Hrvatska na prijelazu 2012./2013.

Nikada još od Božića 1990. uoči kojega je donesen Ustav i od Božića 1991. kada su stizale prve ozbiljne najave međunarodnoga priznanja hrvatske države – nikada se, velim, Božić nije našao u tako uzavrelom razdoblju kao svršetkom 2012.

Em su ljudi siromašni i gnjevni, em je i zadnjem mršavom vrapcu na krovu jasno da je na vlast bila pripuštena neodgovorna fakinaža iz disco-kluba koja je teško prevarila narod, em je ta klatež koja ne zna u kojoj zemlji živi na kraju dirnula i u najdublje osjećaje hrvatskoga naroda i prljavom rukom posegnula za hrvatskom djecom koju bi rado pretvorila u janjičare sukladno svome svjetonazoru.

I tu je logičan kraj te vlasti koja se nije smjela dogoditi, ali kada se već dogodila u poznatim okolnostima, onda mora i smjesta otići jer se okolnosti mijenjaju. Izvanredni izbori trebaju biti raspisani u najkraće vrijeme

Rodna i prirodna ideologija

PreodgojDjecu bi još mogli nasilno uvjeriti (neopravdani sati, izbacivanje iz škole) ali roditelje nikako. I Crkva je brzo razumjela što se događa pa podsjetila da je Bog stvorio muško i žensko, znanstvenici potvrdili da je tako kako jest od pamtivijeka a da nije bilo tako ni povijesti čovječanstva ne bi bilo. Da je tako u prirodi, da je to prirodno, da postoji prirodna ideologija koja naravno i nije ideologija nego stanje, spoznaja, iskustvo toliko očito i toliko istinito da je smiješno dokazivati ga. Postoje li ekscesi, postoje li iznimke i neka zapažena ponašanja u živome svijetu? Postoje, ali su iznimke.Rodna ideologija nije ništa drugo do nastavak relativiziranja svega i svačega, no taj je nastavak dignuo na noge i one koji baš ne razumiju najbolje kada se relativizira nacija, država, kultura pa i vjera, kada se relativizira hrvatski jezik, hrvatska povijest i temeljne hrvatske vrijednosti. Hrvati su navikli da u svom organizmu imaju tumorne nakupine i da one na krajnje neobične načine uvijek nađu načina zavladati hrvatskim kulturnim prostorom pa zatim i političkim, navikli su da u bilo kojem državno-političkom sustavu pa i u na papiru samostalnoj svojoj državi uvijek moraju živjeti oprezno i ne protiviti se preglasno svemu što ih dohvaća, trpjeti uvrjede i strpljivo podnositi blato što ga nanose bujice njima potpuno tuđih ideologija. Tu, dakle, protuhrvatsku dimenziju starih i novih nasilja Hrvati gotovo fatalistički prihvaćaju kao nužno zlo, kao neizliječivu bolest.

Kada se pojavio novi zulum u obliku tzv. zdravstvenoga odgoja, i Hrvati su skočili na noge. Objasnilo im se da u svojoj (antropološkoj) dubini nije riječ samo o nekom novom nasilju nad Hrvatima – što bi oni, kakvi već jesu, istrpjeli bez previše protivljenja – nego da se radi o homicidnoj ideologiji koja prijeti čovjeku uopće, koja negira tjelesnu prirodu čovjekovu, da se na drastičan i ujedno komičan način pokušava relativizirati spol i spolnost te u nedostatku masovnog tehničkog alata koji bi već sljedeće naraštaje pretvorio u hermafrodite – uvjeriti ovaj koji je tek došao u škole da se ne sastoji od djevojčica i dječaka nego od stvorenja koje samo misle da su djevojčice i dječaci a varaju se, te ujedno da njihovi roditelji nisu majka i otac nego dvospolni, nespolni i uopće nedifinirani slučajnici.

Djecu bi još mogli nasilno uvjeriti (neopravdani sati, izbacivanje iz škole) ali roditelje nikako. I Crkva je brzo razumjela što se događa pa podsjetila da je Bog stvorio muško i žensko, znanstvenici potvrdili da je tako kako jest od pamtivijeka a da nije bilo tako ni povijesti čovječanstva ne bi bilo. Da je tako u prirodi, da je to prirodno, da postoji prirodna ideologija koja naravno i nije ideologija nego stanje, spoznaja, iskustvo toliko očito i toliko istinito da je smiješno dokazivati ga. Postoje li ekscesi, postoje li iznimke i neka zapažena ponašanja u živome svijetu? Postoje, ali su iznimke.

