Hrvatska krajem svibnja i početkom lipnja

Hrđava haaška pinceta

Dvadeset i devetog svibnja 2013. od 10 do 12 ujutro čitao je francuski sudac Antonetti prvostupanjske presude Hrvatima iz BiH, odnosno Hrvatima iz Herceg Bosne, presude iza kojih on sam ne stoji, ali ih je morao potpisati kao predsjednik Raspravnoga vijeća Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu. Već je ta činjenica farsični presedan koji će dugo biti spominjan, ali i znak da će presude biti pometene na Žalbenom vijeću i Hrvati oslobođeni.

Jer, ne može se održati presuda koja iz muslimansko-hrvatskoga sukoba hrđavom pincetom vadi samo jednu stranu i polaže ju na stol u prosekturi, a druga se strana uopće ne pojavljuje kao strana u sukobu nego se spominje samo u trenutcima kada Hrvati "zarobljene muslimane prebacuju na teritorij pod kontrolom Armije BiH". Takav tretman muslimana-bošnjaka postao je već političko-pravnom tradicijom, oni su proglašeni isključivo i jedino žrtvama, te nitko od njih nije ozbiljnije suđen ni ozbiljnije osuđen.

I opet se ne poštuje povijesni kontekst koji govori da bi bošnjaci-muslimani bez hrvatske pomoći bili pregaženi, porobljeni i poubijani u srpskoj agresiji u znatno većem broju nego što jesu, da nikakve BiH ne bi bilo, pa ni ovakve kakva je sada, također nikakve, da su muslimani u velikom broju izbjegli – kamo? Pa u Hrvatsku, naravno, nego kamo bi, gdje ih nismo smjestili u konclogore nego u hotele i drugdje, liječili ih i školovali djecu, a mnogi su zatim otišli i u treće zemlje, što se kaže i u presudama, ali se kaže da su ih Hrvati – protjerali u treće zemlje, kao što su ih, kaže se, protjerivali po području BiH. Ne kaže se da smo ih naoružali, da smo ih osposobili da prežive i priberu se, ne kaže se da su bježeći pred srpskim noževima upali u hrvatske postojbine u srednjoj Bosni, ne kaže se da su – i zahvaljujući engleskim i srpskim spletakama – u jednom trenutku okrenuli oružje (dobiveno od Hrvata) prema Hrvatima.

Pa ako su Hrvati tada odveli neke u zatočeničke centre, da im ovi ne pucaju u leđa, što su drugo mogli učiniti? Upravo se tako u presudama i nazivaju ti centri, a ne logori, niti kocentracijski logori, kao što su se nazivali u novinama koje izlaze u Hrvatskoj. Posebno je nepovijesno i tendenciozno opisana situacija u Mostaru, kao i u Jablanici, a da nije bilo jednoga, nesretnog zločina nešto većih dimenzija sve bi se – na marginama ratnoga sukoba – svelo na incidente koji jesu za osudu jer je svaki ljudski život dragocjen, ali koji nemaju karakter masovnog zločina, ni izbliza. Slične zločine, pa i veće kada se zbroje ubijeni Hrvati u raznim mjestima počinili su muslimani, ali je ta činjenica medijskim pranjem mozga toliko umanjena i izbrisana da se ni prosječni Hrvat u Hrvatskoj više ne može sjetiti kako su se lokacije zvale.

A glede Hrvatske: "Haag" ne sudi za agresiju, pa nije ni mogao potvrditi ono što govore V. Pusić i A. Nobilo, te je sve umotano u suvremenom međunarodnom kaznenom pravu nepoznatu optužbu za "zajednički zločinački pothvat" koji je u ovom slučaju zajednički i po tomu što su ga navodno zajednički smislile i provele Hrvatska i Herceg Bosna, dotično Franjo Tuđman, Šušak i Bobetko s jedne, a Prlić, Petković i Praljak s druge strane, s tim da je – čini se – Praljku dodijeljena uloga veznoga igrača. I tako su i mrtvi oživjeli, tako se, dakle, pred jednim sudom koji bi trebao biti civiliziran, i drugi put presuđuje pokojnicima koji se ne mogu braniti.

