Uz popis stanovništva

Kukurikulum

Eto nove riječi koja će obogatiti jezik, ne doduše hrvatski ali što se može. Svojedobno smo učinili sve da rogobatna riječ k u r i k u l u m ne bude pripuštena u hrvatsko školstvo, ali je vlast bila ( jezično i inače) bezosjećajna pa se kurikulum uvukao i ostao.

Do ulaska kurikuluma znali smo samo za curriculum vitae koji se (Klaić) prilagao molbama za polaganje ispita, a da se školski program zove kurikulum – nitko nam nije otkrio pa smo živjeli u mraku neznanja. Zašto se taj dokument ne bi zvao školski program ili slično, da čovjek odmah zna o čemu je riječ – zagonetno je. Mudraci iz državne vlasti nadređene školama tumačili su da kurikulum nije isto što i školski program, ali nisu znali objasniti što jest.

Ali je onda stigla i nova vlast po imenu kukuriku koalicija, u čijem je sastavu i ministar Jovanović, pa je i kurikulum stradao. Taj je tip uveo tzv. zdravstveni odgoj i još mnoge finese, čime je kurikulum postao k u k u r i k u l u m, odnosno zulum kukuriku koalicije nad hrvatskom djecom.

Popis stanovništva

Taj davni običaj popisa svega svijeta, odgovoran i za Isusovo rođenje u Betlehemu, obavlja se i u Hrvatskoj. Rezultati se priopćavaju na vrijeme – u svakom slučaju prije sljedećega popisa stanovništva.

Baš kada je Jastrebarsko zatrpao velik snijeg, istrpani su prvi podatci o popisu 2011. Bilo je zabavno pratiti kako je koji medij plasirao podatke. Neki su s pritajenim veseljem registrirali da je Hrvata sve manje, neki su trijumfalno ustanovili da je manje katolika, a neki priopćili podatak o broju agnostika kao blagovijest.

Analitičari se slažu da su podatci samo potvrdili što se znalo, a u pravu su oni koji popis smatraju diletantskim uratkom. Ono što je mene zasmetalo jest izjašnjavanje o jeziku: naime da su popisivači bili profesionalni, nikako se nije moglo dogoditi da netko "svojim" jezikom proglasi srpskohrvatski jer taj jezik ne postoji. Bez obzira što se radi o doista zanemarivoj šačici pristaša nepostojećega jezika, ta je mala provokacija ipak izvedena. No što je, tu je, ako su se neki ispitanici izjasnili kao Marsijanci, neka i izjašnjavanje za srpskohrvatski bude svrstano u istu rubriku – šaljivu.

Pristalice srpskohrvatskog doista se , kažu rezultati popisa, mogu nabrojati na prste. Čak bi se bez previše napora moglo nabrojati njihova imena i prezimena te novinska i ostala uredništva u kojima rade.

Mašrukova provokacija

JezikOno što je mene zasmetalo jest izjašnjavanje o jeziku: naime da su popisivači bili profesionalni, nikako se nije moglo dogoditi da netko "svojim" jezikom proglasi srpskohrvatski jer taj jezik ne postoji. Bez obzira što se radi o doista zanemarivoj šačici pristaša nepostojećega jezika, ta je mala provokacija ipak izvedena. No što je, tu je, ako su se neki ispitanici izjasnili kao Marsijanci, neka i izjašnjavanje za srpskohrvatski bude svrstano u istu rubriku – šaljivu.Poznati stručnjak za vjerska pitanja Maštruko, koji se svojedobno ni kriv ni dužan našao u Rimu kao veleposlanik pri Svetoj Stolici, izvolio je nakon objave rezultata popisa izjaviti da tako zaprepašćujući broj katolika Hrvata nema temelja u zbilji. U toj zbiliji je, veli on, samo 50 do 60 posto pravih vjernika.

A zašto se onda toliki Hrvati izjašnjavaju kao vjernici ? Zato – veli učeni Maštruko – što je "kod nas vjerska pripadnost bila ta koja je određivala nacionalnu."

