Prije i poslije Uskrsa

Počeo sam pisati ovu zabavnu rubriku prije Uskrsa, a budući da je mozaična, vjerojatno ću ju dovršiti s kojom pločicom poslije Uskrsa. No dok počinjem još je četvrtak u Velikom tjednu, kroz prozor vidim zasnježen krajolik kao da je Božić i djecu potpuno zbunjenu jer su ih poslali na proljetne praznike deset dana prije Uskrsa, pa se sada i ne grudaju i ne znaju što bi sa sobom. Još jedna nefleksibilnost školstva odnosno administratora. Zašto proljetni praznici ne bi bili poslije Uskrsa (odnosno počimali s Velikim petkom) ako Uskrs pada rano kao ove godine, a znalo se kada pada. Kao što se zna kada ove godine pada Vlada.

Neuka klatež priučenih povjesničara

Imamo sada tri vrste povjesničara : jedni su školovani i još više neškolovani, a zajednički im je nazivnik ideologizacija povijesti – u čemu naginju i krivotvorenju ne bi li strpali stvari u matricu koja im odgovara, odani komunističkoj interpretaciji povijesnih događaja i pojava, interpretaciji po kojoj je sve što je hrvatsko u najmanju ruku nacionalističko, a u najbolju nacističko. Protagonisti su poznati, pa ih ne trebam posebno pozdravljati. Drugi ešalon čine istinski povjesničari koji se groze ideologizacije, ali su napadani i optuživani čim hladno i znanstveno uđu u područja rezervirana za ideološko tumačenje. I treće su žurnalistički povjesničari, prirodom stvari površni, a uvelike i tendenciozni.

Takvi su "historiografi" svršetkom ožujka objavili svoj skupni mali i blesavi leksikon u julskim novinama, pod naslovom Hrvati§ Srbi i podnaslovom Što smo sve dijelili osim netrpeljivosti. Znam da su autori trljali ruke, sretni što se nisam odmah osvrnuo na njihove nepodopštine, ali su se prevarili jer ja ne zaboravljam. Čak se i ne bih umiješao da nisu dirnuli bana Jelačića. Neka pričaju gluposti o ćirilici, praveći se da ne znaju razliku između hrvatske ćirilice (bosančice) i sadašnje srpske ćirilice koja je redakcija ruske, neka lupaju o leskovačkom roštilju i ljetovanju (eto i to smo, po njima, "dijelili", to jest hrvatsko more), ali ne dirajte mi Jelačića jer on je moja tema.

Kažu: rođen je u Petrovaradinu, što je točno, ali neukima žele valjda reći da je Petrovaradin srpski, a nije, nego je na hrvatskome teritoriju, dotično slavonskom. Nakon bijega Turaka, Slavonija je početkom 18. st. razdijeljena u deset okružja: Đakovo, Požega, Pakrac,Voćin, Virovitica, Valpovo, Osijek, Vukovar, Ilok i Petrovaradin (a zemljište uzduž Save pripada izravno kralju, tj. Beču.). Unatoč reorganizacija koje su slijedile, tako je otprilike i u 19. st. u vrijeme Jelačićeva rođenja.

Petrovaradin je austrijska utvrda u kojoj je žiteljstvo pretežito njemačko i hrvatsko, kao uostalom i u Osijeku, Karlovcima i Zemunu. No ni to (tendenciozno) neznanje nije strašno, ali je ključna rečenica zbog koje sve ovo pišem, ova: " U odsutnosti biskupa Jurja Haulika, Jelačića je ustoličio patrijarh SPC-a Rajačić u Sremskim Karlovcima."

A što je istina? Jelačić je ustoličen u Zagrebu, na Trgu sv. Katarine. A Sremski Karlovci su bili i jesu Srijemski Karlovci. Okolnosti koje su dovele do Rajačića u Haulikovoj odsutnosti puno su složenije nego što "historiografi" mogu razumjeti, a da se Jelačić pokajao već drugoga ili trećega dana vidljivo je iz saborskih zapisnika u kojima stoji da je Rajačić (valjda za uslugu) tražio cijeli Srijem za Srbe. I nije ga dobio.

