Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (3/6)

Tijekom XVII. i XVIII. vijeka Boka kotorska (misli se na njezin dio koji se nalazio u sastavu Venecije) je doživjela kulturno-ekonomski prosperitet, zahvaljujući snažnoj trgovačkoj mornarici, trgovini sa zaleđem i svim morskim i oceanskim centrima Sredozemlja i Evrope. Nosioci tog prosperiteta su isključivo ovdašnji Hrvati. Hrvatski bokeljski pomorci se u početku sa svojim malenim potencijalima uključuju u antipiratske borbe na moru, sa centrima u sjeverno-afričkoj Barbariji (Tunisu), Ulcinju i Herceg Novom. Nudeći Veneciji baš ono što joj je nedostajalo - ratnike, pomorske trgovce i brodove, oni za uzvrat stječu status pomorskih naselja, općine, trgovačke privilegije i odlikovanja za zasluge u ratovima. Najveću ulogu u pomorskoj trgovini imala je srednjovjekovna hrvatska katolička staleška bratovština Kotorska mornarica, čiji statut datira iz 1463. godine. Pomorska trgovina je, uglavnom, bila tranzitna, ali je bila i izvozne orijentacije, jer su na kotorski trg dolazili proizvodi iz crnogorsko-hercegovačkog zaleđa. Naročito se trgovalo albanskim žitom, grčkim i crnogorskim sirom, vunom, duhanom, kožom, suhim mesom, ribom, smolom, uljem, voskom i dr. Bilo je slučajeva trgovine robljem. U tom snažnom privrednom poletu posebno je prosperirao Perast koji je krajem XVII. i početkom XVIII. vijeka imao preko 200 brodova.

Peraštanski Hrvati održavali su veze sa svim većim pomorskim i kulturnim centrima Evrope. Posredstvom trgovine stizali su i kulturni utjecaji, pa se Perast razvio u jako hrvatsko kulturno središte, naročito barokne umjetnosti, čiji je najreprezentativniji predstavnik slikar Tripo Kokolja (oslikao crkvu Gospe od Škrpjela). U Perastu se uzdiglo nekoliko aristokratskih hrvatskih porodica koje su svoje bogatstvo stekle trgovinom. Najpoznatije su bile Zmajevići, Viskovići, Bujovići i Martinovici. Broj bokeljskih brodova je varirao s obzirom na epohu. Već krajem XVIII. vijeka njihov broj počinje da opada da bi 1802. godine Hrvati u Boki kotorskoj posjedovali 300 velikih brodova od 2.000-6.000 starova (venecijanski star: oko 83,3 dm3) sa godišnjim prihodom od 200.000 zlatnih dukata. Bilo je još dosta znatno manjih brodova. Nekoliko je velikih imena bokeljskih Hrvata-pomoraca steklo međunarodni ugled (J. Bizanti, M. Zmajević, M. Vojnović, M. Vukasović i dr), dok su Marka Martinovića Mleci izabrali za predavača ruskim boljarima koje je ruski car Petar I. Veliki poslao 1698. godine na studije navigacije u Perast. Hrvat iz Perasta Matija Zmajević bio je admiral u ruskoj mornarici. Tijekom mletačke vladavine u Boki je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo. U Kotoru se nalazilo sjedište biskupije, a najpoznatiji među kotorskim biskupima bili su članovi peraštanske porodice Zmajevića (Andrija i Vićenco). Prisvajanjem Grblja 1647. godine i osvajanjem turskog dijela Boke 1699. godine, u Boku dospijeva mnogo pravoslavnoga življa.

Demografska promjena u Boki kotorskoj uslijedila je tijekom rata s Turskom 1683.-1699.godine. Nakon toga rata veliki se broj pravoslavnog stanovništva doselio u Boku iz Crne Gore i Hercegovine, naročito u pojas od Herceg Novog do Risna. Perast, Kotor, Dobrota i Prčanj ostali su i dalje isključivo hrvatske sredine. Mletačku republiku uništio je Napoleon 1797. godine. Po odredbama mira u Kampoformiju (1797.), Boka je pripala Habsburškoj monarhiji. Prva vladavina Austrije u Boki trajala je do 1806. godine. Zatim su uslijedile kratkotrajne vladavine Rusa 1806.-1807. i Francuza 1807.-1813. Nakon poraza Napoleona u Rusiji 1812. i u bici naroda kod Lajpciga 1813. godine, Francuzi se povlače iz Boke.

