„Ubijanje" Jakova Sedlara
Detronizirana Snježana Banović, poznata titoistička ideološka jurišnica, jurnula je na redatelja Jakova Sedlara koji utjelovljuje sve ono što ona nije: voli svoju zemlju, svoj narod, smiren je kao čovjek, protivnik titoističkog aksioma da protivnike treba ubijati iz osvete, demokrat je po uvjerenju, internacionalist na način koji to titoisti ne razumiju, prijatelj židovskoga naroda, što njih razdražuje. A veliki mu je grijeh što još uopće, ne samo da snima filmove i djeluje kao javna osoba, već što je još na životu kao mrska im hrvatska državotvorna jedinka, unatoč svim naporima titoista i ostalih hrvatskih orjunaša, JUL-ovaca, početnika i dočetnika, da tako ne bude. Ako su ikoga titoisti i JUL-ovci ubijali tako što su vrijeđanjem i mobingom htjeli postići da on sam sebe likvidira, onda je to Jakov Sedlar.
Snježana Banović nije podnijela što je Branko Lustig na međunarodni zagrebački Jewish Film Festival pozvao, ma zamislite, zamislite, «konzervativnoga i ultradesnoga filmaša», Hrvata, naravno - Jakova Sedlara. I k tome s filmom o blaženome Alojziju Stepincu. To je ipak previše! Kako piše JUL-ovsko glasilo Morgenblatt od 1. lipnja 2010. drugarica je puna crvenoga gnjeva, u stilu svojih fukara, ispalucala:
«Vješti kompilator Sedlar za potrebe Jewish Film Festivala premontirao je svoj uradak o Stepincu iz 1990. i Tuđmanova doba te mu dao novo ime.
Sudjelovanje na međunarodnom Jewish Film Festivalu za Jakova Sedlara, najpoznatijeg trash redatelja u povijesti hrvatske kinematografije, jedan je od najvećih uspjeha u karijeri. Zahvaljujući Branku Lustigu, Sedlar je nakon dva desetljeća konačno postavljen u rang svjetskih filmaša. Njegov dokumentarac "Pravednik Stepinac" izazvao je u kinu Europa solidan aplauz poluprazne dvorane, a neki su se i upitali što taj konzervativni i ultradesni filmaš uopće radi na festivalu o holokaustu. Nakon što je svojim, sada već klasičnim pseudodokumentarističkim jezikom ovjekovječio mnoge kontroverzne osobe, na red je došao i blaženi kardinal Stepinac koji je, prema riječima predsjednika JFF-a Branka Lustiga, logoraša iz Auschwitza, uz sve male pogreške koje mu se predbacuju, učinio veliko djelo spašavajući Židove iz Zagreba. U filmu "Pravednik Stepinac" riječ je o Stepinčevu zauzimanju za hrvatske Židove tijekom NDH, pa će ovaj film biti i jedan od odlučujućih svjedočanstava u Yad Vashemu kada se na jesen bude odlučivalo o proglašenju novih Pravednika među narodima».
Nakon ovih riječi, drugarica titovka stavlja podnaslov: «Opsjednut Crkvom», dakako Crkvom u Hrvata. Navedena sintagma napisano je toliko glupo da ne može biti ujedno i bezobrazna. Kako netko može biti opsjednut Crkvom? Naravno, opsjednut se može biti vragom i u taj kontekst drugarica stavlja, ne sebe, zamislite, već Crkvu!
Slijedi pokušaj obezvređivanja Sedlareva filma riječima punima bijesa i mržnje. Izdvajam ulomak:
«Vješti kompilator Sedlar premontirao je za ovu prigodu vlastiti uradak, dodao mu neizbježne kadrove ratnog Vukovara i Dubrovnika, uključio stranog naratora, ali i hrvatski antifašizam koji prije 20 godina nije bio in i, računajući na kolektivnu amneziju gledatelja - servirao nam 20 godina poslije istu juhu, ovaj put u židovskom tanjuru. Ona je, kao i svaka Sedlarova juha, bljutava okusa, posvećena jednom određenom cilju - da se uz intrigantnog glavnog junaka filma zapravo promovira sam autor».
Ovime počinje titovkin polemički antisemitizam. Što bi to značila sintagma «juha na židovskom tanjuru» nije teško zaključiti.
