Položaj hrvatskog jezika

Nakon što sam u prvom javljanju o temi zaštite hrvatskoga jezika na Portalu HKV-a sažeto prepričao stajališta akademika Radoslava Katičića, nastavljam na isti način s posredovanjem javnosti ostalih tekstova objavljenih u "Kolu", časopisu MH.

Fišer o nužnosti zaštite

Književnik Ernest Fišer uvodno nabraja sve događaje koji su obilježili hrvatsku jezičnu scenu u samostalnoj hrvatskoj državi, sa zaključkom da niti jedna dosadašnja hrvatska Vlada nije uspostavila JovanovićNova garnitura ( Željko Jovanović) čini korak unazad, ukida Vijeće bez dijaloga i obrazloženja. Zakon o zaštiti hrvatskoga jezika je dalje nego ikad, "upravo sada kada bi takav zakon značio da hrvatska Vlada, kao i vlade ostalih zemalja EU, itekako skrbi o statusu, zaštiti i korištenju iznimno važnoga nacionalnoga i kulturnog dobra, koje se zove hrvatski jezik."osmišljenu jezičnu politiku. Najbliže tome cilju bilo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u vrijeme Dragana Primorca, kada je ustrojeno Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika (2005.) koje je do svibnja 2012. na tridesetak sjednica donijelo niz "nadasve korisnih i obvezujućih zaključaka u svezi s normiranjem hrvatskoga jezika."

No očito "nije bilo političke volje u samom vrhu tadašnje stranačke koalicije da se učini i sljedeći neophodan korak za zaštitu hrvatskoga standardnog jezika, tj. da se u Hrvatskom saboru usvoji i poseban Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika." Nova garnitura ( Željko Jovanović) čini korak unazad, ukida Vijeće bez dijaloga i obrazloženja. Zakon o zaštiti hrvatskoga jezika je dalje nego ikad, "upravo sada kada bi takav zakon značio da hrvatska Vlada, kao i vlade ostalih zemalja EU, itekako skrbi o statusu, zaštiti i korištenju iznimno važnoga nacionalnoga i kulturnog dobra, koje se zove hrvatski jezik."

Ježić: O hrvatskome jeziku na pragu EU

Akademik Mislav Ježić objavio je u istom broju "Kola" svoje (autorizirano) izlaganje u DHK 2012. "Hrvatski bi jezik trebao postati jedna od BrigaJedno je od obilježja civilizirane zajednice i književni ili standardni jezik sa svojom neutralnom normom i izražajnim registrima te funkcionalnim stilovima koji omogućavaju komunikaciju na vlastitu nacionalnom jeziku u svim bitnim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva, državne uprave,javnih služba... Zato sve civilizirane države neprestano vode brigu o svojem standardnom jeziku.službenih jezika Europske unije. To je najveća vijest o jeziku", uvodno piše Ježić i pojašnjava sadašnje stanje u EU glede radnih i službenih jezika. Službeni jezici EU mogu biti samo standardni jezici.

"Dakle, jedno je od obilježja civilizirane zajednice i književni ili standardni jezik sa svojom neutralnom normom i izražajnim registrima te funkcionalnim stilovima koji omogućavaju komunikaciju na vlastitu nacionalnom jeziku u svim bitnim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva, državne uprave,javnih služba... Zato sve civilizirane države neprestano vode brigu o svojem standardnom jeziku. U nas je to hrvatski jezik." Ali: "u nas zakoni – osim načelno Ustava – ne jamče uporabu hrvatskoga jezika na tim područjima, a praksa ju čak ugrožava."

U nastavku Ježić opisuje povijest rađanja hrvatskoga standardnog jezika, događaje i osobe koje su pridonijele stvaranju i one druge koje su rastvarale hrvatski jezik te dotiče i pitanje posebnosti hrvatskoga jezika sa zaključkom da su hrvatski i srpski (a tako i bošnjački/bosanski i crnogorski koliko su se standardizirali) – različiti jezici.

"U prvom redu zato što su izrazi različitih kultura. Stoga su najsličniji u najnižim stilističkim registrima i kada govore o najosnovnijim temama ( niži brojevi, osnovne glagolske radnje), a najrazličitiji su u najvišim i najstručnijim funcionalnim i stilističkim registrima (kultura, umjetnost, znanost). Zatim, jer pokazuju razlike u rječniku (domaćem i posuđenicama), jer pokazuju razlike u gramatici, i jer su im ciljevi stnadardizacije nespojivo različiti (sveza s književnom baštinom i otvorenost narječjima).