Velike sile su na Bečkom kongresu odlučile da Boka kotorska pripadne Austriji, koja je preuzela upravu nad njom 1814. godine. Boka je ostala pod austrijskom upravom sve do 1918. godine. U XIX. vijeku bokeljska mornarica postepeno propada. Dok se tijekom prve austrijske vladavine nastavljao uspon pomorske privrede, dotle je za vrijeme kratkotrajne francuske vladavine hrvatska bokeljska trgovačka flota velikim dijelom uništena, zbog francuske kontinentalne blokade. Dugotrajna druga austrijska vladavina (1814.-1918.) produžila je u početku teške posljedice propadanja pomorske privrede Boke Kotorske, jer su samo Trst i Rijeka dobivali subvencije. Boka naročito ekonomski gubi nakon što ju Austrija pretvara u ratnu luku. Propadanje pomorstva uvjetovalo je emigraciju hrvatskih bokeljskih moreplovaca, koja je počela još krajem XVIII. vijeka, što je uvjetovalo da Boka gubi ne samo hrvatski ljudski potencijal već i ekonomsku snagu. Pomorci su išli u evropska središta, plovili po južnoj Rusiji, od ušća Dnjestra do Kavkaza, ili su se zapošljavali na Austrijskom Lloydu.

Najznačajniji kulturni događaj u Boki kotorskoj za vrijeme Austrije, bilo je otvaranje gimnazije u Kotoru 1864. godine, koja je od 1883. radila na hrvatskome jeziku. Austrija je pokušala Boku kotorsku što čvršće vezati za Beč. Uloga Boke na početku XX. vijeka postala je složenija, jer je Austrija shvatila da će Crna Gora, kao ruski eksponent, postati brana njenom nadiranju na Balkan, a i da sama može pokazati aspiracije prema njezinim pograničnim prostorima. Zbog toga je više pažnje posvetila fortifikaciji Boke. Crna Gora je stupila 1914. u rat protiv Austro-ugarske. Dobro utvrđena granica prema Crnoj Gori, kao i velika koncentracija ratnih brodova, artiljerije i vojnika, omogućili su austrougarskoj vojsci da od 8. do 10. siječnja 1916. godine probije lovćensku bojišnicu, zauzme Lovćen i Cetinje i okupira Crnu Goru. Nakon poraza Centralnih sila raspala se Austro-ugarska, formirana je jugoslavenska država pod okupacijom Kraljevine Srbije, koja je 1918. okupirala Crnu Goru, uništila njezin državno-pravni status, protjerala njezinu dinastiju i izvršila pokolj nad pristalicama kralja Nikole I. Petrovića Njegoša i njegove Vlade.

Boka kotorska je 1921. oduzeta Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj i pripojena Zetskoj oblasti. Od tada se bokeljski Hrvati nalaze u statusu nacionalne manjine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata proces integracije Boke u Crnu Goru počeo je 1943. godine, kada je u Kolašinu, 15. studenoga, ustanovljeno ZAVNOCiB (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke), da bi sljedeće, 1944. godine, 13. srpnja, također u Kolašinu, prilikom formiranja CASNO-a (Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja) poslanici Boke kotorske, pripadnici Titove partizanske vojske, dali pristanak da Boka postane sastavni dio Crne Gore, što je potvrđeno na prvom zasjedanju CASNO-a, a kasnije verificirano i donošenjem ustava Narodne Republike Crne Gore, 1946. godine.

