Jedan dan u Beogradu (1)

Krenusmo u rano jutro

Izgovarajući toponim Beograd, Hrvate prožimaju složeni osjećaji: strah, neizvjesnost, iznevjereni ideali, tajanstvene nade, oholost, ogorčenje… Možda griješim govoreći u množini, umišljajući si kako sam reprezentant svoga naroda. Djuro VidmarovicNaravno nisam, ali osjećam njegovo bilo, njegov krvotok, njegovu povijest, uspone i padove, krikove i ushite, pjesme tužbalice i razigrani bećarac… njegov sam dio. Taj je narod u mojim venama. Njegov prostor nastavanja moja je draga Domovina. Stoga sam razumio S. S. Kranjčevića kad u pjesmi „Moj dom“ pjeva:

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Razumio sam i razumijem (što je više godina na leđima sve to više) i Kranjčevićevu poemu „Misao svijeta“ u kojoj su stihovi:

Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine…
… Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Prije više godina želio sam posjetiti Beograd, sada kao slobodan čovjek, i gordo proći carinske kontrole s hrvatskom putovnicom u rukama. Putovnica je vrlo važna. Ona je znak suvereniteta moje zemlje. Nije isto proći granicu pokazujući osobnu iskaznicu ili pokazujući putovnicu. S iskaznicom je praktičnije, ali s putovnicom je dostojanstvenije.

Onda nas je zatekla pandemija… O putovanjima nije bilo ni riječi. Evo, ove godine ispunio sam si davnu želju.

Želio sam posjetiti Beograd zbog više razloga. Međutim, trebalo je posjet pripremiti, a tu je i tzv. logistika. Iskoristio sam ljubaznost kutinskog političara i kolege Nebojše Čovića koji se žrtvovao i svojim osobnim automobilom ispunio mi želju. Dne 11. srpnja 2022., putovao je zajedno sa mnom u srpsku prijestolnicu. Razlog posjeta je višestruk: 1. dogovorio sam susret s gospodinom Stipom Ercegovićem, predsjednikom Zajednice Hrvata Beograda „Tin Ujević“, 2. bilo mi je važno posjetiti zgradu bivše Savezne Skupštine kako bih se fotografirao za knjigu memoara koju kanim napisati, 3. imao sam potrebu pogledati izložbu „Beograd na vodi“, projekt koji je bio ponuđen Zagrebu, a koji je u punom jeku izgradnje u Beogradu i 4. želio sam otići, ako stignem, na koncert jednog pjevača zabavne glazbe, iz Vojvodine.

Moj odlazak u Beograd bio je, dakle, privatne naravi, realiziran vlastitim sredstvima, premda ću o razgovorima s gospodinom Lackovićem obavijestiti ravnatelja HMI, gdje sam član Upravnog vijeća, i kolegu Zvonka Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kojega osobno poznajem.

Naravno, bio sam uzbuđen i uznemiren planiranim posjetom, ne zbog nekog straha od sadašnjih srpskih vlasti, već zbog sjećanja na vrijeme od prije 32 godine kada sam politički djelovao i u Beogradu.

U Beogradu sam posljednji put bio kao predsjednik DHK, 21. kolovoza 2018., na pokopu poznate književnice Vesne Krmpotić. Tužno je što na njezinu pokopu nije bio nitko iz Društva srpskih književnika, ali nitko se od nje nije oprostio ni u ime hrvatske zajednice u Beogradu. To mi je do danas neshvatljivo. Tada, zapravo, Beograd nisam pravo ni vidio jer je program uključio put od zračne luke do Gradskoga groblja, misu zadušnicu u crkvi svetog Ante Padovanskog. Izgradnja nove crkve započeta je 1929. godine po nacrtima poznatog slovenskoga arhitekta Jože Plečnika (1872.–1957.), kojeg je tadašnji župnik Grgić pozvao na prijedlog kipara Ivana Meštrovića. Iz crkve hitan povratak u Surčin. Sada sam, međutim, kanio proširiti krug kretanja po Beogradu i vidjeti promjene koje su se zbile od 1991., dakle od vremena kada je završio moj zastupnički / poslanički mandat u Saveznoj Skupštini. Ali pođimo redom.