Što je točno, zna se, i na kraju će to što je točno i istinito ući u povjesnicu: da su se Hrvati branili kao jedan narod, što jesu, da su Hrvati iz BiH spriječili prodor srpskih snaga prema moru i komadanje Hrvatske, da su Hrvati iz BiH spasili muslimane i spasili Bosnu i Hercegovinu, da su Hrvati iz Hrvatske davali punu potporu HVO-u i Herceg Bosni i iz (na kraju krajeva) geostrateških razloga, da je Hrvatska vojska morala u nekim razdobljima rata ući na teritorij BiH u sporazumu sa "Sarajevom" i zbog činjenice da su hrvatski gradovi gađani projektilima sa "bosanskoga" tla, to jest iz dijelova koje su držali Srbi.

IstinaŠto je točno, zna se, i na kraju će to što je točno i istinito ući u povjesnicu: da su se Hrvati branili kao jedan narod, što jesu, da su Hrvati iz BiH spriječili prodor srpskih snaga prema moru i komadanje Hrvatske, da su Hrvati iz BiH spasili muslimane i spasili Bosnu i Hercegovinu, da su Hrvati iz Hrvatske davali punu potporu HVO-u i Herceg Bosni i iz (na kraju krajeva) geostrateških razloga, da je Hrvatska vojska morala u nekim razdobljima rata ući na teritorij BiH u sporazumu sa "Sarajevom" i zbog činjenice da su hrvatski gradovi gađani projektilima sa "bosanskoga" tla, to jest iz dijelova koje su držali Srbi.Da su muslimani, ojačani hrvatskim oružjem i napokon ohrabreni, umjesto da se bace na srpske agresore koji su im bili glavni protivnici, krenuli istim smjerom kao nekoliko godina prije srpsko-jugoslavenska vojska te pokušali dolinom Neretve izbiti na jug, čineći zločine nad Hrvatima. I na kraju, Hrvati i muslimani su imali doista kratkotrajan i teritorijalno ograničen sukob niskoga intenziteta, te su u finalu zajednički svladali srpsku vojsku, a potpuno bi trijumfirali da ih nije zaustavio Veliki brat čija je britanska komponentna bila ogorčena uspjehom protivnika svojih ljubimaca.

Tu zastajem, budući da ponavljam ono što je poznato, a ponavljam namjerno jer sam uvidio da moderna mladež uči isključivo s međumrežnih portala. Vraćam se 29. svibnja 2013., dan uoči Tijelova i uoči Dana državnosti, da bih zapisao impresije i činjenice. Impresivna činjenica jest da su službena hrvatska politika i njezini mediji učinili sve što su mogli da do ovakvih, makar i nepravomoćnih, presuda uopće dođe. Ili su gurali glavu u pijesak, kao infantilni nojevi, ili su naprotiv navijali za takve presude – ne zato što su im muslimani-bošnjaci bliski nego zato što su im bliski Srbi, a mrski Hrvati, zato što sadašnji režim jest protuhrvatska družba i ne dvojim da je družba u intimnoj atmosferi zatvorenoga kruga otvarala šampanjac kao ne tako davno Carla del Ponte. To, što u svemu tomu strada Hrvatska, za njih ne znači ništa. "Evo vam vašega Tuđmana", reći se nam, vidite da je ipak zločinac, makar nepravomoćno." Likovi poput Jovanovića odmah će to stavljati u đačke udžbenike, s novim, starim novosadskim pravopisom.

Jesam li u pravu? Vidjet će se, a već se i vidjelo i prije presuda: HTV je prenosio izricanje presuda na četvrtom programu. Vrlo simptomatično. Zanimalo me je što se vrti u tom trenutku na 1. programu – neki mali napuhanac iz Gonga drži štangu Milanovićevoj kulturnoj revoluciji, akcija "U ime obitelji" očito mu je odiozna, traži da se vidi "tko stoji iza toga". I to je HTV-u važnije od presuda Hrvatima iz BiH. Da nije sve tako crno i priglupo, svjedoči Hrvatski radio, koji emitira čitanje presuda na prvom programu, neka mu bude upisano u pozitivu...

