Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XVI.)

Laž i podvala o hrvatskoj kao fašističkoj naciji još traje u europskoj povjesnici i politici, i nećemo je se brzo osloboditi. Štoviše, sada se pojačava sukladno potrebama kreatora svjetske politike. Ljevičarima u Austriji je ona normalna, jer su ih tako naučili "pobjednici" i jugoslavenski drugovi, a oni desni, kada im se spomene Hrvatska, moraju se sjetiti nekih povijesnih činjenica i obilne hrvatske krvi (200 000 poginulih na ruskoj i talijanskoj bojišnici tijekom 1914.-1918.) koja je nepotrebno i stravično glupo prolivena za neke njihove mrke snove. Budući da se to želi prebrisati, a orvelovski način mišljenja ipak je rođen u Engleskoj, onda im govor o Hrvatima, poglavito o onom dijelu Hrvata koji su se dali navesti na tanak led, dođe kao nepotrebna nelagoda.

Kako danas uvjeriti zapadnoeuropske ljevičare, poglavito one koji nisu imali antifašistički pokret, ili su ga imali u rudimentarnoj formi, a kasnije ga umjetno prikazali kao veliku snagu kako bi se uhvatili za antifašistički vlak, da je istina na drugoj strani, da je u malenoj Hrvatskoj postojao istinski antifašistički pokret, (veći od onoga u Francuskoj), a ne literarna fantazija i politička izmišljotina, a da je i pored toga hrvatski narod kažnjen baš kao da toga pokreta nikada nije bilo? Tko će mi odgovoriti, zašto su hrvatski antifašisti kažnjeni tako što su najprije poubijani, a potom izbačeni iz povijesti, umjesto da posluže kao primjer i uzor demokratskom svijetu, da ih se citira u svim povijesnim udžbenicima? Zašto se cijeli jedan narod proziva fašističkim, a takav nije nikada bio? Zbog čega zapadni antifašistički saveznici nisu obranili Andriju Hebranga i njegovu nevinu obitelj? Oni su odgovorni za njihovu smrt i patnju. Još imaju vremena za kajanje. Nisam naivan kao što je bio moj otac. Znadem da se neće pokajati sve dok mi sami svojom snažnom i demokratskom državom ne ispravimo povijesnu nepravdu. Pred hrvatskim povjesničarima i političarima i svima koji su stvorili suverenu i slobodnu Republiku Hrvatsku nalazi se zadatak da rehabilitiraju hrvatske antifašiste i komuniste, ma koliko se to činilo na prvi pogled paradoksalno. Mi koji nismo komunisti jedini možemo vratiti čast našim antifašistima. Mi koje nazivaju nacionalistima jedini možemo vratiti hrvatske komuniste u europsku povijest i dati im onu počast koju zaslužuju. Očito, u ovome se krije sva tragika hrvatskih partizana (i moga oca). Njihove ideale su prezreli i prešutjeli, a njihova, stradanja, padovi, usponi i grobovi pripisani su četnicima. Četnici su 1944., zamijenivši mrtvačku lubanju za zvijezdu, izišli iz rata kao pobjednici, a potom onemogućili, poubijali ili kompromitirali prave partizane, a pred svijetom njihovu borbu pripisali sebi. Za svijet oni su pobjednici, a pravi heroji su završili pod ledinom, u logorima, ili su bačeni u povijesni zaborav. A povijesne knjige teško se iznova pišu. Gdje su nam povijesni izvori? Većinu su odnijeli u Beograd i ondje selektirali, kako bi poslužili pisanju knjiga po velikosrpskom obrascu. Možda mržnja protiv dr. Tuđmana i potječe od onih dana kada je prvi pokušao svijetu dati povijesnu istinu, a ne ono što su mu servirali beogradski tvorničari laži. A on znade kako je bilo, jer je sudionik, jer je vidio, imao u rukama, fotokopirao i analizirao važne povijesne izvore. Zbog toga je opasan i treba ga dezavuirati kao znanstvenika, možda čak više nego državnika.

Hajka na Tuđmana

Hajka na Tuđmana počela je još 1957. g. nakon što je objavio knjigu "Rat protiv rata" u kojoj je pokušao iznijeti činjenice o NOR-u u Hrvatskoj. Napao ga je moćni "Vojno-istorijski institut" koji je pretvoren u tvornicu u kojoj se stvarala "naučna" povijest NOR-a i odatle kao politička roba lifrala u svijet, da bi rezultat bio onakav kakovim ga je definirao dr. Walter Marija Stojan.

