Hrvatska u registraturi

Dva registra

Dva registra – dva teška malja. Registar hrvatskih branitelja i registar birača odvode Hrvatsku u registraturu u kojoj sjede maloumni političari i škripavim perom pišu krajnje opasne zakone po branitelje, po iseljenike, po Hrvatsku.

Hrvatskim je iseljenicima de facto onemogućeno glasovanje jer bi dvaput morali putovati do konzularnih predstavništava – za jedno glasovanje. Valjda i zato da se kaže kako su iseljenici ionako vječni putnici, pa neka putuju s domovinom u srcu, kad domovina za njih nema srca. Poruka je to crvene vlasti da hrvatski državljani koji žive u iseljeništvu mogu biti sretni što, zabunom, imaju hrvatske putovnice, ali su uistinu hrvatski državljani drugoga reda. Mogu biti sretni i što imaju čak tri zastupnika u Hrvatskom saboru jer su mogli imati ni jednoga – da se pitalo samo crvene.

A mogli su nikada i ne biti hrvatski državljani, kao i Hrvati u Hrvatskoj – da se pitalo crvene koji su bili protiv samostalne hrvatske države i 1991. i sada kada ju pokušavaju svim sredstvima uništiti – s pozicije vlasti u hrvatskoj državi. Velik broj nehrvata (eufemizam) u crvenoj vlasti samo je začin koji daje okus protuhrvatskim kuhinjama.

Objavljivanje registra branitelja iz iste je gastronomske sfere – tu se daje jelovnik gladnim srbijanskim tužiteljima, a oni će birati kako im se sviđa: imaju ime, imaju prezime, ime oca i još neke zgodne podatke, pa već trljaju ruke. Da su se crveni dosjetili kako napakostiti hrvatskim braniteljima – prirodno je. Neprirodno je da cijelu akciju vodi ministar Fred Matić, vukovarski branitelj i sužanj u srbijanskim logorima, ali vidjeli smo u hrvatskoj povijesti i previše sličnih slučajeva pa možemo samo slijegati ramenima na podatak da je odvažni Fred pristao biti produljeni nokat na crvenoj ruci koja se istodobno podsmjehuje kada branitelji (kada narod) zahtijevaju da se objavi registar pobunjenih Srba ili registar ratnih profitera ili ne daj Bože tako brojnih partizana.

Priglupim izjavama da se u slučaju registra hrvatskih branitelja radi o časnom popisu, otvoreno se ruga zdravom razumu. Častan je otpor srpskoj agresiji, častan je Domovinski rat, častan je hrvatski branitelj – a popis hrvatskih branitelja je nečasna i opasna svinjarija, te potpada pod otkrivanje državne tajne. Znači da promicatelji registra podliježu kaznenoj odgovornosti.

Nakon objave registra hrvatski će branitelji živjeti opasno čim prijeđu hrvatsku granicu. Slučaj Veljka Marića je poučan i do Boga vapijući: uhvaćen je i predan srbijanskom sudu koji mu presuđuje 12 godina zatvora. Nedavno je svjetlost dana ugledalo njegovo pismo pisano rukom, pismo očajno i ojađeno. Piše da je osuđen na temelju svjedočenja pripadnika srbočetničkih formacija s područja Grubišnoga Polja i navodi njihova imena. Piše da je Županijsko odvjetništvo (Bjelovar) srdačno surađivalo sa Srbijancima, te navodi i njihova imena (Asland, Ivo, Branka, Anka) i prezimena. Ali piše i o meritumu: da je Srbija uzela sebi pravo suditi za sve što se događalo na tlu Hrvatske do međunarodnoga priznanja 1992. Ta uredba iz 1997/98. još je na snazi, govorili promicatelji registra ovo ili ono, uglavnom neodoljivo glupo.

Marićevo pismo na izgužvanim komadićima papira, nalik onima koji su tajnim putovima stizali iz Lepoglave i Zenice u doba komunizma, pljuska je hrvatskim vlastima, kao i Marićev zaključak da bi država trebala i morala štititi svoje građane, a to kaže i Ustav.

