samo kažnjavanju komunističkih zločina, nego i njihovu spominjanju. Ne radi se samo o krivotvorenju povijesti, nego i omogućavanju nastavka te i takve povijesti jer ako ne postoji kazna za zločine nad hrvatskim narodom onda su zločini dopušteni i u sadašnjosti i u budućnosti, što se zorno vidjelo i ovih dana kada su na međunarodnom sudu oslobođeni srbijanski operativci i tim činom Srbija oslobođena stigme zločina u Hrvatskoj, zločina nad Hrvatima, a Vukovar proglašen "legitimnim vojnim ciljem."

Tako pisana povijest srpske agresije na Hrvatsku lako može dovesti do toga da jednoga dana broj časopisa poput Vojne povijesti, posvećen Domovinskom ratu, bude cenzuriran jer povjesničari koji u tom časopisu pišu priloge o vukovarskoj tragediji svjedoče potpuno drukčije. Uostalom, srpski đaci (a hrvatski građani) tako već i uče "po hrvatskom programu, ali iz svojih, dakle srbijanskih, udžbenika" - čime se hvali okupatorski, četnički gradonačelnik Vukovara, Vojislav Stanimirović, a iz istoga ministarstva koje provodi cenzuru staljinističkoga tipa nema ni jedne jedine riječi protivljenja.

Rečeno ministarstvo ima većih problema jer je baš na udžbenicima zaradilo novu ustavnu tužbu pa ih sada ima pun fascikl, što će reći da ministarstvo i ministar Jovanović uporno, tvrdoglavo i zlonamjerno krše Ustav i zakone, a to je već posve razvidan put u totalitarizam, to je veličanje totalitarizma, a ne objektivni povijesni napisi u časopisu koji treba dostavljati rukopise anonimnim cenzorima.

Spašavanje vojnika Perkovića

Ne znam jesam li kada opisao sudionike za stolom na Markovu trgu na samom početku sudbonosne 1991. godine. Mi, tadanji državni dužnosnici potekli iz domovinskog i iseljeničkog domoljubnoga korpusa, posve MustačČak je isti taj Perković u jednom prekidu opisanoga sastanka doveo za stol i Zdravka Mustača, što je ipak bilo previše pa su ovome pokazana vrata. No, Perković se održao, kročili smo prema toliko neizvjesnim vremenima da su "mirnodopski" udbaški grijesi morali biti ostavljeni sa strane i svatko tko u tom trenutku nije bio protiv nas - bio nam je privremenim saveznikom.na kraju stola J. Perković koji i jednima i drugima predstavlja strano tijelo, ali se, eto, stavio na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti koja treba profesionalce jer je tako uvijek u povijesti bivalo, jer svojih još nismo imali ili još nisu bili doučeni.

Povijest se ne smije krivotvoriti, i zato ovo pišem. Čak je isti taj Perković u jednom prekidu opisanoga sastanka doveo za stol i Zdravka Mustača, što je ipak bilo previše pa su ovome pokazana vrata. No, Perković se održao, kročili smo prema toliko neizvjesnim vremenima da su "mirnodopski" udbaški grijesi morali biti ostavljeni sa strane i svatko tko u tom trenutku nije bio protiv nas - bio nam je privremenim saveznikom.

Privremenim kažem, jer stalnost nije bila moguća ili se barem vjerovalo da će postati nemogućom. Kada je trebalo učiniti onaj (očekivani) korak? Poslije Oluje. Nekoliko mjeseci poslije Oluje, do Božića 1995. trebalo je obaviti najnužniju, barem, lustraciju, i zatim podići optužnice za nepodopštine u vrijeme jugovladavine s posebnim osvrtom na ubojstva hrvatskih iseljenika u drugim državama koje su, poput Njemačke, takav razvoj i očekivale. Zašto je lustracija izostala, jedna je od (ne baš neobjašnjivih) zagonetaka novije hrvatske povijesti, ali da je i izostanak lustracije bio humus na kojemu je izrasla sadašnja partijska vlast u Hrvatskoj, nema nikakve sumnje.

