Evo me

U prepunoj dvorani 1 Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu, 4. svibnja 2026., predstavljena je knjiga Ksenije Abramović: Evo me, s podnaslovom Svjedočanstvo vjere na putu malih koraka. Knjigu je objavila Laudato TV, a predgovorom ju je blagoslovio zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK-a, mons. Dražen Kutleša. Pogovor je recenzija književnika Stjepana Lice, pod naslovom „Poslanje koje traje“. U tkivo knjige utkano je i pismo umirovljenog zadarskog nadbiskupa, mons. Želimira Puljića.

Ksenija Abramović

Predstavljanje navedene knjige bilo je pravi kulturni događaj. Dvorana 1 Kaptol Boutique Cinema bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Glazbeni ugođaj događaju dali su Miroslav Škoro, sestre Husar i desetogodišnji dječak-pjevač Marino Vrgoč. U gledalištu su sjedila neka od vrlo poznatih imena vjerskog, književnog i kulturnog života grada. Jednom riječju, pravi kulturološki događaj i veliki kompliment autorici Abramović.

Budući da prije predstavljanja nisam imao u rukama knjigu Evo me, bio sam pomalo zbunjen, ali i ugodno iznenađen brojem gostiju, dakle prijatelja, poznavatelja i poštovatelja Ksenije Abramović. Toliki broj gostiju nije tipičan za predstavljanje stručnog teološkog, znanstvenog ili književnog djela. Političke memoare, opservacije, polemike, etc., kao i knjige lakog, pa i polupornografskog sadržaja, ne uzimam u obzir. Očito je karizma Ksenije Abramović, a poglavito njezine Laudato TV, uzrokovala ovakav uspjeh.

Iako više od šest godina surađujem s Laudato TV kao vanjski suradnik, uređujući i vodeći književnu emisiju „U početku bijaše Riječ“, malo sam osobno kontaktirao s ravnateljicom i stoga mi ona nije bila poznata kao spisateljica. Kao organizatorica, poslovna žena, kao kreativna osoba s visokom socijalnom inteligencijom, bila mi je znana posredstvom emisije koju sam uređivao. Njezine potencijale, snagu volje, upornost, pa i rizik (po meni pomalo suicidalan) osjetio sam prije deset godina, kada je počela organizirati koncerte s pjesmama sakralno-domovinskog sadržaja, i to na Dinamovu stadionu, pa u dvorani Arena Zagreb, pod naslovom „Progledaj srcem“. Bilo mi je to čudesno iznenađenje. O tome sam napisao članak kao o boljoj Hrvatskoj. Međutim, sada je riječ o spisateljskom djelu u kojem autorica predstavlja, odnosno ograničava, teme o kojima piše na „svjedočanstvo vjere na putu malih koraka“. Naslov je nakon toga bio jasan: autorica se obraća Bogu kao svjedokinja koja je dobila poruku od Njega, poslušala njezin sadržaj i uspjela. Uz veliku cijenu, za nekoga tko je izvan dosega vjere, preveliku. 

Razmišljajući o naslovu, shvatio sam kako je ovdje riječ o hebrejskom prilogu „hineni“: evo me. Pošalji mene, koji se kao lajtmotiv provlači kroz pjesmu Aleluja Leonarda Cohena. „Evo me, pošalji mene“: izraz se često koristi za označavanje potpune spremnosti da budemo korišteni ili poslani, ponekad u kombinaciji kao „Hineni, shelacheni“ (Gospodine, upotrijebi me, pošalji me). Židov ne smije izgovoriti Božje ime.

Hebrejska riječ Hineni (izgovara se hi-naj-ni) snažna je fraza. Čitam u komentarima Biblije: „Abraham kombinira hinneh (‘evo’ ili ‘ovdje’) s nastavkom prvog lica, doslovno govoreći ‘evo me’, što se prevodi kao dubokoumno ‘Evo me’“. I evo nas na naslovu knjige Evo me Ksenije Abramović. Budući da i u tekst svojih sjećanja učestalo interpolira citate iz Biblije, razumljivo je i njezino poznavanje riječi hineni, pa je stoga i moja asocijacija na mjestu. Dodajem: to nije ležerna izjava o lokaciji. Likovi poput Abrahama, Mojsija i Samuela koriste je kako bi izrazili potpunu otvorenost, spremnost i neposrednu poslušnost Božjem pozivu. Autorica je u svome izlaganju naglasila, govoreći o nastanku knjige, kako Evo me nije priča o osobnom uspjehu, nego svjedočanstvo o Božjoj vjernosti u životnim kušnjama, traženjima i blagoslovima.

Bog ne traži savršene. Traži raspoložive.

