Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XV.)

Neki austrijski političari i njihovi sljedbenici iskazivali su animositat prema Republici Hrvatskoj

No vratimo se riječima dr. Stojana. Sasvim je jasno, da je dr. Walter Marija Stojan govorio i iz svoga osobnoga, tj. austrijskoga iskustva. On svjedoči kako su tamošnje lijeve snage s entuzijazmom participirale u crno-bijelom odnosu prema "kontrarevolucionarnim Hrvatima" koji su to postali, da sve bude još tragičnije, upravo zbog pomoći tadašnjoj austrijskoj Carevini. Takav odnos nije mogao prestati proglašenjem hrvatske suverenosti, štoviše, nakon toga je, kako je napisao Peter Tyran, došlo do "oduravanja" cijeloga hrvatskoga naroda. Budući da su ovih godina austrijski "črljeni" dio vladajuće koalicije, njihov odnos prema Hrvatima imao je nakanu zakočiti međudržavne veze između dviju zemalja.

Međutim, savezni Kancler Wranitzky javno je kazao što je mislio da je potrebno kazati glede Hrvatske i njenog državnog Poglavara, ali je kao realpolitičar prihvatio činjenicu da je Republika Hrvatska neovisna država, kao i potrebu ekonomske suradnje s tom, inače prema Austriji vrlo prijateljski raspoloženom Državom. Navesti ću nekoliko trenutaka u kojima je došla do izražaja taj ANIMOSITAT [48] o kojoj smo dosta govorili.

Predsjednik socijalističke i socijaldemokratske frakcije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, predsjednik Vanjskopolitičkog odbora austrijskoga Parlamenta i prvi čovjek austrijske delegacije u Vijeću Europe, Peter Schieder, zajedno su sa svojim kolegama, Russellom Johnstonom iz Ujedinjenog Kraljevstva i Danielom Hoeffelom iz Francuske, 29. svibnja 1996. g. uspjeli usporiti prijem RH u VE.

On je dao intervju "Nedjeljnoj Dalmaciji" od 31. svibnja 1996., u kojem je, pored niza diplomatski izrečenih uvreda na račun RH i njenog Predsjednika, kazao i ovo: "Narodna stranka, prije svega bivši ministar inozemnih poslova Alois Mock, u nekim su pitanjima prejako stali na hrvatsku stranu, previdjevši koliko se Hrvatska, nakon strašnoga razdoblja komunizma u nekim segmentima vraća tome vremenu. (...)"

Peter Handke

Peter Handke, čuveni austrijski književnik (kasnije izabran u Srpsku akademiju znanosti i umjetnosti), 13. ožujka 1996. održao je predavanje, uz javnu raspravu, dakako, u Bečkom Akademtheatru, a na poziv te ustanove, o svojoj najnovijoj knjizi "Pravda za Srbiju." Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a publika je "Pravdu za Srbiju" podržavala čestim aplauzima.

Vrhunac uspjeha ovoga, za austrijsku književnost, karakterističnoga djela iz pera omiljenoga pisca, bio je poziv da dijelove knjige pročita u Parlamentu Republike Austrije, pred narodnim zastupnicima. Poziv mu je uputio predsjednik Parlamenta Heinz Fischer, uz punu suglasnost predsjednika Kluba zastupnika Narodne stranke, gospodina Kohla. Malo ljudi kod nas znade da je navedeni predsjednik ranije obnašao i dužnost predsjednika Austrijsko-jugoslavenskog društva prijateljstva (OJG). Bratsko društvo, partnera OJG-a, u Beogradu - Jugoslavensko-austrijsko društvo - naći ćemo na adresi SANU (!), dakle, tamo gdje su počinitelji zločina za pisaćim stolom ("Memorandum SANU"!) pripremili srpski rat protiv svih ne-Srba. A predsjednik je (bivši, a možda i sadašnji) Dejan Medaković, čovjek koji je usred Beča opravdavao opsadu Dubrovnika i njegovo rušenje, jer "Srbi imaju više prava na Dubrovnik nego Hrvati!" Na te tvrdnje austrijska publika uopće nije reagirala. (...) Za vrijeme dok je jugo-austrijsko društvo mirovalo, bio je u Beču aktivan "Fond kapetana Dragana", čiji su članovi javno skupljali novac za „kapetana Dragana“, Dragana Vasiljkovića, jednog od zapovjednika četničkih paravojnih formacija u tzv. Srpskoj Republici Krajina. (Kasnije osuđenom za ratne zločine). Novac se prikupljao pred očima austrijskih vlasti. U nekoliko tiskovina iz tog vremena mogu se pročitati članci o tome „kako mnogi Austrijanci još uvijek imaju (patološke) historijske komplekse u odnosu na Srbiju zbog Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, pa ih pokušavaju liječiti preko leđa žrtava Srbije u ovomu ratu. Govori se o Karlu Krausu, koji se je sažalijevao nad jadnom Srbijom u Prvome svjetskome ratu, kao Handkeovu prethodniku...." [49]