Nakon «židovskoga tanjura» drugarica podsjeća na biografiju njoj omraženog Sedlara. Vraća se u 90-te godine, naravno, jer tada dolazi do osamostaljenja Hrvatske i početka Domovinskoga rata. Da, i do nečega zbog čega se Banovićeva hvata za svoju olovku: «Tuđmanove duhovne obnove». Ma, zamislite! U to vrijeme Sedlar je «poletni kazalištarac koji iza sebe ima tek dvije-tri predstave, dokumentarac o počecima filma u Zagrebu i asistenturu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ubrzo među prvima uskače u vlak tzv. Tuđmanove duhovne obnove.
Slijedi prepoznatljiva udbaška etike zbog koje se ljude strijeljalo: klero-propaganda. «On tada u kazalištu i na filmu problematizira crkvene teme: režira dramu "Krađa Marijina kipa", a uz spomenutog Stepinca i dokumentarac o sakralnoj umjetnosti. Ima vlastito kazalište Thalija s kojim u crkvi Sv. Katarine postavlja papinu dramu "Brat našega Boga". Po scenariju Ivana Aralice snima klero-propagandistički film "Gospa" s Martinom Sheenom i Michaelom Yorkom».
Naravno, «Tuđmanova duhovna obnova» i «klerofašizam» nisu ništa drugo do ustaštvo. Stoga je normalno, slijedom petrificirane političke svijesti naše Banovićke, da idući podnaslov glasi: «Revitalizacija Budaka», ne Pere Budaka, nego Mile Budaka, ukoliko ona uopće znade za postojanje prvoga? I ne Budaka kao književnika, već kao političara. Za nju je to istovjetno. U središtu gnjeva je ono što SKJ-otovci, JUL-ovci i orjunaši Sedlaru i Aralici ne mogu i neće zaboraviti, a to su roman i film o Bleiburškoj tragediji hrvatskoga naroda – «Četverored». Ali, javlja se nešto što u Bannovićkinu lijepu glavicu ne ide: kako to da jedan Tuđmanovac, HDZ-ovac, državotvorni Hrvat, što je za nju istovjetno s pojmovima nacist, fašist i Ustaša, može biti prijatelj Židova? Kako Hrvati mogu biti prijatelji Židova? Ako to Židovi prihvaćaju, onda i s njima nešto nije u redu. Jer oni bi trebali raditi na istrebljenju Hrvata, a ne s njima prijateljevati. Sada slijedi ulomak koji pokazuje da je naša Banovićka loša kopija Vedrane Rudan. A kopije su uvijek kajgod!
«Snima zatim dokumentarac "Franjo Tuđman - hrvatski George Washington". Kako je očito predodređen za brendiranje najranjivijih hrvatskih tema, dopada ga i Bleiburg pa red dolazi na karikaturu martirija iz svibnja 1945., opet po Araličinu predlošku: "Četverored" biva prikazan na HTV-u kao predizborni vapaj Sedlarove stranke koju od debakla nije spasila ni Ena Begović u ulozi Židovke. Uskoro Sedlar ubire i prve plodove: na doručcima u Vatikanu papi Wojtyli uručuje kasetu sa svojim radovima. U njegovoj režiji počinje proces svenacionalne kazališne obnove, i to evokacijom duha NDH: o 50. obljetnici praizvedbe "Ognjišta" doglavnika Mile Budaka, Sedlar 1991. režira novohrvatsku izvedbu. Sedlaru je uspjelo doći i do položaja ravnatelja Drame istog HNK gdje ostaje pet godina, sve do nove funkcije atašea za kulturu u New Yorku. Okreće se zatim Izraelu gdje snima dokumentarce o tamošnjim generalima i političarima desne orijentacije pa se umjesto izjava o vjeri, Crkvi i Bogu, plasiraju izjave o prirodnoj povezanosti izabranih naroda Hrvata i Židova. U tom je nadmoćnom raspoloženju snimljen i film "Pavelić bez maske".
