Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (V.)

Istraživače suvremenih gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa zbunit će razlika u sadržaju javnih nastupa zastupnice Terezije Stoisits i njezinog tajnika, Franje Schruiffa. Morat će istražiti pozadinu ove razlike. Ako nije bila dogovorena, kako ovu različitost drukčije shvatiti, a da se ostane unutar gabarita političkog diskursa?

Navodim nekoliko povijesnih svjedočenja.

Prvo svjedočenje: Franjo i njegov križ

U "Hrvatskim novinama - tajedniku Gradišćanskih Hrvatov," br. 34., od 25. kolovoza 1995. g. Šrujf je objavio "pismo" pod naslovom: "Križ je s diskusijom o križu!" U tom elaboratu stoje, pored dobro znanih tvrdnji, i riječi mržnje prema Domovinskom ratu u Hrvatskoj:

"Komentarac u HN od 18. VIII. 95. se je bavio na prvoj stranici s odlukom Ustavnoga suda Nimške u vezi s višanjem križov u školski razredi. To mu je potribno nekoliko napomenov. Ustavni sud Nimške nije odlučio, da 'ne smi visiti križ'. On je samo odlučio, da država ne smi zapovidati, da mora obavezno visiti križ. To, naime, nije posao države, da tako ča zapovida. Nikako ne odgovara, da 'sva kultura Europe temelji na kršćanski sadržaji.' Naša kultura naime temelji ne samo na kršćanstvu, nego i na rimsko-grčkoj filozofiji i načinu razmišljanja na starom rimskom pravnom sistemu, na židovstvu, na humanizmu, na rasvitivanju, na marksizmu-socijalizmu, a u južnoj Europi i na islamu. Da bi se Europa reducirala na kršćanstvo, ignorirali bi nje prave korijene i velike zasluge. Križ nadalje, objektivno gledano, nije simbol za te sve vridnosti, za humanizam, toleranciju, mir itd. Tolerancija je na primjer zasluga filozofov 18. stoljeća, ki su morali tu toleranciju oštro izvojevati protiv intolerancije crikve. Pod znakom križa su mučeni i ubijani milijuni ljudi po svitu, peljani agresivni boji, važgane žene, 'viške' i knjige kot znaki slobodnog mišljenja. Istina je, da se današnja Crikva z većega distancira od tih činov. Ali simbol križa je ostao za mnoge narode i pojedince ovoga svita znak intolerancije i represije. Samo usput: I na Balkanu se danas vojuju dvi armije pod znakom križa. Hrvatski panceri su istotako kot i srpski označeni 'svetim križem', blagoslovljeni pravoda od različnih farnikov, ali u ime istoga Boga. (...)" - zaključuje tajnik Terezije Stoisits.

Terezia Stoisits

Navedeni stav gospodina Tajnika, izazvao je polemiku, doduše, očito selektiranu od strane glavnog urednika, s obzirom na to da su citirane misli žestoka uvreda kršćanima, a gradišćanski Hrvati su od svojih prvih koraka u toj negostoljubivoj tuđoj zemlji, živjeli u čvrstoj zajednici sa svojom Crkvom, ali isto tako su bolna uvreda hrvatskome narodu čiju se vojsku izjednačuje sa srpskim osvajačkim hordama, a rat koji je Srbija vodila protiv Hrvatske svodi na vjerski sukob, što je tvrdnja kojom su htjelo umanjiti, ili čak negirati, ulogu Srbije u krvavom ratu protiv Hrvatske.

Don Ivica Matulić iz Bijelog Sela pokušao se suprotstaviti Šrujfovim netočnim tvrdnjama. S uočljivom dozom zaprepaštenja, ovaj svećenik piše:

"Na teritoriju bivše Jugoslavije dvije armije ne ratuju 'pod znakom križa'. Hrvati ratuju pod hrvatskom zastavom i hrvatskim grbom, kojega su Srbi u Jugoslaviji zabranjivali punih 70 godina. Prema zadnjem članku u PUT -u (časopis Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Beču) (ovaj članak nisam pročitao, ali je uočljivo da je Šrujf 'pokrio' sva tri vodeća glasila gradišćanskih Hrvata, odnosno, zahvaljujući urednicima, svoje političke stavove plasirao je među gradišćanske Hrvate i u Gradišću i u Beču, što upućuje na dobro planiranu akciju, op. a ) čini se, da bi najradije te znakove gospodin Schruiff zabranio. A Srbi ratuju pod petokrakom i kokardom. A što mnogi Hrvati kao katoličani nosu i križ oko vrata ne znači da se oni boru u znaku križa. A kako se onda može razumiti gornja rečenica ako se zna, da su Srbi do temelja uništili preko 200 katoličkih crkava u Hrvatskoj a pravo slavne crkve sve stoje pa čak i neoštećene osim jedne, a koliko su Srbi poljskih križeva i grobnih križeva slomili i uništili nitko i ne zna. Prema tome očito je da se te dvije vojske nisu borile u znaku križa. Dozvolite mi gospodine Schruiff u vezi vašeg pisanja u reviji PUT (glasilu 'Hrvatskoga gradišćanskohrvatskoga društva u Beču', op. Đ.V.) da vam izrazim svoj protest u vezi pisanja o ponašanju hrvatske vojske kod zauzeća Krajine. S najčrnjim bojama ste obojali ponašanje hrvatske vojske, na temelju neprovjerenih optužbi UNCRO (koji je ipak radio protiv hrvatskog naroda). Sve počinjeno zlo osuđujem, ali gosp. Schruiff nisam vidio da ste se rasplakali nad sudbinom Hrvata u Vukovaru, Ravnom, Škabrnji. Nad sudbinom Srba ste se gorko rasplakali.... Vašim pisanjem nanijeli ste cjelokupnom hrvatskom narodu i njegovoj vojsci veliku nepravdu....Dakle ako vam križ nije ništa do običnog znaka neke kulturne ili vjerske pripadnosti onda znajte da ima ljudi kojima taj znak znači mnogo mnogo više" - zaključuje svećenik.

Drugo svjedočenje

Prikazivanje Hrvatske kao fašističke države

Proučavatelji suvremene povijesti gradišćanskih Hrvata naći će se pred velikom zagonetkom, zbog čega je ugledni predstavnik ove manjine, Franjo Schruiff iz Stranke zelenih, 1995., dakle u vrijeme dok Hrvatska krvari zbog velikosrpske agresije, zemlju svojih predaka, ili matičnu domovinu svoje manjine, prikazao kao državu s fašističkim sadržajima. Njegovo mišljenje je za obične, vrijedne, ali neobaviještene gradišćanske Hrvate značilo istinu, a ta je „istina“ porazna i nakon što bi ju prihvatili kao istinu, tu i takovu RH sigurno bi zamrzili, odbacili, prezirali, jer im, tobože, stvara probleme i zbog nje se neprestano moraju pred većinskim narodom ispričavati, kako je otvoreno priznala gospođa Stojšić. Konačni cilj mogao je biti samo jedan: odbaciti i nacionalnu samosvijest. Ali to odbacivanje moralo se zbiti "spontano", a krivac trebala je biti, naravno Hrvatska. Nije gospodin Schruiff bio usamljen i ne osuđujem ga. Sve treba staviti u povijesni kontekst. On je i osobno bio zaveden sličnim stavovima brojnih europskih političara, oduševljenih Slobodanom Miloševićem, a ogorčenima zbog raspada Jugoslavije. Ovo je primjer prepreka kakve je morala savladavati mlada hrvatska diplomacija, hrvatsko Vrhovništvo i predsjednik Tuđman.

U "Hrvatskim novinama" br. 6., od 9. veljače 1996. g. objavljen je članak-pismo pod naslovom: "Je relativiranje fašizma spametan put do kabelne televizije". U njemu stoji:

"U zadnjem broju Hrvatskih novin se bavi komentator 'ff' na prvoj strani sa skraćenjem programa Hrvatske televizije (HTV) iz kabelne mriže u Gradišću. Jedan od argumenata onih, ki su skratili program, je - tako barem piše komentator - da je Hrvatska bojsek 'fašistička država', iz ke nije 'triba primiti program.' A usput komentator piše: 'Ako postoji desni fašizam, onda sa sigurnošću postoji i livi fašizam. Obadvim triba odbiti glave kao hidri.' Nadalje komentator 'ff' stavlja politiku u Hrvatskoj, odnosno propagandu predsjednika Tuđmana u isti red s politikom u Austriji i s austrijskimi političari, Waldheim, Vranitzky i Kleistl, pa i s nimškimi kolegi, Kohl i Lafontaine.

(...)

Ali ča nam kani naš komentator sugerirati s njegovom izrekom o fašizmu u vezi s Hrvatskom! Misli on, da je Hrvatska (desno) - fašistička država, da je Austrija pod predsjednikom Waldheimom i Kleistilom u tom slučaju isto (livo) fašistička država. Ili kani postaviti Tuđmana i Kleistila i Vranitzkoga odnosno Austriju i Hrvatsku u isti red, da bi s time relativizirao pojave fašizma u Hrvatskoj. Nam kani komentator sugerirati, da je politička situacija, da su ljudska prava, sloboda medijov i demokracija u Hrvatskoj na istom nivou kao u Austriji..."- zaključio je autor „pisma“.

Đuro Vidmarović