JelačićJelačić je za julske historiografe "kontroverzan", neki ga, kažu, smatraju junakom, a neki bečkim poslušnikom...Junak je bio, bez sumnje, a bečki poslušnik nije nikada bio, nego (na kraju) žrtva bečke politike, a u međuvremenu i na početku drski Hrvat koji je bacio smeće carsko pismo kojim ga se skida s banske časti, kao što je potom novom, mladom caru u lice rekao da u njegovoj carevini nema zadovoljnoga čovjeka....Idemo dalje: Jelačić je za julske historiografe "kontroverzan", neki ga, kažu, smatraju junakom, a neki bečkim poslušnikom...Junak je bio, bez sumnje, a bečki poslušnik nije nikada bio, nego (na kraju) žrtva bečke politike, a u međuvremenu i na početku drski Hrvat koji je bacio u smeće carsko pismo kojim ga se skida s banske časti, kao što je potom novom, mladom caru u lice rekao da u njegovoj carevini nema zadovoljnoga čovjeka....

Što dalje pišu novinski povjesničari? "Slomio je mađarski ustanak s hrvatskim postrojbama sastavljenim većinom od krajiških Srba." A što je istina? Mađarski ustanak (više ne pišu: revolucija, eto nama ipak napretka) protiv habsburške vlasti bio bi posve O.K. da nisu učinili povijesnu pogrješku – umjesto da za pothvat pridobiju Hrvate, oni su izjavili da ne priznaju Hrvatsku, da ju ne mogu naći na zemljovidu i da će postati mađarskom provincijom čim oni, Mađari, otjeraju Habsburge.

Jelačić je tada učinio ono što se nitko drugi ne bi usudio: nije čekao da Hrvatska bude okupirana i terorizirana i da nestane u velikomađarskim presezanjima, nego je udario prvi, prešao na mađarski teritorij i napredovao prema Pešti, a kada je čuo da je Beč u opasnosti, okrenuo se prema zapadu, praćen od mađarske vojske koju je razbio na području današnje zračne luke pokraj Beča.

A što to ima sa Srbima? Jesu li Jelačićevi graničari bili "većinom Srbi" ? Nisu. A oni na koje "povjesničari" misle bili su Srbi po vjeri (što je neupućenima čudnovato), a ne po narodnosti, i nazivali su se Vlasima. Uostalom pročitajte moj roman "Što Bog dade i sreća junačka", pa da vidite tko je zapravo bio taj Jelačić i javno i privatno, i tako dalje.

Opisani "povjesničari" imali su toliko drskosti da se i potpišu pod svoj blesavi mali leksikon, pa ih navodim: Aleksandar Dragaš, Ilija Matanović, Jurica Pavičić, Adriana Piteša i Vlado Vurušić. Neki od njih, ili barem jedan od njih potpisali su se nešto poslije pod članak u kojemu se tvrdi da je u Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća bio građanski rat. Eto, uz Građansku akciju, imamo sada i Građanskoratnu akciju, a svima je njima krivotvorenje povijesti posebna naslada.

Ukrajinski jezik

Skupljam mrvice sa stolnjaka vijesti, ponekad ih zaboravim pa se naknadno prisjetim: naime, u ukrajinskom su se parlamentu nedavno potukli pristaše ukrajinskoga jezika s pristalicama ruskoga. U čemu je stvar ? Narod od pedeset milijuna ljudi u svojoj samostalnoj državi mora se tući za ukrajinski jezik.Zašto? Jer su sada na vlasti rusofili, a Julija Timošenko u zatvoru. Nije sve ni tako jednostavno, jer je mnogo Ukrajinaca odgojeno na ruskom jeziku, uključujući Juliju, ali je upravo ona inzistirala na ukrajinskom kao simbolu identiteta.

Što je hrvatska ( i europska) službena politika učinila da bi Julija Timošenko mogla djelovati na slobodi, što ujedno znači da se Ukrajinci tada ne bi trebali tući za svoj jezik ? Ništa. Ali se aktualna vlast trudi hrvatski što više približiti srpskom, kao što se Janukovič trudi približiti ukrajinski ruskom, toliko da ostane samo – ruski. Ah da, u hrvatskim vijestima o tom slučaju u ukrajinskom parlamentu rečeno je da ukrajinski jezik u Ukrajini zastupa "nacionalistička stranka".