Prešućivanje hrvatskog narodnog imena u «Kratkom pregledu povijesti Kotorske biskupije»

Začuđuje autocenzura glede hrvatskoga etnonima i u tekstovima koji pripadaju Kotorskoj biskupiji. Ovo je teško razumljivi oblik neuvažavanja povijesnih činjenica i ruiniranja kolektivnoga sjećanja, što je oblik memoricida. Kao primjer navodimo «Kratki pregled povijesti kotorske biskupije », što se nalazi na t-portalu ove Crkve.

Veoma rano Boka kotorska je došla u dodir s kršćanstvom. Apostol naroda, Sveti Pavao, u poslanici Rimljanima (RIM 15, 19), ove prostore spominje kao Ilirik, a u drugoj poslanici Timoteju (2 TIM 4,10), kao Dalmaciju. Povezanost Ilirika s rimskom Crkvom išla je preko Soluna gdje je već u prvim stoljećima kršćanstva stolovao papinski vikar koji se još na VI ekumenskom saboru 681. godine potpisuje kao Vikar Rimskog Pape ("Vicarius Romani Pontificis").

- Kako vidimo o doseljenju Hrvata niti slovca!

«Pojavu kršćanstva na području Bоке možemo smjestiti u kasnoantički, odnosno ranokršćanski period. Potvrđuje nam to Gemma, pronađena u Risnu s predstavom dobrog Pastira s janjetom i monogramom Isusa Krista, koja je datirana u treće ili četvrto stoljeće poslije Krista. Također, na jednoj rimskoj teguli koja se danas čuva u zbirci Gospe od Škrpjela, nalazi se urezan križ koji se također datira u četvrto stoljeće. Bio bi to najstariji poznati znak križa u Crnoj Gori.

Prigodom Teodozijeve podjele Rimskog carstva granica je išla na liniji Budva-Drina-Dunav. Područja lijevo od te granice pripala su Zapadu, a područja desno od nje Istoku. U crkvenom pogledu sav Ilirik je ostao pod jurisdikcijom Rima do 732. godine.

Pisani epigrafski spomenici iz VIII i IX stoljeća svjedoče o pripadnosti Boke zapadnom latinskom crkvenom krugu, još uvijek kako-tako jedinstvene i nepodijeljene Crkve. Isti spomenici nakon XI stoljeća također pripadaju latinskom crkvenim krugu».

- Ponovno o Hrvatima niti riječi!

«Teritorij biskupije u prošlosti se više puta mijenjao. U XIII i XIV st. granice Kotorske biskupije su dopirale do Dunava. Pod jurisdikcijom kotorskog biskupa bili su tada: Prizren, Janjevo, Novo Brdo, Novi Pazar, Brskovo, Golubac, Brvenik, Plana, Mačva, Trepča, Trgovište i Beograd. Još se u XVI st. kotorski biskup Tripo Bisanti (1513. -1540.) potpisivao kao biskup cijele Srbije: "Totius Serbiae". Naravno, ovo se odnosilo na katolike u Srbiji.

Bока Kotorska, uključujući i Budvu, već je sigurno u V - VI stoljeću administrativno bila organizirana u tri biskupije: Risan, Kotor i Budva.

Prvi spоmen kotorskog biskupa Paulusa potiče iz 451. godine, dok je slijedeći spomen kotorskog biskupa iz 530. godine, gdje se on navodi kao sufragan Salonitaske crkve. Siguran je spomen kotorskog biskupa na saboru u Niceji 787. godine. Starokršćanska krstionica iz kraja V ili početka VI stoljeća u crkvi, sv. Marije od Rijeke, potvrđuje kontinuitet Kotorske biskupije od kasnoantičkih vremena. Kronotaksa kotorskih biskupa broji preko 80 imena».

- Premda navođenje sufraganstva Kotorske biskupije «Salonitanskoj crkvi» upućuje na neposrednu povezanost ove biskupije s Crkvom u Hrvata, a to znači i s tadašnjom Hrvatskom kraljevinom, pisci ove povijesti to prešućuju!