Elem, HTV- u ni toga dana, ni prije ni poslije, nije bilo jasno kakvu težinu bi mogle imati presude, za Hrvatsku. HTV-u je bilo samo do toga da osluškuje što će reći režim, da "ovaploti" blisko držanje hrvatskih vlasti koje su (i prije ovoga režima) "pomagale tezama da je Hrvatska kriva", kako točno reče Višnja Starešina koja o ratnim zbivanjima u BiH znade više i od onih koji su u njima sudjelovali. Spomenute hrvatske vlasti nisu se ovaj put ipak dale nasanjkati javnim kađenjem mudrome Sudu, nego su – opomenute krajnjim ishodom procesa Gotovini i Markaču – u kamere govorili licemjerne tekstove o nestvarnoj presudi kojoj su svojim nečinjenjem stvarno pridonijeli. Čak je i Vesna Pusić potpuno neinteligentno tvrdila da njezine svojedobne izjave o agresiji Hrvatske na BiH "nemaju veze" s ovim presudama.

Odmah nakon presuda pojavio se na ekranima profesor iz Sarajeva, Enver nisam zapamtio prezime), musliman dakako, koji je briljantno prikazao pravi karakter presude i njezine posljedice, da će, naime, trijumfirati "republika srpska". Odnosno Srbi općenito. I to je sve, do pravomoćnih presuda Žalbenoga vijeća, nakon kojih će Hrvati biti oslobođeni. Do tada će se veseliti, uz Srbe, i oni svjetski konstruktori koji ne žele nikakav hrvatski entitet u BiH, te će u FBIH uvoditi promjene i reforme ne pitajući previše Hrvate jer oni imaju "hipoteku" pa se s njima može (i nadalje) poigravati. U Hrvatskoj će se javno veseliti samo ishlapjeli Pusićkin brat i potpuno dezorijentirana druga Vesna, naime Teršelič, čiju ćemo provenijenciju istražiti odmah nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, znači uskoro. Kao što već sada treba istražiti odakle je u Haaški sud lansiran mađarski sudac koji je karijeru tesao u vrijeme komunizma sovjetskoga lika pa i nadalje djeluje po toj matrici.

No pustimo sada izjave, otvorene i pritajene protuhrvatske falššpilere, krivotvoritelje i sramotne likove uopće, pa se koncentrirajmo na ono što treba učiniti: Hrvatska mora staviti na listu prioriteta skidanje sa sebe (i ove) stigme izmišljenoga "zajedničkoga zločinačkog pothvata" jer je jasno da će moguća potvrda te urote biti olovo na hrvatskim nogama u pozicioniranju naše zemlje na međunarodnoj sceni i jaka karta u rukama onih koji bi Hrvatsku pretvorili u koloniju ili barem nevažnu, provincijalnu zemlju na rubu Europe koja se ne smije previše buniti kada tko radi protiv njezinih interesa, jer premda sama možda nije nastala na zločinu, ipak je bila umiješana u općehrvatski zločinački pothvat u Bosni i Hercegovini pa ima biti kuš posebno kada velikosvjetski protektori diletantski ordiniraju po toj zemlji koju su prvi put podijelili već 1993. na tri dijela, na toliko amaterski i nepripremljen način da su izazvali hrvatsko-muslimanski sukob, a zatim tu svoju vensowenovsku podjelu kukavički povukli i potpuno izgubljeni čekali što će se zbiti, radujući se u sebi izglednom miloševićevsko-bildtovskom raspletu koji bi se dogodio da (i opet) Hrvati nisu spasili BiH, kakva god bila, da nisu prodorom prema Bihaću spriječili novi masovni pokolj kao u Srebrenici.