Struja

Hrvatski građani već pomalo zaboravljaju da im je ova vlast povisila cijenu struje za dvadeset posto, i to usred najveće krize i općega siromaštva. A to treba stalno imati na umu, posebno kada vam dođe obračun za šest mjeseci nakon ove grozne zime ( i kada dođu izvanredni izbori).

Nego, često se nađem blizu ugla Kupske i Vukovarske u Zagrebu, gdje se već vrlo dugo kopa ko mutavo i veliki kran lebdi nad kućama. Što se kopa ? Kopa se za velebnu zgradu Hrvatske elektroprivrede iliti HEP-a, a kopanje i gradnja financira se naravno vašim novcem, poštovani građani RH, posebno onim dijelom od dvadeset posto povišenja cijene struje. Hoće li imati i dvadeset katova, ne znam. Ali će biti velika, visoka i sjajno rasvijetljena, dok će vama hepovci isključivati struju i ostavljati vas u mraku.U mraku, a ne više u sumraku socijalne države.

Svećenikova djeca

Nazvao me prije dvadesetak dana ili manje don Ante Baković, kaže da je njegov "Narod" ugrožen i listu prijeti BakovićKoliko je bio u pravu i kako je sve išlo krivo, vidi se iz nedavnoga popisa stanovništva, a još više kada se taj popis usporedi s onim iz 1991. te opazi da nas je sada i pola milijuna manje. Sve se manje rađaju ta žuđena djeca svećenika don Ante Bakovića koji je toliko puta bio osamljen, a i sada je, u ukazivanju, dokazivanju i pokazivanju činjenice da Hrvati naglo izumiru i da će Hrvatska bez Hrvata ostati tek zemljopisnim pojmom – a i to je upitno.ukinuće, zvao me na skup s tim u svezi, obećao sam doći, a nisam došao zbog nekih preklapanja, pa se ovim putem ispričavam.

Je li broj "Naroda" koji mi je naknadno poslao, doista posljednji? Što je "Narod"? Glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod te domoljubni i državotvorni odgoj Hrvata. Taj podnaslov doista sadrži sve što je važno i najvažnije, prvenstveno vapaj za demografskom obnovom koja je stalna Bakovićeva tema od početka stvaranja samostalne hrvatske države.

Koliko je bio u pravu i kako je sve išlo krivo, vidi se iz nedavnoga popisa stanovništva, a još više kada se taj popis usporedi s onim iz 1991. te opazi da nas je sada i pola milijuna manje. Sve se manje rađaju ta žuđena djeca svećenika don Ante Bakovića koji je toliko puta bio osamljen, a i sada je, u ukazivanju, dokazivanju i pokazivanju činjenice da Hrvati naglo izumiru i da će Hrvatska bez Hrvata ostati tek zemljopisnim pojmom – a i to je upitno.

Glede duhovnoga preporoda iz podnaslova – ni on se nije dogodio. Upravo smo svjedoci "duhovnoga preporoda" komunističke, anarhističke i protuhrvatske klateži. A umjesto domoljubnog i državotvornog odgoja imamo Jovanovića i slične kobne eksperimente i nasilja nad odgojem djece koja bi iz škola trebala izaći kao idealne slike "novoga čovjeka" koji ne zna kojega je spola i kojemu narodu pripada niti po čemu je (ako dozna) taj narod tako poseban .

Hoće li, dakle, "Narod" nestati kao prethodnica nestanka naroda ? Koliko vidim, riječ je o svoti koja nije, relativno, velika – manja od stotinu tisuća kuna. Njome se spašava list koji izlazi 18 godina. Agonija traje već dugo – čim je Tuđman umro, a klatež došla na vlast, ukinuta je potpora "Narodu" i Hrvatskom populacijskom pokretu.