Kovačec: Hrvatska danas – bez sustavne jezične politike

Akademik August Kovačec:" Jezične norme stvaraju se i njeguju za potrebe vlastitoga državnog i nacionalnog prostora, a ne za potrebe naših susjeda, naših srodnika ili inih koji bi željeli gospodariti nama... Kada su jezične norme jednom donesene, važno je da one uđu u uporabu u škole, u ustanove državne uprave, u strukovne javne ustanove, u medije i da im se Prilagodbaovačec točno kaže da ništa nije vječno i da "nijedan standardni jezik nije dan jednom za uvijek." Jezik se neprestano razvija i prilagođuje komunikacijskim potrebama. U današnjim uvjetima brzoga tehnološkog razvoja zato je posebno važno voditi računa o stvaranju strukovnoga nazivlja."osigura dosljedna provedba. Naravno, umjetnicima koji stvaraju u jeziku norme za svakodnevnu javnu i službenu uporabu ne smiju ograničavati stvaralačku slobodu."

Nadalje Kovačec točno kaže da ništa nije vječno i da "nijedan standardni jezik nije dan jednom za uvijek." Jezik se neprestano razvija i prilagođuje komunikacijskim potrebama. U današnjim uvjetima brzoga tehnološkog razvoja zato je posebno važno voditi računa o stvaranju strukovnoga nazivlja."

O pritiscima: "Ako je jezik bitna sastavnica identiteta, posve je jasno da i razvoj hrvatskoga standarnog jezika i brigu o njemu nitko ne smije dovoditi u pitanje ili sprječavati u ime "susjedstva", u ime lakoga "međusobnog jezičnog razumijevanja", u ime izvanjskoga interesa za "cjelokupnu regiju."

O jezičnim vijećima: " Jezično vijeće imaju slavenske zemlje Ukrajina, Slovačka, Poljska, Srbija, Rusija, Slovenija..., Bjelorusija i Makedonija imaju jezični zakon, ali ne i vijeće za jezik, Česi uz svaki zakon imaju obvezatne članke koji reguliraju uporabu standardnog jezika." Po čemu je to Hrvatska pametnija od navedenih slavenskih zemalja? Hoće li se ostaviti mogućnost, pita Kovačec, stranim centrima moći da hrvatskom jezičnom politikom upravljaju ona kako su to činili posljednja dva stoljeća? Ponavlja: Hrvatska je danas jedina slavenska država koja nema zakona o standardnome jeziku i njegovoj uporabi!

Leopolod Auburger

Njemački jezikoslovac, kroatist Leopold Auburger govori o zanemarivanju jezika od 2000. do danas, "čak do rječničkog izobličavanja hrvatskoga književnog jezika u sredstvima masovnog komuniciranja." U JugosferaU poglavlju Nastanak i daljnji razvoj protukulturnoga serbokroatizma, Auburger opisuje to protuhrvatsko jezičnopolitičko kretanje koje , kaže, ne miruje do danas. Od 2000. godine serbokroatistički izvori iznova izbijaju na površinu, ovaj put ne samo kao čisto serbokroatistički unitarizam nego također i kao tzv. b/h/s – unitarizam, koji se promiče djelomično i geopolitičkim planovima EU,s ciljem krojenja područja "Zapadnoga Balkana" odnosno "Jugosfere" s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u njoj.povijesti hrvatske standardizacije nalazi dva načela: prvo – načelo povijesne povezanosti hrvatskih književnojezičnih razdoblja i očuvanje veze s hrvatskom jezičnom i književnom tradicijom. Drugo je načelo sinkronijske tronarječnosti štokavski stiliziranoga svehrvatskoga književnog i standardnog jezika.

Auburger se slaže s Katičićem da srpski jezik, točno gledano, nije štokavski ( jer se srpski ne može govoriti čakavski ili kajkavski...Ako pitaju "što" ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari i Rusi, pa nisu štokavci. )

U poglavlju Nastanak i daljnji razvoj protukulturnoga serbokroatizma, Auburger opisuje to protuhrvatsko jezičnopolitičko kretanje koje, kaže, ne miruje do danas. Od 2000. godine serbokroatistički izvori iznova izbijaju na površinu, ovaj put ne samo kao čisto serbokroatistički unitarizam nego također i kao tzv. b/h/s – unitarizam, koji se promiče djelomično i geopolitičkim planovima EU, s ciljem krojenja područja "Zapadnoga Balkana" odnosno "Jugosfere" s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u njoj.

