Kada će se sirijsko društvo stabilizirati i postati nacija?

Predsjednik Sirije, Bašar al Asad je 7. prosinca 2024. godine ruskim zrakoplovom pobjegao iz zemlje. Pobunjenici predvođeni islamističkim pokretom Al Kaida, kao stožernom strankom pobjedničke koalicije, preuzeli su vlast u Damasku. Novinari vjeruju kako je padom Damska okončan građanski rat u Siriji. Počeo je 2011. godine politički suicidalnim, ali ujedno i krvoločnim pokušajem dr. Asada slomiti pobunu u gradu Homsu, protiv njegovoga režima. Umiješale su se velike sile, poglavito SAD u zajedništvu s Izraelom, te Ruska Federacija u političkom suglasju s Iranom. Veliko ratno zlo započeli su 2010.—2011. godine, budimo iskreni, Amerikanci sa svojim „demokratskim“ jurišom na arapske države, zvanim „Arapsko proljeće“.

„Arapsko proljeće“

Srušena vlast
Građanski rat
Masovni prosvjedi i političke promjene
Prosvjedi i političke promjene
Značajniji prosvjedi
Manji prosvjedi
Bez incidenata
Manji prosvjedi izvan arapskog svijeta

Javno izrečen cilj bio je rušenje diktatorskih režima i uspostava demokracije po uzoru na američku. Prosvjedi i nemiri do danas su doveli do rata u Libiji, revolucije u Tunisu i Egiptu. U Alžiru, Bahreinu, Džibutiju, Iraku, Jordanu, Omanu, Siriji i Jemenu nastali veliki prosvjedi. Manji incidenti su se dogodili u Kuvajtu, Libanonu, Mauritaniji, Maroku, Saudijskoj Arabiji, Sudanu i Zapadnoj Sahari.

Kao primjer „zločinačkih diktatora“ istaknuti su libijski predsjednik Muammar al-Gaddafi, irački predsjednik Saddam Hussein i sirijski predsjednik Bašar al Asad. Mnogi nezavisni novinari i politolozi upozoravali su kako je nemoguće “presaditi“ zapadni model demokracije u arapska tradicionalna i na kuranskim aksiomima stvarana društva i države. Sjećamo se dobro koliko je crnila potrošeno kako bi se opravdalo rušenje Saddama Husseina. Na kraju se našao kao casus belli da je industrija pod njegovom kontrolom stvorila atomsko i kemijsko oružje koje je prijetnja Americi i svijetu. Pokazalo se da američka veleposlanica uopće nije imala realan uvid u stvarno stanje stvari. I američka agresija na jednu suverenu državu, članicu UN-a, počela je pod nazivom „Pustinjska oluja“. Predsjednik je srušen, a zajedno s njim cijeli vladajući vrh. A cijena? Cijenu je platio irački narod. Oko milijun pobijenih, razoreni gradovi, infrastruktura, kulturni objekti... industrija... a atomskih bombi nigdje. Ne branim Husseina. Bio je politički glup kao i svi diktatori. Nije shvatio kako kemijskim pacificiranjem Kurda samome sebi kopa jamu, nije shvatio kako protiv SAD-a ne može dobiti rat i suludo se suprotstavio najsnažnijoj vojnoj sili svijeta. Jesu li Amerikanci pobijedili? Nisu. Umjesto podrške, irački ih je narod doživio kao agresore i okupatore, kao pljačkaše njihovih naftnih izvora. Predsjednika Busha su gađali javno cipelom, što je znak najvećeg prezira među Arapima. Umjesto demokracije izazvali su građanski rat. Nacija se podijelila po konfesionalnim i etničkim granicama. Na kraju je iz tog kaosa izrasla monstruozna nova političko-religiozna teroristička tvorevina poznata pod imenom Islamska država. Umjesto proljeća demokracije, izazvano je proljeće islamskog fundamentalizma u najrigidnijoj formi. Muzej Mezopotamije u Damasku, ta jedinstvena baština cijelog čovječanstva, bio je jedno vrijeme razbijen, bez zaštite i pljačkan. Još ne znamo posljedice tog kulturocida. Američke su se trupe povukle u dobro zaštićene vojne baze, a narod je ostao razjedinjen i sukobljen unutar sebe, s uništenom ekonomijom. Saddam je pronađen i pred kamerama na teatralan način ubijen. I što? Njegova smrt nije donijela demokraciju, već anarhiju.

