Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XVII.)

Ernst Bloch: "Die Kroaten als Faschisten waren gefahrlich"

Navedeno sumanuto šovinističko i rasističko razmišljanje "klasika marksizma" bila je sveta i konačna istina za njihove sljedbenike. Ono je na prvi pogled sumanuto i za očekivati je da bi ga koliko-toliko razuman čovjek odbacio, mahnuvši rukom. No ljevičari nisu tako mislili. Vrlo utjecajni njemački marksist, ovjenčan svim nagradama i priznanjima, prof. dr. Ernst Bloch [54], javno je, godine 1975., u intervjuu "Spiegelu" 3. veljače, nazvao hrvatski narod fašističkim, očito u skladu s povijesnim aksiomom o kojem je govorio dr. W. M. Stojan i umješnosti srpske propagande o kojoj je govorio dr. Otton Habsburški. Na tu genocidnu tvrdnju dobro plasiranu preko jugo-diplomacije, reagirao je dr. Franjo Tuđman 10. veljače iste godine, napisavši sljedeće:

Ernst Bloch

"... S kojih se filozofsko-marksističkih osnova, gospodine Blochu, može hrvatski ili bilo koji drugi čitav narod proglasiti - fašističkim!

Razglabajući o suvremenim prilikama u Jugoslaviji, Vi rekoste: 'Die Kroaten als Faschisten waren gefahrlich'! i još k tome: 'das kann ich mir gut vorstellen.'

A zašto su to Hrvati 'fašisti'! i zašto Vi to sebi možete 'dobro predstaviti'. A govorite zapravo o Hrvatima u socijalističkome poretku, štoviše i njihovu komunističku vodstvu!

Biste li - uvaženi profesore - izrekli takav sud da su Vam poznate sljedeće povijesne činjenice:

Prvo, da je do fašističke okupacije god. 1941. u Hrvatskoj radnička klasa bila znatno razvijenija nego li u drugim zemljama Jugoslavije (osim Slovenije); da u Hrvatskoj uopće nije bilo fašističke stranke, pa ni klerikalne stranke kao u nekim drugim europskim katoličkim zemljama i to zbog karaktera i jačine Radićevog seljačkog, nacionalno-demokratskog pokreta, pa je i idejni utjecaj profašističkih struja bio politički posve neznatan, dok je nasuprot tome bila jaka hrvatska kulturna ljevica, s pretegom izrazito slobodoumnih, antidogmatskih obilježja na književnome, umjetničkom i filozofskom području, koje su središnje ličnosti bili Miroslav Krleža, August Cesarec, Zvonimir Richtmann, Krsto Hegedušić i mnogi drugi, i koja je osobito djelom M. Krleže i njegova neortodoksnoga kruga - izvršila velik utjecaj na razvitak socijalističkog pokreta u Hrvatskoj, ali i u cijeloj Jugoslaviji. (...)

U čemu je problem. Očito, ne samo u tome što E. Bloch ne pozna dobro hrvatsko pitanje, nego vjerojatno i u stanovitim krivim teoretskim pretpostavkama o nacionalnom pitanju, što se vuku od Marxa i Engelsa - razumije se - ne samo do Blocha danas. (...)

Pitam gospodina Blocha: kako može ozbiljan čovjek, koji uživa ugled ne samo neortodoksnog marksista, nego i humanističkog uma vremena ustvrditi: 'Die Kroaten, die in der BRD leben, sind fast alle Faschisten!'

Jer, ako zna da su 'gotovo svi' Hrvati što žive u Njemačkoj 'fašisti', onda mora znati da ih ima nekoliko stotina tisuća, da je to, na hrvatsku žalost, kvalificiraniji dio hrvatske radničke klase, seljaštva, pa i inteligencije, što je pretežitim dijelom odgojen u socijalističkom društvu, pa neka nam objasni zašto su i kako postali fašistima.

Gosp. Bloch, doduše, ne zna 'Ob jedoch die Kroaten in Kroatien auch alle Faschisten'. On što više dopušta i sumnja u to, ali za nj 'es kann jedoc ein Deckmantel sein' kad se Hrvati 'gerade als Marxisten' okreću protiv ekonomske 'podređenosti i ovisnosti.' (...)“

Dr. Tuđman u nastavku polemike s Blochom nastavlja argumentima dekonstruirati njegove šovinističke tvrdnje:

„Što reći o ovakvome filozofsko-povijesnome umovanju!