Nadalje spominje Auburger odnarođene hrvatske privrženike serbokroatizmu, tzv. vukovce, borbe filoloških škola u povijesti. Glede zaštite hrvatskoga jezika: ".. u službenoj je uporabi zasebnih jezika njihov pisani oblik važniji nego govorni jezik." Tom tvrdnjom prelazi na pitanje pravopisa , te izražava mišljenje da su "Hrvatski pravopis" i "Hrvatski školski pravopis" zasad jedinstveni i bez konkurencije.

"Naime, kombinacija osnovno fonološkoga i dopunski morfološko-leksikološkoga pisanja na najbolji način odgovara suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Ujedno, taj pravopis nastavlja hrvatsku pravopisnu tradiciju od 183o., znači od početka hrvatskoga jezičnog i uopće narodnog preporoda u izgradnji sveopćega hrvatskog književnog i standardnog jezika. Stoga zaista nema opravdanih razloga za Vladino odbijanje priznanja toga pravopisa i službenim hrvatskim pravopisom."

Bagdasarov: Zakon o hrvatskom jeziku i pravopisni konsenzus

Artur Bagdasarov, jezikoslovac, kroatist iz Moskve, po narodnosti Armenac: "Fraze da u pravopisu 'piše onako kako svi govore' ili 'potreban je pravopis koji ljudi žele', sliče djelomice Karadžićevoj poštapalici koju je preuzeo od njemačkoga filologa Adelunga: 'Piši kao što govoriš, a čitaj što je napisano.'

Ono što izreknemo i ono što napišemo ne smijemo uvijek staviti u isti tor. Izgovaramo biel, liep, hrvacki, napisaću, a pišemo : bijel, lijep, hrvatski, napisat ću....

U pitanju dvostrukosti Bagdasarov predlaže da ih se smatra privremenom pojavom. I on se zauzima za Zakon o hrvatskome jeziku, za takvu jezičnu politiku koja svim dopustivim sredstvima štiti hrvatski jezik. "Jer hrvatski narod, kao i svaki drugi narod, bez jezika i nije narod." Citira Frana Kurelca koji reče "Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju."

Mario Grčević: Institucionalna jezična politika u RH

Jezikoslovac srednjega naraštaja, dr. Mario Grčević, širi čitatelju informaciju o zaštiti jezika u EU te navodi koje njezine članice posebnim jezičnim zakonima štite svoje jezike: Francuska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Švedska, Estonija, Litva, Latvija, Belgija, Finska, Rumunjska, Mađarska... Spominje dva pokušaja Hrvatskih laburista, oba neuspješna, da Hrvatski sabor prihvati njihov prijedlog zakona o o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (2010. i 2012.), drži da je laburistički prijedlog dobar, ali ga treba doraditi i uvažiti relevantne primjedbe Vlade iz 2010.

Grčević navodi što se događalo istodobno s odbacivanjem spomentuoga prijedloga: Vlada RH je donijela Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje sukladnosti u kojemu se (članak 44.) kaže da se DANOM PRISTUPANJA REPUBLIKE HRVATSKE EUROPSKOJ UNIJI u svim odredbama ovoga Zakona RIJEČI NA HRVATSKOM JEZIKU I LATINIČNOM PISMU ZAMJENJUJU RIJEČIMA NA HRVATSKOM JEZIKU I LATINIČNOM PISMU ILI NA JEZIKU KOJI MOGU LAKO RAZUMJETI POTROŠAČI I DRUGI KORISNICI. S istom je odredbom donesen Zakon o zaštiti od požara.

U svezi s projektom pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: "Nejasno je na koji će način novi pravopis IHJJ-a uvažavati IstraU poglavlju Preimenovanje imena gradova i naselja na hrvatskome jeziku, Mario Grčević otvara javnosti i gotovo nevjerojatnu, protuustavnu priču o dvojezičnosti u Istri – ondje gdje ni po kojem zakonu ne bi smjela biti (tipa Pula-Pola) "Takve besmislice...počele su se uvoditi na poticaj saborskog zastupnika Furija Radina", podsjeća autor, te opisuje njihovu kronologiju, uključujući cestovne oznakeodluke Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika ". (Vijeće više ne postoji, a zapisnici Vijeća su skinuti s mrežnih stranica Instituta.)...Vijeće je i u vrijeme svoga postojanja, podsjeća autor, bilo minirano iz raznih ustanova i iz političkoga vrha (Sanader) a posebno je tužna bila uloga Matice hrvatske pri objavljivanju Pravopisnog priručnika. "

Svi oni mediji, koji su 2010. slavili jugounitarističku i za Hrvate uvrjedljivu knjigu Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, slavili su i veličali 2007. godine Matičin pravopis."