I sada se u Hrvatskoj, usred velike i zabrinjavajuće gospodarske ( i političke) krize – bavimo blesavom temom koju su nametnuli narodu. Bilo bi to kao da je neki cirkusant došao na mjesto ministra školstva pa rekao: od sutra naučavamo djecu da je Zemlja ravna ploča koju drže četiri slona. Školnici bi se bunili, ali znaju da im ministar može smanjiti plaće i više nego što jest, pa kažu – u redu, mi se baš s tim ne slažemo, navodno je zemlja okrugla, ali to sa slonovima bi možda nekako prošlo.

Djeca vole slonove. Štoviše, predložili bi ministru da uvede tako simpatičnu relativizaciju u sve predmete. Recimo u zemljopis. Ako profesor zatraži od djeteta da mu pokaže na zemljovidu gdje je Australija, a dijete prstom dotakne Afriku – ocjena pet. Naime, dijete može samo odlučiti da Afrika nije Afrika nego da je Australija i obratno.

U zaključku: ovu vlast treba otjerati, ministru prosvjete naći mjesto u putujućem cirkusu (obvezatno sa slonovima). I pogledati malo u bližu povijest: dok se ja šalim, dobro je. Još ima vremena, ali curi...

Bravo za Jutarnji list

Nenamjerno ali vrlo efektno "Jutarnji list" je odigrao kartu u korist protivnika onoga dijela zdravstvenoga odgoja koji nije prihvatljiv, koji ne može proći niti će proći. Objavio je razgovor s Amirom Hodžićem, predstavljajući ga kao autora knjige po kojoj djeca uče spolni odgoj.

Istine radi, djeca ne uče spolni odgoj po toj knjizi (niti se radi o spolnom odgoju nego provokaciji istospolnih udruga te bi se predmet trebao zvati istospolnim odnosno bespolnim odgojem) - nego je ona jedna od većega broja knjiga koje se preporučuju nastavnicima kao "literatura". Knjige (udžbenika) po kojoj bi djeca učila – nema.

Razgovor s Hodžićem otkriva da se radi o neozbiljnom provokatoru. Još je veća nenamjerna pogreška dnevnoga lista što je objavio Hodžićevu fotografiju i to na naslovnoj stranici, valjda kao poruku djeci da će tako izgledati kada budu veliki, ako slijede gurua.

No da se vratimo u realni sektor, to jest u Hrvatsku i ogolimo stvari – a stvari su uvijek vrlo jednostavne. Bez ulaženja u druge dimenzije osoba koje su u prvom planu, treba reći ono što je potrebno reći: jedan grčkoistočni ministar (što bi rekli stari) i jedan musliman teroriziraju katoličku djecu, a usput i svu djecu.Treba im zabraniti da se približe djeci na više od pedeset metara.

U istom broju spomenutoga lista još jedna nenamjerna potpora protivnicima spornoga dijela tzv. zdravstvenoga odgoja – reportaža o istaknutoj udruzi koja tumači sve perverzije rodne ideologije i angažira velik broj ljudi. "Razotkriveno" je tek nekoliko čelnika i čitatelji su dobili dojam da se radi o ispravnim, poduzetnim i sposobnim članovima zajednice koji se u životu ne bave samo "civilnim društvom" nego poslovima i umjetnostima. Tako je – usprkos poznatoj stilizaciji naslova u "Jutarnjem" – izazvan kontraefekt i udrugaši stekli nove simpatije. A bit će vrlo zanimljivo kada se ti sposobni, ispravni mlađi ljudi, roditelji mnogobrojne djece, pojave na sceni većoj od teme koju sada pokrivaju.

Natječaj Ministarstva kulture

MinistarstvoTko drži Ministarstvo kulture RH? Stranka koja ima nešto više od dva posto potpore u biračkom tijelu, a zove se HNS. Štoviše, ne drži rečeno ministarstvo ni HNS u cjelini nego je krug sužen na omanji broj urednika i suradnika de facto nepostojećega dvotjednika "Zarez" čija je bivša čelnica uspjela postati ministricom kulture pa zaposlila ili na poslovima angažirala nove podobnike kojima je zadaća pakostiti starim nepodobnicima. Tako je anarholiberalni, potpuno zbunjeni, duhovno i nacionalno dezorijentirani kadar preuzeo hrvatsko ministarstvo kulture.Velika buka oko Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa bacila je u treći plan Ministarstvo kulture, što je vrlo nepravedno. Bilo je doduše i ondje nekih krikova i isprika, raspisanih i otpisanih natječaja, najava i odjava nedopečenih zamisli koje su upućivale na krajnje kaotično stanje, ali koga to zanima osim kada građani nanjuše da bi trebali plaćati još jedan porez.

