U Crnoj Gori nešto tinja

(Milan Jajčinović: Crna Gora pravi susjed, Večernji list, 8. rujna 2010.)

Ugledni hrvatski novinar Večernjega lista objavio je u svojoj kolumni «Politička šahovnica» 8. rujna 2010. članak pod naslovom «Crna Gora pravi susjed», s podnaslovom «Osim Mađarske, možda najmanje nejasnoga sa susjednim zemljama imamo s Crnom Gorom». Nakana članka je upozoriti na Crnu Goru kao dobroga susjeda i prijateljsku državu. No, u toj dobroj želji novinar je malo, kako kažu Crnogorci „prečero". A pretjerao je opisujući crnogorsko-hrvatske kulturne veze, zanemarujući pri tome Hrvate u Boki kotorskoj. Navodim sporni dio članka:

«Samostalnost Crne Gore sve se više iskazuje kao ono najbitnije i za odnose i suradnju s Hrvatskom. Dok je god bila pod tutorstvom Srbije, dok je trajalo državno jedinstvo s njom, njezin utjecaj i moć tradicionalnih crnogorskih „bjelaša" (koji drže da su Crnogorci „najveći Srbi"), ni bolji odnosi s Hrvatskom nisu bili mogući. Usprkos mnoštvu povijesnih, kulturnih i etničkih poveznica Hrvatske i Crne Gore. Ne zove se Boka kotorska tek tako „zaljevom hrvatskih svetaca". Niti su slučajno u Hrvatskoj Veljko Bulajić, Krsto Papić, Dimitrije Popović i Mirko Kovač. Niti je u Zagrebu tek pukim slučajem živio pokojni Drago Kastratović. Niti je Zagreb, tek tako, za svoje boravište odabrao nekoć prognani crnogorski književnik Jevrem Brković. Bez Bulajića, Papića, Popovića i Kovača hrvatska bi umjetnost bila nedvojbeno siromašnija. A i crnogorska kultura bez pokojnog don Branka Sbutege. Može li se glede hrvatsko-crnogorskih povijesno-kulturnih veza smetnuti i činjenica da je – doduše, u drugom političko-ideološko-estetskom kontekstu (unitarno jugoslavenskom) – mauzolej na Lovćenu, grobnicu najvećem crnogorskom pjesniku Petru Petroviću Njegošu, sagradio najveći hrvatski kipar Ivan Meštrović.».

Pretjerivanje prvo:

«Ne zove se Boka kotorska tek tako 'zaljevom hrvatskih svetaca".

Boku kotorsku mi u Hrvatskoj nazivamo, zbog većega broja beatificiranih Hrvata-Kršćana, «Zaljevom hrvatskih svetaca». U Crnoj Gori tamošnji Hrvati Boku u javnim nastupima tako ne smiju nazivati, jer bi ih čuveni mitropolit Crnogorsko-primorski Srpske Pravoslavne Crkve, Amfilohije Radović pribio na križ. Stoga se u Crnoj Gori Boka Kotorska tek ponekad naziva «zaljevom svetaca»,dakle uz strogo izbjegavanje hrvatskoga narodnoga imena. Da li kolega Jajčinović znade da je Poglavarstvo grada Herceg-Novog zabranilo postavljanje najobičnije, skromne i ničim provokativne male spomen-ploče na rodnoj kući sv. Bogdana Leopolda Mandića, koji je ovdje rođen u plemićkoj obitelji, a majka mu je iz čuvene bokeljske hrvatske grofovske obitelji Bulović iz Persata? U posljednje vrijeme, a mislim poglavito na turističke vodiče i prospekte, čak se izbjegava i naziv Boka kotorska, u korist novoga naziva «Crnogorsko primorje», a kamo li da se koristi naziv «Zaljev hrvatskih svetaca». Ovo se može ilustrirati brojnim primjerima i bez većih napora.