Žalosno je, ipak što su se takva nefilozofska, i neznanstvena gledišta čula iz usta uvaženoga E. Blocha, s mislima kojega smo inače u mnogome suglasni. U kojoj je to mjeri i posljedicom toga što je on o jugoslavenskim problemima ne samo jednostrano nego i zlonamjerno obaviješten, a u kojoj je i on sam svjesno htio dati prilog onakvom tretiranju nacionalnog pitanja u marksizmu, po kojemu se cijeli narodi mogu nazvati 'kontrarevolucionarnim' (ili 'fašističkim'), pa mogu u interesu revolucije i nestati, za razliku od drugih 'revolucionarnih', što su pozvani vladati i oživotvoriti socijalizam - taj odgovor ostaje nam dužan sam g. E. Bloch.

Takve su se, u biti nemarksističke i hegemonističke teze odražavale oduvijek u marksističkom krilu: od Marxa i Engelsa pa sve do suvremenih staljinističkih, maoističkih i inih teorija o revolucionarnim i kontrarevolucionarnim (fašističkim), pa i revizionističkim narodima i državama. Njih su se od vremena na vrijeme odricali sami njihovi protagonisti, ali se uvijek javljaše novi, među koje na žalost moramo sad ubrojiti i Blocha kao posve iznenađujući slučaj.", zaključuje dr. Franjo Tuđman.

Nije li Blochovo mišljenje najbolji dokaz za tragediju hrvatskih antifašista! Veliki marksistički uglednik i njih je proglasio fašistima! Četnike nije niti spomenuo, što znači da ih svrstava na drugu stranu u svojoj crno-bijeloj slici pojedinih naroda.

Blochovo mišljenje je, naravno, dio "crno-bijele povijesti, bez nijansi" koju o Hrvatima iznose i danas. Štoviše, Bloch je ponovo aktualiziran, zajedno sa svojim duhovnim ocem, Karlom Marxom! Dr. Tuđman se u to uvjerio nebrojeno puta.

Godine 1977. zamolio je dr. Tuđmana - kao disidenta - za razgovor, švedski TV novinar, Bent Goranson, a taj je razgovor švedska TV objavila 2. i 11. veljače 1978. godine. Iz pitanja koja je Šveđanin postavljao očituje se duh "crno-bijele povijesti"... koju su "pisali pobjednici". Navodim nekoliko primjera.

"3.) Pitanje: Svaki put, kad se švedski tisak nađe u prilici da nešto na piše o hrvatskoj problematici, onda se kroz taj tisak uvijek ponavljaju optužbe protiv Hrvata za genocid nad srpskim narodom. Spominje se Jasenovac i brojke od 700 do 900 tisuća ljudskih života. Te i takve optužbe su prije hrvatskom problemu davale specijalni karakter, jesu li one istinite?

Dr. Franjo Tuđman: Neki podaci ne samo da nisu istiniti, nego su udeseterostručeni. To izjavljujem kao povjesničar s punom znanstvenom odgovornošću, a svoje zaključke zasnivam na službenim podacima Saveznog za voda za statistiku o popisu žrtava rata 1941.-1945. Evo imam pri ruci sažetak jednog takvog popisa. Pred više od 10-15 godina bio sam u prilici, a ako hoćete u neprilici, da se ovim i drugim dokazima suprotstavim opetovanim nastojanjima, da se čak i kamenim slovima, znači za vječnost, na spomeniku u Jasenovcu upiše, da je u tom logoru ubijeno više od 600 tisuća ljudi. Povijesne su, međutim, činjenice, da je u svim logorima i u svim zatvorima u Hrvatskoj, i izvan nje, za vrijeme zadnjeg rata stradalo 59.635 ljudi, i to ne samo Srba, nego i velik broj Hrvata, demokrata i antifašista, Židova i Cigana, kao i pripadnika drugih narodnosnih skupina. I to je golema brojka od gotovo 60 tisuća ljudi, koja ne umanjuje odgovornost onih koji su sudjelovali u tim zločinima. Taj golemi broj od 60 tisuća uopće ne umanjuje odgovornost glavara Nezavisne Države Hrvatske i ustaša, koji su počinili te zločine. Jamačno, svi oni koji udeseterostručuju ove brojke, čine to zbog potenciranja krivnje hrvatskog naroda, i to čitavog hrvatskog naroda.

