Hrvatska krajem siječnja

Debili

Zadnji dio dugoga siječnja - predugoga za osiromašeni narod koji ne će moći platiti račune i hranu niti u kraćoj veljači – počeo je desetminutnom vježbom prije nastave u hrvatskim školama. Pred smrtno ozbiljnom partijskom komisijom predvođenom Jovanovićem i trabantima izvijala su se mala djeca u svim pravcima, još neprobuđena i začuđena zašto moraju izvoditi te smiješne kretnje pred nepoznatim ljudima među kojima nema njihovih roditelja, a učiteljicu zamjenjuje nepoznata ženska osoba.

Mala djeca još ne znaju povijest kineske kulturne revolucije, mala djeca nisu gledala na televiziji one kadrove kojih se mi sjećamo – kada su tvornički radnici prije posla ili u pauzama izvodili smiješne pokrete pod nadzorom, a ako je koji markirao sutra ga više nije bilo na smiješnim pokretima nego u kampu za preodgoj, u dalekim stepama gdje bi se pridružio kineskim intelektualcima istjeranim s posla i iz gradova.

Nepoznata ženska osoba u suradnji s koreografima koji su Kinu napustili poslije kulturne revolucije složila je i smiješne pokrete kojima djeca oponašaju pranje zuba. Htjela ili ne, ta lijepa i pametna djeca koja su kod kuće već oprala zube, sada su u školi pod strogim pogledima partijskih baraba povlačila ruku zrakom lijevo-desno što je ostavljalo dojam nastupa debila – za isto takvu publiku.

Ne sjećam se kada sam bio toliko srdit ( osim u vremenu Adžića, Kadijevića itd.) jer se u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga školstva, pa ni u vrijeme komunizma, nije dogodila takva drska farsa. Raditi od hrvatske djece debile pred televizijskim kamerama najniža je vrst odmazde koju provodi ovaj režim na svim područjima.

Koliko vidim vozeći se u toplijim mjesecima pokraj školskih igrališta, i mala djeca imaju satove tjelovježbe pa ova dodatna i komična predstava prije početka nastave nije potrebna. Koliko znam, a znam jer sam bio u stotinama i stotinama škola, djeca se i te kako gibaju za vrijeme školskih odmora, velikih i malih, pa im prednastavna tortura doista ne treba.

I nije naravno stvar u tjelovježbi nego u demonstraciji sile nad nezaštićenom djecom, u - kamerama praćenom- uvođenju zdravstvenoga odgoja, to jestprvoga modula da bi s vidjelo kako to, eto, glatko ide, djeca ne pružaju otpor itd. Ni roditelji, kojih nema, ali eto ni oni.

Ta farsa uvod je u ozbiljnije poteze na višim razinama od onih metar i žilet koliko imaju tv-slikana djeca. Cilj je pretvaranje hrvatskih škola u odgojne kampove. Roditelji ostaju ispred škole, sve što im roditelji govore kod kuće djeca trebaju ostaviti u školskim ormarićima jer s prvim satom ( i smiješnim predsatom) ulaze u režimski odgojni proces kojemu je zdravstveni odgoj i zdrava prehrambena navika samo krinka za ideološko nasilje koje će kulminirati nametanjem rodne ideologije, protivne čovjekovoj prirodi i zdravom razumu.

I nije to pitanje samo političkog i ljudskog idiotizma, nije to samo iživljavanje nekakvog Jovanovića nad hrvatskom djecom ( hajde da ih gađamo gdje su najslabiji), stvari su opasnije i dalekosežnije, importirane iz laboratorija nedoučenih prirodoslovaca i vrlo učenih pripadnika humanističkih smjerova. Jovanovići ih samo rabe za svoje svrhe, ali ni sami ne znaju što je krajnji cilj te nove paraznanosti koja na Zapadu doduše krepava u svojoj besmislenosti, ali ju zato guraju u europsku provinciju da bi se zabavljali, kao što isluženi rokerski sastavi nastupaju u Hrvatskoj kada se njihovi solisti već jedva kreću pozornicom.