Ali nije samo kriv Hrvat Sedlar, kriv je i Židov Branko Lustig. Ako prihvaća jednog tuđmanovca, klerikalca k tome, hrvatskog državotvorca, onda je kao i on. Kopija je izvan sebe:
«Nakon brojnih susreta s moćnicima diljem svijeta, dogodio se našoj inačici Eda Wooda još jedan, i to sa svjetski uspješnim producentom Lustigom koji se na dodjeli Oscara (istodobno dok je Sedlar nad nama sijao duhovnu obnovu) predstavio pred holivudskim glamurom kao broj A3317 i dodao: "Ja sam preživio holokaust". Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Sada ga je nakon tri uspješne godine vođenja festivala o holokaustu put doveo i do Sedlara čiji film vrvi paušalnim izvrtanjem povijesnih činjenica. Uz to, postoji i nekoliko notornih neistina, prvenstveno kada se govori o pokrštavanju krivovjernih u NDH i navodnim atentatima na Stepinca».
Nakon navedenih nebuloza, drugarica se Kopija čitateljima Morgeblatta predstavlja kao profesorica hrvatske povijesti, pa ih podučava o kardinalu Stepincu, onako kako ona to znade, a ona je ipak Banovićka. Stepinac je ustaša. Dakako! Ona naprosto znade. Učila žena od Radovana Zogovića i Sime Dubajića.
«Činjenica jest da je Stepinac, uglavnom na početku NDH, upućivao kritike, prigovore i rezerve prema ustaškim vlastima, no sve je to ostalo unutar rigoroznog sustava u kojemu su vladali rasni i drugi diskriminatorski zakoni koje on nije dovodio u pitanje. Primjer za to je Stepinčev apel Andriji Artukoviću u kojemu on objašnjava ministru unutarnjih poslova da među katolicima ima onih koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona i koji su dobri hrvatski nacionalisti. Puno odlučniji bio je, na primjer, franjevac Leopold Mandić kada je (doduše, iz Italije) odlučno zahtijevao od Pavelića da prestane progoniti Srbe i Židove. (... ) Iznijet ću samo dva za koja bi Sedlar kao bivši ravnatelj Drame HNK trebao znati. Bilo je to u veljači 1942. kada su se u samo jednom danu susreli dva puta: prvi put u katedrali gdje je Stepinac držao misu na dan proglašenja Sabora, a drugi put uvečer istoga dana, baš u kazalištu, na gala svečanosti nakon uspostave Sabora na kojem je, između ostalog, veličana učinkovitost rješavanja židovskog pitanja. Sjedio je Stepinac u loži do poglavnikove i slušao za tu priliku skraćenog "Eru s onoga svijeta", a u pauzi je tisak zabilježio dirljiv susret svjetovnog i crkvenog poglavara».
Na Banovićkinu komunističko-udbašku papazjaniju, odgovorio je Jakov Sedlar u istom Morgenblattu 4. lipnja 2010. Njegov su odgovor šefovi izdanja naslovili ovako: «Želio bih da hrvatski desničari postanu poput izraelskih», s tipično udbaškom inverzijom: «Jakov Sedlar protiv Snježane Banović», kao da je polemiku započeo Sedlar, a ne titovka.
Z odgovoru na bezočni napad drugarice, Sedlar piše:
«Snježana Banović u svojem je tekstu pod naslovom "Stepinac je zaslužio boljeg odvjetnika od Jakova Sedlara" napisala niz neistina o mojem radu i najgrublje me ocrnila. Jedino što je točno u cijelom članku jest činjenica da je moj film "Pravednik Stepinac", prema odluci osnivača i selektora Festivala gosp. Branka Lustiga, prikazan na Jewish Film Festivalu u Zagrebu. Sve ostalo dio je, očito, bolesne mašte autorice teksta. Njoj je čudno što "taj konzervativni i ultradesni filmaš uopće radi na festivalu o holokaustu"! Po njoj sam "radio dokumentarce o tamošnjim (izraelskim) generalima i političarima desne orijentacije". Po njoj sam sudjelovanjem na festivalu postigao "jedan od najvećih uspjeha u karijeri", a sve očito zato što sam kao "Tuđmanov režiser" Branku Lustigu prešutio neke stvari. Da je S. B. stalo do istine, onda je mogla istražiti i vidjeti da se mojih osam filmova nalazi u videoarhivu najvažnijeg Muzeja holokausta na svijetu, Yad Vashema. To su: "Židovi i Hrvatska", "Mostovi sjećanja", "Yudith", "Sudbina mi nije dala da odem", "Petnaest do osam", "Nema više heroja", "Nepoznati dio holokausta: Srbija 1941. - 1945." i "Jeruzalemski sindrom", a upravo završavam film o hrvatskom Pravedniku Ivici Vranetiću, koji će također biti dio tog arhiva. Ne znam ima li bilo koji hrvatski filmaš neki