O predstavljanju huškačke "Pravde za Srbiju" imao je rezerviran stav, čak i Hrvatima neskloni "Kurier", koji je o tome pisao:  "Što se međutim tiče čitanja u Parlamentu, nameće se sumnja da su Fischer i Kohl imali (vanjsko) - političke primisli. Austrija želi opet 'normalizirati' odnos s režimom u Beogradu."

Potrebno je istaći kako je promociju spomenute knjige koja abolira srpske fašiste za sva zlodjela koja su počinili u Hrvatskoj i BiH tijekom četverogodišnjeg krvavog i genocidnog rata, uveličao svojom nazočnošću i savezni kancelar, Wranitzky, osobno. Kasnije je izjavio kao dobar diplomat „da Handkea ne bi uzeo za savjetnika“, što ni malo ne umanjuje političku važnost njegovoga pribivanja promociji spomenute knjige - ubojice. U kontekstu crno-bijele povijesti to nije bez značenja.

Inače o knjizi "Pravda za Srbiju", kazao je francuski filozof Alain Finkielkraut sljedeće: "To je skandalozna knjiga." Citiram dio intervjua koji je spomenuti filozof dao dnevniku "Suddeutsche Zeitung" 7. studenoga 1996. godine.

Alain Finkielkraut

"... U 'Pravdi za Srbiju' napao Vas je Handke osobno. On Vas naziva 'neshvatljivim brbljavcem za državu Hrvatsku', jer ste se angažirali za hrvatski režim.

Odgovor: Nikada se nisam angažirao za neki režim, nego za pravo, za pravo Hrvata na nezavisnost i na suverenitet. Srbi u bivšoj Jugoslaviji nisu drugim nacijama dopustili izbor. Srbi su i počeli rat protiv Hrvatske, a ne obratno. Hrvati su htjeli nezavisnost, a ne rat. Jer nikakvim pregovaranjem ne bi postigli etnički čistu veliku Srbiju i izlaz na Jadran.

Ne pripada li jednom tumačenju povijesti i srpska trauma od nacizma, na koju upozorava Handke.

Odgovor: Tu traumu nemaju samo Srbi. Među Hrvatima i u BiH bilo je više boraca otpora nego među Srbima. Pozivanje na holokaust služilo je srpskoj politici u fabriciranju alibija za vlastite zločine. Vrlo prozirna strategija. Handke joj je podlegao. U drugom svojem putopisu, 'Dodatak zimskom putovanju', Handke piše o Srebrenici.

On ne poriče srebrenički pokolj, ali piše da treba uzeti u obzir i ono 'zašto', tj. prethistoriju, potlačivanje Srba pod Turcima, u doba nacizma itd.

Handke nikad ne pita zašto su Hrvati i Slovenci htjeli napustiti Jugoslaviju. On ne priznaje njihove motive. Handke tvrdi: Milošević je bio prisiljen voditi ratničku politiku, jer su Slovenci i Hrvati napustili Jugoslaviju. Vrijedi zapaziti glupavost ovakva zaključivanja."