A da su to Hrvati iz Hrvatske i Hrvati iz Herceg Bosne (tada već pokojne u formalnom smislu) mogli učiniti, morao je prije toga HVO krenuti Livanjskim poljem, HV se uspeti na Dinaru, morala se prije toga dogoditi Oluja...Tako su Hrvati dvaput u četiri godine spasili tu BiH prema kojoj osobno ne osjećam nikakvu simpatiju, i za to su nagrađeni dvjema optužnicama za izmišljenu urotu (protiv Srba u "krajini" i protiv muslimana u BiH), od kojih je prva otpala, a i druga će.

Bez obzira na britanske spletke koje i dalje traju, a najbolje je tu podlu politiku ilusturirao tužitelj Scott koji se za vrijeme procesa držao u pozadini, poučen padom estradne babetine Carle del Ponte, ali je zato trijumfalno izašao na svjetlost dana i široko nasmiješen objavio svoju pobjedu. Jadnu pobjedu. Premda nepravomoćno osuđeni za djela koja nisu počinili, Hrvati iz BiH, generali i političari, pokazali su dostojanstvo kojim hrvatski narod prima udarce i nedaće, potomci onih koji su na hrvatskome prostoru koji se sada naziva BiH izdržali i teže nevolje, a još su tu i tu će ostati.

Na kraju, premda je u čitanju presude došla na početak, treba vidjeli što je s tom nesretnom Banovinom. Krivotvoritelji povijesti tako ju nazivaju i u Hrvatskoj. A ona se zvala Banovina Hrvatska i tim se imenom Hrvatska nakon karađorđevićevskoga neuspjelog plana baziranog na onoj "do istrage vaše ili naše", opet pojavila na zemljovidu kao znak svijetu da nije nestala. Dovoljno pametan da uvidi kako bez toga "popuštanja" nema Jugoslavije, princ Pavle je hrvatska područja u BiH predao Hrvatskoj. Ona su Hrvatskoj opet oduzeta u vrijeme komunističke Jugoslavije, zajedno s Bokom kotorskom itd., pa što je čudno da u trenutku kada se Hrvatska uspravlja na karti kao samostalna država, a BiH se raspada u velikosrpskoj agresiji, - što je čudno da Hrvati svjesni povijesti teže povratku onoga što su imali, što im je čak i velikosrpska, protuhrvatska kraljevina Jugoslavija blagonaklono i bez prisile udijelila?

BanovinaBanovina Hrvatska, dakle, nije nikakav zločinački plan nego legalno i legitimno vraćanje Hrvatskoj njezinih područja, kao što je i sada legitimna težnja Hrvata da ukinu umjetnu granicu između pripadnika istoga naroda. Svjesna, ipak, realnosti i ogromnih teškoća svojega osamostaljenja u "republičkim " granicama nakon rasapa komunističke Jugoslavije, hrvatska je politika u uvjetima kada je trećina Hrvatske okupirana a rat daleko o srvšetka – preko volje, ali s punom odgovornosti prema Hrvatskoj priznala BiH kao državu i štoviše pozvala Hrvate u BiH da izađu na referendum.Banovina Hrvatska, dakle, nije nikakav zločinački plan nego legalno i legitimno vraćanje Hrvatskoj njezinih područja, kao što je i sada legitimna težnja Hrvata da ukinu umjetnu granicu između pripadnika istoga naroda. Svjesna, ipak, realnosti i ogromnih teškoća svojega osamostaljenja u "republičkim " granicama nakon rasapa komunističke Jugoslavije, hrvatska je politika u uvjetima kada je trećina Hrvatske okupirana a rat daleko o srvšetka – preko volje, ali s punom odgovornosti prema Hrvatskoj priznala BiH kao državu i štoviše pozvala Hrvate u BiH da izađu na referendum.

No, ona BiH koju je Hrvatska priznala, uskoro nije bila ta BiH, nije bila država niti je "Sarajevo" imalo bilo kakav nadzor nad događajima, pa nije još dugo ni znalo kako da se suprotstavi divljanju srpskih postrojba po Bosni, niti bi saznalo da nije bilo Hrvata koji su ljudi snažni i borbeni, čiji su ovdje korijeni, i koji su usporedo stvorili i Herceg Bosnu, svoju obrambenu tvrđu. Iz nje su se Hrvati uspješno borili protiv Srba, iz nje su se uspješno borili protiv muslimanskih nadiranja izazvanih nevoljom ali i sve više prepoznatljivih kao teritorijalno oblikovanje muslimanske države na podlozi Islamske deklaracije.