Knjiga koju predstavljamo može se čitati kao memoarska i meditativna literatura s elementima znanstvene fantastike religioznog sadržaja, može se čitati kao teološko štivo kršćanske duše koja otvoreno govori o svojoj vezi s Gospodinom i svome životnom predanju i samopožrtvovnosti, ali može se čitati i kao literarno djelo koje, premda memoarskog karaktera, korespondira s vremenom u kojem autorica živi. Kao književnik priklonit ću se trećoj mogućnosti, uz poštovanje autoričina priznanja o Božjem glasu koji je dobila i koji slijedi. Prve dvije mogućnosti otvorene su svakome poznavatelju naše vjere, Svetog pisma i crkvenog učenja. Tu možemo biti samo ugodno iznenađeni autoričinim izlaganjem u dubokoj i iskrenoj vjeri. Ali treći pristup nešto je teži, jer mora malo odstupiti od teoloških meditacija, reminiscencija i citata kako bi u ovoj bogatoj knjizi našao književnost, ili književni rukopis. Konačno, sama autorica priznaje:

„Tijekom više od deset godina strpljivo sam bilježila događaje i iskustva, ne znajući točno kada će doći pravi trenutak, ali osjećajući da se u meni polako oblikuje priča koja jednom treba biti ispričana. Nakon brojnih svjedočanstava koja sam dijelila po Hrvatskoj i inozemstvu, ljudi su mi počeli govoriti: ‘Ovo treba ostati zapisano.’ Presudan trenutak dogodio se kada sam shvatila da ova knjiga nije o meni, nego o Božjoj vjernosti. Tada sam rekla: ako će moje iskustvo nekoga ohrabriti da i sam kaže Bogu ‘Evo me’, onda vrijedi ispričati ovu priču.“

Dakle, riječ je o pričanju priče, a Ksenijino pričanje u cijelosti je oslonjeno na književni diskurs. Njezine su rečenice kratke, jednostavne, bogate značenjem, s odlično raspoređenim akcentima, glagolima, glagolskim vremenima i posebnom jezičnom melodijom.

Evo primjera:

Bilo je i lomova koji nisu bili bolest. Padova koji su me prisilili stati. (str. 75.)

Puna srca mogu reći da su se u mom životu susrele Božja volja i moja sloboda. (str. 46.)

Bog me u tom razdoblju nije samo vodio. On me je preslagivao. Rušio je moje oslonce, skidao sigurnost i učio me da vjera nije snaga onoga koji stoji, nego poniznost onoga koji kleči. (str. 57/58)

Autorica se vrlo dobro služi poetiziranim tekstom koji prelazi u pjesmu u prozi, ali i klasičnim poetskim diskursom u tradiciji najboljih hrvatskih autora kršćanskog nadahnuća.

„Postoje večeri koje dolaze tek nakon što se svjetla ugase, a telefoni utihnu.

Kad više nema savjeta. Kada više nema ‘vidjet ćemo’. Kad treba odlučiti hoćemo li ići dalje ili stati.

U tim trenutcima nitko ti ne može reći: ‘Na tvome bih mjestu…’ Jer to nije njihov život.

(…)

Bog nikada ne ostavlja prazninu praznom. Ali rijetko ju popunjava na isti način. Novi ljudi ne znaju cijelu priču. Ne dijele početke. Noći bez sna. Odluke donesene u strahu i povjerenju.

I tada često molim:

Gospodine,
u mnoštvu glasova učim slušati tišinu.
Dok ljudi dolaze i odlaze,
Ti ostaješ.
Kad se odnosi lome,
Ti me učiš stajati.
Nisi mi uvijek vraćao one koje sam voljela.
(…)“

Ksenija Abramović mudra je osoba. Često koristi vrlo duboke i značenjem bogate sintagme, rečenice i misli. Po tome podsjeća na Ivana Aralicu. Često koristi citate iz Biblije, ali znalački, kako bi se uklopili u njezin književni diskurs, osnažili radnju i dali joj transcendentnu dimenziju. Tako je činio kardinal Stepinac, a od suvremenih pjesnika tako čini Drago Čondrić.

Iz knjige Evo me moglo bi se izdvojiti dovoljno lirskih i proznih ulomaka koji bi činili jednu novu i vrlo poticajnu knjigu.

Konačno, Ksenija knjigu završava sjajnom molitvom „Molitva predanja“. Molitva je težak i odgovoran pjesnički žanr. Za napisati molitvu nije dovoljno vjerovati, ma koliko duboko; potreban je, osim nadahnuća, i talent, a on je dar Božji. U poeziji i glazbi susreću se Bog i umjetnik „oči u oči“. Ksenijina molitva može podnijeti stroge estetske prosudbe. Usporedio bih ju s poetikom pokojne Anke Petričević.

Podsjećam kako je Ksenija Abramović dobitnica međunarodne nagrade Global Leadership Award, koju zajedno dodjeljuju organizacije Leadership Institute, Bow Group, World Congress of Families i Institut de Formation Politique. Nagrada joj je uručena na svečanoj dodjeli u organizaciji International School of Fundraising, u petak, 4. travnja 2014., na koledžu Wellington u Berkshireu u Velikoj Britaniji. Dakle, riječ je o sposobnoj poslovnoj ženi koja je odjednom napustila bogatstvo koje je stekla i posvetila se projektu u koji se ne bi upustio nitko racionalan: izgradnji Hrvatske kršćanske televizije. U takav pothvat ne bi se usudila ući čak ni Hrvatska biskupska konferencija. Mogla je ostati bez svega, gotovo na ulici. A uspjela je izvan svih „racionalnih“ projekcija. I ja stoga vjerujem u njezino poslanje.