Razgovor se završava Finkielkrautovim zaključcima o Handkeovoj prosrpskoj logici:

"U Srebrenici nije drukčije nego s holokaustom. Nema tu nikakav 'ali.' Handke opravdava zločine Srba. U prvom tekstu (opaska: u prvom putopisu, u 'Pravdi za Srbiju') Handke na jednom mjestu piše o Srbijancu, da je 'iz njega vrisnulo koliko su srbijanski moćnici krivi za sadašnju bijedu svoga naroda'. Handke još dometne: 'Nisam htio slušati njegovo proklinjanje vlastitih vrhovnika'. Handkeu se ne sluša ogorčenje jednog Srbijanca. Umjesto toga on ističe Karadžićevu i Miloševićevu verziju: Nismo krivi mi nego njemački IV. Reich i Vatikan!"

Slijedi posljednji zaključak pariškog filozofa o austrijskome branitelju velikosrpstva: "Peter Handke sebe identificira s agresorima". [50]

Zanimljivo je bilo pročitati mišljenje austrijskog književnika, Srbina po narodnosti, Milutina Doroslovca, poznatog pod pseudonimom Milo Dor, o spomenutoj knjizi svoga vrijednoga kolege.

"Handke je - piše M. Dor - podigao veliku halabuku svojom knjigom 'Pravda za Srbiju'. Moj je prvi odgovor bio vrlo kratka glosa. Pitao sam: Pravda za koju Srbiju. Po mojem mišljenju, ima više Srbija. Jer u svima državama ima raznih mišljenja. I u Srbiji ima jaka struja koja drukčije misli nego oficijelna politika. (...) Handke je ušao u balkansku politiku bez ikakvih prijašnjih informacija i predznanja. On nikad dosad nije bio u Srbiji. Bio jest u Sloveniji i u Hrvatskoj, ali nikad u Srbiji. (...)

Handke je nedavno čitao 'Pravdu za Srbiju' i u austrijskom Parlamentu. Ne može li se na temelju toga zaključiti da postoji bliska veza između austrijskih i srpskih socijalista.

Ne vjerujem u to. Ovdašnje socijaldemokrate poznajem dugo, a kancelar Vranitzky je izjavio kako Handkea ne bi uzeo kao savjetnika za politiku prema Srbiji. (...) Inače Milorada Pavića, autora 'Hazarskog rečnika', spominjem u odgovoru Handkeu u vezi s njegovom rečenicom o Vukovaru. Pavić je, naime, bio Handkeov vodič kroz Srbiju. Bogdanović mi je ispričao da je Pavić kazao: 'Ne smeta ništa, sagradit ćemo mi novi Vukovar u srpsko-bizantskom stilu!'" [51]

Peter Kampits

Nije na odmet citirati o ovome problemu i vodećeg austrijskog filozofa Petera Kampitsa. On je u razgovoru za zagrebački "Vjesnik" od 6. listopada 1996. godine, između ostaloga, ovako ocijenio knjigu Petera Handkea.

Pitanje: Nisu svi austrijski intelektualci kao Vi, doživjeli srbijansku agresiju na Hrvatsku. Primjerice, vaš pjesnik Peter Handke je nedavno objavio knjigu "Pravda za Srbiju". Imao je brojne javne nastupe u korist Srbije. Tko je, zapravo, Peter Handke?

"Naravno, znam za to, on je jedan od naših najpoznatijih pjesnika koji je počeo u ljevičarskom pokretu, ali je pisao radove koji su protkani građanskom idejom. Posjeduje osjećaj za jezik .Za njegovo posljednje istupanje imam samo jedno objašnjenje: Handke je iz Koruške, u tom austrijskom području postoji slovenska manjina. Na tom području je jak austrijski nacionalizam i Handke je protiv njega. Posrijedi je, mislim, trauma čovjeka iz Koruške. Problem je njegova neuravnoteženost. (...)

Naš ministar Alojz Mock je zastupao ispravnu politiku, imao je dobro držanje, ali je tipično da su socijalisti stali na stranu Srbije i protiv Hrvatske", riječi su Petera Kampitsa.