U poglavlju Preimenovanje imena gradova i naselja na hrvatskome jeziku, Mario Grčević otvara javnosti i gotovo nevjerojatnu, protuustavnu priču o dvojezičnosti u Istri – ondje gdje ni po kojem zakonu ne bi smjela biti (tipa Pula-Pola) "Takve besmislice...počele su se uvoditi na poticaj saborskog zastupnika Furija Radina", podsjeća autor, te opisuje njihovu kronologiju, uključujući cestovne oznake. Ukratko: Radin je s pomoću nelegitimno donesenoga Zakona iz 2006. izborio 2010. još i to da se na cijelom Istarskom ipsilonu počne uvoditi dvojezična signalizacija."

Glede problema titlova i sinkronizacije: Grčević drži da sinkronizacija treba imati prednost, jer se njome njeguje kultura govorenoga nacionalnog jezika u svim njegovim pojavama, od standardnog do slengovskog.

Kolik je pritisak izvana da svi narodi na "Zapadnom Balkanu" odustanu od posebnosti svojih jezika i prihvate nepostojeći zajednički – ilustrira Grčević ne tako davnim skupom što su ga organizirala veleposlanstva Austrije, Švicarske i njemački Goethe institut za BiH. Skup je održan u Sarajevu. Objavljen je i zbornik – izdanje na bosansko/hrvatskosrpskom jeziku (!)

Ranko Matasović. Četiri crna scenarija

Duhovito i gorko, dr. Ranko Matasović iznosi četiri predskazanja o rješenju pitanja zaštite hrvatskoga jezika. Prvi scenarij: Sabor odlučuje donijeti zakon o hrvatskom jeziku. Međutim, na Filozofskom fakultetu MatasovićMatasović vjeruje da će s hrvatskim jezikom biti sve u redu, kao i s Hrvatskom, ali ne može sa sigurnošću tvrditi. Zašto? "Hrvatski je jezik nacionalna institucija, koju su izgrađivale generacije najboljih umova i najnadarenijih umjetnika ove zemlje. Kao takav, i on dijeli sudbinu drugih najviših kulturnih i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, i trpi zbog drastičnoga pada povjerenja u njih."u Zagrebu skupina ligvista i aktivista proglašava zakon fašističkim i organizira velike demonstracije pod parolom "Jezik pripada nama, a ne vama" i "Pustite narod da govori kako oče."

Oglašuje se i povjerenik EU koji izražava zabrinutost zbog "autoritarnih tendencija u Hrvatskoj". Drugi scenarij: Sabor odbacuje zakon, hrvatski jezik postaje pidžinom, unakaženim idiomom bez "prave" gramatike i osiroromašena rječnika. Treći scenarij: EU šalje Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori "preporuku sa zakonskom snagom" da se dogovore oko zajedničkog službenog jezika. ( Ni od trećega scenarija, kao ni od drugoga ne će biti ništa, veli autor i navodi razloge.)

Četvrti scenarij: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa osniva povjerenstvo za novi službeni pravopis u kojemu će biti prihvaćena najbolja rješenja (a osobito ona koja su podudarna s pravopisnim pravilima koja slijede ostale države u regiji gdje se govori međusobno razumljivim jezicima.) Povjerenstvo donosi i odluku da se piše " neću" a ne " ne ću", mnogi nakladnici i ini to ne prihvaćaju, povjerenstvo suočeno s pritiscima donosi kompromisnu odluku da se ubuduće ima pisati "neću".

Blistavu satiru autor završava ozbiljno i tek ponešto optimistično. Vjeruje da će s hrvatskim jezikom biti sve u redu, kao i s Hrvatskom, ali ne može sa sigurnošću tvrditi. Zašto? "Hrvatski je jezik nacionalna institucija, koju su izgrađivale generacije najboljih umova i najnadarenijih umjetnika ove zemlje. Kao takav, i on dijeli sudbinu drugih najviših kulturnih i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, i trpi zbog drastičnoga pada povjerenja u njih."