Riječ jest naravno o antropologiji, riječ jest prvenstveno o mentalnom preoblikovanju pripadnika ljudske vrste, ali koji je cilj, odnosno koji je bio cilj ? Je li cilj doista samo izluditi ljude ili cijela priča ima futuristički smisao? Je li u krugu spomenutih veleučenih filozofa i priučenih prirodoslovaca prije četrdesetak godina zaključeno da je ovaj planet prenapučen i već toliko ruiniran da uskoro ne će biti pogodan za život tolikih milijarda, što znači da će propasti u ratovima za hranu i vodu ili će, u boljoj varijanti, dio ljudskoga, a valjda i životinjskog i biljnog (Noina arka) svijeta biti preseljen na drugi planet.

Budući da je ova druga solucija tehnički vrlo daleka, stalo se razmišljati kako spriječiti crni scenarij ostanka na Zemlji, a ta preventiva ima dvije faze: u prvoj se čovjek mentalno preoblikuje, čovjeka se školuje da ne bude što već jest, muško i žensko, pere mu se mozak i sili da prihvati nauk koji govori da spol nije važan jer spada u zoološku sferu ( Kinsey je po školovanju bio zoolog), a u ljudsku se sferu ulazi samo na krilima rodne ideologije koja kaže da se rod naknadno oblikuje, u "društvenoj stvarnosti".

U drugoj fazi nastupaju čuda znanosti koja će omogućiti i ono drugo preoblikovanje ljudske vrste – fizičko preoblikovanje, što je u zametcima već dostupno , pa i posve drukčije načine rasplođivanja koji ne će zahtijevati ženu ni muškarca a sjemena će biti dovoljno u bankama. Nadzor nad sjemenom, kao što znaju stručnjaci za poljoprivredu, jedna je od najopakijih zamisli gospodara svijeta i više ne spada u znanstvenu fantastiku, kao što ni nadzor nad ljudskim sjemenom nije daleka budućnost. Intervencijama u pročitani DNK može se štošta uraditi.

Ovu spekulaciju ostavljam otvrorenom za sumnje. Mi smo još na početku početaka mentalnog preoblikovanja koje ovaj režim provodi u hrvatskim školama, i sam nesvjestan čemu i komu služi, što je logično jer režim predstavlja hrpa priglupih amatera koji ne razumiju ni puno jednostavnije stvari.

A da u korist opisane spekulacije zdušno rade istospolci – i to je razumljivo u ovoj fazi, premda njima nije jasno da stvari u krajnjoj liniji ne vode prema istospolnosti nego prema bespolnosti najvećega broja ljudi kojima organi za reprodukciju ne će trebati jer i nije zamišljeno da imaju potomke. I tako će planet biti spašen.

Dok tehnologija ne bude obogaćena i učinkovita, može se posegnuti za rješenjima japanskoga političara koji misli da bi ovaj svijet bio bolji kada ljudi ne bi živjeli tako dugo. Neizravan je to poziv na eutanaziju.

U srednjemu su vijeku bili popularni lucidari, a jedan takav hrvatski iz 15. stoljeća pisan glagoljicom ima lijepih priča, pa i ovu: " Ljudi Akrote toliko su vreli da izgore kada se nađu u skupini. A ljudi u nekoj zemlji toga dijela svijeta ubijaju stare roditelje "kuhajut je i sazivajut sve svoje prijatelji i snedet je i budut se veselili."

Beži Jankec...

Janko Bekić. Ime koje treba zapamtiti, a treba ga zapamtiti već i zato što ga do sada nitko nije zapamtio jer je čovjek anonimus za širu javnost. Tako je trebalo i ostati, a nije jer je Bekić napisao senzacionalan članak za novine ustvrdivši da je pravo djeteta na obrazovanje važnije od prava na kršćanski odgoj.

Na stranu što je učeni Janko pomiješao kruške i jabuke, to jest naobrazbu i odgoj, pa s takvim lumenom i ne bi trebalo polemizirati da se nije upustio u razmišljanje o demokraciji promatranoj iz hrvatskoga krajolika. Zgrožen činjenicom da u Hrvatskoj ima više od dvedeset posto Hrvata i da su oni k tomu katolici, Janko je odlučio dokazati da je to loše i odvratno, da je pojam većine fetišiziran i da čista demokracija može biti pretvorena u tiraniju većine.