Jedan od vrlo utjecajnih promicatelja kro-animoziteta u Austriji, poznati je lovac na nacističke dužnosnike, Simon Wiesenthal. On se pridržava Blochovoga mišljenja o Hrvatima i zbog toga je za njega uspostava hrvatskog državnog suvereniteta jednaka uspostavi NDH. Wiesenthal također ne poznaje hrvatski antifašistički pokret, što je dodatni argument za tezu o tragediji hrvatskih komunista kojima se ne priznaje antifašistička borba, već ih se svrstava u fašiste. Dakle, koji je smisao bio krvi koju su prolili?

Wiesenthal je 12. prosinca 1996. godine, za riječki "Novi list" izgovorio tvrdnju koja pomaže razumjeti jugoslavensku nostalgiju koja poput gripe hara Austrijom, prisiljavajući na kihanje čak i crkvene oce:

„Moja je želja bila, da se Jugoslavija ne raspadne, već da opstane kao federacija. Bio sam protiv momentalnog priznanja Slovenije i Hrvatske, jer sam znao da će se odmah potegnuti pitanje granica. Jugoslavija je bila etnički mješovita država, i granice njenih republika nisu bile autentične granice, u smislu da bi svaki narod njima bio zadovoljan. Mislim da je to trebalo riješiti federacijom, a ne odcjepljenjem. Granice nisu trebale biti razlog za rat, već za bolju ekonomsku i društvenu suradnju među narodima", kazao je pristrani političar.

Možemo o antihrvatskom raspoloženju raspravljati na teoretskoj razini, ali bez uvida u praktično realiziranje tog raspoloženja ne možemo sagledati njegove dosege. Austrijski kro-animoziteisti su uspjeli, zahvaljujući presudnom utjecaju na mass-medije, u tom duhu educirati veliki broj ljudi. Poznati njemački novinar dr. Carl Gustav Srhom to je nazvao čak vrlo strogo, "austrijskom kampanjom." Navodim neke misli koje je iznio u istoimenom članku, objavljenom u "Večernjem listu" od 2. ožujka 1996. godine.

Karl Gustav Ströhm

"Upravo klasičan primjer 'tehnike' - piše Dr. Ströhm - kojom se u medijima svjesno stvara negativno raspoloženje protiv jedne zemlje ili protiv određenog političara, dao je najveći dnevni list Austrije,'Neue Kronen zeitung', u povodu posjeta austrijskog podkancelara i ministra vanjskih poslova Schüssela, Zagrebu. Pod naslovom 'Schüssel u Zagrebu: osjetljiv postupak s revolveraškim demokratima', list izvještava da je hrvatski predsjednik Tuđman primio austrijskoga gosta u svojoj 'zagrebačkoj Titovoj tvrđavi'. A da agenti sigurnosti, policajci, ljudi tajne službe i 'crvenozlatno kostimirani gardisti s nataknutim bajunetama nisu austrijskim novinarima dopuštali nikakav kontakt s Predsjednikom'. List potom nije propustio pripomenuti da 'austrijski poduzetnici strepe za svoje investicije u Hrvatskoj'. Bečki list je na kraju napomenuo da Škegro, zamjenik hrvatskoga premijera, 'koji se nedavno pročuo po tom što se jednoj kritičkoj novinarki zaprijetio revolverom', ni na koji način nije htio odustati od susreta s Austrijancima, premda su ovi 'stornirali' termin.

U svakoj nastavi za buduće novinare moglo bi se ovaj prilog navesti kao uzorni primjerak manipulacije. U Škegrovom slučaju suprotstavlja se iskaz 'kritičke novinarke' iskazu premijerova zamjenika, koji poriče da se zaprijetio revolverom. To se ne spominje niti jednom riječju. Predsjednikovo službeno radno sjedište nazvati 'Titovom tvrđavom' nije samo glupavo, nego je naprosto pogrešno: bečki Hofburg, gdje rezidira austrijski predsjednik, ili pak stara zgrada na Ballhausplatzu, gdje imaju službene prostorije svi austrijski savezni kancelari, nalik su na tvrđavu mnogo više nego vila na Pantovčaku, s velikim prozorskim staklima. Možda su mjere sigurnosti u Zagrebu ponešto strože nego u Beču, ali se to može objasniti situacijom u zemlji koja je do prije nekoliko mjeseci izravno bila u ratnom stanju.