A glede haaških presuda, pada mi na pamet rečenica čovjeka iz drugoga, nevojnog i nepolitičkoga područja, izrečena u svezi s Jovanovićevim pravopisom, a glasi: "Ne daju nam mira." Točno. Ne daju nam mira. No mi smo naučili živjeti u nemirima, među izdajnicima svake fele, s već dobrom povijesnom podlogom koja kazuje da mi ionako uvijek pobjeđujemo.

Na samome kraju: Bakir Izetbegović koji je naslijedio fanatični islamski gard svoga oca, potvrdio je ono što sam govorio nekoliko dana prije presuda, da se, naime, ne radi o devedestim godinama prošloga stoljeća nego o hrvatskom entitetu u sadašnjosti, te je Bakir izvolio reći, u stvari, da je bilo kakav zahtjev za hrvatskim entitetom i jučer i danas – zločinački pothvat. U nastavku te bakirovske misli jest jedno: FBiH je muslimanska država i kao takva će se održavati i održati u ovim granicama, pa će u njima i ostati kada nestanu Hrvati.. U tome Bakir ima potporu velikih sila koje i dalje odbijaju hrvatski entitet i insistiraju na F u BiH s tankom hrvatskom komponentom, ne bi li imali tanki argument za tvrdnju da ne postoji islamska država na tlu Europe.

Tko je bio Pavao Ritter Vitezović?

O njemu možete saznati mnogo ili sve, a kada mislite da znate sve, shvatite da to i nije baš tako. Prva dva dana u prošlome tjednu bila su obilježena njime, a njegov rad, njegov život bili su obilježeni upravo jedinstvom hrvatskih zemalja. Zahvaljujući HAZU i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici mogle su se vidjeti njegove knjige i rukopisi ( i još se mogu), mogli ste gotovo dotaknuti papir koji je držao u ruci, pratiti pero koje je pisalo tekst "Croatia rediviva". Fantast? Ne, a ako je malo previše zagrabio – nije važno.

Njegov život i njegov rad bili su ispunjeni nevoljama. Pa ipak, on je taj Ante Starčević iz 17. stoljeća, on ostaje u povijesnom sjećanju hrvatskoga naroda, a ne njegovi suvremenici podlaci. Tako će i potomcima ostati u sjećanju ljudi koji su se i na početku 21. stoljeću zalagali za sjedinjenje hrvatskih zemalja, neshvaćeni od svojih suvremenika koji za sudbinu hrvatskih teritorija, za sudbinu Hrvata u BiH uopće ne mare te ih površno nazivaju "bosanskim Hrvatima".

Luka Mišetić kao recenzent

Sada je i ignorantima iz režima postalo jasno da nešto moraju poduzeti oko obrane šestorke Hrvata iz BiH, a i hrvatska javnost – do sada hibernirana – postaje svjesnom težine prvostupanjskih presuda. Svaka čast odvjetnicama i odvjetnicima koji su toliko godina, u najtežim okolnostima, bez dovoljno financija i bez ikakve potpore hrvatske države branili naše Hrvate, no sada je došlo vrijeme da se u pisanje žalbe uključe provjereni kapaciteti. Predlažem, dakle, da koordinator i ujedno vrhovni recenzent žalbe bude Luka Mišetić, da se odriješi državna kesa kako god lagana bila, da se diplomatskim akcijama bočno podupre žalbeni pothvat, da se senzibiliziraju strani dopisnici i uskrsne umjetnost lobiranja. Riječ "pothvat" upotrijebio sam namjerno – treba to biti općehrvatski pothvat protiv stigme "zajedničkoga zločinačkog pothvata".