film u tom arhivu. Spadam među nekoliko najzastupljenijih filmskih autora uopće, čiji se radovi nalaze u tom muzeju. Film "Yudith" prikazivan je u Yad Vashemu godinu dana, svaki dan. Kad joj ni Tuđman ni izraelski desničari nisu po volji, zašto podcjenjuje Lustiga kojemu bi, s obzirom na iskustvo, bilo teško lagati. Jednako tako, najveći dio mojih filmova prikazala je Izraelska kinoteka u Tel Avivu, Jeruzalemu i Haifi, Muzej dijaspore u Tel Avivu, filmovi su bili prikazivani na sveučilištima u Izraelu, na njihovim televizijama, a brojni DVD-ovi s mojim filmovima dio su privatnih videokolekcija u toj meni dragoj zemlji. A ti, prema riječima S. B., izraelski desničari su Motti Hod (čovjek koji je osnovao izraelsko ratno zrakoplovstvo i koji je najzaslužniji za izraelski uspjeh u Šestodnevnom ratu), Meir Amit (legendarni šef Mossada), Ariel Sharon i današnji ministar obrane Ehud Barak. Ponosan sam na poznanstvo i prijateljstvo s njima jer se ne radi ni o kakvim desničarima, nego o ljudima koji su bezbroj puta bili u opasnosti da izgube život za slobodu svoje zemlje. Divio sam se njihovoj hrabrosti i strasti koju su ulagali u borbu za slobodu svoje zemlju. Iz istih razloga divio sam se i Franji Tuđmanu pa mi želja da me uvrijedi kako sam "Tuđmanov režiser" služi na čast jer nakon njega, na moju žalost, nisam vidio nikoga u hrvatskoj politici kojemu bi interes države bio iznad interesa njegova vlastitog probitka. Bio bih sretan kada bi u Lijepoj našoj bilo desničara izraelskog tipa. Onda se ne bih bojao da ono što je Tuđman u ratu stekao, ljevičari koji su došli iza njega neće prodati. Kad joj već ni Tuđman, ni "izraelski desničari", ni ja nismo po volji, ne znam zašto podcjenjuje gosp. Lustiga kojemu bi, s obzirom na iskustvo i znanje, bilo teško bilo što prešutjeti. Kao čovjek nenadmašne karijere i životnog iskustva, njemu je, očito, u slučaju filma "Pravednik Stepinac" bila odlučujuća njegova kvaliteta i ništa drugo. I kako bi jedan, prema mišljenju S. B., "kralj trasha" mogao podvaliti takvom čovjeku».
Slijedi odlomak u kojem je Sedlar nasjeo na Banovićkinu provokaciju, pa se dao u elaboraciju kako kardinal Stepinac nije bio Ustaša. Na taj je način nepotrebno otvorio temu koju je hrvatska historiografija obradila. Riječ je od odnosu Kardinala prema NDH kao državi, prema Paveliću kao političaru i nacističkome rasizmu. No, idući odlomak pod naslovom «Zaslijepljenost mržnjom» pogađa bit problema. Riječ je o Banovićkinu projektu vezivanju HNK za Beograd:
«Međutim, kad je netko poput S. B. zaslijepljen mržnjom i nezadovoljstvom vlastitom karijerom i životom, onda jedino što takvoj osobi ostaje jest vrijeđanje bez bilo kakvih argumenata. Među ostalim, mislio sam da je riječ "klero-propagandistički" nestala iz naše stvarnosti. Ali ne, S. B. ga rabi za moj film "Gospa", jedini hrvatski film uopće koji je prikazivan u normalnoj kinodistribuciji u SAD-u i koji je 1995. proglašen najboljim katoličkim filmom na festivalu u Varšavi. Sve ovo navodim kako bih, na koncu, objasnio mržnju S. B. prema meni. Naime, kada je 1993. i 1994. dolazila u moj ured moleći me da joj dam neku režiju, onda joj nije smetao moj konzervativizam ili ultradesna stajališta. Tada se nije bunila, nego je u ulagivanju i molbama angažirala i svoje prijateljice, koje su mi bile bliske, da joj dam režiju. I napravila je, bolje rečeno, glumci su joj izrežirali "Tko se boji Virginije Woolf". Ti isti glumci koji su, zajedno s ostalim kolegama, u HNK pljeskom dočekali odluku intendanta Tarbuka koji joj je, nakon najkraćeg mandata ravnateljice Drame HNK, bio prisiljen dati otkaz. Zbog nesposobnosti. Jer, čak u toj svojoj nesposobnosti nije uspjela ni organizirati gostovanje Drame HNK u Beogradu. Tada je optužila mene za taj neodlazak i tu je korijen te mržnje. Međutim, nakon niza profesionalnih propasti (režija po provinciji), političkom odlukom kooptirana je za predavača produkcije na Dramskoj akademiji u Zagrebu. Jedino što je dotad producirala (i režirala) bile su vrtne zabave kod američkog veleposlanika Montgomeryja i vlastito vjenčanje u Dubrovniku».
