Ipak smo mi pobijedili

Uoči dana koji se naziva Danom državnosti slušam poslanicu Ive Josipovića. Slušam uglavnom jer se to amatersko glumatanje ne da gledati, slabo uvježbano čitanje s "idiota" uz iritantnu gestikulaciju. Prenemaganje slično onom Mesićevom. Ni slušati se doduše ne da taj unjkavi glas, ali moram čuti – iz profesionalne navike. Možda kaže nešto zanimljivo ili barem svježe, ali ne. Je li moguće napisati tekst ( jer o pisanom se tekstu i radi) od nekoliko kartica a da se ne kaže ništa? Jest, očito.

Deset ili petnaest minuta šupljih fraza uokvirenih hinjenim ushitom o "rođendanu naše domovine", što je netočno i nepovijesno jer je u ovim krajevima od Mure i Drave do Jadranskoga mora naša domovina činjenica duga mnogo više od tisuću godina, a imali smo prije nje još nekoliko domovina. Nije ni hrvatska država stara tek dvadeset i jednu godinu, pa je preuzetno i opet nepovijesno 25.6. 1991. uzimati kao Dan državnosti. Taj datum može biti Dan nove suverenosti ili Dan nove samostalnosti, a Obljetnica HDZ-aPozvalo me u istom lipnju 2012. na obljetnicu utemeljenja Hrvatske demokratske zajednice, bez kojega (utemeljenja) ne bi bilo ni tzv. "Dana državnosti". Na moj podsjet da nisam član HDZ-a već najmanje sedam godina – nego član Hrasta - rečeno mi je da nema veze, da dolaze slični meni koji su u drugim strankama ili posve izvan politikenikako (ni jedan noviji datum) ne može biti Dan državnosti jer hrvatska državnost postoji u ovoj domovini od doba snažnih knezova i nikada nije bila prekinuta. Ako i jest, bilo je to formalno i nevažno u kratkotrajnim trenutcima slabosti "elita" čije je nagodbenjaštvo samo pojačavalo snagu državotvorne volje hrvatskoga naroda koja bi uvijek potom poništila papire umrljane izdajom.

Nego, Josipović je lansiran uz pomoć izvana iz iste one opcije koja je 25.6. 1991. napustila sabornicu zgrožena i uplašena Deklaracijom o proglašenju suverenosti i samostalnosti. Zato je njegov današnji licemjerni ushit samo predstava na koju javnost odmahuje rukom. Josipović i njemu slični tek su se naizgled prilagodili vremenu, ali je njihova prava duhovna domovina ona čiji je rođendan slavljen dvaput u dvadesetom stoljeću iza svjetskih ratova i čiju je smrtovnicu potpisao Hrvatski sabor u lipnju 1991.

A oni nemaju ni za cestu

Pozvalo me u istom lipnju 2012. na obljetnicu utemeljenja Hrvatske demokratske zajednice, bez kojega (utemeljenja) ne bi bilo ni tzv. "Dana državnosti". Na moj podsjet da nisam član HDZ-a već najmanje sedam godina – nego član Hrasta - rečeno mi je da nema veze, da dolaze slični meni koji su u drugim strankama ili posve izvan politike. Onda sam navukao svoj najbolji sako, privezao kravatu i otišao na znamenito jarunsko igralište upravo uoči utakmice Hrvatska –Španjolska.

U tijesnoj prostoriji koja ni danas nema uređaje za ventilaciju, nagurali se još živi utemeljitelji i jedva preživjeli nesnosnu sparinu. Neki nisu došli jer ih je u doba vlasti HDZ-a dopao zatvor ( Glavaš) , ni krive ni dužne, a drugi nisu došli jer nisu imali novaca za skupu auto-cestu od Osijeka do Zagreba. Potonje slučajeve opisao je Ivan Vekić koji je govorio u ime onih utemeljitelja koji više nisu u HDZ-u , pa je spomenuo i mene, da se zna .I inače je govorio vrlo lijepo, vrlo razložno, vrlo osobno i vrlo polemično. " Đuro Perica je svoj govor naslovio Od pržuna do Jaruna, a ja bih mogao svoj govor nazvati Od Jaruna do pržuna" reče Vekić na početku, aludirajući da je među onima koje bi beogradsko-londonsko- zagrebačka bagra rado vidjela iza rešetaka, ali su se namjerili na krivoga.