Ustavna kukuriza

Na Tijelovo bauljam još neprobuđen i neispavan od opakih haaških presuda, uključim televizor i vidim na RTL-ovu teletekstu da je Ustavni sud još jednom udario šibom ministra za bogoštovlje i nastavu, baš u stilu starih školnika. Prebacim na HTV- ov teletekst, kadli ono – ni riječi. Zagonetno. Uzmem u kavani "Večernji", kadli ni riječi. Nađem odgonetku tek u "Jutarnjem", koji aferu ima i na naslovnoj stranici, a tekst na desetoj počinje otprilike ovako: "Prije osam dana Ustavni je sud..." Prije osam dana! Nešto se slično nije još dogodilo čak ni u ovako nenormalnoj zemlji, da javnost sazna vrlo bitnu obavijest – nakon osam dana.

Da se odgađa dokument Manastirstva nauka i gimnastike oko izmjene školskih udžbenika! Da nikakvih novih udžbenika pisanih po Jovanovićevom pravopisu nema niti će ih biti jer nema ni toga pravopisa niti će ga biti (dodajem). Jovanovića na javnoj sceni ne će biti jer će Milanović na taj način pokušati spasiti svoju kožu, ali ne će uspjeti. Ni ovoga režima vrlo skoro ne će biti. U međuvremenu će se Jovanović i dalje vaditi da je "sve što čini po proceduri", samo ne kaže kojoj. Po proceduri ministra prosvjete iz kraljevine Jugoslavije, Bože Jovanovića zvanog Kundak.

To je jasno, ali ipak ostaje nejasnim zašto smo za tu odluku (rješenje, kako glasi eufemizam) saznali s osam dana zakašnjenja.

Glup i gluplji

Kad god se sastane ova Vlada, narod se veseli jer mu pruža zabavu i razonodu kojoj je sklon i u ovako tmurnim vremenima. "Za novine s više od 25.000 riječi PDV će biti 5 posto", zaključila je Vlada. I šibnula odluku preko Trga sv. Marka, da ju ondje blagoslove.

S tim nesretnim riječima uvijek imam problema jer dolazim iz stare škole koja je računala na kartice: jedna kartica trideset redaka, a koliko je to riječi nek vrag zna. Sada se računa nekako drukčije, a kako - nek vrag zna. Znači, 25.000 riječi, dobro. Ako ima 24.900 riječi, PDV raste. Novine će zapošljavati brojače, a i Linić, neka. Neka se ljudi zapošljavaju.

Nego, usporedo je nešto navaljano i oko ulaznica za koncerte, ali nisam razumio kakvi su tu kriteriji. Ako partitura ima 25.ooo nota, PDV je samo 5 posto, ako ima manje, onda 25 posto? Hajdmo brojiti. Ora et labora.

Zašto pjevači, a ne glumci

Glumci ( i autori) su godinama gledali i čudili se, a sada su se prestali čuditi i pitaju se kako to da glazbenici ubiru tantijeme šakom i kapom, a njima se, glumcima, ne plaća za reprize. I jedni i drugi su (neka mi oproste) izvođači, a autori glazbe i autori dramskih djela, filmskih i televizijskih, su – autori. Pa odakle ta neravnopravnost , je li zato što su glumci slabo ili nikako organizirani, a glazbenici su na vrijeme shvatili? A prvi glumci koji su razumjeli da se njima manipulira baš su oni koji ponekad i zapjevaju. Kada zapjevaju, kune teku, kada glume, kuna nema.
Mislim da je ovo stvar vrlo zrela za Ustavni sud.