Pojam čiste demokracije susrećem prvi put u životu, što svjedoči o mojoj slaboj naobrazbi. Za razliku od nje postoji valjda nečista demokracija, pojam i praksa koju zastupa Janko.

Da bi objasnio nečistu i čistu demokraciju, Janko se spušta na teren hrvatske države i pogubnost čiste demokracije nalazi u devedesetim godinama prošloga stoljeća kada je, saznaje se iz napisa, demokracija u Hrvatskoj uvedena samo zato da bi Hrvati mogli nadglasati Srbe.

S toga skliskog terena, bez ikakva povijesna znanja i mogućeg tumačenja konteksta, Janko povlači usporedbu s današnjih vremenom kada fetišizirana većina hrvatskih katolika i kršćana uopće želi samo nadglasati agnostike i ateiste – pa ni tu nema konteksta, ne spominje se režimsko nasilje u službi kršćanofobije nego neupućeni čitatelj može jedino zaključiti da su kršćani pokrenuli cijelu priču zbog nadglasavanja i demonstracije snage većine. Imamo dakle situaciju preglasavanja i što je tu je, razmišlja Jankec, ali ne ostaje na tome nego slika svjetlost na izlazu iz tunela. Netko, naime, mora presuditi u tom sporu, a to je javnost. Zašto javnost? Zato jer je "u liberalno-demokratskim društvima javnost iznad podjela."

Pa dobro, Janko, ja se slažem – neka presudi javnost, a ona može u pitanjima rodne ideologije i sličnih režimskih svinjarija presuditi samo na referendumu. To što je ta javnost u Hrvatskoj upravo grozna, fetišizirana većina, ne treba Janka zabrinjavati.

Hrvatska javnost je uglavnom pametna javnost. Pametna zato što je protiv podjela. Pametna zato što vidi da se tu i ne radi o podjeli, jer podjela je kada jabuku podijeliš napola, a nije podjela kada od jabuke odrežeš cvrljivu krišku u koju spadaju Janko i njegovi.

Toliko o podjelama. Nego, dogodila se i nečuvena stvar u tom napisu. Vukući opisane paralele i stalno spominjući Srbe u istom košu s Hrvatima, Janko je pisao o nekoj zemlji koja ne postoji ili samo dao viziju Hrvatske kakvu je sanjao i hrvatske javnosti kakvu bi želio. "To znači", otkriva svoje ljupke čežnje, " da javnost nije ni hrvatska ni srpska ni katolička ni hetereseksualna ni homoseksualna."

Stavljajući Srbe u u konstitutivni (maltene) kontekst, ne spominjući druge manjine pa ni Srbe kao manjinu, Janko se s visina filozofskog razmatranja spušta u realni sektor i pokazuje kamo zapravo smjera. A da smjera ukrivo i opasno piše povijesnu rečenicu:" Javnost je neutralna, ali ne potpuno jer se država zove Hrvatska po titularnom narodu i u službenoj je uporabi hrvatski jezik."

Eto, često sam se i ja pitao kakvom to narodu pripadam . Sada znam da pripadam titularnom narodu i jako sam ponosan jer i inače brijem na titule. A što Janko time govori? Javnost u Hrvatskoj treba postati neutralnom, a neutralnom će postati ako se ispune dva uvjeta: da se Hrvatska ne zove po hrvatskome narodu i da hrvatski ne bude službeni jezik. Tada će poteći ono liberalno-demokratsko mlijeko i svi će biti sretni. A da budu posve sretni Janko će im dopustiti da svoje vrijednosti "specifično hrvatske ili srpske, vjerničke ili nevjerničke" zatvore u sferu privatnosti i ne gnjave time neutralnu javnost.

Tako govori Janko, a spominje i univerzalne vrijednosti koje su: demokracija, spolna jednakost, odvojenost Crkve od države, sloboda govora, privatno vlasništvo i socijalno-tržišna ekonomija. Nije mu poznato da postoje druge, mnogo starije i stalnije vrijednosti koje su u temeljima kršćanskoga nauka i, rekao bih preuzetno, u temeljima ljudske svijesti i savjesti .

Zaključno, da bi zavladao mir Božji i ova hrvatska zemlja postala rajem, ona treba uzeti neutralno ime i neutralan jezik što će služiti na čast i slavu neutralnoj javnosti te postati uzorom cijelom svijetu.