Godine 1971. u časopisu "Dubrovnik", br. 2, dr. Tuđman je napisao sljedeće:

"Razotkrivanje izvora i svrhe, ali i svih mogućih načina održavanja teorija o 'povijesnoj krivnji' hrvatskog naroda za slom Kraljevine Jugoslavije i za ustaška zlodjela u NDH, preduvjet je za stvaranje političko-moralnih pretpostavki, ne samo za razboritu raspravu o zajedničkim problemima, nego i za usklađivanje života svih naroda u SFRJ, a posebno Hrvata i Srba u jednoj zajednici. Zanemarivati da povijesni korijeni ustaštva bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo nego što je ustaštvo za srpsko stanovništvo - znači ustrajati na neznanstvenom i hegemonističkom stanovištu. Osim toga, nijedan narod, pa ni onaj što je vodio najteže osvajačke ratove, ne može se za vazda ožigosati nekom povijesnom krivnjom za koju bi morao vječno ispaštati. Narodi se u povijesti upravljaju svojim interesima, njihovo držanje uvjetovano je mnogim društvenim i međunarodnim okolnostima, ali ni u kojem slučaju novi naraštaji ne mogu nositi križ krivnje i ispaštati grijehe svojih predaka. Nijedan narod ne trpi skrbništvo, a pogotovo ne zatočeništvo, pod izlikom plaćanja povijesnih dugova, jer svaki, pa tako i hrvatski narod ima pravo na vlastiti život. Temeljit obračun s teorijom o 'povijesnoj krivnji' hrvatskog naroda, koju se neprestano podmeće, osobito u nedovoljno obaviješteno inozemstvo, nužan je naročito zato što je hrvatski narod ne samo sam izvojevao svoje mjesto i svoju državnost u novoj federativnoj Jugoslaviji, već i stoga što njegov narodnooslobodilački pokret pod vodstvom KPH bijaše jedan od najčvršćih oslonaca za pobjedu socijalističke revolucije u Jugoslaviji i za ponovno uspostavljanje zajednice jugoslavenskih naroda na programskim osnovama KPJ..."

Iz analize masmedijskih priloga kao povijesnih vrela, vidljivo je kako osporavanje Republike Hrvatske dolazi iz redova ljevičarskih stranaka, grupa i pojedinaca, onih koji su stvarali i pisali povijest u kojoj za Hrvate nije bilo niti nijansi. No, povijest nas uči da europska ljevica ima trajno nadahnuće za antihrvatsko raspoloženje u djelima klasika marksizma. Ona se toga drži do danas. Podsjetimo se dužim citatom što su "klasici marksizma" pisali o hrvatskome narodu:

"Ponavljamo, osim Poljaka, Rusa i u najboljem slučaju Slovena u Turskoj, nijedan slovenski narod nema budućnosti, iz prostog razloga što svim ostalim Slovenima nedostaju primarni istorijski, geografski, politički i industrijski uslovi samostalnosti i životne sposobnosti.

Narodi koji nikad nisu imali vlastitu istoriju, koji od trenutka čim su se popeli na prvi, najsiroviji stepen civilizacije već dospevaju pod tuđu vlast ili ih tek tuđi jaram PRIMORAVA da se podignu na njega, nemaju životne sposobnosti, neće nikad moći da dođu do bilo kakve samostalnosti.

A to je bila sudbina austrijskih Slovena, s Česima, kojima čak pribrajamo Moravce i Slovake, iako se ovi jezikom i istorijom od njih razlikuju, nikad nisu imali istoriju. (...) Slično je i sa takozvanim Južnim Slovenima u pravom smislu reči. Gde je istorija ilirijskih Slovenaca, Dalmatinaca, Hrvata i Šokaca. Posle XI. veka izgubili su poslednji privid političke nezavisnosti i bili delom pod nemačkom, delom pod venecijanskom, delom pod mađarskom vladavinom. Iz tih odrpina hoće da skrpaju snažnu, nezavisnu, za život sposobnu naciju.