Treba nadalje spomenuti, da je osim navedenih žrtava u logorima i u zatvorima, na tlu današnje Hrvatske palo 68.505 boraca partizanskih jedinica, a 50.806 osoba palo je kao žrtve izravnog terora njemačkih i talijanskih fašističkih okupatora, kao i ustaških, ali i četničkih postrojbi. Ukupni iznos žrtava palih za vrijeme tzv. narodno-socijalističke revolucije, bez onih koji su pali na strani NDH, jest 185.327 osoba. U toj brojci od 185.327 palih žrtava golemu većinu čine Hrvati, po mojoj ocjeni oko dvije trećine od tih žrtava, a ostalo su Srbi i pripadnici drugih narodnosnih skupina.

To su povijesne činjenice, a sve drugo je pokušaj manipuliranja s povijesnom istinom, a time i s međunarodnom javnošću. Oni koji te povijesne činjenice prikazuju drukčijima, oni su ili obmanuti od onih koji poznaju pravu istinu, ili su pak žrtva propagande. Neki pak tendenciozno i planski neprestano iskrivljuju povijesne istine, i to radi stvaranja lažne povijesne slike o hrvatskom narodu i radi zavaravanja međunarodne javnosti. Takva rabota može, doduše, privremeno donositi probitke, ali ipak valja znati, da se na neistinama ne mogu trajno zasnivati neke povijesne ocjene. Na kraju, ipak se, sve takve neistine lupaju o glavu onima, koji ih šire, i onima koji se upinju da ih održe."

"4.) Pitanje: Kako je moguće da se takva teška neistina može stalno održavati, kao dokaz povijesne krivnje Hrvata, više od trideset godina nakon rata. Podsjetio bih Vas, da je čak jedan Ernst Bloch izjavio, prilikom rasprave o problemima socijalizma u Jugoslaviji (u toj raspravi je sudjelovao Rudi Supek, Gajo Petrović, Milovan Đilas, a i ona je tiskana u jednom ozbiljnom časopisu), da su svi Hrvati u Zapadnoj Europi fašisti, a oni u Hrvatskoj polufašisti. Ponavljam, kako je sve to moguće.

Dr. Franjo Tuđman: Dok je lijeva hrvatska inteligencija, ne samo komunistička, nego i sva lijevo, socijalistički i demokratski, orijentirana inteligencija, bila okupljena znanstvenim i pedagoškim radom, da bi na svim područjima društveno političkog života bila osigurana ravnopravnost i monolitnost hrvatskog naroda, dotle su se oni intelektualci, koji su se iz raznoraznih razloga opredijelili za socijalistički integralizam, što je u sadašnjem socijalističkom društvu samo drugi naziv za stari hegemonizam i unitarizam, a u takve spadaju i od Vas spomenuti Gajo Petrović, Rudi Supek, pa i drugi članovi tzv. praksisovskoga filozofskog kruga i razvikani humanisti, uključili u hajku protiv tobožnjega hrvatskog nacionalizma, sakrivajući se iza demokratske krilatice o tobožnjoj radikalnoj kritici svega postojećeg u socijalističkom društvu. U tim i takvim intelektualcima su intelektualni izvori iskrivljene slike o hrvatskoj povijesti i hrvatskoj stvarnosti, i to ne samo u takvih lijevih intelektualaca, kao što su uvaženi Ernst Bloch, nego i u široj međunarodnoj javnosti...."

"5.) Pitanje: Novine i propaganda u zapadnim zemljama, a kao što ste i sami spomenuli, i Ernst Bloch, u svojim zapisima i publikacijama, nazivaju hrvatski narod fašistima i polufašistima, a i u javnom mnijenju zapadnih zemalja prevladava mišljenje, da su svi oni, koji nisu za današnji režim i sustav u Jugoslaviji, pripadnici fašističkog pokreta ili organizacije. Kako to?

Dr. Franjo Tuđman: Suočeni smo s jednom pojavom, koja za hrvatski narod nije nova. U europskoj publicistici, osobito u lijevoj publicistici, pa i u lijevoj literaturi, susrećemo se stalno s nekim nevjerojatnim tezama o povijesnoj krivnji, konzervatizmu, a u novije vrijeme čak i o fašističkom karakteru hrvatskog nacionalnog pokreta. Tome je kriv čak i gospodin Karl Marx, koji je zbog borbe Hrvata protiv Mađara godine 1848. svrstao Hrvate u one konzervativne narode, koji ne zaslužuju ništa drugo, nego da kao kontrarevolucionarni otpaci budu sagoreni u vatri revolucije. (...)", odgovorio je, između ostaloga, dr. Tuđman.