Meron

Suzdržanu je radost izazvala vijest da će sudac Meron biti predsjednikom Žalbenoga vijeća u slučaju šestorke Hrvata iz BiH. Suzdržanost je racionalna. Jedni kažu: eto, Meron će osloboditi naše, kao što je učinio i s Gotovinom i Markačem, drugi kažu: samo da nije riječ o Meronovu "iskupljenju" za slučaj Gotovina-Markač, da nije riječ o pritisku na Merona oko izjednačavanja rezultata glede Hrvata, pritisku koji dolazi iz poznate "sjeverne transverzale" (Engleska, Nizozemska, Danska, Švedska).

Odluka će naravno biti donesena u Washingtonu, a do tada će stupiti na snagu trgovinski sporazum između EU i SAD po kojemu se ukidaju carine, te je za očekivati da zemlje sjeverne transverzale ne će cariniti američku odluku.

Bildt

Moj ljubimac Carl Bildt bit će nazočan svečanosti ulaska Hrvatske u EU. Ružno pače europske politike, mrzitelj Hrvata i svih nesrba u jugoistočnoj Europi, protivnik bilo kakve hrvatske države – bit će na zagrebačkoj pozornici. Da je po njemu, Hrvatske ne bi bilo pa naravno ni zagrebačke fešte, ili bi Hrvatske bilo u tako nakaznoj arhitekturi da ju s para(državom) u državi nitko ne bi ozbiljno shvaćao, nitko ne bi primio u Europsku uniju, nego štoviše nagovarao iz dana u dan da nađe modus vivendi s Velikom Srbijom koja ionako ima u sastavu znatne dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Da se, recimo tako, mirno integrira u velikosrpsku Jugoslaviju, bez Slovenije.

Bio je to Bildtov plan, izvan i iznad bilo kakve razumne sumnje. Plan koji se potpuno poklapao s Miloševićevim, plan čiju je realizaciju spriječila hrvatska vojska upravo u danima kada su Bildt i Milošević u Beogradu već otvarali šampanjac. I taj će Bildt, eto, biti na svečanosti ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Umjesto da mu se pokažu vrata, zauvijek.

Bataille

Za velikosrpski plan navijali su osim diplomata tipa Bildta i neki europski intelektualci, književnici kao što je Peter Handke, ili povjesničari kao što je francuski znanstvenik Yves Bataille koji je nedavno u Haagu branio Karadžića s tezom da genocida u Srebrenici – nije bilo. Otkud njemu to? Pa rekao mu je Mladić.

Matematika

Nisam komentirao zagrebačku paradu homoseksualaca jer sam bio u kamenjaru, izvan dohvata elektroničkih čuda i uopće bez struje. Ali sam poslije prelistao novine i vidio neke snimke, a najviše su me zabavile brojke. Policija je tvrdila da ima 6000 sudionika, organizatori da ima 12.000, HTV da ima 10.000, "Jutarnji" (Butković) nabraja 15.000. Onda sam sve to bacio u koš i s pouzdanim specijalcima došao do brojke od 4000. Od toga dobra četvrtina homoseksualaca iz susjednih nam država, pretežito onih "nastalih raspadom Jugoslavije". Koliko je uopće bilo "hrvatskih homoseksualaca" to ni vrag ne zna, a čini se da je u povorci ipak bilo više "naprednih heteroseksualaca".

Glede homoseksualnih brakova, čini se da ni u Francuskoj nije sve gotovo. A i tamošnje brojke (prosvjedi u Parizu, prosvjedi protiv "braka za sve") doživjele su u hrvatskim medijima neobičnu transformaciju. Uz pomoć već spomenutih specijalaca, zaključio sam da je na rečenim pariškim prosvjedima bilo znatno više od milijun ljudi. U hrvatskim je medijima nestalo dvije četvrtine tih Francuza. Kamo su nestali? Otvara li se to gadan međunarodni incident? Pomislite kakav bio to bio novinski naslov – " Sedamsto tisuća Francuza nestalo u Hrvatskoj". Jezivo.

