Osvrt na zbirku „U jeseni života“ 

Marijan Kus: U jeseni života, Velika Ludina, 2022.

Marijan Kus javlja se svojim kajkavskim stihovima u trećoj životnoj dobi. Rođen je u Donjoj Vlahinićkoj 17. ožujka 1948. godine. Kako piše u biografiji, u tom lijepom selu nedaleko od Popovače proveo je djetinjstvo. Osnovnu školu je završio u Popovači, a srednju Elektroprivrednu i Elektrotehničku završio je u Zagrebu. „Nakon toga sam se zaposlio i radni vijek proveo u realnom sektoru.“ Marijan Kus umirovljen je 1998. godine, a živi u Velikoj Ludini sa svojom obitelji.

Vrlo grafički i tehnički atraktivnu knjigu svojih stihova objavio je u vlastitoj nakladi 2022. godine po odgovarajućim naslovom „U sjeni života“. Predgovor ovoj zbirci napisao je prof. Vinko Husadžić Sansky. U njemu vrlo promišljeno piše o pjesničkom stvaralaštvu Marijana Kusa: „Marijan Kus je svoj iznimno bogati pjesnički i likovni imaginarij doveo na paradigmatski nivo, naime, svojevrsni samouki i amaterski (ovo amaterski bez negativne konotacije!) stvaralački svijet najjednostavnijom iskrenošću doveo je do onoga što uvijek naglašavam govoreći o umjetničkom stvaranju... a to je činjenica da naši osobni imaginariji u stvaralaštvu doista postaju umjetnošću kad su bitni drugima, kad se kao publika nađemo u njima, u tim beskrajnim svjetovima stvaralačke slobode“.

Navedenim riječima pisca predgovora visoko je ocijenio poeziju Marijana Kusa. U nastavku dodaje: „Naprosto, Marijanov je pjesnički svijet izašao iz okvira osobnog, postaje paradigmom kako govoriti o djetinjstvu, ljubavi, odrastanju, krajobrazu, voljenoj Moslavini, supruzi, unucima, trsju, kako govoriti o plodovima i mirisima zemlje, zraka, vode... i one stvaralačke vatre u nama“.

Uza sve navedeno Marijan Kus je i slikar naivac. Pisac predgovora ispravno zaključuje kako su njegove slike i riječi, likovni i pjesnički izričaj koji su, zapravo, sjedinjeni, samo uz različita sredstva iskazivanja. „Tu je riječ“, piše prof. Husadžić Sansky, „tamo je potez kista, tu je boja, tamo je zvučni stih moslavačko-zagorske kajkavštine koju naš Marijan baštini“. Time smo došli do još jedne važne karakteristike u pjesničkom stvaralaštvu Marijana Kusa, a to je, njegov rodni kajkavski dijalekt koji pisac predgovora naziva moslavačko-zagorska kajkavština.

Sa zadovoljstvom sam ušao u svijet ove kajkavštine i pokušao ju usporediti s kekavskom kajkavštinom oko Križa i kejkavskom oko Kutine. Moslavina je doista bogata varijantama kajkavskog dijalekta i krajnje je vrijeme (ako već nije isteklo) za proučavanje ovih varijanata i stvaranje lokalnih rječnika.

Pa uđimo u kajkavštinu Marijana Kusa. U prvoj pjesmi „Ivane moj“, koja je pisana s oslonom na tradiciju kajkavske poezije nalaze se stihovi:

nikaj se ti tiček ne boj am si ti moj
moje ti je srce kak potrta krletka
zletiš nuter i nigdar više ne moreš vun.

Naš pjesnik je zaljubljenik prirode i smatram kako su mu upravo pjesme na tu temu vrlo uspjele. Navodim nekoliko uspješnih primjera:

obehađam ja tak okoli svojega trsja
i nagledam se
da ne bi morti kakovu falingu našel
kakovu crnu jagodicu na grozdeku
ili kakef beli flek na listeku

Iz pjesme „Trseki moji“

U sljedećoj pjesmi „Zrelo grozdje“ autor nastavlja sa svojom biofilnom tematikom:

hodim čez rede f trsju
i se mi ih je lepe gledeti
pa ne morem navek sega ni videti
još koji dan i grozdje bu zrelo
i berba bu brze došla

Zaključni stih u ovoj pjesmi glasi: „bože moj kak si mi prelepa zelena Moslavina“.

U pjesmi „Kesni jesenski dani“ pada u oči činjenica da Kus koristi dvije kajkavske upitne zamjenice: kej i lani.
...
već su pune krajši dani
i se miriši na zimu kej i lani

U pjesmi „Životu“ koristi samo oblik kaj:

nesem ti ja bog zna kakef pesnik
kaj dobre zna slagati rime
i lepe se faliti ze time

Ljepotom opisa života iz djetinjstva ističe se pjesma „Krumperi na table“:

tu večer je mati duge stala kraj peči
čkomeči
pa je onda najenput rekla
sad vam bum krumpere na table spekla

U mnogim pjesmama Marijan Kus reagira kao slikar. Npr. u pjesmi „Jesen lepe diši“, početna kitica otkriva naglašenu osjećajnost i slikarski senzibilitet:

se su krošnje na mojemu dvorišču
pobojane ze oker žutom i crvenom bojom
kak da je to slikar naslikal ze rukom sojom
divota je to gledeti same
kaj to nebu duge ostale

Marijan Kus u nekim se pjesmama doista uzdiže do univerzalne tematike. Navodim primjer pjesmu „Jablani“:

vitki jablani zeleni u selu mojemu malomu
mirne se ogledaju u ponoru vodenoga svoda
dok šarena jesen okoli nih po putu hoda
lubav je kraj nih navek tiha bila
a strast male glasnija
onda je cela životna priča male jasnija

Svoju knjigu Marijan Kus završava prozom „Tetec Jožec“. Riječ je o autobiografskoj prozi, kojoj posebno značenje daje kajkavsko rodno narječje kojim ju je autor napisao.

Treba naglasiti kako je Marijan Kus uz pjesme priložio i reprodukciju svojih slikarskih ostvarenja. Neka od njih nadilaze tzv. naivno slikarstvo i ukazuju na autorovu težnju za autorefleksivnošću uz pomoć kista.

Držim kako je zbirka „U jeseni života“ literarno i poetski vrlo zanimljiva, a obzirom na narječje kojom je napisana predstavlja prilog jezičnoj baštini naše Moslavine.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.