Hrvati u BiH nisu iseljenici

Gornja tvrdnja izrečena je, razjašnjena i objašnjena tisuću puta, ali možemo opet: Hrvati u Bosni i Hercegovini pripadnici su jedinstvenoga hrvatskoga narodnog korpusa na jedinstvenom etničkom, povijesnom i zemljopisnom prostoru. Voljom povijesne sudbine odnosno dogovorima velikih sila našli su se izvan granica Trojedne kraljevine koja nije bila trojedna nego četverojedna ( Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna s Hercegovinom).

Godine 2012. u Hrvatskom se saboru (rasprava o registru birača) opet govorilo o Hrvatima u BiH kao "dijaspori", što nitko nije opazio ni prekinuo. Ovaj sastav Sabora je uglavnom nekvalificiran za nacionalne teme . Kada biste im rekli da je najveći broj današnjih Hrvata u današnjoj Hrvatskoj porijeklom iz Bosne s Hercegovinom, ne bi vam vjerovali.

Hrvatski jezik

U spomenutoj raspravi o registru birača javili su se i predstavnici manjina. Govorili su hrvatski, osim Srba iz istočne Slavonije (Zajednica opština) koji su govorili srpski, što je opazila samo jedna zastupnica. Ostalima je to bilo normalno. Da je recimo Furio Radin progovorio talijanski, svi bi odmah opazili. Za stolom je sjedio predsjednik Sabora odmjereni Leko, koji također nije opazio da se govori srpskim jezikom a nekmoli opomenuo zastupnike srpske manjine, među kojima je briljirao Dragan Crnogorac.

Tako je predsjednik Hrvatskoga sabora odmjereno prešao preko ustavne odredbe o hrvatskome jeziku u službenoj uporabi. Pa tko će zamjeriti Srbima što krše tu odredbu usred Hrvatskoga sabora? Ako prođe – prođe. A prolazi.

Kada strani državljanin traži hrvatsko državljanstvo, mora položiti prilično rigorozne ispita iz hrvatske povijesti, hrvatske kulture, hrvatskoga jezika itd. Za neke hrvatske državljane srpske narodnosti to, čini se, ne važi. A oni koji postave to pitanje "s hrvatske strane" uvijek će naći žestoke oponente iz redova onih dvadeset posto jugofila i pristaša nepostojećega hrvatsko-srpskog koji nastupaju s "argumentom" razumljivosti.

Taj argument ne stoji. Jest da je srpski jezik Hrvatima razumljiv – do određene granice. Mnogo više starim Hrvatima nego mlađim, jer su stari živjeli u vremenu jezičnoga nasilja i htjeli-ne htjeli pokupili štošta od leksika, sintakse pa i melodije s istoka, premda su i oni uvijek znali što je hrvatski jezik i oštro ga dijelili od srpskoga , potpuno svjesni da se radi o dvama različitim premda sličnim jezicima, kao što su svjesni da se radi o dvama narodima (koji uopće nisu slični). Mladim Hrvatima je razumljiv i engleski jezik, pa argument razumljivosti u smislu poistovjećivanja hrvatskoga s kojim drugim jezikom postaje smiješnim. A da ima i takvih tendencija, ima. Eto je nedavno u Gradskoj skupštini Grada Zagreba neki ambiciozni mladac progovorio engleskim jezikom, valjda da se približi mladim glasačima.

U zaključku: u službenoj je uporabi hrvatski jezik. To znači da su svi drugi jezici strani jezici, uključujući srpski i engleski. Što je i razumljivo.

Čitajte Andrića

Posve neuobičajeno: čitam najavu na teletekstu HTV-a: Čitajte Andrića! Upravo tako, s uskličnikom. Zašto netko treba uskličnik i zašto ne bi trebalo čitati Andrića, odnosno zašto treba klicati da bi se čitalo Andrića? Onda u Dnevniku HTV-a saznajem da se radi o nekoj akciji Društva pisaca odnosno Matvejevića i Viskovića. Daje im se prostor ( Šprajc) za potpuno blesavu inicijativu , na prvi pogled. Na drugi pogled otvara se neizgovoreni razlog: Andrić je jugoslavenski pisac, on je naša još jedina svima prihvatljiva veza s našom jugoslavenskom domovinom. Em je Hrvat, em je hrvatski pisac, em je srpski pisac, em ima bosanske teme. I što ćeš bolje. Kako ga dijeliti? Tko nas bre zavadi ? Čitajte Andrića!