Što se, pak, tiče 'gardista s nataknutom bajunetom', postrojeni su u čast Schüsselu, kao što je običaj i drugdje, čak u Beču, kad za strane državne goste nastupe cijele počasne kompanije. Ceremonijal predsjednika Tuđmana za strane državne goste ne razlikuje se od ceremonijala kakav je uobičajen u drugim državama. Okvir je čak skromniji nego u češkoga predsjednika Havela, koji svoje posjete prima u raskošnim praškim Hradčanima. Ali, u 'normalnome' čitaocu takvog izvještaja ostanu određeni negativni dojmovi: dakle, Hrvati su 'revolveraški demokrati', Tuđman sjedi u 'tvrđavi', njegovi vojnici i policajci prijete posjetiocima bajunetom, austrijski poduzetnici strepe za svoj novac investiran u Hrvatskoj (ali se u istom novinskom izvještaju piše o austrijskoj suradnji u hrvatskom turizmu i u cestogradnji - čudnovato protuslovlje). Kao 'kruna' svemu (i kao opravdanje 'krunskog' naziva 'Kronenzeitunga' slijedi još rečenica da je Schüsselovom posjetom Zagrebu počeo 'povratak Austrije na Balkan'. To što jedan bečki list naziva Balkanom Hrvatsku i Zagreb - koji je arhitektonski 'brat Beča', zbilja znači najnižu točku i veliko nepoznavanje povijesti, i to povijesti Austrije, također Zagreba - što su ga Austrijanci zvali Agram, a pripadao je c.i k. monarhiji sve do 1918.

No, mnoge zagonetke imaju sasvim banalnu odgonetku. Urednik 'Kronenzeitunga', koji je svoj bijes iskalio na Hrvatima i njihovom Predsjedniku, ima sasvim osoban motiv: prije nekoliko godina pod svojim je imenom u 'Kronenzeitungu' objavio intervju s Tuđmanom, premda Predsjednik nikad s njim nije razgovarao, niti ga je ikad primio, dakle intervjua nikada nije bilo. Izašlo je to na vidjelo i bio je to onda priličan skandal. Taj će urednik do kraja svojih dana iskazivati nesklonost Tuđmanu i Hrvatima“, zaključuje Dr. Strohm.

Uzgred jedna povijesna zanimljivost, Claus Pandi dobitnik je priznanja za godinu 1996., od Hrvatsko-austrijskog društva u Beču, zbog posebnog doprinosa razvijanju prijateljstva prema Hrvatskoj.

U "Večernjem listu" od 4. svibnja 1996. godine dr. Ströhm opisuje praktične posljedice antihrvatske hajke austrijskih ljevičara.

"Koje posljedice sve to ima, čak do privatnog života, pokazuje primjer iz Beča (situacija, a i odnos medija i političara prema Hrvatskoj nije u Austriji mnogo drukčiji nego u Njemačkoj ). Jedna dama iz inozemstva, koja živi u Zagrebu, u Beču se na jednom cocktail - partyju upustila u razgovor sa sveučilišnim profesorom psihologije. Kad mu je - sasvim uzgred i takoreći ni kriva ni dužna - napomenula kako joj se djeca školuju u Zagrebu, uslijedi od gospodina ne baš taktičan, nego čak uvredljiv odgovor: 'Tako, i nije vas stid slati djecu u fašističku školu!' Kad mu je dama zaprepašteno uzvratila da u Zagrebu nema nikakvog fašizma, uslijedio još jedan udarac maljem: 'Prije nekog vremena bio sam u Zagrebu. Ondje je cijeli onaj narod fašistički'".

