Amerikanka koja je hrvatsku slobodu shvatila kao moralnu obvezu
Postoje književnici koje su slavili još za života, a onda ih je povijest stavila u arhiv; postoje književnici koji su za života živjeli u sjeni, bez uvažavanja koje su zasluživali, ali ih je povijest nakon smrti stavila u red velikana; postoje književnici koji su za života djelovali kao politički čimbenici i ponijeli u grob povijesne dvojbe o svome djelu. Mi danas ispraćamo na vječni počinak književnicu koju častimo zbog književnih djela kojima je zadužila naš književni Olimp i čija će ostavština u budućnosti još više sjati svojim izvanrednim literarnim i izvanliterarnim značenjem. Ali ispraćamo i ženu koja već sada u našoj suvremenoj povijesti zauzima posebno, čak jedinstveno mjesto. Ova hrvatska Amerikanka svojom je ljubavlju, bračnom vjernošću dostojnom antičkih heroina te vjerom u ideale hrvatske slobode ugradila svoj život u povijesne, ali prije svega moralne temelje današnje suverene i demokratske Republike Hrvatske. Umjesto lagodnog života američke srednje klase, Julienne je izabrala veličanstven, ali gorak put borkinje za suverenitet naroda kojem je pripadao njezin pokojni suprug Zvonko, ali i križ stradanja, patnji i suobličavanja s antičkom heroinom Penelopom.
Kako lijepo piše Žarko Ivković, „Julienne Bušić nije bila samo politički simbol. Posjedovala je ozbiljnost duha, ono što se danas može smatrati rijetkošću. … bila je velika žena. Pripadala je rijetkoj vrsti ljudi koji vlastiti život pretvore u dugotrajan zavjet jednoj ideji, a da pritom nikad ne izgube intelektualnu znatiželju, moralnu disciplinu ni sposobnost samokritike. Njezin život nije bio samo priča o hrvatskoj emigraciji ili o političkom idealizmu, nego priča o jednoj Amerikanki koja je slobodu Hrvatske prihvatila ozbiljnije nego mnogi rođeni Hrvati. Za većinu ljudi domovina je slučajnost rođenja. Za Julienne Bušić Hrvatska je bila izbor, a izabrane domovine uvijek se vole radikalnije, bolnije i vjernije. Zato je njezin život imao gotovo antičku dimenziju. Žena rođena u demokraciji dobrovoljno je ušla u vrtlog tuđe povijesti, prihvatila njezine poraze, robije i stigme te joj ostala vjerna čak i onda kad su je neki iz te iste Hrvatske počeli odbacivati ili se praviti da im je neugodno zbog njezina postojanja. (…)“
„Ona je desetljećima živjela posljedice svojih uvjerenja bez ikakva jamstva da će povijest završiti na njezinoj strani. Znakovito je da se upravo u rujnu ove godine navršava pedeset godina od otmice zrakoplova iz 1976., događaja koji je Julienne Bušić trajno upisao u povijest hrvatske političke emigracije i borbe za hrvatsku slobodu. Pola stoljeća poslije još traje spor o tome kako tumačiti taj čin, ali jedno je neupitno: za Julienne i Zvonka Bušića to nije bila epizoda osobnog avanturizma, nego ekstreman pokušaj prisile svjetskih medija da uopće primijete hrvatsko pitanje.“
Julienne Bušić rođena je kao Julienne Eden Schultz u američkoj saveznoj državi Oregon 20. rujna 1948., da bi sklopila oči u Zagrebu 21. svibnja 2026. godine. Umrla je iznenada u Marijinu mjesecu svibnju, kada proljeće donosi punu radost svim žiteljima naše zemlje. Enciklopedije, leksikoni i internetska glasila ističu kako je naša neprežaljena pokojnica bila američko-hrvatska književnica, esejistica i prevoditeljica. Rijetki imaju građanske hrabrosti i intelektualnog poštenja ustvrditi kako je bila i paradigma za sve rodoljubive i hrabre Hrvate i Hrvatice.
Julienne Bušić bila je obrazovana žena. Studirala je u SAD-u te u Europi, stekavši naslov magistre na području njemačkog jezika i jezikoslovlja 1969. godine u Beču. Taj će grad biti sudbonosan za nju, ali i za sve nas. Ondje je upoznala budućeg supruga Zvonka Bušića, borca za hrvatsku slobodu, čiji su život i životna stradanja postali jedna od legendi ovoga naroda, a legende žive vječno. Vjenčali su se 1972. godine i ostali zajedno sve do njegove smrti. Tu čudesnu, gotovo mitsku vezu između bračnih drugova nisu mogle uništiti ni beskrajno duge godine utamničenja koje su oboje morali proživjeti. Julienninu ljubav nije smanjila ni nemilosrdna Platonova špilja, koja se tiče cijelog naroda i njegove Države.
Na hrvatskoj dalekovidnici 2013. godine prikazan je dokumentarni film pod imenom Ljubavnici i luđaci, u kojem je prikazan aktivizam Julienne i Zvonka Bušić za hrvatsku neovisnost. Redateljica i scenaristica tog dokumentarnog filma iz 2012. godine jest Ljiljana Bunjevac Filipović.
Julienne Bušić bila je marljiva prevoditeljica i esejistica, a posljednjih godina i istraživačica diplomatskih i političkih izvora u SAD-u i na Zapadu, u kojima je otkrila odnos tih velikih demokracija prema hrvatskim disidentima i svima koji su se borili za nacionalno oslobođenje.