Picasso

Kad već govorim o Parizu, premda je Picasso Španjolac... Slučilo se tako da sam ipak pogledao izložbu u Zagrebu, iako nisam namjeravao. Nešto me je priječilo, ništa racionalno. No sada barem mogu reći da je ta izložba obična prijevara. Trideset posto radova može proći, sedamdeset posto je smeće iz fundusa koje nikada ne bi našlo mjesta na nekoj velikoj retrospektivi Piccasovih slika. Povrh toga, pola izložaka su fotografije koje je uglavnom snimio sam Picasso, amater, a spašava ih činjenica da imaju dokumentarnu vrijednost.

Htio sam vikati da mi vrate moj novac, ali sam se suzdržao. Kakav će biti saldo na kraju te tužne balade, ne znam. Mojih sedamdeset kuna svakako ne će spasiti taj projekt koji je temeljen na inferiornosti neke tamo hrvatske provincije koja se dala nasanjkati zahvaljujući i kadrovskim kombinacijama ministrice kulture.

Caravaggio

Ali je zato u Zagrebu veličanstvena Caravaggiova slika "Večera u Emausu", koja je bila povodom i za sjajnu modnu reviju mladih dizajnerica i Gibelmann"Od vas Hrvata mi Nijemci možemo puno toga naučiti. Možemo naučiti kako se cijeni obitelj, kako se cijeni svoj jezik, vjera i kultura, možemo naučiti kako roditelji s djecom u naručju dolaze u crkvu na svetu misu."dizajnera s Tekstilno-tehnološkog fakulteta pod vodstvom Nine Režek. Barokne haljine nosile su hrvatske glumice i manekenke, a u muškom se kostimu pojavio glavom Ruđer Bošković. Caravaggio je došao u Zagreb kao dar (privremen) za ulazak Hrvatske u EU. Nego, gledajući te lijepe žene i djevojke u baroknim kostimima, zaključio sam da nitko – koliko sam pratio - nabrajajući što to mi unosimo u EU, nije rekao da unosimo (i) najljepše žene u Europi.

Što još donosimo, osim srca, odvažnosti i prirodnih ljepota? Na to pitanje odgovara generalni vikar biskupije Mainz, Dietmar Gibelmann, oduševljen nedavnim nastupom "Lada" u katedrali u Mainzu: "Od vas Hrvata mi Nijemci možemo puno toga naučiti. Možemo naučiti kako se cijeni obitelj, kako se cijeni svoj jezik, vjera i kultura, možemo naučiti kako roditelji s djecom u naručju dolaze u crkvu na svetu misu." Tako vikar, a usporedo u njemačkim (i austrijskim) novinama opako komentiraju hrvatsku zbilju i hrvatsku povijest kolumnisti proistekli iz otrovnoga bunara predrasuda o Hrvatskoj i Hrvatima.

Stjepan Radić o kruhu

U svezi s ulaskom Hrvatske u EU, šalje mi književnik Joža Prudeus citat iz Radića: "Teško čovjeku koji iz tuđe torbe kruh čeka."

Laburisti

Što su zapravo ti hrvatski laburisti, otkriva jedan od njih kojemu je uspjelo postati europarlamentarcem te se odmah uključio u klub radikalne europske ljevice kojoj je i socijaldemokracija obična licemjerna sluškinja kapitala (što i jest, barem u Hrvatskoj). No, to je bilo i očekivano za one koji znaju što su "hrvatski laburisti" u duši, te se ne bih previše osvrtao da se dotični nije bez ikakve rezerve izjasnio za Europsku uniju kao federaciju. Ni to doduše nije neočekivano jer se temelji na laburističkoj komunističkoj logici "iz federacije u federaciju".