Kotorska biskupija

Blaženi i sveti velikani Kotorske biskupije Sv. Tripun mučenik

Rođen je u Kampsadi (Mala Azija) oko 232. godine, a podnio mučeničku smrt za vrijeme rimskog imperatora Decija oko 250. godine. Tijelo mu je preneseno u Kotor iz Carigrada 13. siječnja. 809. godine. Kult sv. Tripuna neobično je raširen u južnoj Italiji (provincija Bari), gdje se prva crkva njemu u čast spominje 1326. godine. Najveća proslava u čast sv. Tripuna je u gradiću Adelfia, 12 km od Barija, gdje se na dan 10. studenog kada se slavi Tripundan po rimskom martirologiju, okupi i do 300.000 vjernika. Adelfia je dobila česticu relikvije sv. Tripuna 1839. godine iz Kotora. Liturgijski se slavi 03. veljače i 10. studenog.

Bokeljski mučenici Petar, Andrija i Lovro

Štuju se u kotorskoj i dubrovačkoj biskupiji. Vjerojatno mučenici iz rimskih vremena. Prema nekim izvorima iz 1249. godine bili su mučeni od strane inovjeraca. Zemni ostatci su im nađeni u Lepetanima (Plavda), gdje im je na čast podignuta crkva u XIII. stoljeću. Moći su im prenesene u Dubrovnik oko 1250. godine. U Dubrovniku njima u čast bila je podignuta, kako kaže nadbiskup Andrija Zmajević, veličanstvena crkva (magnificum templum). Stradala je u potresu 1667. godine. Nova, sagrađena na njenom mjestu, srušena je 1801. godine. Danas njima u čast postoji oltar u dubrovačkoj katedrali. Također se i u kotorskoj katedrali čuvaju njihove relikvije. Kotorani su im oko 1250. godine sagradili crkvu koja se u arhivskim spisima spominje 1324. godine. U Krašićima je podignuta nova crkva njima u čast 1901. godine. Liturgijski se slave 7. srpnja.

Sv. Felix (Srećko) mučenik

Mučenik prvih vjekova kršćanstva, prčanjski pomorci su ga donijeli 1738. godine iz grada Torcello (Venecija). Kada su stanovnici tog grada pred Atilinim hordama pobjegli na pješčane sprudove, gdje se danas nalazi Venecija, među ostalim donijeli su i ovu svetinju. Moći potiču iz rimskog Altina (sjeverna Italija). Liturgijski se slavi 1. kolovoza.

Bl. Marin iz Kotora, franjevac mučenik

Živio je u XIII. stoljeću. Papa Nikola IV. poslao ga je sa fra Ciprijanom iz Bara u Srbiju da suzbija Patarenstvo (Bogumile). Iz Srbije Marin je pošao na Krim gdje su Tatari imali svoju državu. Ondje je podnio mučeničku smrt godine 1288. Liturgijski se slavi 7. prosinca.

Bl. Marin (mlađi) iz Kotora, franjevac mučenik

Živio je u XV. stoljeću. Papa Sixto IV. poslao ga je 1472. godine kao svog poslanika k perzijskom šahu Ussun-Assanu zbog nekih crkvenih pitanja, te ujedno da ga pridobije za borbu protiv Turaka koji su već bili osvojili Carigrad. Godine 1472. Turci su ga ubili.

Bl. Grgur iz Kotora, franjevac

Živio je i djelovao u Kotoru u XIII. i na početku XIV. stoljeća. Papa Klement V. ga je poslao u Srbiju da ondje radi na sjedinjenju sa Rimskom Crkvom. Umro je na glasu svetosti 15. prosinca 1308. godine. Liturgijski se slavi 13. prosinca.

Bl. Adam iz Kotora, franjevac

Preminuo je na glasu svetosti u Kotoru, tijelo mu je pokopano na otoku Gospe od Milosti. Bio je propovjednik i subrat u misionarstvu bl. Antunu, dračkom nadbiskupu. Liturgijski se slavi 31. srpnja.

Bl. Rafael iz Barlette, servita

Rodio se u Kotoru i stupio je kao brat laik u servitski samostan u Barletti. Vršio je službu prosjaka. Nije nikad spavao u sobi već u crkvi pred tabernakulom. Isticao se karitativnom djelatnošću. Umro je klečeći pred oltarom na glasu svetosti 1566. godine.