Tihomil Maštrović: Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika

Maštrović podsjeća kako je hrvatski jezik iz stanja podređenosti u međunarodnom normativnom sustavu – 2008. međunarodno priznat od strane Međunarodnoga tijela za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu. Od tada se određuju nove oznake: hrv za hrvatski jezik i srp za srpski jezik. Tom je odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan iz daljnje uporabe.

Andrea Sapunar Knežević i Marijana Togonal: Hrvatski jezik i mediji

Opći dojam javnosti da je jezik u medijima katastrofalan, prevode autorice u znanstveni diskurs koji vodi do istoga zaključka: sve je veća tendencija otklona od standardnojezičnih normi i visok stupanj MedijiOpći dojam javnosti da je jezik u medijima katastrofalan, prevode autorice u znanstveni diskurs koji vodi do istoga zaključka: sve je veća tendencija otklona od standardnojezičnih normi i visok stupanj medijiprijemljivosti raznim razgovornim oblicima hrvatskoga jezika te nehrvatskim jezičnim/govornim osobitostima.prijemljivosti raznim razgovornim oblicima hrvatskoga jezika te nehrvatskim jezičnim/govornim osobitostima. Autorice pružaju niz dokaza iz prakse medija, poglavito onih koji oslikavaju utjecaj engleskoga jezika na hrvatski (hibridizacija – miješanje domaćih i stranih jezičnih elemenata, osobito neprirodan sintakatički slijed riječi ).

Ukratko: mediji razaraju hrvatski jezik na pravopisnoj razini, na fonološkoj razini, na gramatičkoj i leksičkoj razini.

Spominju s pravom skrb Francuza za svoj jezik: Loi Toubon, zakon iz 1993. nazvan po francuskom ministru kulture Jacquesu Toubonu (poznatom borcu protiv franglaisa) , propisuje uporabu francuskoga jezika u svim područjima javnoga života, a propisuje i sankcije za prekršitelje.

Institucionalni dokumenti

"Kolo" donosi i tekstove ovih dokumenata: Promemorija MH o hrvatskome jeziku (1995.), Izjava HAZU o položaju hrvatskoga jezika (2005.), Dokument HAZU: Hrvatski jezik – povijest i ustroj (2007.), Izjava HAZU o srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj knjićevnoj baštini (2011.), Izjava HAZU u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu hsj. (2012.), Zaključci DHK-a o hrvatskome standardnom jeziku (2012.), Prvi prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (2012.)

Pogovor

Eto, poštovane čitateljice i čitatelji Portala HKV-a, u dva sam nastavka prikazao što o hrvatskome jeziku i sadašnjem njegovom položaju te novim (starim) igrama oko srži hrvatskog identiteta misle, govore i pišu hrvatski jezikoslovci. Učinio sam to iz jednostavnoga razloga što ove tekstove ne ćete naći u tzv. masovnim medijima u Hrvatskoj jer su upravo oni, uz "utjecajne političke krugove", tvrđave iz kojih se razara svaki pokušaj zakonske zaštite hrvatskoga jezika.

Na ovaj način, znači, HKV i u ovom području ispunjava svoju ulogu. Poradi povijesti treba ipak dodati da je upravo Hrvatsko kulturno vijeće od samoga svoga začetka inzistiralo na zakonu o hrvatskom standardnom jeziku te o toj temi organiziralo niz tribina na kojima su sudjelovali najugledniji hrvatski lingvisti.

Iz svega izloženog i objavljenog u broju "Kola" koji donosi sintezu aktualne jezične situacije, razvidno je da stari neprijatelji posebnosti hrvatskoga jezika izvan Hrvatske i u samoj Hrvatskoj dobivaju nove saveznike iz europskoga prostora. Stari i novi posve su slični: stari zastupaju i dalje jezične i teritorijalne pretenzije klasičnoga tipa (Srbija), novi su na pozicijama neokolonijalističkog imperijalizma upravljenog prije svega prema (brojčano) malim narodima .

Na kraju: ovaj sam uglavnom fizički posao preuzeo na sebe i kao neizravan odgovor na histerične krikove ( stanoviti Jozić) iz Instituta za jezik i jezikoslovlje u povodu mojega napisa pod naslovom "Jovanovićev pravopis". Bilo bi mi neizmjerno drago da se svi koji u Institutu rade na projektu Jovanovićevoga pravopisa predstave javnosti imenom i prezimenom, te kažu svoju. Stranice Portala HKV-a su im otvorene, kao što su se otvorile i spomenutom Joziću.

Hrvoje Hitrec