Danas je situacija još teža, ali ne za sve: manjine dobivaju iz proračuna za svoja glasila vrlo izdašno: Srbi šest milijuna (6,ooo.ooo), Mađari nešto manje od dva milijuna, Talijani šest milijuna, Muslimani osamsto tisuća (oni primjerice imaju šest listova). Samo za srpske "Novosti" hrvatski građani izdvajaju 3,630.000 – za novine koje se manje bave problemima svoje manjine a više kako da napakoste većini, Hrvatima i hrvatskoj državi.

Uoči Velikoga petka

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti uvela je lijepu tradiciju – prije Božića i Uskrsa poziva na predavanja o refleksiji tih velikih kršćanskih blagdana u hrvatskoj umjetnosti. Uvodno govori predsjednik akademije, akademik Kusić, a zatim po običaju akademik Josip Bratulić koji je doista živa enciklopedija i (kako ga nazvaše) hodajuća kršćanska kultura. Pa smo u četvrtak navečer, uoči Velikoga petka, čuli štošta što smo znali i još više što nismo o Kristovoj muci u hrvatskoj likovnoj umjetnosti - od početaka do dana današnjeg, s toliko zanimljivih detalja da je šteta taj učeni govor prepustiti zaboravu, a možda se i ne će dogoditi jer je ondje bio i Mladen Kušec koji s Bratulićem i inače tumara Hrvatskom, pa je valjda zabilježio i fascinantu bujicu u HAZU.

Izdvajam: nitko kao hrvatski umjetnici ne poseže u zadnjih šezdesetak godina tako često za temom Križnoga puta. Potpuno je jasno i zašto. Dan poslije, na Veliki petak, Branka Šeparović širi Bratulićevu čaroliju svojom rječitošću i slikom u "Škrinji"koja jest i ostat će kulturno blago Hrvatske televizije u ovo vrijeme površnosti i plitkih senzacija. Bolje od bilo koje propovijedi (neka mi bude oprošteno) Branka se upušta u slojevite dubine vjere, običaja i vezanosti s prirodom, uvijek posebna i hrvatskom posebnosti prožeta ali ujedno bez posebne napomene pokazujući koliko je duhovna suština u našoj građi univerzalna.

Pamtim rečenice Vukovarca koji je je poslije pada grada bio zatočen u srbijanskom logoru, a prije vukovarske tragedije radio u pošti. Priča da je nekad davno prije Uskrsa cijela zgrada pošte mirisala po šunkama koje su Vukovarci slali svojima u drugim mjestima.

Širenje gluposti

Gledam bilješke iz ožujka, razbacane na papirićima, jednu pokušavam baciti u smeće, ali se ne da. Ispad Dražena Miočića u "Spektru" HTV- a komentirali su već drugi (on govori tzv. Herceg Bosna, što je neoprostivo krivotvorenje bliže povijesti), a uz to bilježim izjavu Daše Drndić u emisiji Elizabete Gojan: Daša govori o fašistoidnim devedesetim.

Eto priloga mojoj tezi da mržnji nije mjesto u zakoniku, ali bi trebalo biti mjesta za delikt širenja gluposti koje su naravno tendenciozne. Na ekrane se pušta i Stanimirović da pita tko to tamo laže (da je četnik i ratni zločinac), pa s javne hrvatske televizije u maniri koja me je podsjetila na Adžića – proziva i maltene prijeti. Njegovi hrvatski kolege govore da nema svjedoka protiv Stanimirovića, a ima ih. Znaju se njihova imena, svjedočit će oni rado i na sudu – ali do suda put vodi preko državnoga odvjetništva koje ostaje gluho i nijemo.

Pape naklonjene Hrvatskoj

Papa Franjo živio je među argentinskim Hrvatima, blizak je Hrvatima, zna i za muke Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali nije to jedini razlog za naklonost. Sklon je prvenstveno siromašnima, pa je zato sklon (i) Hrvatskoj.

Najskloniji Hrvatima (dok Franjo ne pokaže što zna) bio je svakako Ivan Pavao II. koji je o Hrvatima znao sve što je trebalo znati, uključujući činjenicu da je središte Bijele Hrvatske bilo otprilike na mjestu Krakowa.