E moj Jankec, budalo moja blesava...Nego, Janko radi u Institutu za međunarodne odnose pa treba reći i to da nisu svi ondje blesavi, o čemu svjedoči i kurzivna ograda na svršetku članka, da "stavovi izneseni u tekstu nisu nužno stavovi IMO". Ono "nužno" znači da ondje ipak ima još janaka, ali nisu takvi junaci kao on, sram ih bilo. I zato Janka treba zapamtiti, kao što rekoh, jer ni u prvom ni u drugom memorandumu Srpske akademije nauka nisu išli tako daleko i tako opako, niti su se dosjetili da liberalno-demokratskom patologijom vješto i pametno zaogrnu velikosrpsku propagandu.

Po šumama i vodama naše zemlje...

Nečuvene se stvari događaju u nečuvanoj Hrvatskoj, pa i list koji inače glumata hrvatsko nagnuće može objaviti kolumnu Gojka Drljače, a on je nadrljao sljedeće: "Reakcija zelenih, crkvenih krugova i raznih sitnih politikanata na Zakon o strateškim investicijama..." (itd.), te "Zar netko misli da naša brda, rijeke, doline, jezera, itd. zli investitori mogu premjestiti u Njemačku, Koreju..."

Vrlo dobro. U politikante su smješteni Hrvatsko šumarsko društvo, Udruženje arhitekata Hrvatske, Hrvatsko kulturno vijeće, Hrast, Gong i još mnogi. A glede druge citirane rečenice: nitko ne misli da će preseliti u druge zemlje rijeke, izvore i brda, ali će vode prenositi u druge zemlje na druge načine i s brda čupati šume kao što je u povijesti viđeno, čupati i crpiti iz svoga vlasništva, a ne hrvatskoga narodnog i općeg jer će im to omogućiti zakon o strateškim ulaganjima koji se pokušava drukčije plasirati javnosti kao i ostala laganja ovoga režima.

Što kažu hrvatski šumari? Da se "rješavanje imovinskih pitanja i do sada učinkovito rješavalo i da je Zakon o šumama dostatan." Što kažu arhitekti? Kažu vrlo jasno, tečno i točno, šire od sažetoga priopćenja HKV-a i nešto kraće od opširnoga teksta Crkve u Hrvata.

Očito inteligentan i bez zazora, Hrvoje Hrabak u ime arhitekata i svoje osobno na izravan način izlaže argumente za kojima vapi Zoran Milanović koji govori pred zastupnicima u Saboru da će povući prijedlog zakona ako postoje razlozi.

Pa eto što kaže Hrabak: da je taj zakon (prijedlog) štetan, opasan i nepotreban, da znači suspenziju prostornog uređenja, suspenziju zaštite prirodnih i kulturnih dobara, ukidanje bilo kakvog nadzora nad prostorom, bespoštednu klijentelističku eksploataciju, neselektivno forsiranje velikih na račun malih, da znači centralizaciju i dokidanje ovlasti lokalnih samouprava, da je zakon pisan za špekulante i da otvara vrata promiskuitetnom ponašanju Vlade u odabiru projektanata .

E sad, jesu li to za Milanovića i režim dovoljni razlozi? Uz još onaj manji, da se prijedlogom zakona krši Ustav RH. Manji razlog, velim, jer se Ustav već godinu dana krši na sve strane. Umalo da nisam napisao nešto gore, ali se ne želim spuštati na papirnatu razinu Freda Matića. U cijeloj toj aferi nije se snašao HDZ koji će imati grdne muke u dokazivanju da je njegov Milošević solirao, uz još neke likove zalutale iz tehnomenedžerske sfere. Javnost je zapamtila samo to soliranje u trenutku kada se stranka koja želi biti HDZ ponašala u najmanju ruku ambivalentno a mogla je poantirati.

Demografija bez pamćenja

Nacionalni forum Nikice Gabrića posegnuo je za najtežom temom – umiranjem Hrvatske i Hrvata. Pozorno sam pročitao sve dostupne obavijesti o rečenome na tom skupu i zaključio da nije rečeno ništa što već nije bilo rečeno. Više je zanimanja pobudio sastav publike u kojoj se skupilo uglavnom lijevo i poznato, uz biskupa Komaricu koji je imao svoje posebne i vrlo hrvatske razloge da se pojavi uz navedenu temu jer se očajnički bori za opstanak Hrvata u Bosni i želi postaviti stvari tako da se oni vraćaju odakle su otjerani, a ne da postanu samo svježa krv za oronulu R. Hrvatsku te s vremenom prepuste svoju djedovinu drugima.