Padre Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli)

Rodio se 13. studenog 1832. godine u Castel Baroneze (Verona), a umro na glasu svetosti u Kotoru, 23. travnja 1879. Zemni su mu ostatci poslije tri godine izvađeni iz groba 18. studenog 1882. godine i smješteni u samostansku crkvu Svetog Duha. Kada su crkva i samostan bili predani kotorskom sjemeništu 5. studenog 1891. godine tijelo mu je bilo preneseno u samostansku crkvu sv. Nikole u Prčanju, gdje se i danas nalazi. Isticao se samaritanskim radom, osobito kada je u Kotoru i Boki 1867. godine harala kolera. Krijepio je umiruće od kojih su svi bježali. Pripadao je reformiranim franjevcima mletačke provincije.

Sv. Leopold Bogdan Mandić

Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, od oca Petra i majke Dragice Carević. Umro je na glasu svetosti u Padovi 30. srpnja 1942. Proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. godine, 34 godine nakon smrti što je vrlo brzo. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine. Cijeli je život posvetio za sjedinjenje kršćanskog Zapada i Istoka službom ispovjednika po sakramentu pomirenja u kojem se najpotpunije čovjek sjedinjuje s Bogom. Preteča je moderne ekumenske misli. Liturgijski se slavi 12. svibnja.

Bl. Gracija iz Mula

Rodio se na Mulu 27. studenog 1438. a umro na glasu svetosti u Veneciji 9. studenog 1508. godine. Već godinu dana poslije njegove smrti u (1509.) u nekim crkvama Boke (Kavač) nalazimo na oltaru njegove slike. Bio je brat laik reda sv. Augustina. Život je proživio u strogoj pokori i štovanju presvete Euharistije. Njegovo neraspadnuto tijelo preneseno je iz Venecije na Muo 10. siječnja 1810. godine. Crkva mu je priznala štovanje 25. svibnja 1889. godine. Liturgijski se slavi 8. studenoga, a na Muo glavna svetkovina je 09. studenoga.

Bl. Ozana Kotorka

Rođena je 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u središnjoj Crnoj Gori, a umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine na glasu svetosti. Spominje se kao blažena već 1602. godine u testamentima kotorskih građana. Crkva joj je priznala štovanje 20. prosinca 1927. godine. Pripadala je redovnicama trećorednicama sv. Dominika. Provela je 52 godine u samostanskoj ćeliji u strogoj pokori. Tijelo joj se neraspadnuto čuva u crkvi sv. Marije od Rijeke. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije. Liturgijski se slavi 27. travnja.

Službenica Božja Ana Marija Marović

Rođena je u Veneciji 7. veljače 1815. godine od oca Josipa i majke Marije Ivanović. Umrla je u Veneciji na glasu svetosti 3. listopada 1887. godine. Bavila se spisateljstvom, slikarstvom, glazbom, a bila je i zapažena pjesnikinja. Prevodeći njene sonete msgr. Gracija Ivanović je zapisao: „Poezija Ane Marović nije ostala zatvorena u stihovima. Sa stihova prešla je u život i život je bio ljepši od stihova." Njeno životno djelo je osnivanje redovničke družbe čija je karizma bila spašavanje posrnulih djevojaka. Osobito se istakla u karitativnom i samaritanskom radu u bijednim dijelovima grada na lagunama. Papa Pio IX. rekao je za Anu Mariju: „Evo svetice koja ne prorokuje!" Godine 1993. završen je proces za njenu beatifikaciju, a 2007. godine izdan je Dekret o njenim Herojskim krepostima. S radošću očekujemo njeno skoro proglašenje blaženom.