O jeziku uvijek

Dnevnik HTV-a, Veliki petak: govori se o Sjevernoj Koreji koja prijeti Južnoj, Americi i cijelom svijetu. Neki general kaže da će intervenirati "ako samo mrdnu" (više se ne sjećam s koje strane). Glagol "mrdati" nikako ne spada u standardni hrvatski jezik, a ima opor i nelagodan balkanski okus. Jedina je isprika ako "mrdati" spada u korejski jezik, što mi nije poznato. U istoj emisiji umjesto vremenske "odgode" čuje se "odlaganje". Što radi Služba za jezik Hrvatske televizije ? U julskim novinama (trodnevlje) mirne duše pišu "oni pređu" umjesto "prijeđu".

Da sažmemo: jezična norma i leksik mrdaju se kako nekome paše, hrvatski se jezik odlaže kamo tko želi, vlada kaos, htjeli bi "da nas pređu". Ali ne će. Nisu ni prije.

U zagrebačkim knjižarama tražim novi, izvanredni broj časopisa "Jezik". Nemaju ga. Ne drže ga, vele, nude mi neke druge časopise (!), vidim da imaju trgovačkoga duha. Raspitujem se dalje, premda je izbor skučen jer je većina knjižara u međuvremenu pretvorena u prodavaonice mobitela ili plastičnih igračaka.

Još jedna sitnica u svezi s Uskrsom: pridjev je u s k r s n i, a ne uskršnji. No gotovo da i nije bilo promidžbenih poruka raznih trgovaca koji nisu nudili "uskršnje" (popuste, predmete, itd.)

Fiškalizacija

Na udaru fiskalizacije našli su se sada uz prodavače ribe i povrća – i odvjetnici, te javni bilježnici. Fiškalizacija na djelu.

Uskrsne čestitke

Počelo je s Nenadom Stazićem koji je vukovarskim braniteljima čestitao Uskrs u ime Hrvatskoga sabora i svoje osobno, nazivajući ih šovinističkim barbarima. Uravnotežene čestitke poslali su Hrvatima još neki političari. Linić je čestitao oživljavanjem svoje idiotske zamisli o porezu na nekretnine. Josipović je čestitao vrlo čedno i odmjereno, adresirajući dobre želje svim građanima koji slave po gregorijanskom kalendaru, da ih slučajno ne nazove katolicima i Hrvatima. Vrlo opako.

Predsjednik republike Hrvatske, nacionalne države hrvatskoga naroda, katoličkoga naroda, treba čestitati Uskrs Hrvaticama i Hrvatima. Može u drugoj rečenici dodati i manjine koje pripadaju katoličkoj vjeri. Manjinama koje slave na druge datume, treba čestitati kada dođu ti datumi, spominjući i vjeru i narodnost. Čestitka upućena "građanima koji slave po gregorijanskom kalendaru" krajnje je uvrjedljiva, ostatak komunističkoga atavizma i formule koja cijelo vrijeme ima u glavi "julijance", to jest Srbe (makar svi pravoslavni nisu naravno Srbi). Josipoviću i ostalim ljudima zamrznutim u vremenu najdraže bi bilo ( i, oh, kako bi im bilo lakše i komfornije) da u Hrvatskoj umjesto Hrvata žive Gregorijanci. I da svi stanu u Medvedgrad.

Wanted

Traže Perkovića i to ne bilo kojega nego Josipa. Traže ga Nijemci jer sumnjaju da je činio razne nepodopštine na tlu Njemačke, u svezi s hrvatskim političkim emigrantima. Traže ga već dugo, Hrvatska ga ne da (svoje ne damo), ali se bliži čas trijumfalnoga ulaska u EU i karte su drukčije promiješane.

Nego, taj rečeni ulazak u "Europu" doista ima neke prednosti: sada će hrvatska politička elita (klatež) napokon morati poštovati europsku rezoluciju o istraživanju komunističkih zločina nakon svršetka Drugoga svjetog rata i u sljedećim desetljećima, sve do epizode s Perkovićem i ostalima. Ako još ima kakav fond za takve stvari, povući ćemo...