Sve više se piše

Sve je više (ipak neki napredak) napisa u hrvatskim tiskovinama o Bosni i Hercegovini, o Hrvatima u BiH i njihovu nezavidnom položaju u kojemu se nalaze prvenstveno zbog sramotnoga odnosa političke klateži u Hrvatskoj koja šutke promatra kako se smanjuje njihov broj i kako ih muslimani-bošnjaci iz dana u dan nastoje umanjiti, politički i fizički. Jedini način da se zaustavi taj zulum koji podsjeća na turska vremena, a ni sada se provodi bez turske pomoći, jest uspostava hrvatskoga entiteta.

Kako se o tome izjašnjava rečena politička klatež iz Hrvatske. U Sarajevo je kao veleposlanika poslala nekoga Staničića koji je valjda "karijerni diplomat" i koji ležerno izjavljuje da je hrvatski entitet – floskula. Očito FarsaNajavljene promjene Daytonskoga sporazuma, bez instaliranja hrvatskoga entiteta, obična su drska farsa, jer je jednakopravnost Hrvata na cijelom teritoriju BiH ionako postojećim tekstom zajamčena, ali je neprovediva izvan i unutar mješovitoga entiteta u kojemu se muslimani služe azijatskim nasiljem i podlim trikovima ne bi li u skoroj budućnosti potpuno (i sami) zavladali "federacijom", a nakon eliminiranja Hrvata učinili i sljedeći korak.ima takve upute iz Ministarstva vanjskih poslova gdje stoluje ministrica koja tvrdi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, a satisfakciju je doživjela nakon presude "šestorki" Hrvata u Haagu koju vjerojatno smatra osobnim uspjehom. Sličan je trijumfalizam vidljiv u izjavi Bakira Izetbegovića koji sada (misli on) napokon može otvoreno reći da je i onda (u ratu) i sada i u bilo kojoj budućnosti zahtjev za trećim entitetom običan hrvatski zločinački plan.

Velike sile ne služe se tako izravnim rječnikom, ali su na istim pozicijama kao i Bakir te u najavljenim promjenama u BiH unaprijed odriču Hrvatima pravo na njihov teritorij i slobodan narodni život. Te su sile s obje strane Atlantika, a pošteniji predstavnici jedne od njih kažu da zbog azijskih problema nema ni volje ni koncentracije da bi se baktalo s nekom BiH, što god ta riječ značila, pa se baktanje prepušta Bakiru, Turcima i Europljanima koji su godinama slali "visoke predstavnike" s niskim pobudama, a stanje je bilo svaki put sve gore. Jedan od njih, Austrijanac koji je na hrvatske banke slao tenkove i bezmjerno mrzio Hrvate, sada u nekom intervjuu plače nad sudbinom Hrvata...

Najavljene promjene Daytonskoga sporazuma, bez instaliranja hrvatskoga entiteta, obična su drska farsa, jer je jednakopravnost Hrvata na cijelom teritoriju BiH ionako postojećim tekstom zajamčena, ali je neprovediva izvan i unutar mješovitoga entiteta u kojemu se muslimani služe azijatskim nasiljem i podlim trikovima ne bi li u skoroj budućnosti potpuno (i sami) zavladali "federacijom", a nakon eliminiranja Hrvata učinili i sljedeći korak.

Nadanja da će Hrvatska, sada članica Europske unije, imati veći utjecaj na položaj Hrvata u BiH, posve su iluzorne ako na vlast u Hrvatskoj nakon tolikih godina besramne šutnje ne dođe doista hrvatska opcija koja će se bez zazora zauzeti za rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH ili, u izvanrednim okolnostima, nestanka te turske tvorevine na pretežito hrvatskome tlu i novo dijeljenja karata koje će u obzir uzeti i povijesne čimbenike i etničke promjene u zadnjih stotinu i pedeset godina, te u razboritim okvirima poništiti genocidno srpsko osvajanje devedesetih.