«Prvi poznati risanski biskup Sebastijan spominje se u pismima Pape Grgura Velikog 591- i 595. godine. Zadnji je risanski biskup bio kotorski franjevac Antun Pasquali 1540. godine. Za risanskog biskupa imenovao ga je Papa Sixto V koji je bio porijeklom iz Boke. Granice ove biskupije zauzimale su i dobar dio risanskog zaleđa. Znamenitoj benediktinskoj opatiji Sv. Jurja kraj Perasta, još su početkom XVIII st. stanovnici Grahova plaćali godišnji doprinos u maslu.

Nedavno otkriveni temelji velike ranokršćanske bazilike u Budvi iz VI stoljeća i ranokršćanske krstionice, također iz VI stoljeća u Gospinoj crkvi u Lastvi Grbaljskoj, svjedoče o ranoj prisutnosti kršćanstva na području Budvanske biskupije. Prvi se put budvanski biskup spominje u IX stoljeću kao sufragan dukljanske Metropolije. Zadnji je biskup u Budvi bio Antun Civrela 1570. godine. Brojni ratovi, pogibeljni život pomoraca, kužne bolesti, boravak zetskih episkopa u Boki i prodor Turaka u njeno zaleđe učinili su da se 1540. godine ugasi Risanska, a 1570. Budvanska biskupija. Istina, Budva će formalno do 1828. godine ostati biskupsko sjedište kojim će upravljati biskupi Kotora i nadbiskupi Bara, kao i samostalni apostolski vikari».

- Za koga su sagrađene navedene crkve i krstionice i koje su narodnosti kršćani kojima su ti objekti služili, to autore ne zanima, ili se ne usuđuju navesti. Čak niti iza pojmova «vjerojatno», ili «možda». A ti vjernici sigurno nisu bili Srbi, Talijani, Turci, Arapi, Grci ili neki deseti etnos, već pretežito (blago rečeno) Hrvati.

«Grad Herceg Novi i njegova bliža okolica pripadali su od osnutka grada 1382. godine pa do 1687. drevnoj Trebinjskoj biskupiji. Godine 1695. mletačke vlasti daju Herceg Novi na upravu makarskom biskupu - Nikoli Bjankoviću kao apostolskom administratoru sve do 1715. godine. Za vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) Bjanković je sudjelovao u borbi za oslobođenje Herceg Novog 1687. godine. Godine 1612. u aktima kotorskog biskupskog arhiva zabilježen je jedan spor oko jurisdikcije u Herceg Novom između mrkanskog biskupa i kotorskog generalnog vikara Bisantija. Biskup Marin Drago zbog slabe komunikacije postavio je u Herceg Novom Dekana s širokim ovlaštenjima (Vicariusforaneum amplissima poteštate).

Godine 1880. župe Spič, Sušanj i Brca koje su pripadale Barskoj nadbiskupiji, odlukom Kongregacije za širenje vjere bile su pridružene Kotorskoj biskupiji. Spič je tada imao oko 600, Sušanj 300, a Brca 200 katolika.

I pored favoriziranja pravoslavlja za vrijeme Nemanjića svekoliki tijek društvenog, političkog, umjetničkog a napose vjerskog života na području Kotorske biskupije ostaje u sferi zapadnog kršćanstva.

Na području Kotorske biskupije djelovalo je više muških i ženskih redovničkih zajednica. Samo benediktinskih samostana je bilo preko 20, neki od njih sigurno datiranih već od IX stoljeća, poput onih u Budvi i Kotoru. U povijesnim izvorima spominju se i brojni pustinjaci. Prvi spomen franjevaca u Kotoru potiče iz 1265. godine, a 1266. godine u Kotoru se javljaju i dominikanci. U XV stoljeću u Boki djeluje i celestinski red, kao reformirani ogranak benediktinskog reda. Od ženskih redovničkih zajednica na području Biskupije djelovale su: benediktinke, dominikanke, klarise, trećoredice, franjevke, milosrdnice, služavke Malog Isusa, sestre Sv. Križa te članice svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja».

- Zapanjuje činjenica što čak niti veliki broj benediktinskih samostana autorima ništa ne govori, premda je njihovo djelovanje neodvojivo od srednjovjekovne hrvatske povijesti.