Presude Stanišiću i Simatoviću

Oslobađajućim presudama Miloševićevim operativcima sudac Orie je potvrdio i svoj ugled marionete, svoj pravnički ugled suca čije presude u načelu padaju u vodu, ali i još jednom pokazao da je dio pothvata onih FarsaOslobađajućim presudama Miloševićevim operativcima sudac Orie je potvrdio i svoj ugled marionete, svoj pravnički ugled suca čije presude u načelu padaju u vodu, ali i još jednom pokazao da je dio pothvata onih velikih sila koje su cijelu haašku farsu odavno priredile kako bi jednu zemlju oslobodile svake krivnje, to jest Srbiju. Posebno im je bilo stalo da ni u kom slučaju nitko iz srbijanskoga vodstva ne bude osuđen za zločine u Hrvatskoj. Zašto? Pa zato jer su u tim zločinima i same sudjelovale kao inspiratori, zato jer je agresija na Hrvatsku bila dopuštena u cilju spašavanja Jugoslavije.velikih sila koje su cijelu haašku farsu odavno priredile kako bi jednu zemlju oslobodile svake krivnje, to jest Srbiju. Posebno im je bilo stalo da ni u kom slučaju nitko iz srbijanskoga vodstva ne bude osuđen za zločine u Hrvatskoj.

Zašto? Pa zato jer su u tim zločinima i same sudjelovale kao inspiratori, zato jer je agresija na Hrvatsku bila dopuštena u cilju spašavanja Jugoslavije, kojemu su spašavanju tada svi "veliki" bili odani. Zato što je Hrvatska, svojim odbijanjem da se preda zavojevačima, postala virusom u geostrateškim računalima. Pa su zato Hrvati, pa su zato Vukovarci i Vukovar bili –" legitiman vojni cilj ", uključujući civile, žene i djecu.

Ta bolesna logika ne može opstati. A glede Hrvatske – ona još jedino nije optužena za agresiju na Srbiju. I to bi se moglo nekako konstruirati. Recimo ovako: Hrvatska se agresivno suprotstavila srbijanskoj agresiji, a to se od nje nije očekivalo. Bez obzira što Haag ne sudi agresiji, hajdmo barem reći da je obrana bila zajednički zločinački pothvat protiv Srbije i njezinih tadanjih protektora.

Lijepa podudarnost: engleski ministar kojemu prezime slučajno počinje sa "Hag", presude Hrvatima u BiH i oslobađanje srbijanskih zločinaca dočekao je na turneji po Beogradu i Zagrebu, u sklopu englesko-hrvatskoga prijateljstva. Izvan svake je razumne sumnje da nije znao kakve će presude biti.

Promjena imena

Nakon što se njemački "Bild" proslavio prijezirnim napisima o Hrvatskoj, uredništvo je odlučilo da će se list od sada zvati "Bildt".

Ćirilica

One večeri tmurnoga dana kada su izrečen presude šestorki Hrvata iz BiH, pustio je HTV u 3. Dnevniku prilog s temom "kako su drugi komentirali presudu", to jest televizije u tzv. regiji. U srbijanskom i uopće srpskom izvještaju pojavile su se "snimke logora u kojima su Hrvati držali muslimane." Tekst na ulazu u logor bio je na ćirilici.

Sva je sreća da se u studiju našao dr. Miroslav Tuđman, koji je upozorio na tu krivotvorinu uljudnim riječima upućenim voditelju" Kao što se i sami primijetili." Ako je voditelj "i sam primijetio", zašto je pustio u eter tu krivotvorinu? I zašto ju nije sam prokomentirao, ako ju je već pustio?

Neodoljivo me je to podsjetilo na infantilnu krivotvorinu svršetkom četrdesetih prošloga stoljeća, kada su Ranković, Đilas i Tito pakirali Andriji Hebrangu ( Starijem) dokumentom iz ustaškoga logora pisanim – ćirilicom.
(Naravno, emitirani logor bio je srpski logor za Hrvate i muslimane iz Prijedora i okolice. No, nema tako glupoga falsifikata na koji nisu spremni profesionalci iz "regije", kad se laže nek se laže. )

Državna matura

Ne želim se osvrtati na dogodovštine oko ovogodišnje državne mature. Ne želim se uopće osvrtati na državnu maturu. Jedini pravi osvrt bio bi – ukinite tu državnu maturu. "Bolonju" ne morate ukidati jer se sama ukinula, kao što smo već u trenutku njezina uvođenja tvrdili da će se dogoditi.