Leteći Nobilo

Dok nije bilo prosvjeda sirotih radnica uništenoga DTR-a, hrvatska javnosti nije ni znala da je jedan od sadašnjih vlasnika te nesretne tvornice rublja – odvjetnik Nobilo. On očito nema novca da, zajedno s partnerom, isplati radnicama zaostale plaće. Ali kada taj bivši komunistički tužitelj treba pohitati u obranu bivšega jugoslavenskog udbaša, u hitnji koristi vlastiti zrakoplov. Samo gorivo potrošeno za let u Njemačku i natrag skupo je koliko i jedna plaća za radnice koje svakodnevno lutaju Ilicom . Lutaju ulicom, dok iznad njih leti avion uličnoga nasilnika.

Gordan Pičuljan

Dok je smrt športaša, bez obzira na poznatost i ugled, zajamčena vijest na našim televizijama i u tiskovinama, smrt glumca se ne bilježi. Gordan Pičuljan igrao je u većini zagrebačkih kazališta, u televizijskim serijama i u filmovima (pa i stranim), bio je hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu, član Satnije hrvatskih umjetnika. Šibenčanin rodom, umro je u Zagrebu gdje je proveo veći dio života. Imao je sedamdeset i jednu godinu.

Komemoracija je održana u Zagrebačkom kazalištu lutaka u kojemu je niz godina imao zapažene uloge, govorili su o njemu kolege glumci, a Vera Zima pročitala pjesmu, jednu od mnogih njegovih tiskanih u trima zbirkama poezije. Na Mirogoju je ispraćen uz vojne počasti, kao jedan od onih stotina umjetnika koji su u sudbonosnim danima pokazali kako se drži hrvatski umjetnik u doba nesreća. Takav čovjek, dakle, nije zaslužio ni jednu rečenicu u hrvatskim medijima.

Križevi

Vozim tako (vozim se) Dalmacijom. Na svakom brdu repetitori, ako na nekom brdu nije repetitor, a ono je metalna vjetrenjača, pa se ti monstrumi natječu tko će više nagrditi krajolik. "Vidiš ti to", kaže mi suputnik, ", a da se samo na jednom brdu pojavi križ takvoga formata, nastala bi uzbuna. "To je tako, točan opis stanja u zemlji Hrvatskoj. Pa ipak, u cijeloj povijesti čovječanstva nije bilo snažnijeg repetitora od križa.

Tesna koža

Tjedan dana prije ulaska Hrvatske u ... (znate već), uputila se Vesna Pusić u ... (znate već), ma u Beograd naravno. Da smekša tvrdoglavoga četnika Nikolića koji se nešto nećkao oko dolaska u Zagreb, davao izjave SrbijaJe li Srbija priznala postojanje logora u kojima su mučeni i ubijani Hrvati, je li rasvijetljen koji slučaj "nestalih" Hrvata u Srbiji? Nije. Je li Srbija vratila sve opljačkano hrvatsko kulturno blago? Nije. Je li Srbija tiskala udžbenike u kojoj se spominje agresija Srbije na Hrvatsku? Nije.da je Srbija omogućila Hrvatskoj ulazak u EU. A kakva bi to bila fešta za Pusićku, Josipovića, Milanovića, Jovanovića – bez Srbije? Bez četnika? Ma to bi sve pokvarilo i zato je Vesna što iz urođenoga atavizma što na nagovor Europe kojoj Hrvatska bez ostatka "regije" nije ništa drugo do predjelo, odjurila u Beograd i bacila Grobaru mamac: Vi, druže četniče, dođite u Zagreb na promociju, a zauzvrat ćemo mi da razmislimo, i to ozbiljno, o povlačenju tužbe za genocid. To jest, među nama rečeno, već smo razmislili. Mi time gubimo dvjesto i više milijarda, ali to ćemo izvući iz europskih fondova.