«U početku je Kotorska starokršćanska biskupska katedra bila podložna solinskom, odnosno splitskom Metropoliti. Kraće vrijeme Kotor priznaje dukljanskog, odnosno barskog, pa dubrovačkog Metropolitu. Od godine 1172. (povremeno i ranije) pa sve do godine 1828. Kotor je u sastavu Metropolije talijanskog grada Barija. Od godine 1828. do 1932. Kotor je sufragan zadarskog Metropolite. Neko vrijeme je direktno podvrgnut Sv. Stolici, a od 1969. ponovno je u sastavu Splitske crkvene pokrajine.

Biskupija, čije se granice protežu od Sutorine (Herceg Novi) do rijeke Željeznice (Bar), administrativno je podijeljena na četiri dekanata, 26 župa i 3 kapelanije. U Biskupiji je inkardinirano 16 svećenika, dva redovnika te jedan svećenik iz druge biskupije. Ukupno 19 svećenika. Biskupija danas broji oko 10.000 vjernika».

Eto, ovo je kratka povijest Kotorske biskupije, biskupije koja postoji isključivo zbog bokokotorskih Hrvata. U toj kratkoj povijesti Hrvata nema.

Kronotaksa biskupa Risna (Rhysonium)

1. Sebastianus (591.-?) , 2. Mihalj (oko 1271.), 3. Nikola (?-1350.), 4. Dujam (1350.-1352.), 5. Andrija (oko 1398.), 6. Henrik de Tolvis (1400.-1420.), 7. Konstantin (oko 1423.), 8. Đuro (oko 1430.), 9. Ivan (1432.-1436.), 10. Dionizije Stjepanov (1436.-?), 11. Egidije (oko 1422.), 12. Adrian de Arnoldis (oko 1517.), 13. Ambrozije (oko 1519.), 14. Antun Paschalis (1520.-1540.)

Kronotaksa budvanskih biskupa

1. Silvestar (oko 1143.), 2. Sebarizije, izabran (1196.), 3. Ptolomej, izabran (1245.), 4. Incelerije, izabran (1276.), 5. Anzelmo (oko 1297.-1326.), 6. Ivan I., izabran (1326.), 7. N. N. (1347.-1351.), 8. Ivan II. Lucian (1361.-?), 9. Ivan III. (?), 10. Roder Oto, izabran (1401.), 11. Ivan IV. (1423.-?), 12. Matija (?-1433.), 13. Ivan V. de Sillanego, izabran (1433.), 14. Ivan VI. Rubino (1446.), 15. Jakov I. de Breberio, izabran (1447.), 16. Ivan VII., izabran (1455.), 17. Jeronim Magnan, izabran (1509.), 18. Šimun de Boschellis, izabran (1518.), 19. Gundislav Charvagial, izabran (1524.), 20. Jakov II. de Medio (1530.-oko 1537.), 21. Ludovik Chierigato, nadbiskup barski i budvanski (1541.). 22. Antun Civrelia (1558.-oko 1570.).