I ne samo to. Kad bi austrijski Sloveni sačinjavali kompaktnu masu kao Poljaci, Mađari, Italijani, kad bi bili u stanju da između sebe sastave državu od 12 do 20 miliona, njihovi zahtevi još bi imali ozbiljan karakter. No dešava se upravo suprotno. Nemci i Mađari zabili su se među njih kao širok klin sve do krajnjih izdanaka Karpata, gotovo do Crnog mora, odvojili su Čehe, Moravce i Slovake 60 do 80 milja širokim pojasom od Južnih Slovena. Pet i pol miliona Slovena severno od tog pojasa i 5 i pol miliona južno od njega odvojeni su kompaktnom masom od 10 do 11 miliona Nemaca i Mađara, koje su istorija i nužda učinile saveznicima. (...)

Isto tako Južni Sloveni, Slovenci i Hrvati odvajaju Nemačku i Mađarsku od Jadranskog mora; ni Nemačka ni Mađarska NE MOGU dozvoliti da budu odvojene od Jadranskog mora iz 'geografskih i komercijalnih' nužnosti, koje, doduše, za Bakunjinovu fantaziju nisu prepreka, ali koje zato ipak egzistiraju i predstavljaju za Nemačku i Mađarsku isto takva životna pitanja kao za Poljsku npr. obala Baltičkog mora od Gdanjska do Rige. A tamo gde je reč o egzistenciji, o slobodnom razvoju svih resursa velikih nacija, takva sentimentalnost kao što je obzir prema nekoliko raspršenih Nemaca ili Slovena ipak neće odlučivati. A da i ne govorimo da su ti Južni Sloveni takođe svuda izmešani s nemačkim, mađarskim i italijanskim elementima, tako da i ovde prvi pogled na lingvističku kartu razbija projektovanu južno slovensku državu na nepovezane krpe i da se u najboljem slučaju cela ta država izručuje italijanskim buržujima iz Trsta, Rijeke i Zadra, i nemačkim buržujima iz Zagreba, Ljubljane, Karlovca, Zemuna, Pančeva i Bele Crkve!

No zar se austrijski Južni Sloveni ne bi mogli priključiti Srbima, Bošnjacima, Morlacima i Bugarima. Zacelo bi mogli kad osim navedenih teškoća ne bi postojala još i prastara mržnja austrijskog graničara prema turskim Slovenima s one strane Save i Une; a ti ljudi koji već stolećima jedni u drugima gledaju lupeže i bandite mrze se, uprkos svoj plemenskoj srodnosti, beskrajno više nego Sloveni i Mađari. (...)

Ali najveći 'zločin' Nemaca i Mađara je svakako što su oni tih 12 miliona Slovena sprečili u tome da se poturče! Šta bi bilo od tih rascepkanih malih nacijica koje su u istoriji igrale tako jadnu ulogu, šta bi bilo od njih da ih Mađari i Nemci nisu držali zajedno i vodili protiv vojski Mehmeda i Sulejmana, da njihovi takozvani 'ugnjetači' nisu odlučivali ishod bitaka koje su bile vođene u obranu tih slabijih naroda! Zar o tome ne govori dosta glasno sudbina 'dvanaest miliona Slovena, Vlaha i Grka koje do dana današnjega gazi nogama sedam stotina hiljada Osmanlija." (...)

Klasici marksizma zaključuju:

„Ukratko, ispostavlja se da ti 'zločini' Nemaca i Mađara protiv pomenutih Slovena spadaju među najbolja i svakog priznanja vredna dela, kojima se naš i mađarski narod mogu u istoriji podičiti.

Uostalom, što se tiče Mađara, ovde treba još specijalno napomenuti da su, naročito posle revolucije, prema nadutim Hrvatima postupili suviše popustljivo i suviše meko. Notorno je da im je Kossuth učinio sve moguće ustupke osim da njihovi poslanici govore na državnom saboru hrvatski. A ta popustljivost jednoj po prirodi kontrarevolucionarnoj naciji jedino je što se može predbaciti Mađarima....", zaključuju njemački filozofi ovakav ljudožderski način shvaćanja etničkih identiteta, a koji su usvojili svi asimilanti. [53] (Citirano prema srpskome prijevodu na njihovome jeziku).