Usput je rečeno da su odnosi između dvije države napredovali. U čemu? Je li Srbija priznala postojanje logora u kojima su mučeni i ubijani Hrvati, je li rasvijetljen koji slučaj "nestalih" Hrvata u Srbiji? Nije. Je li Srbija vratila sve opljačkano hrvatsko kulturno blago? Nije. Je li Srbija tiskala udžbenike u kojoj se spominje agresija Srbije na Hrvatsku? Nije. Je li u Srbiji "sačinjen" Memorandum 2 koji i opet cilja na hrvatsku zemlju? Jest. I tako dalje. Ali Vesna Pusić i aktualna politika u Hrvatskoj žele povući tužbu protiv Srbije za genocid i još isplatiti mirovine i onim odbjeglim Srbima koji su ju zaslužili terorističkim akcijama na tlu Hrvatske.

Dovoljan mamac za Grobara. On će stajati na Trgu bana Jelačića, okružen hrvatskim narodom. Glede mene, a isto savjetujem i sugrađanima - hrvatski se narod toga dana treba povući iz Zagreba na pričuvni položaj, u našu lijepu prirodu, na rijeke i na hrvatsko more.

Zakašnjeli komentar

Kako bijah izvan struje, što sam već napomenuo, s velikim sam zakašnjenjem vidio snimku razgovora A. Stankovića i Željke Markić. Čestitam StankovićŠto to čini Stanković, od čega je sastavljeno njegovo "novinarstvo", njegov stil, čiji je on učenik? Berijinih istražitelja i Rankovićevih udbaša, nacističkih kapoa i onih arogantnih engleskih i američkih voditelja koji Markiclikuju nad žrtvama u studiju. U tom dakle mješovitom stilu jedan sirovi, nedoučeni bizantinski drznik dopušta sebi da podigne glas na sugovornika, štoviše da se dere kao Hitler u finalu svojih govora. Tako smo dosegnuli samo dno novinarstva i tako to dalje ne može ići. A da ne može, vidjet će se uskoro.Željki Markić na dobrim živcima. Čestitam isto tako Hrvatskoj televiziji na isto tako dobrim živcima, jer za toleriranje na ekranu novinara tipa Stanković doista treba imati ili čelične živce ili rijetku, drsku odvažnost da se hrvatskoj publici poruči: eto, tako mi zamišljamo moderno novinarstvo, Stanković je naša perjanica, a od vas očekujemo samo pretplatu i da ostanete mirni. Nije ovo Grčka!

Što to čini Stanković, od čega je sastavljeno njegovo "novinarstvo", njegov stil, čiji je on učenik? Berijinih istražitelja i Rankovićevih udbaša, nacističkih kapoa i onih arogantnih engleskih i američkih voditelja koji likuju nad žrtvama u studiju. U tom dakle mješovitom stilu jedan sirovi, nedoučeni bizantinski drznik dopušta sebi da podigne glas na sugovornika, štoviše da se dere kao Hitler u finalu svojih govora. Tako smo dosegnuli samo dno novinarstva i tako to dalje ne može ići. A da ne može, vidjet će se uskoro.

U međuvremenu podsjećam na ono što sam odavno napisao: ignorirajte takvoga i slične voditelje, ne dolazite u njihove emisije. Znam da mnogi ne dolaze zbog taštine, da budu viđeni na ekranu, nego da iskoriste priliku za razjašnjavanje svojih ideja svekolikom općinstvu. No, to se može i u drugim emisija, pa i u emisijama HTV-a, gdje stoluju pristojni ljudi, a ne komunistički isljednici.

Glede deranja, odnosno vikanja, sličan je slučaj u svijetu politike Slavko Linić, o čemu ne svjedoče njegovi politički protivnici nego onaj kratkotrajni ministar, a sada opet župan Komadina. To je taj stil. U napisu koji govori o Liniću i crvenoj Rijeci koju tek treba inkorporirati u ustavno-pravni poredak RH jer je ostala u sustavu jugokomunizma, jedan od sugovornika novinaru bio je i čovjek koji je svršetkom osamdesetih u listu "Komunist" poveo kampanju protiv hrvatskoga književnog jezika, s tezom da je nerazumljiv ljudima u drugim republikama i pokrajinama, te da i naziv treba izbaciti iz tadanjega Ustava pa vratiti samo srpski ili hrvatski.