Vladimir Šeks je zakasnio koju minutu i više nije bilo mjesta, pa je mladoliki general ustao i ustupio mu svoje. Sjeo je tako Šeks uz Krpinu i mene, šmrcajući tiho kao uvrijeđena snaša, ali da nipošto nije izguran iz središta pozornosti bilo je jasno nakon izlaska iz plinske komore, kada su se sve kamere okrenule prema njemu. Godilo mu je, odmah se malo razveselio.

No da, govorio je i Karamarko podsjetivši s nešto tuge da je 1989. bio među onim žrtvovanim utemeljiteljima kojima je zapovjeđeno da ostanu pred hotelom "Panorama" i vuku za nos Udbu i miliciju kako bi omogućili osnivanje stranke na nejavnom mjestu. U govoru je granatirao vladajuću koaliciju i zadržao se na kvalifikaciji o nenarodnoj vlasti, premda je u to vrijeme već bila ne samo nenarodna nego i protunarodna. Tu kvalifikaciju valjda čuva za lokalne izbore.

Hrvati i Srbi su najveći narodi

Negdje poslije ispadanja Hrvatske s Europskoga prvenstva u gustom rasporedu blagdana, nekoliko stotina ljudi slavilo je Dan antifašizma. Govorio Josipović koji po običaju ništa nije rekao, ali je nasilno spajao komuniste s hrvatskim braniteljima. Zatim je govorio Milanović – potpuno nesuvislo. Neuki predsjednik Vlade izgovarao je neuvjerljive fraze komunističkih glavešina iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali rječnikom fakina ispred "Zvečke". No, jedna je rečenica zazvučala. Da su, naime, Hrvati i Srbi kao najveći narodi iz nužde postali braća.

Jesu li Hrvati i Srbi najveći narodi? I gdje? Na svijetu? Nisu. U Europi? Nisu. Znači najveći u Hrvatskoj. A jesu li oba i kako su to oba najveći u Hrvatskoj? Ako neuki Milanović ne zna – Srbi nisu ni u vremenu o kojemu je govorio a posebno ne sada "najveći", nego manjina kao i sve ostale, manjina u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda.

Podilazeći Srbima i stavljajući ih u istu ravan s Hrvatima, Milanović se opasno igra s njihovom neumrlom idejom o konstitutivnosti, premda tako neuk vjerojatno i nije svjestan konzekvenca.

Mediji su razumjeli da ne bi bilo dobro olako puštati tu izjavu. Osim jedne komercijalne televizije, ostale su prešutjele spornu rečenicu. Prelistao sam drugi dan i dnevne novine – od čuvene rečenice ni slova.

Poslije smrti Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Protunarodna koalicijska vlast predvođena neokomunistima i iz nužde zaskočena neoliberalima ukinula je, kao što je poznato, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Gdje je počela ta hajka i kako se razvijala? Vijeće za normu nije bilo potrebno prvoj garnituri (Račanovoj) čija Vlada nije znala ili nije htjela znati da je hrvatski jezik standardiziran te da je potrebno samo uskladiti ( u skladu s hrvatskom jezičnom tradicijom) neka normativna pitanja. Protuhrvatska klatež odlučila je stvari vratiti na početak te progovoriti o hrvatskome jeziku kao o neuređenoj nesuvisloj nakupini riječi kojoj je potrebna strategija razvitka jezične kulture - te je takva drska odluka i donesena 2003. Sastavni njezin dio bio je "projektni zadatak" koji uključuje rad na p o s t i z a n j u h r va t s k o g a j e z i č n o g s t a n d a r d a. Ustvrđeno je dakle da hrvatski jezični standard ne postoji, što je isto kao kad bi neka budala tvrdila da ne postoji grad po imenu Zagreb, recimo. Ili država po imenu Hrvatska.