Pretjerivanje drugo:

«Niti su slučajno u Hrvatskoj Veljko Bulajić, Krsto Papić, Dimitrije Popović i Mirko Kovač. Niti je u Zagrebu tek pukim slučajem živio pokojni Drago Kastratović. Niti je Zagreb, tek tako, za svoje boravište odabrao nekoć prognani crnogorski književnik Jevrem Brković. Niti je u Zagrebu tek pukim slučajem živio pokojni Drago Kastratović. Niti je Zagreb, tek tako, za svoje boravište odabrao nekoć prognani crnogorski književnik Jevrem Brković. Može li se glede hrvatsko-crnogorskih povijesno-kulturnih veza smetnuti i činjenica da je – doduše, u drugom političko-ideološko-estetskom kontekstu (unitarno jugoslavenskom) – mauzolej na Lovćenu, grobnicu najvećem crnogorskom pjesniku Petru Petroviću Njegošu, sagradio najveći hrvatski kipar Ivan Meštrović».

O slučaju u ljudskoj povijesti raspravlja se još od helenskih vremena. Podsjećam na grčkoga filozofe Epikura (342/41.-271/70. pr. Kr.) i Demokrita (o. 460.-370. pr. Kr.) čiju je filozofiju uzeo Karl Marx kao predmet svoje disertacije. Navedena gospoda koju navodi Milan jajčinović, su se udali u Hrvatsku, a da li im se to desilo slučajno ili po višoj providnosti, možemo nagađati? Bulajić je u Hrvatskoj ostvario sve što je želio i više od toga, ne kao Crnogorac ili Hrvat, već kao Jugoslaven. Dimitrije Popović je bio Crnogorac koji je poštivao Hrvate i Hrvatsku i u doba Jugoslavije. Mirko Kovač je bio srpski pisac, a nakon što su ga Šešeljevi ljudi namlatili preselio se u Rovinj odakle mu je žena. Uplitao se i upliće u hrvatske unutarnje probleme više nego što je to pristojno. Naravno, s pozicija koje su bliske Miljenku Jergoviću. Drago Kastratović zaslužuje posebno mjesto. Jevrem Brković je u Hrvatskoj bio u političkome progonstvu. Njegova je pozicija politički i moralno neupitna. On je jedan od vodećih Crnogoraca u borbi za vraćanje međunarodno-pravnoga subjektiviteta njegove Domovine Crne Gore, za uskrisivanje poniženoga nacionalnoga dostojanstva Crnogoraca, za afirmaciju crnogorske etničke i povijesne samobitnosti u svim njezinim aspektima. Brković je imao snage napisati pjesmu «Oprosti nam Dubrovniče». Mirko Kovač tu snagu nije imao. Krsto Papić je doista pravi primjer djelovanja i ponašanja, odnosno inkulturacije i domoljublja kreativne osobe koja je svoju sreću našla u Hrvatskoj.

Pretjerivanje treće:

«Bez Bulajića, Papića, Popovića i Kovača hrvatska bi umjetnost bila nedvojbeno siromašnija. A i crnogorska kultura bez pokojnog don Branka Sbutege».

Bulajić nije djelovao kao hrvatski, već kao jugoslavenski filmski redatelj. Kao takav je gradio mit o Titu u partizanima. U taj mit je ugradio svoj cjelokupni kreativni potencijal. Ocjena Krste Papića stoji, kao i Dimitrija Popovića. Mirko Kovač nije hrvatski književnik, ili je u najboljem slučaju pisac dviju ili triju domovina . On Hrvatsku ne tretira kao svoju Domovinu, bar drugu. Tko ne vjeruje neka pročita njegova djela, a poglavito njegove intervjue. O don Branku Sbutegi moj dragi zavičajnik Milan Jajčinović ne zna mnogo. Ovaj temperamentni svećenik iz Prčnja je po majci Crnogorac i nastupao je kao crnogorski rodoljub. Prema Hrvatskoj je imao ambivalentan odnos. Njegov je brat danas veleposlanik Crne Gore u Vatikanu. Bez sumnje da je bio kreativna osoba, načitan, sklon likovnim umjetnostima i s velikim političkim utjecajem u Crnoj Gori. Prema današnjoj Hrvatskoj imao je politički stav sličan onome Ede Murtića. Njega se u Crnoj Gori ne tretira kao hrvatskoga manjinca, već kao svojega. Osobno sam poznavao don Branka Sbutegu, čak i nastupao s njime na HTV-u.