Jovanovićev pravopis (10)

"Jutarnji" drži štangu Jovanovićevom pravopisu, što je prirodno, ali ima to i dobrih strana jer saznajemo što do sada nismo: da će milostivo dopuštene dvostrukosti tolerirati, ali samo odraslima. Za školsku djecu nema dvostrukosti, ona će pisati čistim jovanovićevskim pravopisom, očišćenim od hrvatske jezične tradicije. Zato Jovanović i njegovi kastori iz Instituta za jezik i jezikoslovlje pripremaju dvije knjige: jednu za đake, a drugu za odrasle, na kojoj će velikim slovima (kao u sferi pornografije) pisati SAMO ZA ODRASLE.

Ali poznajem ja vražje đake adolescente. To će ih samo intrigirati, pa će pravopis za odrasle čitati ispod klupa.

Čista, bespomoćna mržnja

Subota. Jedan od onih nesretnika koji godinama u svojim tiskovinama vrište u kriku i bijesu protiv svega hrvatskog, solidarizirao se s nekim skojevskim likom. Lik je kazao da sada otvoreno može reći da mrzi Hrvatsku. Zašto sada? Zato što je sada pokazala kakva je, sram ju bilo. A što je to pokazala? Da se ne da terorizirati, da drži do sebe, da je svjesna svoje kulture i njezine samosvojnosti, da joj se ne može nametnuti što ona ne će i ne želi. Pa tako akcija "U ime obitelji " jest samo drugo ime za akciju "U ime Hrvatske"

Istražimo srž bijesa, srce tame bjesomučnika. Dolaze iz krugova koji nikada nisu željeli hrvatsku državu, pa su i svoju mlađariju tako učili. No, kada je ta hrvatska država ipak tu, eto već tako dugo, moramo se s tim pomiriti (vele oni) ali hajdmo ju prilagoditi sebi a ne onima koji su ju željeli, onima koji ju vole.

Taj napor koji je bio i jest tako očit i jadan, doživio je u zadnje vrijeme potpun poraz. Vidjevši da referendumu o braku kao zajednici žene i muškarca više ništa ne može stati na put, vrlo depresivni i vrlo neoprezni likovi bez kontrole napokon su jasno rekli što im je na srcu, odnosno što im nije, nisu rekli da mrze tu akciju ili te ljude koji su ju pokrenuli, nego da mrze Hrvatsku. Svaku Hrvatsku koja je emanacija težnje hrvatskoga naroda i njegove kulture.

Osjećaju se izigranima, a imaju i pravo. Dok milijunske mase Francuza moraju prosvjedovati na pariškim ulicama, dok, znači, tek moraju poništiti ono što su im njihovi političari podvalili, Hrvati su legalnom, dobro organiziranom akcijom preduhitrili svoju vajnu elitu i matirali ju referendumom nakon kojega će ustavna odredba biti nepremostivom zaprekom nepodopštinama.

Nadom protiv nade

Listam "Maticu", list Hrvatske matice iseljenika, vrlo solidno uređen broj, štoviše s iskorakom: nema samo lijepih priča i lijepih slika, nego se (makar i u prenesenom napisu) otvara krucijalno pitanje o odnosu domovine (njezinih političara) prema iseljenicima, pod naslovom "Odbačena dijaspora". Vrlo tmurno, vrlo žalosno i posve neodrživo.

U sličnom tmurnom stilu, ali i potrebi da se uskrsne u opasna i vučljiva vremena javlja se Šimun Šito Ćorić iz svoje švicarske oaze, Solothurna. Govori o upornosti, o tome kako je teško biti uporan u vremenima beznađa, te spominje Pavla iz Tarza i njegove na prvi pogled zagonetne riječi "nadom protiv nade" (spes contra spem).

Budi mi to sjećanja na Franju Tuđmana koji je, drugim riječima, govorio isto: da se čovjek kada u nekom trenutku života ili povijesti propadne ne treba prepustiti očaju nego mora pronaći i najmanji kamen na koji se može osloniti i osoviti. Baš tako.

Lokalni izbori

Kada se sve zbroji, dobiva se prevaga desnice.

Glede županija: kada bi se povukla usporedba s vremenom Trojedne kraljevine, desnica najlošije stoji u Hrvatskoj.