No, već svršetkom navedene godine komunisti bježe u opoziciju, u strahu od gnjeva naroda. Na jednom od prvih užih stranačkih skupova nakon povratka HDZ-a , tražim da nova Vlada istoga časa ukine spornu komunističku odluku. Ljudi se malo čude, nije svima jasno što je ta odluka u stvari značila. Nevjerojatno je kako ljudi malo i površno razmišljaju o vlastitom jeziku. Koji dan poslije zove me ipak Sanader u Banske dvore jer je vidio da sam srdit, a zove i Božu Biškupića koji dolazi vrlo uvrijeđen jer što on treba dotrčati kada Hitrec nešto želi. Ne pokazuje dobru volju, ali je naoko kooperativan.

O daljnjoj sudbini sporne odluke nisam obaviješten, no čini se da je – ostala na snazi. U "Jeziku" 2005. piše dr. Nataša Bašić da " do danas odluka nije izmijenjena." Znači HDZ-ova Vlada puše u isti rog s onima koji namjeravaju vratiti hrvatski jezik u stanje (programiranog) kaosa odnosno restandarizacije u cilju povratka u srpski zagrljaj. Nekako u to vrijeme ili nešto poslije izlazim iz stranke koja podržava destabilizaciju hrvatskoga jezičnog standarda i pravopisnih norma, izručuje hrvatske generale a neke i sama zatvara ili izravno ubija (Brodarac). Štoviše, Sanader daje znamenitu izjavu kojom podupire godlsteinovske i Matičine svinjarije, a potpuno je razvidno tko su mu vanjski savjetnici.

Vijeću za normu hrvatskoga standardnog jezika podmeću se klipovi za cijelo vrijeme trajanja Vlade HDZ-a po načelu: vrištimo ushićeni hrvatskim jezikom, slavimo ga i hvalimo, a istodobno mu šutke kopajmo jamu. I nije samo izmišljeni srpskohrvatski taj kojemu se popušta nego i talijanski pa se dvojezičnost širi u Istri i ondje gdje ne bi trebala i ne bi smjela doći te privatni dogovor Sanader-Radin ide dalje unatoč Ustavu i Ustavnom sudu.

Tako je to bilo, gospođe i gospodo. Vijeće za normu jest (opet) uspostavljeno za vrijeme druge vladavine HDZ-a, ali je opstruirano s najviše razine. Kada je ta najviša razina postala najnižom razinom, kada je grješna klatež iz navodno desne opcije širom otvorila vrata povratku protuhrvatskih komunista, moglo se očekivati da će Vijeće za normu nestati. Hrvatsko kulturno vijeće je tribinom i tekstovima na Portalu HKV-a pokušalo već početkom veljače ove godine uzbuniti narod, najavljujući što će se zbiti s hrvatskim jezikom i kamo vode najave razne fukare jovanovićevskoga profila, ali šireg odjeka nije bilo. Ljudi su, velim, površni. Snažnije su se javili dr. Mario Grčević i dr. Nataša Bašić, isprva i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te vrlo izravni dr. Kovačec koji je zaključio da će nam biti potrebna nova Deklaracija . Da ne zaboravim, možda je najkonkretniji bio ruski kroatist Artur Bagdasarov. On je je spomenuo topli lik "baćuške" koji se nadvio nad hrvatski jezik. A i radi se doista o boljševičkom nasilju kojemu je jezikoslovna znanost zadnja rupa na svirali, o čemu svjedoči izjava iz Ministarstva znanosti i obrazovanja da će "Ministarstvo egzaktno pratiti koja će se od inačica učestalije koristiti ne samo u školama nego i u javnoj uporabi."

S manjim vremenskim odmakom javilo se i Društvo hrvatskih književnika, napokon. U vrijeme kada sam ga zazivao, šutjelo je o jeziku kao grob.