Godine 1980. dr. Tuđmana je dao intervju za francuski radio "France - Internationale". Tada je razgovarao s novinarom Michelom Barthelemyjem, 21. svibnja t. g.

"Barthelemy: Franjo Tuđman, mi ćemo razgovarati kasnije o vašoj privatnoj situaciji, a sada ćemo početi s prvim pitanjem. Mislite li Vi kao Hrvat da u Jugoslaviji postoji nekakva marisdikcija o Hrvatskoj koja je izišla iz II. svjetskog rata, jer se na Zapadu i ne samo na Zapadu misli samo na hrvatske ustaše - znači fašisti. Mislite li Vi da postoji marisdikcija koja ide kroz historiju.

Jeste li razumjeli? (...)"

Ne svjedoče li ova pitanja, sama po sebi, da se radi o dodatnoj municiji za "crno-bijelu povijest" kojom je Hrvatima određen položaj i to nepromjenjiv i trajan, fašističkog naroda sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Suvremeni lideri europskih država i cjelokupni politički establišment nije ni znao za postojanje Hrvata kao normalnoga naroda. Za njih su postojali samo Hrvati - Ustaše i Hrvati - fašisti. Gospodin Erhard Busek, sjećajući se 1991. godine, priznaje kako je "svojim europskim kolegama satima objašnjavao razlike između Slovačke, Slovenije i Slavonije, o čemu oni nisu imali pojma. Većina njih - nastavlja dr. Busek - mislila je da su i Srbija, i Hrvatska i Slovenija samo dijelovi jedinstvene Jugoslavije u kojoj se govori jugoslavenskim jezikom."

Đuro Vidmarović

[54] Ernst Bloch (Ludwigshafen, 8. srpnja 1885. – Túbingen, 4. kolovoza 1977.), neomarksistički filozof. Sveučilišnu karijeru počeo je Leipzigu, gdje je živio do dolaska nacional-socijalista na vlast. Kao lijevo orijentirani mislilac, marksist i antifašist, a k tomu još i Židov, Bloch je ubrzo došao u sukob s nadirućim nacističkim pokretom, tako da je po dolasku Hitlera na vlast napustio domovinu i živio u emigraciji sve do kraja Drugog svjetskog rata. Prvo je boravio u Švicarskoj, zatim Austriji, Francuskoj i Čehoslovačkoj, da bi se na koncu 1938. skrasio u SAD-u. Tijekom egzila družio se sa Györgyjem Lukacsom, Bertoltom Brechtom, Kurt Weillom, Walterom Benjaminom i Theodorom Adornom, ali i mnogim drugim slavnim ličnostima iz svijeta filozofije, umjetnosti i politike. Po povratku bio je sveučilišni profesor u Istočnom Berlinu (pod kontrolom SSSR-a), a od 1961. u Túbingenu. U svom opsežnom djelu, koje obuhvaća probleme filozofije, povijesti, religije, prava, ontološka, etička i humanistička pitanja, posebno se bavio analizom fenomena utopijskog. Na konkretnom primjeru Bloch se pokazao kao šovinistički intelektualac, a što se tiče Hrvata ponavljao je genocidne stavove Firiedricha Engelsa izrečene u novinama Die Neue Rheinische Zeitung (1848.). kako Hrvate treba istrijebiti: „Es ist kein Land in Europa, das nicht in irgendeinem Winkel eine oder mehrere Völkerruinen besitzt, Überbleibsel einer früheren Bewohnerschaft, zurückgedrängt und unterjocht von der Nation, welche später Trägerin der geschichtlichen Entwicklung wurde. Diese Reste einer von dem Gang der Geschichte, wie Hegel sagt, unbarmherzig zertretenen Nation, diese Völkerabfälle werden jedesmal und bleiben bis zu ihrer gänzlichen Vertilgung oder Entnationalisierung die fanatischen Träger der Kontrerevolution, wie ihre ganze Exis.“

“Nema zemlje u Europi koja u nekom kutu nema jednu ili više ruševina naroda, ostataka nekadašnjeg stanovništva, potisnutog i pokorenog od naroda koji je kasnije postao nositelj povijesnog razvoja. Ti ostaci naroda koji je, kako kaže Hegel, nemilosrdno gažen tijekovima povijesti, otpad tih ljudi, uvijek postaju i ostaju do potpunog istrebljenja ili denacionalizacije, fanatični nositelji kontrarevolucije, baš kao i njihovo cjelokupno postojanje već je protest protiv velike povijesne revolucije.”