Tko drži Ministarstvo kulture RH? Stranka koja ima nešto više od dva posto potpore u biračkom tijelu, a zove se HNS. Štoviše, ne drži rečeno ministarstvo ni HNS u cjelini nego je krug sužen na omanji broj urednika i suradnika de facto nepostojećega dvotjednika "Zarez" čija je bivša čelnica uspjela postati ministricom kulture pa zaposlila ili na poslovima angažirala nove podobnike kojima je zadaća pakostiti starim nepodobnicima. Tako je anarholiberalni, potpuno zbunjeni, duhovno i nacionalno dezorijentirani kadar preuzeo hrvatsko ministarstvo kulture.

Ima ono i novca, ne svojih nego općehrvatskih to jest proračunskih. Raspisuje natječaje, ne samo za intendante nego i onaj za potpore književnim projektima. Javio se i jedan stari nepodobnik, to jest nižepotpisani autor, ne zato da dobije novac za hladni pogon i cigarete nego zato što piše povijesni roman i već je u istraživanja uložio dosta svojeg novca. Autor nije prošao na natječaju. Godišnja potpora koju je tražio nije doduše nikome dodijeljena jer (rječnikom ministarstva) "nije bilo kvalitetnih i obimnih projekata", što bi se hrvatskim jezikom reklo – vrsnih i opsežnih.

Ali je zato podijeljeno pedesetak novčano isto tako vrlo vrsnih potpora, valjda za manje vrsne i manje opsežne projekte. Dao Bog da tu i ima i dobrih planova i dobre literature, a u jednom dijelu vjerojatno i ima. U većemu dijelu išlo se očito za kratkoročnim namirivanjem svjetonazorne svojte u stilu: ova garnitura u Ministarstvu kulture i tako ne će doživjeti sljedeći takav natječaj, pa hajdmo podijeliti taj milijun i pol iz državnoga proračuna, još malo pa nestalo.

Čim se državna elita vrati sa skijanja, podnijet ću tužbe na nekoliko adresa jer se očito radi o odmazdi ideološkom neprijatelju s kojim se "Zarez" u svojim pubertetskim godinama obračunavao i obračune gubio, a sada dočekao priliku za osvetu s razine vlasti. Ja sam ( eto prijeđoh već u zadnjoj rečenici u prvu osobu) veteran: u doba onoga HDZ-a iz 21. stoljeća koji se lažno predstavljao kao HDZ moje je rukopise odbijao stanoviti Čedomir Višnjić pod palicom Bože Biškupića, a sada me odbija stanovita Nadežda Čačinović pod skutom Andreje Zlatar Violić.

Spomenuti moj rukopis iz doba vladavine lažnoga HDZ-a poslije je objavljen. Bit će tako i s ovim odbijenim projektom, usprkos diverziji. Da parafraziram Šimu Đodana koji je na početku rata rekao:"Ne možete vi poslati toliko četnika koliko ih mi možemo poubijati." Mirnodopska i osobna moja poruka glasi: "Ne možete vi poslati na mene toliko smeća koliko ja mogu napisati i objaviti knjiga."
Nego, da bi javnost i nezainteresirani književni znalci mogli procijeniti tko je to i na temelju čega prošao na natječaju ( i tko sve nije) predlažem da se na međumrežnim stranicama Ministarstva kulture objave svi projekti pristigli na natječaj, detaljni opisi projekata i posebno ogledni arak – jer taj jedini može posvjedočiti o umijeću ili neumijeću autora.

Totalitarni sustav

Promjene u vodećem policijskom kadru znak su da se vlast priprema za očekivane nemire naroda kojemu je dozlogrdila njezina nesposobnost, arogancija i guranje Hrvatske u ponor, to više što raste sumnja da je takav scenarij i bio onaj pravi a "plan 21" samo zamka za naivne. Spomenute rošade u policiji koje naravno imaju svjetonazorni karakter učinjene su protiv hrvatskih političkih dogovora o depolitizaciji policije i protiv europskih sugestija da se to ne čini. Tako smo učinili još jedan korak do – milicije.

Hrvoje Hitrec