Kronotaksa kotorskih biskupa

1. Ivan I. (325.-?), 2. Pavao I. (451.-?), 3. N. N., možda Viktor (poslije 500.), 4. N. N. (631.-?), 5. Ivan II. (649.-?), 6. Ivan III. (787.-?), 7. N. N. (809.-?), 8. N. N. (925./928.-?), 9. Canaz (1010.-?), 10. N. N. (1020.-?), 11. Galantinus de Andriaco (1022./1047./1063./1074.), 12. N. N. (?-1033.), 13. Grimaldo (1090.-?), 14. Verestus (do 1115.), 15. Ursacije I (do 1115.), 16. Kristofor (do 1115.), 17. Ursacije II. (oko 1122.-?), 18. Nikefor I. (1141.), 19. Malo (?.- 1054.), 20. Nikefor II. (1167.-oko 1178.), 21. Majo (1179.-?), 22. Bucchia, Kotoranin (1181.-?), 23. Bocinus (1187.-?), 24. Leon Mihael, Kotoranin (?-1205.), 25. Leon Sergije I, Kotoranin (?-1215./1219.), 26. Blaž (1217.-1240.), 27. Deodatus (?-1247.), 28. Donati Centiberio, Kotoranin (1249.-1254.), 29. Ivan III. (1254.-?), 30. Marko (1260.-oko 1270.), 31. Domnius I. (Dujam) (1280.-1326.), 32. Meliciacca Darsa, Kotoranin (1327.-1327.), 33. Ponponije (1328.-1328.), 34. Sergije II. de Bolica, Kotoranin (1328.-1331.), 35. Rajmund Agonti (1331.-1334.), 36. Toma, iz Ulcinja (1334.-1344.), 37. Sergije III. (1344.), 38. Bartol I. (1348.-1349.), 39. Adam, Kotoranin (1349.-oko 1352.), 40. Dujam II., Splićanin (1352.-oko 1368.), 41. Stjepan I. de Nigris, Mlečanin (1369.-1374.), 42. Bernard I. (1374.-1375.), 43. Ivan IV., iz Drača (1375.-1397.), 44. Nikola Drago (?), 45. Bartol II. (?-1408.), 46. Antun, iz Bitonta (1410.-1420.), 47. Rajmund II., iz Viterba (1421.-1422.), 48. Franjo de Pavonibus (1422.-1425.), 49. Secundo Nani, Mlečanin (1425.-1429.), 50. Marin Contareno de Bernardis (1429.- 1454.), 51. Bernard II. (1454.-1457.),

52. Angelo Faseoli, Mlečanin (1457.-1458.), 53. Marco II de Nigri, Mlečanin (1459.-1474.), 54. Petar de Brutis, Mlečanin (1475.-1493.), 55. Ivan V. Cheregato (1493.-1512.), 56. Tripun de Bisanti, Kotoranin (1513.-1540.), 57. Luka de Bisanti, Kotoranin (1532.-1569.), 58. Pavao de Bisanti, Kotoranin (1565.-1578.), 59. Franjo II. Župan de Zuppanis iz Bara (1578.-1591. ?), 60. Jeronim Bucchia, Šibenčanin (1581.-1604.), 61. Anđelo II. Baronio, Mlečanin (1604.-?), 62. Jeronim II. Rusca, Mlečanin (1611.-1630.), 63. Jakob Pamphyli (1620.-1632.), 64. Vincencije Bucchia, Trogiranin (1622.-1656.), 65. Ivan Antun Zborovac (Sborovacio) (1657.-?), 66. Marin Drago II., Kotoranin (1688.-?), 67. Franjo III Parčić, Šibenčanin (1709.-1715.), 68. Šimun Griti, Makaranin (1716.-?), 69. Hijacint Zenobetti, Zadranin (1718.-1742.), 70. Vincencije II. Drago, Kotoranin (1743.), 71. Ivan Antun II. Casteli (1744.), 72. Stjepan II. de Oleo (1762.-1788.), 73. Ivan Bernardoni (Baccolo), Mlečanin (1789.), 74. Mihovil Matej Spalatin, Rabljanin (1793.-?),

75. Franjo P. Rakamarić, Pažanin (1796.-?), 76. Mark Antun Gregorina, Kotoranin (1801.-1815.), 77. Stjepan III. Pavlović-Lučić, Makaranin (1828.-1853.), 78. dr. Vicencije Žubranić, Krčanin (1854.), 79. Marko Kalogjera, Blaćanin (1856.-1866.), 80. Juraj Markić, Korčulanin (1868.-1879.), 81. dr. Kazimir Forlani, Drnišanin (1880.-1888.), 82. Tripun Radoničić, Prčanjanin (1888.-1894.), 83. Josip Marčelić, iz Preka (1892.-1894.), 84. Frane Uccelini, iz Lopuda (1894.-1937.), 85. dr. Pavao Butorac, Peraštanin (1938.-1950.), 86. apost. Administrator Gracija Ivanović, iz Dobrote (1950.-1981.), 87. Marko Perić (1981.-1983.), 88. Ivo Gugić, iz Vela Luke (1983.-1996.), 89. Ilija Janjić, iz Vidovica (1996.-do sada).

Đuro Vidmarović