A Andrića doista treba čitati, naravno. Njegovu hrvatskim jezikom pisanu liriku i prozu ali i njegove pripovijesti i romane tiskane srpskim jezikom ( tiskane velim a jesu li i pisane srpskim jezikom, ne znam). U svakom slučaju onom komu je srpski jezik razumljiv bit će relativno lako čitati Andrićeve srpskim tiskane romane jer je riječ o srpskoj redakciji hrvatskoga jezika. Mlađi naši Hrvati kojima je engleski bliži i od hrvatskoga a nekmoli od srpskoga jezika mogu čitati Andrića u prijevodu moga strica Josipa (Josepha) Hitreca. Taj je hrvatski i američki pisac preveo na engleski "Travničku kroniku", "Gospođicu" i novele pod naslovom "Pašina konkubina i druge priče". Pa velim još jednom: Čitajte Andrića. Ne zato što vam ga preporučuju Jugoslaveni Matvejević i Visković, nego iz literarnih razloga .

Glede televizijske prohodnosti: Matvejević je zaštitni kulturni znak ovoga i ovakvoga informativno-političkoga segmenta HTV-a koji je država u državi, te se Predraga reklamira bez obzira što je riječ o jugoslavenskom jurišniku osuđenom na hrvatskome sudu zbog teškoga klevetanja hrvatskih pisaca, odnosno baš zato. Onoga dana kada je kremiran Milivoj Slaviček, jedan od utemeljitelja pokreta koji je doveo do ostvarenja samostalne hrvatske države, Dnevnik HTV-a slavio je naveliko 8o. rođendan Predraga Matvejevića. A Visković ? On je glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije u kojoj ne postoji natuknica o hrvatskome jeziku. Zašto ne postoji? Pa zato jer je glavni urednik Visković.

Odustali od svega

Aktualna vlast odustala je i od nizinske pruge Rijeka-Zagreb-mađarska granica, što je nož u leđa razvoju Rijeke i riječkoga područja, ali naravno i šire i sjevernije i južnije. Odnosno nož u leđa razvoju zemlje koja se zove Hrvatska.

Tako ova vlast odustaje od svega osim od sebe same. A narod ne će odustati dok joj ne vidi leđa.

Zdravstveni odgoj

Sva u skulu hodeća dica (kako bi rekao Relković) moraju znati da ništa nije onako kako se čini da jest. Takozvani zdravstveni odgoj koji dijelom to i jest a jednim nakaznim dijelom sigurno nije - drska je provokacija ministra Jovanovića koji terorizira hrvatsko školstvo.

U "realnom sektoru" događa se , koliko čujem iz više izvora, ovo: razrednica okupi roditelje na roditeljski sastanak, oni dođu nabrušeni na "zdravstveni odgoj" a onda se smire jer i razrednica govori isto što i oni, a ako se nađe netko od roditelja koji zagovara jovanovićevski odgoj – ne prolazi dobro. Protiv toga nakaznoga dijela "zdravstvenoga odgoja" su i roditelji po zanimanju liječnici. Ostvareno je znači do sada neviđeno zajedništvo., a rezultat može biti samo jedan – ostavka Željka Jovanovića . Jer kada se pozorno pročita sporni dio ideološki krajnje obojenoga odgoja, vidi se da je riječ o nečemu što bi rigorozniji sud ocijenio kao pornografsko djelo kojemu nema mjesta u školama, i to još osnovnim.

Pa ne zovu se pornići zabadava – filmovi za odrasle.

Listajući HKE

Naime, listajući Hrvatsku književnu enciklopediju i tražeći nešto posve drugo – nabasao sam na Daniela Ivina. To je onaj veliki pisac koji je tražio da Hrvatski sabor ne bude pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, što je Sabor i prihvatio u strahu od autoriteta spomenutoga pisca koji je doduše sitni prevarant, ali ipak. I što sam to našao u HKE. Ondje piše da se pisac zove Daniel Ivin, a onda u zagradi stoji: Goldstein. To nisam znao, na časnu riječ. Eto trećega u društvu dvojice. Četvrtoga nema, odnosno umro je a i inače se ne bi uklapao u društvo – moj školski kolega Albert Goldštajn kojega i Slobodan Novak spominje u pozitivnom smislu u razgovoru za "Večernji list".

Hrvoje Hitrec