Drugi zli vođa je bio libijski lider Muammar al-Gaddafi. Sličan scenarij kao i u Iraku. Vođa je uhvaćen i teatralno uz sadističko iživljavanje, smaknut. Uhvaćeni su i ubijeni članovi njegove obitelji. Koliko se sjećam spasila se samo žena i jedan sin koji je završio u zatvoru jedne od pobjedničkih frakcija. Zemlja je razorena i razbijena u dva dijela. A bila je socijalno stabilna i ekonomski prosperitetna. Naravno, s društvenim sistemom koji Zapadu nije bio blizak. Gaddafi je bio ekscentričan na holivudski način, ali je socijalno i ekonomski dobro razmišljao. Gradio je brane, pustinju pretvarao u oranice, podizao gradove, svim građanima osiguravao besplatnu medicinsku zaštitu... Politički je bio sumanut kao i Hussein jer nije shvatio kako sa SAD-om ne smije ući u rat jer ga ne može dobiti. Čije su vlasništvo danas bogati libijski naftonosni izvori? U jednome dijelu dominira Turska, u drugom dijelu SAD.

Treći je na redu bio sirijski lider dr. Bašar al Asad. I Sirija je bogata naftom. Ondje je i Hrvatska imala koncesiju nad nekoliko bušotina. Asad je zaigrao na kartu svoga strateškog položaja. Rusija je dobila veliku pomorsku bazu nedaleko Latakije i stavila Assadu na raspolaganju svoje vojne potencijale. Uslijedio je krvavi i dugotrajni građanski rat. Neviđene patnje pučanstva. Izbjeglice se preko Turske ugrozile Europu. Oko Sirije zaigrale su svoje geopolitičko kolo SAD i Izrael, Rusija, Turska i Iran.

„Arapsko proljeće“ donijelo je u Egiptu do pada predsjednika Mubaraka, a potom i novog izabranog predsjednika iz redova stranke „Muslimanska braća“, te dolazak vojnika maršala Sissija za šefa države. Tunis je još uvijek u previranju, ali, na sreću bez građanskog rata. Alžir je preživio građanski rat i ostao cjelovita država.

Zanimljiv je američki odnos prema arapskim zaljevskim državama. Saudijska Arabija, premda sa strogim i nedemokratskim monarhijskim režimom, ostala je vjeran i dobar američki saveznik. Isto tako Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman. Bilo je nemira u Bahreinu, ali država je opstala. Irak kao država i vojna snaga više nema značenja.

Ahmed Hussein al-Shar’a (r. 1982) - ratno ime: Abu Mohammad al-Julani

Što je prethodilo uspjehu Al Kaide u osvajanju vlasti u Siriji? Prvo, glavni Asadov saveznik V. Putin zaokupljen je agresijom na Ukrajinu i nema snagu otvoriti još jednu bojišnicu. Drugo, Izrael je brahijalnom silom razbio Hamas i okupirao Gazu, a Palestince ušutkao olovnom hranom, Hezbolah je obezglavio, a Damask skoro razorio učinivši Libanon nevažnom državom. Treće, Jordan i njegov monarh šute kao miševi u rupi, strahujući od izraelskog zrakoplovstva, a osim toga monarh sluša SAD. Četvrto, Jemen čiji se narod, poznat kao Huti, kao saveznik Irana, pokušao suprotstaviti Izraelu, Amerikanci su snažnim raketnim udarima potpuno obezglavili. Peto, ostao je Iran. Oslabljen ekonomskim sankcijama SAD-a i Zapada, a procijenivši kako bez saveznika ne može u rat s Izraelom (SAD), a glavni saveznik, Ruska Federacija, neće ga podržavati zbog vlastite agresije na Ukrajinu, odlučuje mirovati i usredotočiti se na vojnu industriju. Šesto, zaljevske zemlje sa svojim sultanima, kraljevima i emirima „plešu“ po diktatu Washingtona.