Pojava Ive Josipovića nije bila toliko vezana uz demografsku temu nego više demonstracija potpore "trećem putu" N. Gabrića, što je poruka da diže ruke od neuspješnoga SDP-a i trabanata pa kreće u putinovskom smjeru stvaranja vlastite stranke u kojoj će Gabrić na kraju dobiti mjesto recepcionera.

No, sve je to i providno i očekivano u ovom političkom kaosu, sve više-manje legalno i legimitino. Ono što ipak treba dotaknuti jest Josipovićev statistički istup na skupu, to jest podatak o 2,7 milijuna stanovnika koje je Hrvatska izgubila u 20. stoljeću. Nešto se od toga izgubilo na prirodan način u demografskim padovima koji su slijedili nakon kraćih uzleta, ali je najveći dio izgubljen u iseljavanjima i ratovima.

Povijest svjedoči o lutanju ugarskih agenata koji su nudili besplatne brodske karte Slavoncima da se isele preko oceana, svjedoči o filokserama i gladi, o veliko i malosrpskim pritiscima na iseljavanje hrvatskoga pučanstva u monarhističkoj Jugoslaviji, o bjeguncima iz bleiburškoga pakla, o naoko velikodušnom otvaranju granica za vrijeme komunističke Jugoslavije, pa sve do ovoga aktualnog trenutka kada su se nasljednici komunističkih ljepota i drugi put nakon stvaranja samostalne hrvatske države našli na vlasti i svaki put naoko pogrješnim, a vjerojatno namjernim potezima uništavali hrvatsko gospodarstvo, hrvatski duh i hrvatsku državu, prisiljavajući tako mlade i pametne Hrvate da potraže sreću u drugim zemljama.

Pa je i o potonjem bilo riječi na rečenom skupu, ali bez imenovanja pravih uzroka i uzročnika.

No, recimo da je na račun iseljavanja izgubljeno u 20. stoljeću milijun i pol ljudi koji su se u novim domovinama lijepo umnožili pa ih sada preko mora i gora ima najmanje četiri milijuna. Milijun Hrvata izginuo je u ratovima i poraću – u prvom i drugom svjetskom ratu te u Domovinskom ratu, u komunističkoj odmazdi odmah nakona svršetka drugoga rata i u kontinuiranoj komunističkoj represiji koja je u najstrašnijem obliku trajala do sredine pedesetih godina o čemu vrlo vjerodostojno svjedoči uz Tita najveći krvnik hrvatskoga naroda, Aleksandar Ranković.

Pa kada se sve zbroji, i poznato i nepoznato, bit će narodnih gubitaka u 20. stoljeću i više od Josipovićeve statistike koja o uzrocima ne govori ništa jer bi se govornik našao na skliskom terenu vlastite provenijencije, dotično lijepe kapa na glavi baraba koji su ubijali Hrvate pedeset godina i više, uključujući srpsku agresiju na Hrvatsku.

Josipović je posebno izdvojio Liku ka primjer demografske pustoši. I to je u najmanju ruku licemjerno bez navođenja povijesne pozadine koja govori da je Lika u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme drugoga svjetskog rata i u komunističkoj Jugoslaviji bila izložena sustavnom teroru, da se ondje nastojalo zatrti hrvatsko ime i sjeme ne samo stoga što su Ličani prkosni i ponosni Hrvati nego i zbog svijesti da za velikosrpsku ideju treba ovladati mostom koji spaja hrvatski sjever i jug kako bi u ključnom trenutku Hrvatska bila raspolučena – što je gotovo i uspjelo početkom devedesetih 2o. stoljeća.