Drugarici Banović nije bilo dostatno što je napisala u napadu na Sedlara 1. lipnja 2010., pa se javlja ponovno 6. lipnja, u istom Morgenblattu s novim govorom mržnje: «Sedlaru je mjesto u Remetincu, a nikako ne u novinskoj polemici». Ovdje je izgubila busolu i napisala riječi koje juridički predstavljaju utuživu građu, a politički se upustila u denunciranja, etiketiranja, konfabuliranje, pa i antisemitizam. Izdvajam karakteristične ulomke:
«... Nadalje, u zanosu iznošenja moje promašene biografije, kreirane u poznatom trač-laboratoriju Lederer - Stazić, hrvatski kralj žanra zvanog "filmsko smeće" iznosi kao protutežu niz svojih svjetskih uspjeha vrijednih divljenja. No, ne spominje svoje brojne nestašluke kojima je u posljednjih 20 godina izigravao pravo i pravdu pa je red da ga se podsjeti i na ta velebna umjetnička djela. Krenimo redom:...Fiktivni zaposlenik HNK: Doduše, nakon nekog vremena pada s mjesta ravnatelja Drame na zvučno mjesto drugog blagajnika, dakako fiktivno, pa na posao ne mora dolaziti. Isto je i danas: u HNK prima plaću, ali nije više fiktivni blagajnik, nego fiktivni namještenik ureda za promidžbu. I dok smo se prije nekoliko mjeseci, ohrabreni obećanjima premijerke Kosor gnušali nad raznim Buljubašićima koji po nekoliko godina dobivaju plaću, a ne rade ništa jer su alergični na kontakte sa zaposlenicima, za Sedlara ne važe najnovije akcije Vlade, a Biškupić nije Kalmeta da se ponekad barem potrudi opravdati resorne propuste. Priznajem, doista sam bila nesposobna kada sam 2002. neuspješno pokušala raskrinkati Sedlara kao najvećeg sinekurista hrvatskog kazališta, njegova me je klika upravo zbog te vrijedne, ali loše zamišljene akcije naglavačke izbacila iz HNK. Prevarant u ime časnih sestara: U doba priprema za svoju trash epopeju "Četverored", 1999., Sedlar je iskamčio pola milijuna maraka od Gradskog ureda za kulturu, lažno predstavivši tu "subvencijicu" kao pozajmicu splitskog samostana Sveta Klara. Kazneni postupak otvoren je nakon HDZ-ova izbornog poraza, no slučaj se nije pomaknuo ni milimetar jer policija nije mogla otkriti prebivalište J. S.