Zapamtimo: „cijeli hrvatski narod je fašistički“! Fašiste treba kazniti! Fašiste treba onemogućiti, tako da ih se istrijebi.

Antihrvatsku hajku prihvatio je i list "Die Presse". O tome Dr. Ströhm piše:

"...Na žalost, u zadnje su vrijeme neke 'ugledne' novine zapadnih zemalja očito ukinule stari novinarski kodeks i upotrebljavaju u političkim raspravama sve više grubih riječi.

Tako, na primjer, austrijski 'Die Presse', koji sebe s ponosom naziva glasilom 'građanskih slojeva' i liberalne inteligencije, ovih dana komentira susret predsjednika Tuđmana i Miloševića u Ateni. List je tim povodom nazvao predsjednika Hrvatske – 'hijenom' i onda su slijedile sve poznate glupe predrasude: da su Tuđman i Milošević podijelili Bosnu, da su 'Srbi iz krajine' kao i Srbi iz istočne Slavonije žrtve te 'hijenske večere' u Ateni itd.

Odavno je poznato da bečki list 'Die Presse' zauzima prosrpska i u većini slučajeva protuhrvatska stajališta. Svakako je znakovito da taj list oplakuje raspad Sovjetskog Saveza i raspad Jugoslavije.(...) Neka 'Die Presse' zastupa svoja (zamalo čudna) gledišta. Ali, ipak, treba postaviti pitanje: kamo vodi jedan vokabular kojim se demokratski birani predsjednik jedne susjedne i, koliko mi znamo, prijateljske zemlje, titulira kao 'hijena'! Što bi austrijska javnost rekla kada bi ozbiljni hrvatski mediji upotrebljavali slične izraze u odnosu na austrijskog Predsjednika... Možda 'liberalni' urednici u Beču nisu svjesni kakove posljedice takove riječi vuku za sobom. Naime, s 'hijenama' nema kompromisa, ni razgovora, ni dobrosusjedskih odnosa. 'Hijene' treba uništiti. Preporučuje li 'ugledni' bečki list zaista jednu takvu političku liniju prema Hrvatskoj." [52]

No, antihrvatska hajka, kao tipičan primjer nemorala u tisku i zlouporabe medija u političke svrhe, nije time prestala. Štoviše, proširila se, dobivši nove i sve rigidnije sadržaje. U isto vrijeme političari koji podržavaju i hrane tu šovinističku hajku ne ustručavaju se prozivati Hrvatsku zbog tobožnjeg sputavanja slobode medija. Pravi i prokušani bizantinizam.

Bez želje da bilo koga uvrijedim, (i ja još uvijek robujem kompleksu i strahu od nezamjeranja Europi, jer ako im se zamjerimo, onda nas neće voljeti, a nama je stalo do njihove ljubavi!) želim citirati nekoliko poučnih riječi velikog židovskog pisca Ephraima Kishona, iz knjige "Šalu na stranu", upućenih nekadašnjem austrijskom Kancelaru i socijalističkom prvaku, Bruni Kreiskome, inače ličnosti kojoj Austrijanci mogu podići spomenik u svakome selu.

Ephraim Kishon

"Godine 1975., kad sam bio na vrhuncu popularnosti, Kreisky je poslao po mene zrakoplov da mu dođem u kancelarsku palaču u audijenciju.

Bio sam tako jedini putnik "Boeinga" kojim sam doletio u Beč. Prije nego što su me pripustili u svetište, upozorio me šef protokola da domaćina moram oslovljavati riječima 'gospodine kancelaru'. Rekao sam mu da to nikako ne mogu jer bih time pogazio zakletvu koju smo obojica položili kao članovi viteškog reda. Mogu ga, na žalost, oslovljavati samo kao 'Bruno'.

Visoki je dužnosnik problijedio i zamolio me da to ne činim. Napokon smo napravili kompromis, prema kojem ću govoriti kancelaru samo 'gospodine doktore'. Na taj smo način izbjegli međunarodni incident.