Majko naša Crna Goro

Na pomolu je novi teritorijalni zahtjev, naravno zahtjev drugih na račun hrvatskoga teritorija. Crna Gora, jedan od agresora na Hrvatsku u devedesetima, želi imati "nadzor nad ČestitkePredsjednik republike Hrvatske, nacionalne države hrvatskoga naroda, katoličkoga naroda, treba čestitati Uskrs Hrvaticama i Hrvatima. Može u drugoj rečenici dodati i manjine koje pripadaju katoličkoj vjeri. Manjinama koje slave na druge datume, treba čestitati kada dođu ti datumi, spominjući i vjeru i narodnost. Čestitka upućena "građanima koji slave po gregorijanskom kalendaru" krajnje je uvrjedljiva, ostatak komunističkoga atavizma i formule koja cijelo vrijeme ima u glavi "julijance", to jest Srbe (makar svi pravoslavni nisu naravno Srbi).bokokotorskim zaljevom", što bi značilo da Hrvatska treba pomaknuti granicu u smjeru sjeverozapada kako bi Crnoj Gori olakšala nadzor nad Bokom na kojoj se tlo ne vidi od zvonika katoličkih crkava. Boka kotorska, oduzeta Hrvatskoj u jednoj od najbezobzirnijih novodobnih otimačina hrvatskoga teriotorija, sada bi trebala – pretvorena u rusku rivijeru - biti lišena kontakta s Hrvatskom, svakoga pa i vizualnog, da mladi neupućeni Hrvate ne pita kako to...

Ukoliko aktualna vlast u Hrvatskoj potraje još nekoliko mjeseci, postoji opasnost da se ratificira sporazum Tuđman – Izetbegović oko Neuma (što je šarmantna Pusićka najavila uoči Uskrsa), te da se u nastavku "izađe u susret Crnogorcima". Sve u skladu s tezom:" Hrvati su glupi i popustljivi, hajmo im maznuti još koji komad, a imamo u hrvatskoj vlasti navijače. Mogu oni vikati Imamo Hrvatsku, ali mi imamo Pusićku."

Ili s onom: "Hrvati znaju ratovati i gladovati,ali ne znaju trgovati ni pregovarati." Slovenska nastojanja su već na dobrom putu (Savudrijska vala), a mudruju i oko Mure, "BiH" hoće osim neumskih otoka i rta još i teritorij na kojemu je povijesna Kostajnica, Srbija uopće ne daje glasa oko povrata hrvatskoga teritorija na lijevoj obali Dunava a kada počnu ti pregovori vjerojatno će, kako se stvari razvijaju, zauzvrat tražiti – Vukovar.

Napomena: podsjećam da je sporazum Tuđman-Izetbegović potpisan s hrvatske strane na temelju mjerničke krivotvorine, što je ( i više nego) dokazano. Ako Hrvatski sabor ratificira taj dokument, treba ga istoga dana razjuriti.

Mala Nora

Pogreb djevojčice na Veliku subotu, toliko emocija, toliko sućuti i toliko pitanja. Djeca poput Nore mogu se liječiti izvan Hrvatske, po HZZ-regulama, tek kada se iscrpe sve mogućnosti liječenja u domovini. A kako kod nas stvari idu, bolesna djeca dobivaju šansu tek kada su posve iscrpljena. U cijelom ovom slučaju šansu je dobila samo ljudska solidarnost , a ona je plod kršćanskoga odgoja.

Malogradski liječnici

U svezi s liječenjem i liječnicima – ima ih dobrih, loših i osrednjih, kao i u svakoj branši. U velikom i u malom gradu. Eto primjera iz manjega grada. Prvi primjer: žena se liječi kod ginekologa, poznaju se, vjeruje mu. Ginekolog ju mjesecima uvjerava da je sve više-manje u redu (premda svi signali pokazuju da ništa nije u redu), sve dok rak maternice ne napreduje toliko da ga više nitko ne može zaustaviti. Žena umire.

Drugi primjer, nešto manje drastičan: obrtnik iz istoga manjega grada vodi kćer liječniku, mala šepa i plače, boli ju noga. Šalju ju na rendgen, pogledaju sliku i vele da nije ništa strašno, stavit će longetu "do nedjelje, a onda ju možete sami skinuti, doma." Dijete plače i idućih dana, ne može stati na nogu. Srećom, u obrtničku radionicu dolazi neki stranac iz daleke zemlje Slavena, a po zanimanju liječnik.