U toj se izjavi skriva ( i ne skriva) perverzna provokacija. Prijevod te izjave glasi:" Na ovim je prostorima živio jedan nedefnirani narod koji nije znao kako se zove. Znao je samo da pripada rimokatoličkom krilu raskoljene kršćanske Crkve. Prvaci toga naroda osjetili su u nekom trenutku da tako dalje ne može, pa su se okupili na sabor pod nekim drvetom i vijećali o tome kako da se nazove katolički narod." Ne možemo biti samo katolici", rekli su mudriji, "jer ima i drugih katoličkih naroda, a svi oni imaju još neko ime." Nakon nekoliko dana i noći zaključili su da bi se mogli nazvati Hrvatima, što je narod primio preko volje ali je poslije preko volje prihvatio.

Tako govori legenda koja je poznata samo Maštruku i sličnim propovjednicima povijesne istine. Svoditi identitet jednoga naroda isključivo i samo na vjersku pripadnost diletantsko je učenje prijetvornih namjera. Maštruko i slični moraju naučiti od kojih se sve sastavnica sastoji nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda, što je gradivo za osnovnu školu i barem bi to trebao znati svaki čovjek koji preuzetno nastupa u javnosti.

A da je pripadnost kršćanstvu, dotično katoličanstvu, jedna od važnih sastavnica hrvatskog identiteta – u to nema sumnje, kaoni u činjenicu da nas je upravo ta identitetska komponenta uvela u zapadnoeuropski kulturni krug.

Regionalno izjašnjavanje

Osim u Istri – zanemarivo malen broj hrvatskih građana navodi samo regionalnu "narodnost". Istra je specifikum zbog duge izdvojenosti iz hrvatske matice, poradi povijesti i zemljopisa, poradi nikada prekinutoga protuhrvatskog rovarenja nehrvata i Hrvata lešinara, poradi teške bolesti autonomaštva od koje i danas boluje Istarska demokratska stranka (IDS), ali i zbog posve pogrješnoga pristupa Istri iz "Zagreba" u početku života samostalne hrvatske države. Fenomen "istrijanstva"posljedica je svega navedenog ali i posljedica posla omanje skupine koja je shvatila da na toj podlozi može graditi feud, markgrofoviju poluzavisnu od Hrvatske i da članovi te skupine mogu sjajno materijalno prosperirati kao nedodirljivi velikaši. Uvjeravajući istarske Hrvate da nisu Hrvati nego Istrijani, stvaraju svoju "bazu" za održanje moći u budućnosti – moći uz koju neizostavno ide novac,a taj ne će podijeliti s narodom bez obzira nazivaju li ga ovako ili onako.

Ali, istini za volju, popis stanovništva nije vođen nasilnom rukom novih feudalaca, rezultati nisu samo posljedica nove indoktrinacije, nego su ljudi svojom rukom i osjećajem ispisivali da su Istrani ili da su Istrijani i to treba poštovati. Jedan suvremeni Istranin i Hrvat, Nevio Šetić, napisao je u knjizi "Istra između tradicionalnog i modernog": " Treba se upitati zašto je danas istarski identitet, kao dio hrvatskog identiteta, razapet između narodne tradicionalne etničke svijesti i moderne nacionalne svijesti?"Razloge nalazi Šetić ne samo u dubokoj povijesti nego posebice u 20.stoljeću kada su dva totalitarna sustava – fašizam i komunizam – ostavili tragične posljedice. " Naše se biće", piše Šetić," povuklo u svoj mikro-svijet i čuvalo svoju etničku narodnu tradicionalnu kulturu i mentalitet bez čvrstih veza sa širim hrvatskim etničkim prostorom."

Da, posljedice su teške, ali je još teži grijeh onih koji danas iz svojih sebičnih interesa pokušavaju vratiti hrvatski narod u Istri u doba prije preporoda ili u doba talijanskoga protunapada: kada je svršetkom 19. stoljeća proces nacionalne integracije bio naoko posve dovršen, kada je u Istri konačno ojačala hrvatska nacionalna svijest, talijanski vladajući sloj smislio je "istrijanski pokret" i promidžbu prepustio – Hrvatu Ivanu Krstiću koji je u liburnijskom dijelu Istre putem svoga lista pokrenuo kampanju protiv hrvatstva. List se zvao "Prava naša sloga" – preteča današnjega riječkog "Novog lista" i njegovih ekspozitura u Istri.

Hrvoje Hitrec