Novinar (ili novinarka) vjerojatno nije znao za tu uspomenu iz crvene prošlosti, koja traje, a preko Jovanovića se umnogome realizira i u današnjici. Protuhrvatske ideje emitiraju se i s riječkog Sveučilišta (Perica) gdje nalazimo i profesoricu ustavnog prava kod koje je valjda učio Peđa Grbin, a ne bih se začudio da na kraju krajeva u riječke škole budu upućeni Stanimirovićevi udžbenici.

Doista je vrijeme da hrvatska Rijeka podigne svoj, hrvatski glas.

Energetski certifikat

Doista nema te perverzne mašte koja bi mogla dostići iživljavanja crvenoga režima nad hrvatskim građanima. Sada je, u jeku krize i općega siromaštva, izmišljen i energetski certifikat za stanove i kuće, a usporedo se poreznom represijom udara na one koji su već ostali bez stanova i kuća u crvenim ovrhama te sada pokušavaju preživjeti radeći fizičke poslove, kao nadničari. A glede energije: nakon što je vlast odobrila HEP-u da dere građane i postavljala na čelo diletante koji osim deranja ništa drugo i ne znaju - sada ta ista vlast kupuje struju od privatne tvrtke, za svoje potrebe. Za potrebe države, to jest državnih tijela.

Neobično je zanimljivo da nitko taj potez ne naziva pravim imenom, čak se (Butković i slični) dive "hrabrom činu". Riječ je o tome da državna vlast, koja je trebala srediti stanje u svojoj, državnoj firmi (te ni ono drastično poskupljenje ne bi bilo nužno) ni sama ne želi od nje kupovati skupu struju, priznajući (i) tako da je nesposobna.

Banovina

Sve češće opet čujem da se umjesto Banovine opet spominje Banija, u kojoj i opet nema Gvozda, ali ima svinjarija, podmetanja i četničke renesanse. Slučaj prvi: novinar iz četničkih redova Bogdan Rkman postaje dožupan u Sisačko-moslavačkoj županiji. Slučaj drugi: novinar Saša Kosanović piše o hrvatskom branitelju s Banovine, Orkanu, krajnje maliciozan tekst. Hrabri Orkan (Pandža) najzaslužniji je za otkrivanje i dokumentaciju o četničkim zločinima na Banovini, pa nije čudno što je toliko zazoran srpskim navijačima. Pamtite podatak: samo u Sisku i okolici ubijeno je 1600 civila i 560 hrvatskih vojnika.

Inače, crveni režim je odustao od auto-ceste Zagreb - Sisak. Taj ćemo projekt oživjeti odmah nakon izvanrednih izbora, a od Siska prema Petrinji i dalje do Hrvatske Kostajnice izgraditi suvremenu brzu cestu. Najgore bi bilo taj prekrasan hrvatski kraj, nepoznat i mnogim Hrvatima, prepustiti opet onima koji otuda protjeruju Hrvate svaki put kada osjete da im vjetar puše u leđa, kao u Drugom svjetskom ratu i srpskoj agresiji devedesetih.

Dupini

Čitam da će vojnici jedne strane sile tražiti mine pod morem oko Lokruma uz pomoć dresiranih dupina. Nisam vidio prosvjed Društva za zaštitu životinja. Možda to društvo smatra da dupini i nisu životinje, što je blizu istini. Jeste li čitali moj roma "Humandel"? Niste. Pa otkud bi i znali za nj? Dobio je doduše književnu nagradu. Niste ni to znali? Pa naravno da niste, a gdje bi to pročitali? A riječ i jest (između ostaloga) o dupinima, odnosno o sretnoj kombinaciji čovjeka i delfina.

Hrvoje Hitrec