Hrvoje Hitrec: Hrvatskoj nedostaju dvije velike stranke
Čekajući rezultate izbornog sabora HDZ-a pročitao sam u nedjelju popodne knjižicu koja se mogla kupiti dan ili dva prije navodno povijesnog skupa današnjih hadezeovaca. Nakladnik "Večernji list", autor Ivica Radoš. 
Podatci isprva više-manje pouzdani i pristup neutralan, od sredine knjige nešto manje pouzdan ali i nadalje naoko neutralan, no što se više čitatelj približava svršetku – sve je više natruha pamfleta. Premda, neka se nađe. Istina ionako ima toliko koliko i protagonista, a Franji Tuđmanu sudbina nije dala da u miru starih dana izloži svoju istinu.
Kada je svršetkom 1992. tiskana knjiga "Lijepa moja" u kojoj sam opisao događaje od početka 1989. do ljeta 1992., reče mi Vlatko Pavletić: "Pročitao sam. Ali to je Vaša istina.""Lijepa moja"Kada je svršetkom 1992. tiskana knjiga "Lijepa moja" u kojoj sam opisao događaje od početka 1989. do ljeta 1992., reče mi Vlatko Pavletić: "Pročitao sam. Ali to je Vaša istina." Htio sam mu gnjevno odgovoriti da nije točno što govori, da je ono što sam napisao istina sama, dotično objektivna istina, ali sam se suzdržao. Što više prolazi vrijeme, sve mi se više čini da je Pavletić imao pravo Htio sam mu gnjevno odgovoriti da nije točno što govori, da je ono što sam napisao istina sama, dotično objektivna istina, ali sam se suzdržao. Što više prolazi vrijeme, sve mi se više čini da je Pavletić imao pravo, ne zato što bih ja u knjizi lagao ili prešućivao istinu, nego zato što tada nisam imao pred očima cijelu zamršenu križaljku koju ni dan-danas nije lako dešifrirati a da nekomu ne bude nanesena nepravda.
Puč Manolić - Mesić
No, vraćam se na knjigu "Sve tajne HDZ-a", ovaj put svjesno isključivo iz
osobnoga kuta. Naime, moje ime i prezime spominje se nekoliko puta u prvim poglavljima knjižice – znači u samim početcima pa i prapočetcima prije službenoga osnutka stranke. I to je u redu. No poslije sam se nekako izgubio – u tekstu knjige, premda se u zbilji nisam izgubio. Štoviše, bio sam član predsjedništva HDZ-a 1993-95. u vrlo burno doba, a zatim ne samo član predsjedništva nego štoviše i jedan od potpredsjednika 2000-2002. ili 2003. ne sjećam se točno, a nije ni važno. Također nije točno da su na II. Općem saboru prošli samo oni kandidati koje je predlagao Tuđman, jer sam prošao ja kojega Franjo nije predložio i bio je vrlo bijesan.
Ušao sam u predsjedništvo 1993. na vlastitu inicijativu, nakon što je bilo očito da će pretegnuti linija Manolić-Mesić, što se i dogodilo. Nešto manje gnjevan bio je Tuđman kada se dogodio puč spomenutoga dvojca, nedugo nakon II. Općeg sabora, a ja stao na njegovu, Tuđmanovu stranu. Nego na čiju? To je bio povijesni trenutak, poštovani čitatelji, jer da su tada rečeni lupeži uspjeli – ne bi bilo samostalne hrvatske države. Ako sam odigrao i posve sporednu, posve nevažnu ulogu, neka. Neka se nađe.
U priči o HDZ-u poslije Tuđmana autor "Svih tajna" također preskače i događaje i imena, te crpi podatke od sugovornika koji su isto tako – 
kao i ja početkom devedesetih – znali samo dijelove križaljke. Za ilustraciju: makinacijama na Općem saboru kada je opet izabran Sanader prethodile su agresivne makinacije pašalićevaca na terenu što je i bilo razlogom da je Pašalić čekao rasplet uvjeren u svoju pobjedu. I tako dalje, da se ne zamaram, a i vas koji ovo čitate. Na svršetku knjige ne spominje se moje ime jer sam se već 2003. povukao u Središnji odbor, a nekoliko godina poslije istupio iz stranke koja je mirno gledala kako Sanader i njegovi love Gotovinu, a zatim i zaslužnoga Glavaša. S pravim ljudima i pravim domoljubima utemeljio sam Hrvatsko kulturno vijeće kao utvrdu otpora.
Tako sada, dok sam u nedjeljnu predvečer iz lagodne pozicije čekao rasplet u HDZ-u, i nadalje ostajem pri svojem mišljenju da sve, doslovce sve što se sada valja po hrvatskoj političkoj sceni treba nestati. Jer se HDZ nikada u ideološkom smislu nije udaljio od variva s neprepoznatljivim sastojcima i nikada nije postao demokršćanskom strankom, kao što SDP nikada nije postao ni socijalnom pa čak ni socijalističkom partijom nego potonuo u protokumnističke i protuhrvatske vode, a o čudovišnoj ideologiji navodne Hrvatske narodne stranke da i ne govorim. Tako da nama, poštovani čitatelji, nedostaju dvije velike stranke, što je i razlog divljanju HNS-a, koji je jedini shvatio da je tako kako jest.
Hvala na pozornosti.
Hrvoje Hitrec