U povodu smrti Hrvoja Šošića
Naš bi život bio vrlo siv i dosadan da nema originalnih ljudi koji se ne osvrću na uobičajene, prešutno dogovorene regule niti ih u silnom uzbuđenju kojim tumače i brane svoja stajališta mogu usporiti ili zaustaviti strah, autoriteti, pa niti blokirana svijest suvremenika koji uglavnom žive u zadanim okvirima.
Hrvoje Šošić bio je za mnoge koji su ga poznavali – čudak, jedan od onih koje bi s puno radosti sretao Gogolj ili tko od njegovih slabijih nasljedovatelja, no to je bila samo površna impresija naših suvremenika koji su Šošića imali prilike upoznati u poznijim Hrvojevim godinama kada je uzavrelom rječitošću u isti mah iznosio nekoliko teorija koje su imale smisla i usporedo nekoliko praktičnih rješenja koja su vjerojatno imala smisla ali ih mi oko njega nismo mogli pratiti zbog epske opširnosti koja se ponekad
gubila u sjenovitim ulicama. No i takav Šošić iz devedesetih godina iznenadio je čuvenom svojom enciklopedijom u Veliki prasakNa početku velikoga praska iz kojega su nastale nove (stare) države bio je predsjednik Hrvatske stranke nepoznatoga broja članova i izazvao urnebes na I. Općem saboru HDZ-a kada je u pozi eufonijskoga pontifeksa priopćio publici i Tuđmanu da njegova stranka prilazi Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Poslije je Šošićeva sudbina u HDZ-u bila uznemirujuće nestalna, te osim u Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora nije pripušten na znatnija mjestakojoj je na doista svoj, osobni i poneseni način opisao ljude koji su stvarali hrvatsku državu, svoje suvremenike i suborce svih fela. Pa da je samo to učinio – bilo bi dovoljno da bude zapamćen. To je njegovo djelo gotovo neusporedivo s bilo čime u povijesti hrvatske enciklopedistike, potpuno autorsko, samosvojno i neobično. Tek će naši potomci uvidjeti dragocjenost Šošićeva pothvata koji je autora iscrpio toliko da ga je doveo na rub smrti. No, Hrvoje je i to preživio i doživio 2012. te umro u neljudskim vrućinama koje su početkom srpnja zahvatile Hrvatsku.
Ostaje svjedočanstvo
Kada potomci, velim, uz pomoć hladnih znanstvenika ponešto 
prizemlje ushit nekim osobama koje je Šošić dizao do oltarskih visina, i opet će ostati svjedočanstvo iz prve ruke o vremenu i ljudima koji su ga obilježili, strasno i impresivno, ali i s podatcima koji su na začudne načine došli do autora a toliko su ponegdje i privatni da nisu svima bili poznati ni u doba velikih događaja i velikih očekivanja.
No, sve je to Hrvoje Šošić iz novijega vremena, iz devedesetih i prvoga desetljeća novoga stoljeća. Na početku velikoga praska iz kojega su nastale nove (stare) države bio je predsjednik Hrvatske stranke nepoznatoga broja članova i izazvao urnebes na I. Općem saboru HDZ-a kada je u pozi eufonijskoga pontifeksa priopćio publici i Tuđmanu da njegova stranka prilazi Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Poslije je Šošićeva sudbina u HDZ-u bila uznemirujuće nestalna, te osim u Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora nije pripušten na znatnija mjesta.
Ono po čemu će ostati zapamćen 
kao političar i domoljub dogodilo se mnogo prije, svršetkom šezdesetih i početkom sedamdesetih kada je ekonomist Hrvoje Šošić govorio i pisao o hobotnici zvanoj Jugoslavija i njezinu prvenstveno protuhrvatskom karakteru. Iz vijenca onih koji su tada nastupali što otvoreno što obzirno, izdvojio se Šošić sada već legendarnim zahtjevom da Hrvatska postane članicom Ujedinjenih naroda a to je u jugokominističko doba bio smrtni grijeh koji se plaćao životom ili robijom. Šošićev javno izrečeni zahtjev povijesni je čin, izraz svjesnosti povijesti, krik iz tame jugoslavenskoga sužanjstva, ujedno i proročanstvo koje će se ostvariti dvadesetak godina poslije. Jest da se Šošić s ostalima našao u kolu "kontrarevolucionara", ali oni nisu bili samo zanesenjaci nego i realni mislioci. U godini kada su neki od njih već izašli iz zatvora, realisti iz redova komunista već su polako dizali ruke od Jugoslavije, o čemu svjedoči Ustav iz 1974. Desetak godina poslije ta se nakazna tvorevina zanjihala kao poludjelo klatno i ništa ju više nije moglo spasiti. Srećom.
Hrvoje Šošić može zadovoljno spavati. On je svoje učinio.
Hrvoje Hitrec