Sam je razgovor bio vrlo zabavan. Opširno smo razgovarali o cionizmu u koji on nije vjerovao, o socijalizmu, koji ja nisam prihvaćao, i o našem zajedničkom židovskom porijeklu, koje za njega nije ništa značilo.

Rekao mi je napol u šali, a napol ozbiljno: 'Ovaj mi je razgovor s vama, gospodine Kishon, bio vrlo zanimljiv, iako sam vas pozvao samo radi propagandnih razloga'.

Je li to bio kompliment. Shvatio sam te njegove riječi kao sarkastičnu primjedbu od one vrste koju cijenim.

Mislim da smo tako lijepo razgovarali i zato što obojica pripadamo istom kulturnom krugu, bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Međutim, već sam tada uočio koliko je taj nadareni čovjek razapet u sebi, što je postalo osobito vidljivo kad je u Izrael došla na vlast nacionalistička stranka Likud.

Tada je Kreisky grdio Izrael na pasja kola, što je doista sebi mogao dopustiti samo Židov koji pošto-poto želi zanijekati svoje židovstvo.

Predsjednika Menachema Begina okrstio je 'kramarom', a izraelskim se vojnicima narugao glupom primjedbom da nije teško biti dobar vojnik jer 'najposlije, svak zna ubijati'.

Časopis Spiegel zlurado je pratio tu borbu židovskih pjetlića, pa me zamolio za moje osobno mišljenje. Tada sam uputio Kreiskom otvoreno pismo, koje sam započeo konstatacijom da su nekoliko mojih najboljih prijatelja kancelari i nastavio ovako: Bruno, ti sanjaš kako će te jedna plavokosa vila poljubiti u čelo i šapnuti ti da više nisi Židov nego čistokrvni socijalist. Ali, dragi moj Bruno, i za plavokose vile ti jesi i ostaješ jedan od naših. Dakako da smo se nakon toga razišli. Osobno bio sam više razočaran nego srdit."

Prema nepotpunim obavijestima kojima raspolažem, ovaj veliki austrijski patriot i političar, ma koliko bi se to moglo zaključiti iz navedenog pisma, nije (javno) podržavao vodećeg i najvećeg asimilanta među gradišćanskim Hrvatima, Frica Robaka, premda su pripadali istoj stranci i stranačkoj nomenklaturi. No, to je tema koju bi bilo zanimljivo istražiti, jer ako nije Kreiski, tko je onda u vodstvu austrijskih socijalista inaugurirao etnocentrističku politiku podržavanja asimilanata, što znači politiku odnarođivanja manjinskih etničkih kolektiviteta.

Ovaj članak nije samo polemika, već i stanovito poučavanje naših zelenih i crvenih sunarodnjaka, zbog čega se u njemu krije velika nada da bi oni koji imaju uši mogli čuti. Pisac ovih redaka to iskreno želi, jer mu asimilacija gradišćanskih Hrvata stoji u grudima kao gruda leda.

Što nam poručuju gradišćansko-hrvatski velikani djela i riječi:

MATE MERŠIĆ - MILORADIĆ:

"... Mi Hrvati ovde va Gradišću smo neg maljukna kita, ku je turski vihor od stabla odčenul i dostrovašio simo va daleku tuđinu. Ako hoćemo ostati Hrvati, se moramo književno najzad pricipit našemu stablu na Jugu ter tamo slati duha na konci na 'južinu'..." (1926.)

IGNAC HORVAT:

"... Ali naša je zadaća, i to će biti njihov spas, da ih još dok su doma odgojimo dobrim Hrvatom i Hrvaticam, kim leži narodna svist duboko u srcu i ljubav k svomu rodu bukti živo u žilah, tako da oni svoje hrvatstvo nikad ne zataju, kako se ne odreču ni svoje vere. A da tako bude, mi im moramo širom otvoriti vsa vrata i vratašca hrvatske narodne blagajne: hrvatske povesti, prosvete i književnosti; mi ih moramo očarati s obiljem naših kulturnih dobar; mi moramo iskoristiti vsa sredstva modernoga uljudbenoga, civilizovanoga života - uključivo i kino, ter radio - da oni kasnije, daleko od doma, i u tuđoj okolini, u tuđoj gradskoj nošnji ostanu uvek Hrvati, ponosni iskreno na svoje hrvatstvo.... To ćemo dostići ako idemo ovput za jedan korak dalje, naime da damo našoj dici i mladini hrvatski književni jezik, on, ki je i u materinskoj zemlji i širom po svitu priznat kot jezik vsih Hrvatov..." (1946.)

