Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (VIII.)

"Crno - bijela povijest ... bez nijansi" ili priželjkivanje konačnog rješenja hrvatskog pitanja

Prilika je da grubi odnos svih crvenih, žutih i zelenih internacionala prema hrvatskome narodu stavimo i u povijesni kontekst. A to znači da treba izbjeći crno-bijeli odnos. U Austriji su djelovale i političke snage koje su pozdravile i podržavale borbu Hrvata za nezavisnost. Dio gradišćanskih Hrvata, bez velike pompe, prihvatio je prognanike iz Slavonije, što je bila gesta naglašene solidarnosti, ali i empatije. U Zagrebu je vrlo prijateljski djelovao novi direktor Austrijskog kulturnog instituta u Zagrebu, dr. Walter Marija Stojan. On je 1995., prije "Oluje", u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji" kazao sljedeće:

"... Znate i sami kakva je bila slika Hrvatske na Zapadu - ustaška zemlja, fašistička i tome slično... Kao što znate, povijest uvijek pišu pobjednici i poslije Drugog svjetskog rata pisali su je pobjednici, ona je dakle CRNO - BIJELA. No uvijek postoje nijanse. Ali, u slici o Hrvatskoj nije bilo nijansi, ona je bila samo fašistička, ustaška zemlja koju je trebalo stišavati tako da se stavi u Jugoslaviju. Vladalo je mišljenje da ako Hrvatska postane nezavisna, ona će opet biti fašistička i tome slično..."

dr. sc. Walter Maria Stojan

Iste godine dr. Stojan je u članku koji je objavio pod naslovom "Učiti od prošlosti" u zagrebačkom "Hrvatskom Obzoru" istaknuo je nešto što su austrijski "demokrati" trebali pročitati:

"Doduše, i mnogi Austrijanci su pozdravili 'Anschluss', podržali nacional-socijalistički režim i na mnogim hijerarhijskim razinama bili njegovi nositelji. Austrijanci su sudjelovali u tlačenju i progonima u Trećem Reichu, djelomično zauzimajući istaknuta mjesta. Ta činjenica je neosporna i kao takva govori o moralnoj odgovornosti za djela austrijskih građana, koja se mora prihvatiti."

Dok je Zapad i njegova politička historiografija zaboravila na austrijsko sudjelovanje u napretku Trećeg Reicha, pa se danas čini kao da toga uopće nikada nije niti bilo, Hrvatima se to nije dogodilo. Štoviše, antifašizam koji je u Hrvatskoj bio neusporedivo snažniji nego u Austriji, Hrvatima je zanijekan kao povijesna činjenica. Ispada tako da je u Austriji postojao antifašistički pokret dok ga u Hrvatskoj uopće nije niti bilo. Da politički vašar bude do kraja rafiniran, neki se u Austriji tako i ponašaju, učeći nas, bez imalo nelagode što je to fašizam, a što antifašizam. U mome rodnome selu tabor Hitlerovih vojnika bio je sastavljen uglavnom od Austrijanaca i Rusa. Jedan od oficira je imao fotoaparat i često se slikao na seoskim svečanostima i u društvu s domaćim djevojkama, tako da je takvih fotografija ostao sačuvan određen broj do danas. Pored svih partizanskih korpusa, svih bitaka s njemačkim i talijanskim fašistima, svih poginulih u tom ratu i konačno, usprkos našoj pobjedi nad fašistima, uključujući i one koji su bili krv naše krvi, Hrvatima je za "nagradu" poklonjeno ono što je dr. Stojan naveo u citiranome članku: osuda da su vječiti fašisti. Za njih je jedino rješenje etnocid ili profinjenije: Jugoslavija. To je činjenica s kojom živimo i s kojom ćemo se morati suočavati još dugo vremena. Hrvatski su antifašisti i komunisti izigrani i pretvoreni u najgluplji tip političkih janjičara, a glupost je strašnija od zločina.

Gorke, ali istinite riječi, kazane od mladog austrijskog diplomata koji je u Zagreb došao, nadajmo se, kao prijatelj. Da je to napisao neki Hrvat, kazali bi da širi "ustašku promidžbu". Nisam istraživao je li dr. Stojan i u Domovini djelovao u duhu navedenih riječi, a to znači da je pomagao kako bi se promijenila ta okrutna, nametnuta i rasistička "crno-bijela slika" u kojoj nije bilo nijansi za Hrvate. Povjesničar mora upamtiti Stojanove riječ:

1. Slika Hrvatske na Zapadu: "ustaška zemlja, fašistička zemlja koju treba stišavati."

2. Da bi je "stišali", kako ne bi postala nezavisna treba je držati u Jugoslaviji.

3. Hrvatska povijest prikazana je onako kako je to odgovaralo pobjednicima, a to znači crno-bijelo, bez nijansi, dakle, apsolutno pristrano, sukladno ideološkim i političkim potrebama, LAŽNO.