Konačno, ako smijem biti osoban, prije sedam godina, nakon dva infarkta i uspješno izvedenih intervencija na srcu, želio sam zahvaliti Bogu na daru života i zdravlja. Kako sam prestar za pješačko hodočašće, ali i za daleka putovanja, došla mi je na pamet ideja ponuditi Laudato TV svoje znanje kroz emisiju koja bi bila na slavu naroda i čast Gospodara naših života; ponudio sam svoje znanje i moć govorenja. Više se ne sjećam kako sam došao do Laudato TV i odakle mi hrabrost, ali otišao sam u Hondlovu, gdje se u jednoj baraci nalazila redakcija, ali i studio ove TV, upoznao naočitu mladu damu i iznio svoj prijedlog. Naravno, kao vanjski suradnik volonter. Mislio sam na kraće vrijeme. Međutim, naočita ravnateljica bez velikog okolišanja prihvatila je moj prijedlog i dala emisiji ime „Susret u Riječi“. Ni sam ne znam kako sam napustio njezin skroman ured, ne vjerujući u takav ishod razgovora. Imao sam iskustva na drugim TV stanicama. I tako je počelo. Ravnateljica se nijednom riječju nije uplitala u moj izbor, nije mi dijelila savjete i opaske, nije me pozivala na privatne kavice…

Osoblje u studiju činili su mladi ljudi, vrlo pristojni, pravi mladi kršćanski intelektualci, koji su se odnosili prema meni s poštovanjem, kao prema vlastitom djedu. Stoga sam predložio da me ne zovu „profesore“, već jednostavno, ali malo po slavonski, „dida Đuro“. Emisije su dobro primljene. Otkrivali smo velika imena suvremene hrvatske književnosti, afirmirali njezino bogatstvo u kontekstu nacionalnog književnog korpusa, radovali gledatelje, ali i kolege koji do tada nisu imali mogućnosti nastupiti pred TV kamerama. Sve je toliko ugodno i lijepo da se usudim i ja govoriti o Božjoj intervenciji ili želji da do ovakve emisije dođe, ili preciznije: projekt Ksenije Abramović o Laudato TV, blagoslovljen s Neba, uključio je i moju malenkost.

Kako vrijeme odmiče, a moje zdravlje upozorava na pjesmu „Svemu dođe kraj“, moram iskazati zahvalnost i divljenje ovoj hrabroj ženi. Utkala je svoje djelo u temelje suvremenog hrvatskog vjerskog života, ali i u temelje suvremene hrvatske uljudbe. To je društveno determiniran dio njezina djelovanja. Neka mi se ne zamjeri, ali okupiti desetine tisuća pretežito mladih hrvatskih vjernika na koncertima masovnog tipa, s pjesmama vjerskog i domoljubnog sadržaja, uz sudjelovanje svećenika ispovjednika i propovjednika, a da pri tome nikada nije bilo pijanih glava, razbijenih boca, razbacanih čaša i neugodnih scena… to doista potvrđuje istinitost misije koju je Ksenija Abramović prihvatila, ali i nevidljivu zaštitu koja bdije poput zlatne kupole nad mjestima na kojima se odvijaju koncerti „Progledaj srcem“.

Knjiga Evo me po mnogočemu je jedinstvena u našoj književnoj i vjerskoj produkciji. Ponekad se bojim kako će to završiti? Imamo za izvoz provokatora, bojovnih ateista i zlih ljudi raznih vrsta. Ali sama Ksenija Abramović izjavljuje:

„Ne bojim se. Ne zato što je put lagan, nego zato što ne idem sama. Bog me i danas vodi. I znam da ni jedan život predan Njemu nije uzaludan. Ako ova knjiga barem jednoj osobi pomogne da više vjeruje, da se ne boji svoga poziva ili da ponovno čuje Božji glas u svom životu, tada je ispunila svoju svrhu. Jer Bog ne traži savršene. Traži raspoložive. Traži samo srce koje će reći: ‘Evo me, Gospodine.’“

Na kraju, poput kolege Raguža, mogu kazati: „Jako sam očaran knjigom. Stil ti je zanimljiv, na prvu jednostavan, ali itekako slojevit i snažan. Svjedočki. Pun svjedočenja u Božje pouzdanje. Nadahnjujuć. Dobro je povremeno stati i pogledati iza sebe. Kada se tako pogleda, vidi se koliko je tu bilo Božjih silnica. Vidi se kako je Bog sve to vodio pravim putem i pravom brzinom. Baš sam i ja u nekim preispitivanjima osobnim. Čitanje knjige i meni je dalo neke osobne odgovore i osnažilo me za moj daljnji put. Kao da sam na duhovnoj obnovi.“

Poštovanoj autorici Kseniji Antoniji Abramović želim glede misije Laudato TV: ad multos annos, ili kako bi u Ukrajini kazali: NA MNOHAJA LITA!

Đuro Vidmarović