Mrsko je, tužno i dosadno voditi bitke koje smo već nekoliko puta dobili, ali kada se mora – mora se. Hrvatska je to, zemlja čudnovata. Nema nikakve sumnje da ćemo i ovu nepotrebnu bitku dobiti jer je boljševička vlast jadna i kratkotrajna, a onda će opet doći neka desnija, "hrvatskija" opcija s hrvatskim jezikom na usnama – pa opet ispočetka: nagađanje, pogađanje, uzmicanje...Hrvatska je to. Hrastovi su posječeni. Premda jedan upravo lijepo raste.

Za svršetak ove preduge lamentacije: dva stiha Šiška Menčetića koji stoje na samom početku današnjega hrvatskog književnog jezika, da ne kažem modernog, standardnog hrvatskog jezika. Napisani su prije otprilike 525 godina (petsto dvadeset i pet ) a glase:

"Ako li i dođe prijeka smrt na mene

ti s´ uzrok, gospođe, život moj da vene."

Pa razumijete li dragi moji suvremenici te stihove ili vam je potreban prijevod na suvremeni hrvatski jezik? Eto, zato su te stihove uvrstili sada već pokojni Težak i još vrlo živi Babić u uvodno slovo svoje "Gramatike hrvatskoga jezika" s napomenom da kontinuitet hrvatskoga književnog jezika traje od 11. stoljeća do danas. To je jezična tradicija o kojoj govori jezikoslovna znanost, za razliku od one vukovske bagre kojoj sve počinje s Karadžićem iz 19. stoljeća a ne završava ni s Radovanom Karadžićem jer je njihova ljubav prema srpskim spletkama i mržnja prema vlastitom narodu toliko jaka da ih ni nedavno ubojstvo nekoliko desetaka tisuća Hrvata (Hrvatica, djece) u ime velikosrpske ideje nije pokolebalo. A toj ideji samo su dvije zapreke bile i ostale: hrvatski narod i hrvatski jezik, što u stvari čini jednu, veliku i nepreskočivu zapreku. Iz te činjenice treba iščitavati novi napad na hrvatski jezik. Iz te činjenice treba iščitati i skori brzi poraz protivnika hrvatskoga jezika koji su trenutačno na vlasti u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda.

Jadovno kao priprema za Dan državnosti

Okruženi smo krivotvorinama u novim doskočicama koje bi trebale dokazati trajnu genocidnost Hrvata. Tek u samostalnoj hrvatskoj državi podignuto je Jadovno na pijedestal Jasenovca prije Jasenovca kao novi mit, s brojkama uvelike pretjeranim. I opet se, kao i lani, baratalo sa četrdeset tisuća, da bi ista reportaža bila poentirana zahtjevom za ekshumiranjem i dostojnim pokopom žrtava. Pa što se čeka? Za Boga miloga, čeka se i čekat će se beskonačno jer bi ekshumiranje pokazalo istinu o brojkama a i poneku drugu.

Nego, nije samo to. Datum sjećanja na ustaške žrtve namjerno je fiksiran tako da pada uoči Dana državnosti (bez obzira na polemike oko imena). Mediji pokorno prenose i papagajski ponavljaju neprovjerenu i za sada neprovjerljivu brojku, SPC paradira po Hrvatskoj televiziji, a sve to kao uvod u sutrašnji državni blagdan hrvatske samostalnosti, kako bi i inače tjeskobni naši sugrađani bili što manje oduševljeni svojom državom koja je navodno isto tako činila zločine – kako joj sugeriraju isti mediji praveći od buhe slona, a od zločinačkoga četničkog slona buhu.

U tom duhu prekinuta je tradicija proslave u gradu najzaslužnijem za modernu hrvatsku državu, Vukovaru, sa sramotnim objašnjenjem o štednji i nadomještena koncertom u HNK za navodnu elitu koja i tako ništa ne čuje i ne razumije.

Hrvoje Hitrec