4. Povijest koju su prikazivali "pobjednici" odredila je Hrvatima položaj poraženoga, negativnog, dakle fašističkog naroda, a takav narod nema pravo na slobodu i pravdu, on je ne zaslužuje, on je izložen vječitoj poruzi, prokletstvu i izopćenju. Sveti otac kao genij ovo je odlično shvatio i poništio izopćenje, vrativši nam dostojanstvo moralno respektabilne nacije. Za ostalo se moramo sami izboriti.

Povijest i nedostojni učenici

5. U toj "crno-bijeloj slici bez nijansi", kako ističe W. M. Stojan, zapravo su poništeni rezultati borbe i žrtava hrvatskih antifašista. Ma koliko se neki pozivali na tu borbu, kao na činjenicu koja nas veže uz pobjedničke države antihitlerovske koalicije, u praksi, ali i na nivou povijesne interpretacije, ta je činjenica zanemarena. Dakako, ljevičarski i antifašistički krugovi, to su ugradili u novu povijesnu "istinu". Austrijski komunisti su izbrisali sa svoga naroda ljagu suradnje s Hitlerom, štoviše uspjeli su prikazati Austrijance kao žrtve fašizma, Francuzi su umanjili svoju kolaboraciju s nacistima do beznačajnosti, a mladi Pétainov suradnik postaje kasnijih godina poglavar francuske države kao osoba lijevog bloka. Isto su uradili Mađari, Rumunji, Bugari, Srbi, Slovaci, Iranci, Japanci, Španjolci, Norvežani, pa čak i Talijani gdje se rodio fašizam. Willi Brandt je jednim klečanjem dobio oprost za ulogu nacista u njemačkoj povijesti. Jedini su Hrvati, opisani i do danas tretirani tako kao da su se u Hrvatskoj rodili Mussolini, Hitler i svi njegovi suradnici, Kvisling, Pétain, Silaši, Nedić i Draža Mihajlović zajedno s njima. Ovaj posljednji je prikazan kao antifašist, tako da su mu u jednoj antifašističkoj zemlji podigli velebni spomenik. Imao sam ga prilike vidjeti. Teško je povjerovati, ali to su činjenice. I ne radi se toliko o spomeniku, koliko o političkoj filozofiji tzv. Zapada. Države koje su do 1944. bile u savezu s III. Reichom, a onda svojim vojnicima promijenile kokarde u zvijezde, dobile su tretman antifašističkih zemalja, a Hrvati koji su jedini imali pravi antifašistički pokret i stvarali novu državu u skladu s antifašističkim uvjerenjem koje je prevladalo u tom pokretu, ostali su zarobljeni "crno - bijelom povijesnom slikom bez nijansi", kao vječiti ustaše, vječiti izopćenici ... Zapadni povjesničari u službi svojih vlada jednako su ocijenili i ustaše i hrvatske partizane. Ocjena je u duhu Marxovog učenja iz 1848. godine. Tako su bili educirani i učenici pripadnici gradišćanskohrvatske nacionalne manjine u Austriji.

Nadvojvoda dr. Otto von Habsburg-Lothringen

Ovaj fenomen uočio je dr. sc. Oton Habsburški kao potpuno neutralan promatrač. On ga opisuje na sljedeći način:

"... Srbi su u kritičnim vremenima... razvili gotovo jedinstvenu propagandističku sposobnost koja nedostaje drugim narodima na tom prostoru. To se na djelu pokazalo već u Drugome svjetskom ratu. Srbijanska je vlada ispočetka bila bliska Hitlerovom Reichu. Predsjednik vlade Stojadinović bio je velik poklonik nacionalsocijalizma. Energično je podupirao Hitlera u vrijeme napada na Austriju, kao i za vrijeme Münchenske krize i na početku rata. Princ Pavle, jugoslavenski regent, koji je imao dobre namjere, bio je preslab da vodi vlastitu politiku. U tim je okolnostima mladi kralj Petar, uz potporu jednog dijela vojske, preuzeo vlast pučem i stao na stranu saveznika. Hitler je na to brzo reagirao i napao Jugoslaviju koja je, unatoč svojoj jakoj armiji, za četiri dana bila prisiljena na kapitulaciju. Razlog je tome bila okolnost da vojnici iz Slovenije, Bosne, Vojvodine i s Kosova nisu bili spremni umrijeti za omraženu državu. No, i među Srbima je bilo mnogo simpatizera sila Osovine, koji su pod vodstvom maršala Nedića formirali novu vladu, koja je bila na strani Hitlerova Reicha. Pokazalo se da je Jugoslavija bila umjetna država, koju su sile Antante stvorile nakon Prvog svjetskog rata, pozivajući se na pravo naroda na samoodređenje, a da narode nitko nije uopće pitao slažu li se s time. Dokaz za to su bili izbori za parlament u Beogradu, na kojima je Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića, unatoč masovnoj manipulaciji vlasti, osvajala većinu u Hrvatskoj. Budući da se HSS zalagao za nezavisnost Hrvatske, po nalogu s najvišeg mjesta Radić i njegovi suborci ubijeni su za vrijeme zasjedanja parlamenta, nakon čega je kralj Aleksandar proglasio diktaturu. Ta je diktatura čak i za ono doba bila okrutna, što, između ostaloga, dokazuju izvješća francuskog novinara Pozzija, koji je isprva bio veliki srbofil. Te su činjenice, međutim, ostale nepoznate javnom mnijenju na Zapadu. Tako se dogodilo da je inventivna srpska propaganda londonske vlade u izbjeglištvu četničkog vođu Dražu Mihajlovića pretvorila u velikoga savezničkoga ratnoga heroja, iako je neprestano kolaborirao s njemačkim okupatorima. Istodobno se beogradska vlada maršala Nedića jedva spominjala, iako je on bio prvi šef vlade koji je Führera izvijestio da je Srbija 'Judenfrei' ('čista od Židova') .Srpskoj je propagandi također pošlo za rukom da poglede usmjeri na strašne zločine hrvatskih ustaša, te su zbog njih zaboravljeni neizrecivi zločini što su ih počinili četnici i Titovi partizani. Tek kad su Englezi odlučili, da, po želji Rusa, prestanu podupirati Mihailovića i, umjesto njega, da podrže Tita, o prvome se najprije prestalo govoriti, a onda su se pojavile sumnje u njegovu lojalnost.