Lječilište na Sljemenu

Eto, i u svezi s demografskim gubitcima: čitam novinski članak o tajanstvenim zgradama u Hrvatskoj koje ljudi izbjegavaju jer u njima navodno ima duhova. Među zgradama je spomenuto i lječilište za tuberkulozne bolesnike na Sljemenu koje je sagradio Dežman zaljubljen u sušićavu i lijepu Ljerku Šram. Lječilište je naravno djelovalo i nakon glumičine smrti, pa i u vrijeme drugoga svjetskog rata. Četrdeset pete su se na Sljeme popeli lijepokapi partizani i poubijali sve tuberane. Pa ako i sada ondje ima duhova, treba barem spomenuti i taj povijesni podatak da bi se znalo čiji to duhovi lutaju Brestovecm.

Je li kažnjivo idiota nazvati idiotom

Idemo na vedrije, suvremene teme. Vrlo napredan aktualni režim kojemu istječe vrijeme uvidio je da razna tehnološka čuda poput interneta i sličnih nisu baš tako bezazlena jer ljudi misle da mogu svašta napisati i protiv režima. A i novinski novinari i slični jako su se razigrali, pa je u Kazneni zakon ubačena još jedna " zaporka" u obliku crimena koji se naziva "sramoćenjem". Društvo novinara koje je pod čizmom režima nije ni zarežalo a kamoli oštro prosvjedovalo.

Glede mene, kažnjivo ili ne, zadržavam sebi sveto pravo da idiota nazovem idiotom, pa tko to bio. Ne u medicinskom smislu, naravno, nego u političkom. Sudu ću se odazvati i lako dokazati da je osoba koju sam nazvao idiotom doista idiot i da je njegov ostanak na nekoj reprezentativnoj dužnosti – sramoćenje Hrvatske i Hrvata.

Judita i Timotej

Kada su čuli da bi hrvatskoj djeci mogla biti nametnuta rodna ideologija, kovčege su naglo spakirali Judith Reisman i Timoty Tate i uputili se u Hrvatsku. Judith je američka državljanka, a Tate britanski državljanin . Održat će predavanja i ugoditi filomfilima s porukom: "Pa jeste li vi Hrvati blesavi da uvozite to smeće? Bilo bi to isto kao da sada uvezete pisaće strojeve odnosno šrajbmašine i učite djecu lupati po njima. Ma lupite po idiotima koji vam to nameću."

Još jedna statistika

Dakle, rezultat je 2:2. Dvije eksplozije u Zagrebu koje se stidljivo ipak priznaju kao terorizam, te jedna navodno šaljiva trogirska poruka i jedna šaljiva vodička ujdurma pod repom, ukupno dvije šaljive. Dva za ozbiljno naprama dva vrlo šaljiva. Dvije naprave s labradorskom slinom i dvije navodno bez. Tako Zagreb živi u šaljivo-ozbiljnom tonu i svi se dobro zabavljaju, dok netko ozbiljno ne strada.

Zagrebački je turizam u zadnje vrijeme pokazivao lagan napredak. O eksplozijama u Zagrebu pišu i inozemne novine a njih čitaju inozemci i potencijalni posjetitelji ljupkoga grada u Hrvatskoj koji se diči tradicijom. Zamislite skupinu japanskih turista koji čekaju pred uspinjačom (ako uopće vozi toga dana) negdje oko podneva kada obično opali top s Griča. Prestrašeni pričama o eksplozijama u Zagrebu, doživjet će šok.

O banditizmu

Bivši ministar vanjskih poslova Jandroković, koji je na tu dužnost bio došao kao bečki dječak, a u međuvremenu odrastao (na svoju žalost baš kada je morao u oporbu) progovorio je mutiranim glasom u Hrvatskom saboru nazivajući metode režima – banditizmom.

Sve bi to bilo u redu i ne bih se osvrtao da se nije osvrnuo predsjednik Sabora, odmjereni Leko. Ničime izazvan u odmjerenoj pouci Jandrokoviću da nije lijepo tako govoriti, spomenuo je incident iz bliže povijesti, kada je bivši premijer upitan za neki novac umjesto odgovora zastupniku naveo partizanske čine njegova roditelja.

Pitanje je: zašto SDP-ovom Leki izjava o banditizmu izaziva asocijacije na partizane?

Vjeran Zuppa

Vrlo zaslužan za hrvatski teatar u poodmaklim olovnim godinama kada je jedno malo kazalište ispod željezničke pruge pretvorio u stanovitu senzaciju, Vjeran Zuppa je nakon prikazanja u baraci koja se nalazila kojih stotinu metara dalje – i ona ispod pruge – izgubio smisao i za teatar i za zbilju koja ga je teško pogodila, te se nije oporavio ni do dana današnjega.