Riječ po riječ, i obrtnik mu ispriča slučaj, dalekoslavenski liječnik pogleda rendgensku sliku ( na prozoru) i veli: "Pa to je prijelom s pomakom!". Treći primjer, iz osobnoga iskustva, to jest iskustva otprije podosta godina: dolazi dijete iz škole s teškom glavoboljom, ne prolazi,boli ga želudac, idemo na hitnu, liječnica ga pogleda i veli: "Nije to ništa, malo čajeka i kruheka i bit će sve u redu." Na svu sreću, majka se ne da lako otpraviti, inzistira, i liječnica preko volje napiše uputnicu za Klaićevu. Iz Klaićeve šalju dijete u Zaraznu, gdje mu više od trideset sati ne mogu spustiti temperaturu ( 41 C) ni lijekovima ni mokrim, hladnim plahtama. Dijagnoza: streptokok. Da je dijete dobivalo "čajeka i kruheka", bilo mi uskoro mrtvo.

Je li tu tko koga tužio? Ma nije, u manjem se gradu svi međusobno poznaju. Neugodno.

Slika Hrvatske po Milanoviću

Premijer i ministri u novim crnim limuzinama voze se pod policijskim pratnjom kroz masu crnokošuljaša.

Zašto nema o BiH

O Hrvatima u BiH, o hrvatskom pitanju, o svakodnevnoj teškoj borbi Hrvata u FBiH u kompliciranim procedurama i muslimanskim podmetanjima, o svemu tome ja u hrvatski novinama ne mogu saznati ništa ili gotovo ništa. Dopuštam da postoje posebna izdanja za "BiH" gdje se može naći štošta, ali ja ne mogu putovati svaki dan iz Zagreba u Mostar da ih kupim.

U tzv. Republici srpskoj Hrvatima je puno jednostavnije. Tko se drzne vratiti – zapale mu kuću. Ako obnavljaju crkvu, zapale joj (barem) vrata. Znaju na čemu su. Prenesu to i mediji u Hrvatskoj. Pročita i politička klatež u Hrvatskoj. I ništa. Ne bi se htjeli miješati.

Prvi gaf pape Franje

Na Uskrs u Hrvatskoj pune crkve, i prepune. Poučena božićnim iskustvima, crvena vlast ostaje kod kuće. U Rimu se papa Franjo obraća gradu i svijetu, ali samo na talijanskom. Slušam obrazloženja: Franjo tako čini jer je prvenstveno rimski biskup. Nije točno. Papa je prvenstveno papa. Pa se gradu Rimu treba naravno obraćati na talijanskom, a svijetu na svim jezicima. Vrlo je čudnovato da se odrekao te lijepe tradicije i razočarao mnoštvo na Trgu sv. Petra, a mnoštvo je došlo s raznih strana, pa i iz Hrvatske, kao još od vremena Dantea.

Krvavi Uskrs na Plitvicama

Na obljetnicu akcije na Plitvicama, kod spomenika prvom poginulom hrvatskom branitelju Josipu Joviću, okupili se branitelji a crvena vlast poslala izaslanike, s isprikom da se nije mogla odlučiti hoće li u crkvu ili na Plitvice, pa nije otišla nikamo. Branitelji se u znak prosvjeda odmaknuli stotinu metara, da ne slušaju momčad s klupe, a vratili se kada su govorili biskup Mrzljak i hrabri general Josip Lucić.

Nego, što bi se dobilo da su došli josipovići, milanovići, leke itd., što bi se promijenilo? Iskipali bi nekoliko frazetina i otišli, bila bi to licemjerna predstava i ništa više. Neka su ostali doma, neka. Nakon prijevremenih izbora omogućit ćemo im da ostanu doma i u sve druge dane u godini.

Prethodna obavijest javnosti

Uoči Uskrsa, na Veliki petak, poslao sam žalbu saborskom Odboru za nacionalne manjine poradi toga što me Ministarstvo kulture diskriminira na natječajima za književne projekte i djela. Tekst moje žalbe objavit ću sljedećih tjedana.

Hrvoje Hitrec