Tekstovi su joj objavljivani u brojnim američkim i hrvatskim časopisima i listovima, uključujući Gobshite Quarterly, Verbatim: A Language Quarterly, Inside, a od hrvatskih u časopisima i novinama The Bridge, Kolo, Tema, Aleph, Most, Jutarnji list, Večernji list i Vjesnik.
U povijesti hrvatske književnosti ostat će kao trajna vrijednost njezini memoari, objavljeni pod naslovom Ljubavnici i luđaci 1995. godine. Napominjem kako je ovo djelo do sada objavljeno u sedam izdanja. Za njega je 1996. godine dobila prestižnu književnu nagradu Fra Lucijan Kordić Društva hrvatskih književnika. Ovi su memoari objavljeni i u SAD-u (Gray Sunshine Press). Sljedeća knjiga kolegice Bušić, pod naslovom Tvoja krv i moja (Mozaik, 2008.), doživjela je dva izdanja, a objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). U knjizi se govori o 32 godine čekanja na puštanje njezina supruga Zvonka Bušića iz zatvora.
Slijede knjige Živa glava (Interpublic, Zagreb, 2012.; eng. izd. Living Cells, 2012.) i, 2024. godine, vrlo historiografski važno djelo Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada / Croatian Dissidents and the Dissonance of the West (Školska knjiga, Zagreb, 2024.).
Godine 2014. dovršila je i priredila memoarsku knjigu svoga supruga Zdravo oko – sjećanja.
Stvaralaštvo joj je prevođeno na engleski, španjolski, makedonski i litavski jezik.
Nagrade i priznanja
1996.: Nagrada Fra Lucijan Kordić, za memoare Ljubavnici i luđaci
2012.: Nagrada „Antun Branko Šimić“, za roman Živa glava
2012.: Nagrada Bili smo prvi kad je trebalo, za roman Živa glava
2013.: Nagrada Grb općine Jasenice
2024.: Nagrada Ljubica Štefan, za knjigu Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada / Croatian Dissidents and the Dissonance of the West
U ovoj knjizi Julienne Bušić tri su glavne razine tema kojima se bave sabrani tekstovi: hrvatsko nacionalno pitanje i disfunkcionalnost jugoslavenskog federalizma, problemi socijalizma i rasprave o (ne)mogućnosti njegove demokratizacije, kao i režimski tretman disidentskih intelektualaca, posebno od strane sudskih vlasti, obavještajnih službi i represivnog aparata. Vremenski su izvori datirani u 1970-e i 1980-e godine, u razdoblje atmosfere nakon Hrvatskog proljeća, kada su hrvatski disidenti bivali suđeni i zatvarani, napomenulo je prosudbeno povjerenstvo.
Gospođa Bušić bila je urednica i prevoditeljica više knjiga: Misao hrvatske slobode, na engleskom jeziku (urednica i prevoditeljica); Uskrsla lica Vukovara (urednica, suradnica, prevoditeljica); Nacionalna sigurnost i budućnost (prevoditeljica i suradnica)…
„Možda će tek vrijeme pokazati koliko je Julienne Bušić bila neobična pojava u hrvatskoj povijesti. Amerikanka koja je hrvatsku slobodu shvatila kao moralnu obvezu.“
Isti autor, Žarko Ivković[1], ističe:
„No Julienne Bušić nije bila samo politički simbol. Posjedovala je ozbiljnost duha, ono što se danas može smatrati rijetkošću. U njezinim tekstovima i intervjuima zrcali se žena koja je razumjela mehanizme moći, propagande i povijesnog pamćenja. Govorila je o Jugoslaviji bez nostalgije, ali i bez banalnosti; o Americi bez mržnje, ali i bez iluzija. Bila je sposobna vidjeti kako velike sile moral prilagođavaju interesu. Zato su njezini tekstovi često zvučali kao upozorenja, a ne kao memoari. Njezina odanost Zvonku Bušiću također nadilazi uobičajene političke kategorije. U vremenu površnih odnosa njih dvoje djelovali su poput likova iz nekoga starog stoljeća – povezani idejom, tragedijom, zatvorom i gotovo sudbinskom predanošću Hrvatskoj. Nakon Zvonkove smrti Julienne nije gradila mit od osobne boli; nosila ju je dostojanstveno, gotovo spartanski. U tome je bilo neke šutljive hrabrosti, onoga što današnja kultura gotovo više i ne poznaje.
Možda će tek vrijeme pokazati koliko je Julienne Bušić bila neobična pojava u hrvatskoj povijesti. Amerikanka koja je hrvatsku slobodu shvatila kao moralnu obvezu. Disidentica koja nije pristala postati dvorski ukras. Žena koja je preživjela zatvore, političke stigme, medijske napade i osobne tragedije, a ipak zadržala vjeru da riječi i ideje imaju smisla. Njezina biografija podsjeća nas na to da Hrvatsku nisu stvarali samo generali, političari i vojske. Stvarali su je i ljudi koji su desetljećima nosili njezino ime poput tereta, često daleko od nje, bez sigurnosti da će je ikad dočekati. A Julienne Bušić dočekala ju je samo da bi otkrila koliko slobodne države katkad znaju biti nezahvalne prema onima koji su ih sanjali prije svih.“[2]
Đuro Vidmarović
[1] Žarko Ivković dugogodišnji je hrvatski novinar, urednik i kolumnist, najpoznatiji po svom radu u Večernjem listu