Doduše, sada mu se režim učinio donekle poznatim pa je i Vjeran živnuo vidjevši da je opet došlo njegovo političko vrijeme u kojemu može pisati protiv naroda i njegove Crkve što mu padne na pamet, zaključujući da je "ova stvar s Crkvom postaje danas već izuzetno ozbiljna." Na stranu što Zuppa ne vlada hrvatskim jezikom i nije mu poznata uporaba instrumentala jer bi u slučaju da jest napisao da je "stvar postala iznimno ozbiljnom", na stranu što se služi političkim rječnikom Gorana Babića, na stranu što puše u rog rodne ideologije koju ne razumije, na stranu što mu nije bliska udruga Vigilare koju objašnjava udbaškom semantikom, na stranu što misli o plakatu s dvije Bogorodice – sve to spada u područje slobode govora i ne zahtijeva moju intervenciju.

No, dva njegova misaona zaključka ne mogu ostati bez reakcije. Prvi je da "institucija crkve nikada nije imala neku naročitu sklonost prema teatru", a sklonost je, kaže, počela pokazivati tek buđenjem hitlerizma. Riječ je o krivotvorenju povijesti toliko raširenom u ovo vrijeme, povijesti općenite i povijesti kazališta.

Ne ću sada gnjaviti podatkom da su dva najznačajnija dramska pisca starije hrvatske književnosti na jugu i na sjeveru Hrvatske bili svećenici ( Držić i prebendar sv. Marka Tituš Brezovački) jer premda pripadnici "institucije" nisu uvijek imali i njezinu opću naklonost, ne ću dosađivati o snažnoj sklonosti "institucije" kazalištu u vrijeme protureformacije, ne ću se ni zadržavati na hrvatskome tlu jer pruža obilje protudokaza za Zuppina podmetanja, samo ću podsjetiti kako se uopće rodilo novo europsko kazalište, i to riječima D' Amica čiji je autoritet bespogovoran:" Novo se kazalište rađa na Zapadu iz rimskoga bogoslužja." Toliko.

Povezivanje Crkve s Euringerovom njemačkom" pasijom" 1933. potpuna je ignorancija. Dolaskom Hitlera na vlast, dolaskom nacističkih ateista , Katolička crkva i kršćanstvo u cjelini počeli su trpjeti najteže udarce i taj datum nikako nije i ne može biti rođendan "vojujuće Crkve" jer je upravo ona tada postala žrtvom druge jedne, doista vojujuće sile.

No premda vjerojatno svjesno iskrivljuje povijest, Zuppi sve te floskule služe samo zato da se što prije prebaci južnije, na hrvatski teren gdje vidi (onda i sada) samo zmije hrvatskoga konzervativizma koje su opet jednom izmilile i u dramaturški razvidnoj koncepciji razvijaju i nude poetiku nacizma. Dotično, poantira Zuppa, Crkva u Hrvata je postala političkom crkvom koja masu formira u "nacionalnu zajednicu" (njegovi navodnici) pa i "onu nacionalsocijalističku".

Poradi zadnjih Zuppinih zaključaka treba reći: tako nije u Hrvatskoj o Katoličkoj crkvi pisao ni jedan komunistički propagandist od početka šezdesetih prošloga stoljeća. I ne samo o Crkvi nego i o hrvatskome narodu koji po Zuppi do sada nije stvorio "nacionalnu zajednicu" nego će toj masi tek sada preobrazbu u naciju omogućiti vojujuća Crkva. U ovome se Zuppa slaže s Milanovićem koji je ipak nešto mekši: dopušta da hrvatska nacija već postoji, ali je njezino rađanje slučajnost jer se nigdje na svijetu nacija ne bi mogla skrpati od tako raznorodnih otpadaka naroda.

Ma vidite kako duboko može mrziti jedan navodni protivnik "jezika mržnje" i vratite se na čitanje poslanice nesretnoga Janka Bekića pa spojite njegove i Zuppine misli u jednu. Moja pomoć vam ne će biti potrebna.

Hrvoje Hitrec