(...)

Čak i jezik koji se danas, uglavnom, rabi na Zapadu odaje trijumf srpske propagande. Staro je pravilo da je onaj koji protivnika prisili da govori jezikom svoga oponenta već napola pobijedio u sukobu." - piše između ostaloga, ispravno i pronicljivo, dr. Oton Habsburški u "Globusu" od 10. siječnja 1997. g.

Kako ne bi netko kazao da je Nadvojvoda sklon Hrvatima navodim riječi američkog povjesničara dr. Philipa Cohena o četničkome pokretu tijekom Drugoga svjetskog rata.

"Pokazujem - piše dr. Cohen - da četnici nisu imali nikakvu lojalnost za Zapad, već samo za stvaranje Velike Srbije, s čime u vezi su spremno surađivali s Osovinskim silama. Što je zaista novo? Bacimo pogled na listopad 1944. kad su uglavnom Rusi oslobodili Beograd. Odjednom partizanski pokret u Srbiji raste od 20.000 na 200.000. Mnogi su četnici prišli partizanskom pokretu pod uvjetima Titove amnestije, i na ne baš oduševljeni nagovor kralja Petra II. koji je djelovao pod britanskim pritiskom. Oni su naravno htjeli biti na pobjedničkoj strani i prigrabiti vlast pridružujući se pobjednicima. Najzanimljivije je kako je jugo-komunizam od samog početka prihvatio ideologiju Velike Srbije. Mnogi četnici su ušli u organe komunističke vlasti u Beogradu, kad je rat završio - i to pola godine prije nego u Hrvatskoj ili BiH. Zastrašujući je primjer Vasa Čubrilović, ideolog Velike Srbije. Godine 1914. bio je među zavjerenicima koji su izveli Sarajevski atentat, i tako je kriv za strahote Prvog svjetskog rata. Godine 1937. zalagao se za protjerivanje Albanaca u službenom dopisu Kraljevskoj jugoslavenskoj vladi. Nedavno se otkrilo da je 1944. u studenom, odmah nakon partizanske pobjede u Srbiji, poslao dopis komunističkim vlastima, zahtijevajući izgon Albanaca, Mađara, Nijemaca i Rumunja iz svih područja koja su zapela Srbima za oko - dakle iz Kosova, Crne Gore, Vojvodine i Makedonije. Usprkos tog najčišćeg velikosrpskog pedigrea, Čubrilović je nagrađen položajem ministra za poljoprivredu u prvoj Titovoj vladi, a poslije je držao još neke visoke položaje. To jasno pokazuje kako je jugo-komunizam prigrlio ideologiju Velike Srbije" - zaključuje američki znanstvenik.

Koliko je generacija studenata već savladalo lekcije o Hrvatima kao kontrarevolucionarnom i genocidnom narodu, položilo ispite i ušlo u područje politike, znanosti i publicistike? Nije, stoga, čudo da ne mogu izaći iz toga klišeja. Imao sam prilike susresti ne jednog meni dragog gradišćanskog Hrvata koji je bio u posjetu Zagrebu, gdje mi je "prijateljski" rekao kako smo mi ipak "ustasi" i "ča nam je tribalo bižat iz Jugoslavije kade se je duabro živilo i moglo puoajt odmarat na lipo jugoslavsko morje."

Utjecaj istaknutih političara i javih djelatnika nije ostao bez rezultata.

Đuro Vidmarović