Falsifikator: Sedlar je na ime svoga filmskog poduzeća Helios dobio početkom devedesetih velike kredite u Kreditnoj banci Zagreb, Glumina banci i Zagrebačkoj banci. Kako godi nama niti jedan od tih kredita nije bio vraćen, bankarske su kuće otvorile proces prisilne naplate svojih potraživanja, tražeći od mjerodavnih institucija da im se objasni gdje je Helios registriran i tko odgovara za njegova dugovanja. Otkrilo se, međutim, da Helios u formalno-pravnom smislu nikad nije niti postojao jer su na njegovu osnivačkom aktu potpisi - falsificirani. Nakon kaznene prijave Zagrebačke banke, koja je Sedlara optužila za pljačku 200.000 DEM nevraćenog kredita, nije se dogodilo ništa; file o tom financijskom i moralnom skandalu i sad stoji u MUP-u jer ni policija, ni sudovi i dalje ne mogu ustanoviti Sedlarovo prebivalište. Istodobno Sedlar doživljava vrhunac priznanja, slave i državnog obilja s filmom preuzetna naslova "Franjo Tuđman - hrvatski George Washington".
Kradljivac vlastitog automobila iz javne garaže: prije koju godinu razveselio nas je još jednim tipično sedlarovskim, ovaj put akcijskim filmićem: kako mu se nije dalo platiti račun za višemjesečni parking u javnoj garaži, Sedlar je režirao uzbudljivu otmicu vlastitog automobila, koju je snimila sigurnosna kamera. Legenda kaže da se nakon toga mirno uputio prema nepoznatom prebivalištu izvan domašaja bilo kakve istrage i sudskog procesa gdje sigurno boravi i dan danas. Na kraju, dotaknimo se i "židovskog pitanja" tog apologeta Ante Pavelića, ponosnog na prijateljstvo s izraelskim militantima koji ga izdašno financiraju. Da se J. S. udubio malo dublje u židovsku kulturu umjesto u izraelski vojni poredak sa zločincem iz Sabre i Šatile Arielom Sharonom na čelu, naišao bi na mnoge mudrosti od kojih jedna kaže: 'Onaj tko govori ono što želi, treba očekivati da će čuti ono što ne želi.'
Za osobne objede Sedlar ima pravo titovku tužiti, ali njezino vrijeđanje vodećih ličnosti prijateljske Države Uzrael zavređuje javnu osudu. Spominjanje Rade Buljubašića u negativnom kontekstu spada u tipično komunističko lešinarenje: udaraj po slomljenom čovjeku. Buljubašića nosim u sjećanju kao časnog i zaslužnog čovjeka. Upoznao sam ga tijekom posjeta Australiji 1990. i 1991. godine. To što mu se desilo 2009. u Domovini njegova je tragedija, a sramota onih koji su ovoga poštenog i naivnog domoljuba doveli u takvu situaciju. No, Rudaničina kopija ušla je u političko područje na kojemu bi se mogla pokliznuti i pasti na dio tijela u kojem ima više supstance nego u glavi. Ariel Sharon je bio premijer-ministar Države Izrael, legitimno izabran na višestranačkim parlamentarnim izborima. Može se našoj Banovićki sviđati ili ne sviđati njegova unutarnja politika, ali potrebno je jasno kazati, to bi trebao biti njezin privatni problem. Republika Hrvatska i Država Izrael imaju pune diplomatske odnose na razini Veleposlanstava, Izrael je važan gospodarski partner RH, a u bilateralnim odnosima između dviju država ne postoje problemi. Premijer Sharon bio je vrlo popularan u svome narodu. On spada među židovske rodoljube, među državotvorne Izraelce koji žele sačuvati slobodu za svoju zemlju i svoj narod, čija odlučnost u tome nama u Hrvatskoj može poslužiti kao uzor. Slobodu im nitko nije dao na tanjuru. Izborili su ju u nekoliko ratova - u kojima su pobijedili. Bez tih, kako Kopija piše «izraelskih militanata» Židovi bi davno bili bačeni u more. Da li su u borbi za čuvanje svoje zemlje postupali mekano, ili grubo, nije na nama da ocjenjujemo. Naše državno vodstvo o tome je izreklo svoj sud. Poglavito nema nitko pravo u javnim glasilima miješati se unutarnje poslove prijateljske države. Osobito na to nemaju pravo sljedbenici ideologije koja se temeljila na masovnom istrebljivanju političkih protivnika.
Polemički žar Snježane Banović izašao je iz okvira koji predviđa sukob mišljenja dvaju teatarskih osobnosti i pokazao razinu političke svijesti i osobne duhovnosti tzv. hrvatskih ljevičara i tzv. hrvatskih desničara.
Đuro Vidmarović