AUGUSTIN BLAZOVIĆ:

"Kod zapeljanja novoga pravopisa imali su peljajuću ulogu uredniki novin, dr. Fric Bitinger, a u prvom redu Karlo Preč ki je u marcu 1949. ljeta preuzeo uređivanje Crikvenoga Glasnika. On je mnoge ure probavio kod Ignaca Horvata u oni prvi ljeti po boju, kad je peljao faru Prisiku. Oni dva su u dugi razgovori pripravljali ov korak k približavanju južnomu hrvatskomu književnomu jeziku u poslu pravopisa. (..)

Iskati bi mogli, je bila kadkad takova faza i dob i u našoj povijesti, kad bi bili mogli preuzeti južni štokavski jezik, kako se je to godalo u Istri ili kod Bunjevcev u Bački...Ta dob po Drugom svitskom boju, kad je još traumatično bolno živio u našem narodu strah od pogibelji preseljenja, a u isto vrime se je propagirala i asimilacija, nikako nije bila zgodan čas za tako velik jezični korak. (...)

Međutim sam nekoliko puta čuo od štiteljev kritiku, neka se manje naslanjam na južni jezik. Mnogoput toga već niti nisam tako svisno opazio. OGRANIČIO sam još i čitanje južnih novin i literatur (...) Zač ne bih smio i dalje upotribljivati i južne riči, ke su kod nas već zdavno poznate (med drugim upeljane i u molitvenik i u liturgične tekste). (...)

Nastaju na svi područji novi pojmi, za ke tribamo nove riči. Kade si je ne bi mogli iskati i najti, ako ne u Zagrebu kod ustanovov, institucijov hrvatskoga književnoga jezika. Presaditi i usaditi je u naš jezik, zato se skrbimo u slogi pisci i jezični stručnjaki." (1996.)

NIKOLA BENČIĆ:

"... Miloradić, naš veliki pjesnik, je bio mišljenja da smo mi 'otčenuta kita, ku je turski vihor simo dostrovašio' i da bi bilo potribno u prvom redu na kulturnom polju, da bi se ta kita najzad pricipila, jer nek samo tako je joj osiguran jezični i kulturni opstanak. Svakako jedna ideja o kojoj bi bilo vridno razmišljati i staviti neke konkretne korake po tom, akoprem se neki danas jako napuhuju da mi s Hrvati na jugu nimamo nikakove sličnosti i povezanosti." (1997.)

Riječi ovih velikih muževa hrvatske riječi bile su snaga i poticaj piscu ovih redaka da nakon ostvarene povijesne distance napiše skromne priloge za suvremenu povijest gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa. Često sam bio na rubu plača, zbog svojih sunarodnjaka, kako lijevih, tako i desnih, a moje se postinfarktno stanje pogoršavalo zbog uzbuđivanja. Vraćala su mi se sjećanja na to vrijeme u kojem sam osobno participirao kao istaknuti stranački političar i parlamentarni zastupnik. Ali ustrajao sam. Deo gratias!

Đuro Vidmarović

[48] (Temu treba podrobnije historiografski istražiti. Autor se oslanja na svjedočenja objavljena u sredstvima masovnog priopćavanja.)

[49] Dr. Josip Seršić: Profaniranje austrijskog parlamenta majmunskim teatrom, "Vjesnik", Zagreb, 11. lipnja 1996. 13. 

[50] “Kulturni Obzor", g. III., br. 138., Zagreb, 17. XI. 1996., 7.

[51] "Globus" Zagreb, 19. srpnja 1996. g., 51.-53.

[52] "Vjesnik", Zagreb, 13. kolovoza 1996., 4.