Hrvatski književnik lijeve orijentacije (i nije bio u HDZ-u!), dr. Ivan Krtalić, napisao je u "Hrvatskome slovu" od 28. lipnja 1996. godine, vrlo inspirativan osvrt na navedeno šovinističko povijesno tumačenje K. Marxa i recepciju toga tumačenja u Hrvatskoj.

"Pa, iako je uvrjeda - uvrjeda - piše dr. Krtalić - bez obzira na okolnosti, naši su marksisti branili Marxa ljutnjom na sudjelovanje i ulogu Hrvata u događajima 1848., a napose su bijes iskalili na banu Josipu Jelačiću. (...) Međutim, u slijedu povijesnih događaja, Marxova uvrjeda Hrvata javlja se kao neznatna epizoda prema 'keču' koji je Hrvatima priredio Vuk Stefanović Karadžić. Marx jest uvrijedio Hrvate, ali nije porekao njihovo postojanje. No, Vuk Karadžić je izmislio formulu, po kojoj Hrvata kao naroda uopće nema, niti ih je ikad bilo. Naime, te iste 1849. godine u Beču je objavljena njegova knjiga 'Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona', čije se poglavlje 'Srbi svi i svuda' može smatrati najpogubnijim tekstom koji je protiv Hrvata ikada napisan. (...)

U vrijeme kada se pojavila Karadžićeva podla knjiga, jednako kao i Marxov tekst u 'Novim Rajnskim novinama', nitko se ozbiljan u Hrvatskoj nije njima bavio sve dok se oni nisu pojavili kao nacionalna opasnost. Na Marxov tekst prvi je u Hrvatskoj upozorio MIJO RADOŠEVIĆ godine 1929. Težinu i značenje Vukove teze Hrvati će osjetiti već 1851. godine, kada će se u praksi uvjeriti da Vukova teza 'Srbi svi i svuda' nije teza jednoga čovjeka, nego je to generalni stav većine Srba onoga vremena. Naime, te godine Matica hrvatska u programu svojih redovnih nagrada za najbolja djela nije imala valjano djelo domaće produkcije u konkurenciji, pa je IVAN KUKULJEVIĆ odlučio da se novac od nagrada upotrijebi za prijevode prijeko potrebnih knjiga. Prijevod Schedlerove 'Knjige o prirodi' naručen je od Ante Kuzmanića, urednika 'Zore dalmatinske', a on je tom prigodom izjavio kako će se svojski truditi da knjigu prevede na što čistiji hrvatski jezik. Već je i ta bezazlena kurtoazna izjava izazvala u Beogradu i Novom Sadu pravu uzbunu. Jer, Bože moj, Hrvati nemaju svoga jezika! Oni govore srpski. 'Narodne novine' ovako su komentirale taj događaj: 'Nismo ni sanjali da ima tako pametnih glava koje bi mislile da Hrvati pišu ili da namjeravaju pisati kojim drugim jezikom izvan svog materinjeg hrvatskog jezika.'... Uslijedio je žestoki napadaj na Ljudevita Gaja u 'Beogradskim novinama' (jer je Gaj bio vlasnik i urednik 'Narodnih novina'). (...)

Kada se novinska buka stišala, a spor dostigao znanstvenu razinu, u nj se uključuje Bogoslav Šulek, ni Hrvat, ni Srbin, nego Slovak... No ako već mora biti sudac u tom neugodnom sporu, on mora podsjetiti Srbe da su Hrvati za volju bratstva žrtvovali daleko više nego Srbi. Hrvati su se odrekli i svog imena za volju jedinstva, predlažući zajedničko ime ilirsko, slavinsko, slavjansko, jugoslavensko. Ali, umjesto da Srbi žrtvuju barem pola od toga što su žrtvovali Hrvati, dogodilo se nešto što je normalnom čovjeku teško razumjeti: u Srbiji su svaki hrvatski napor u tom smislu primili i protumačili kao nametanje hrvatstva. I kad je bilo očekivati, jer je bilo jedino logično, da se Srbi odreknu nečega za volju bratstva, oni su ime srpsko protegnuli ne samo na Hrvate, nego i na Slovence. Treba samo prelistati knjigu 'Zemlje u kojima žive Srbi' da se sagleda bit srpskog ekspanzionizma....", piše I. Krtalić.

Đuro Vidmarović

[53] (Vidi, Marks-Engels: Članci iz "Novih rajnskih novina", "Rad", Beograd, 1982.,122-143.)