Njegošev mauzolej na Lovćenu, odnosno prilog Ivana Meštrovića tome umjetničkome ostvarenju, mogao bi poslužiti kao scenarij za film. Veliki kipar je dio svoga opusa posvetio Vidovdanskome mitu. Njegov «Njegoš» je velebno djelo. Prikazao ga je kao svetoga Ivana Evanđelistu. Da, ovaj se spomenik može isticati kao primjer odnosa Hrvata prema Crnogorcima. Na žalost, bez reciprociteta.

Jajčinović je u nabrajanju osoba koje su zaslužne za crnogorsko-hrvatske kulturne veze zaboravi neke važne umjetnike. Navodim neke od njih:

Vasko Lipovac je bio Crnogorac koji je svoj umjetnički opus ugradio u hrvatsku kulturu i pravi je primjer za ovaj članak. Dalje: Jajčinović je zaboravio spomenuti cijelu plejadu bokeljskih Hrvata koji su svoj život ugradili u kulturu, znanost, sport i politiku Crne Gore. Ima ih za cijelu knjigu. Ali treba spomenuti velike bokeljske Hrvate koji su zadužili kulturu hrvatskoga naroda u cjelini. To su npr. Viktor Vida, Jeronim Korner, Vjenceslav Čižek, Luka Brajnović, akademik Josip Pečarić, a nadasve začuđuje izostavljanje velikoga sveca Bogdana Leopolda Mandića.

Na kraju, ako su crnogorsko-hrvatski odnosi tako idilični, to bi se moralo odraziti na položaj hrvatske nacionalne manjine u Kotorskoj biskupiji i Baru. Molio bih kolegu Jajčinovića da mi navede jedan jedini hrvatski dječji vrtić u Crnoj Gori, jednu jedinu školu u kojoj se uči hrvatski jezik, ne kao nastavni, već kao predmetni. Fakultativnu nastavu s učiteljicom koja je došla iz Hrvatske teško se može pokriti nedostatak normalnih hrvatskih razreda. A bez mogućnosti učenja svoga materinskoga jezika manjina je osuđena na asimilaciju. O čemu mi govorimo? Hrvatski intelektualci i javni djelatnici u Boki kotorskoj (ono malo koliko ih je ostalo) još primjenjuju autocenzuru i ne usude se javno isticati hrvatski etnonim, već ga zamjenjuju pokrajinskim nazivom «Bokelji» ili kteticima. Cijele se knjige pišu o hrvatskim naseljima, a da se u njima nigdje ne spomene hrvatsko narodno ime. Politika je OK! Mesić je odlikovao crnogorskoga ministra prosvjete i kulture, a da ga nije upitao koliko ima u Crnoj Gori hrvatskih odgojno-obrazovnih ustanova, što je s bibliotekom Kotorke biskupije koja doslovno trune u blatom ispunjenim prostorijama, što je s javnom uporabom etnonima, što s restitucijom Hrvatima oduzete imovine, što s muzejom kulturne baštine Hrvata u Boki kotorskoj i Baru, što sa zapuštenim do bola srednjovjekovnim hrvatskim katoličkim crkvama, što s prisvajanjem hrvatske kulturne baštine kao crnogorske, etc... Jedno su lijepe riječi, protokol, prijemi, coctaili, janjetina, communiquéi, odličja, frakovi, tv-snimatelji, parada, paradni ekipaž, ..., a drugo život običnoga hrvatskoga čovjeka u Crnoj Gori. Dobri crnogorsko-hrvatski politički odnosi imaju puni smisao ukoliko se implementiraju u život hrvatske manjine, ukoliko se lijepe riječi kapilarno spuste u bazu i ondje oplemene.

Naravno, daleko sam od pomisli podcjenjivanja dobrih bilateralnih odnosa dviju država: Republike Hrvatske i Crne Gore. Kao bivši veleposlanik dobro znadem s koliko se napora, strpljenja i upornosti takvi odnosi grade. Ali znadem i to da ih pojedini političari svojim voluntarizmom, slabim općim obrazovanjem, nepoznavanjem materije i nesmotrenošću mogu poremetiti.

Đuro Vidmarović