Asad je ostao usamljen. Al Kaida, dobro naoružana kopnenim oružjem, oslonjena na patnje naroda željnog mira, uz savjetodavnu i političku podršku jedne od bliskoistočnih država, procijenila je kako je došao optimalan trenutak za juriš na Damask. Amerikanci i Rusi ostali su iznenađeni brzim rasulom Asadove oružne sile.

Đavolje političko kolo oko Sirije padom Assada nije prekinuto. Rusi se neće bez ustupaka novih vlasti u Damasku odreći pomorske baze u Latakiji, SAD neće bez kompromisa pristati na obnavljanje ideološkog režima istovjetnog onom koji je imala Islamska Država, jer bi vrlo brzo zapalio cijelu regiju.

Amerika kao saveznika ima sirijske Kurde koji su utemeljili u Siriji svoju autonomnu oblast i predstavljaju određenu vojnu snagu. Kurde želi uništiti, odnosno iseliti iz Sirije, Turska, jer joj predstavljaju prijetnju zbog povezivanja s obespravljenom manjinom turskih Kurda. Turska je članica NATO pakta koja postaje regionalna velesila, ali aktivno surađuje s režimom Vladimira Putina i Alijeva u Azerbajdžanu.

Žuto, regije koje kontroliraju Kurdi u Siriji prije ofenzive 27. studenoga 2024.

Izrael je poslao vojsku na granicu sa Sirijom jer želi trajno zadržati sirijsku pokrajinu Golan, koju je nakon Šestodnevnog rata 1967., okupirao a zatim efektno anektirao u svoj državni teritorij. To nije priznala međunarodna zajednica koja Golan i dalje smatra pod izraelskom okupacijom (slična je situacija s Krimom koji je Rusija okupirala, a zatim proglasila dijelom svoje države).

Što očekivati u sljedećim mjesecima? Prvo, masovnu osvetu pobjednika nad pobijeđenima. Posebno će biti ugroženi Alaviti, konfesionalno-etnička zajednica kojoj je pripadala obitelj Assad. Nije isključen genocid nad njima. U Siriji, u kojoj ih je oko dva milijuna, žive u priobalnom području. Najveće je mjesto Latakija, luka u kojoj Rusija ima jedinu vojnu bazu na Mediteranu. U njihovoj regiji rata gotovo i nema, ali njihovi mladići u Asadovoj vojsci ginu diljem Sirije. Žive na homogenom području koje se prostire duž cijele sirijske obale, ali i na jugu Turske te na sjeveru Libanona. Alaviti su nastali kao nastavak unutarnjih sporova među šijitima. Naziv su dobili po Aliju, prvom muškom nasljedniku proroka Muhameda. Drugo, Al Kaida će uvesti šerijatsko pravo i odstraniti sve elemente laicističkog ustroja. Treće, Turska će najprije političkim pritiskom, a ako u tome ne uspje, vojnim snagama pacificirati Kurde i ukinuti njihovu autonomiju. Četvrto, uspostavljaju se dva regionalna hegemona: Izrael i Turska – prvi u apsolutnom, a drugi u relativnom savezu sa SAD-om. Peto: počet će borba oko prava na eksploataciju sirijskih naftnih izvora.

Hmejmim kod Latakije, ruska pomorska baza

Kada će se sirijsko društvo stabilizirati i postati nacija, kada će početi obnova zemlje i tko će u toj obnovi sudjelovati, kakva će biti vanjska politika nove vlade, kakva će biti unutarnja politika nove vlade... sve su to pitanja bez odgovora. Bit će zanimljiv odnos novog lidera el Golanija koji je tijekom američke okupacije Iraka bio uhićen i držan čak pet godina u zloglasnom zatvoru Abu Graib, poznatom po stravičnim fotografijama mučenja arapskih zatočenika, protivnika agresije. U Bosni postoji narodna izreka baštinjena iz vremena osmanlijske okupacije: „Sjaši Kurta, da uzjaše Murta.“

Đuro Vidmarović