Kako je nekada napisao Zvonko Milković (s kojim sam dvije godine, 1972.-1974., odlazio na ručak u varaždinski restoran „Park“), „krenusmo u rano jutro“, Nebojša i pisac ovih redaka, 11. srpnja, godine Gospodnje 2022.

Iz Kutine na „autoput“, pa kroz ravnu Slavoniju, zemlju plemenitu.

Promiče krajolik moje mladosti. Poznata mjesta, hidronimi, zvonici crkava, vizure, krajolik... Prisjećam se 1990. i 1991. kada smo starim „autoputom bratstvo jedinstvo“ jurili u Beograd na sastanke „Vijeća Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ“. Mlađim čitateljima ovaj je naziv potpuno nepoznat, i to je dobro. Ali tih godina bio je vrlo važan, jer do prekida državnopravnih sveza sa SFRJ, 8. studenoga 1991. Delegacija RH u navedenome Vijeću bila je jedino mjesto gdje je Hrvatska mogla, u Parlamentu tada međunarodno priznate federacije, zaustavljati zakonski cunami premijera Ante Markovića i ministra vp Bude Lončara, koji su nastojali očuvati Jugoslaviju kroz promjene pod parolom „jedan čovjek jedan glas“. Čak su osnovali posebnu političku stranku „Pokret za Jugoslaviju“, osnovali TV postaju „Yutel“...

Moj suputnik Nebojša vozi smireno i sigurno. Relativno brzo stižemo na granične prijelaze. Naš je nešto veći, propulzivniji i opremljeniji od srpskog. Ipak, ne mogu skriti stanovitu nelagodu. U Srbiji koriste na samovoljan način tzv. „univerzalnu jurisdikciju“ po kojoj mogu uhititi koga god žele s prostora bivše federacije. Nikada ne znaš jesi li na njihovoj listi i što im može „šunuti u glavu“. Uopće, prema Srbiji imam podijeljeno mišljenje: ne prihvaćam velikosrpsku ideju koju zastupa srpska politička elita, a s tom idejom ide i ponižavanje i obezvređivanje susjednih naroda toliko zlobno da im se odriče povijesna, jezična i kulturna samobitnost. Treba razlikovati šovinizam od nacionalizma, poglavito realnog, zdravog, obrambenog i, kako bi rekao pokojni kardinal Kuharić, evanđeoskog nacionalizma. Stoga sam u stanju diviti se srpskim srednjovjekovnim freskama, starim crkvama i manastirima, njihovim hagiografijama, suvremenim književnicima kao što su Zmaj Jova Jovanović, Vojislav Ilić, Branko Radičević, pa i Desanka Maksimović i Miloš Crnjanski (odvajam njegovo četništvo od njegove književnosti). Rado se sjećam Miodraga Petrovića Čkalje i Radivoja Lole Đukića, njegovih TV serija koje su bile duhovite i bez šovinističkih invokacija. U mojoj mladosti bile su vrlo popularne. Ali, brate, toliko je srpskih pisaca koji su doista bili zločinci za pisaćim stolom. Osobno se sjećam Brane Crnčevića s kojim sam dijelio „poslaničko“ mjesto u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ. Čitao sam Momu Kapora, Gojka Đogu, Vuka Draškovića, Radovana Karadžića, Matiju Bečkovića, Milorada Pavića, Borisava Pekića, Dobricu Ćosića, da ne nabrajam dalje. Ima li danas srpskih pisaca koji se izdižu iznad velikosrpske ideologije, autora s kojima bih mogao u miru popiti kavu i razgovarati o poeziji? Ima li u Beogradu glumaca širokih obzora kao što je bio Miroslav Petrović Čkalja (Kruševac, 1. travnja 1924. – Beograd, 20. listopada 2003.)? Pjevača poput Radmile Karaklajić (Beograd 8. listopada 1939.), i Nade Knežević (Beograd, 3. studenoga 1940.).

Prođosmo granicu bez zanovijetanja. Misli naviru

No, prolazimo bez veće kontrole i zanovijetanja. Tijekom rada u Beogradu, moji kolege iz Delegacije RH i ja maštali smo o danu kada ćemo ući u Srbiju s hrvatskom putovnicom. Hvala Bogu, to se obistinilo. Mladima je takva situacija danas povijest. A onih dana, do međunarodnog priznavanja RH, a zatim do međusobnog priznavanja RH i Republike Srbije, vladala je gorljiva napetost. Sve je ovisilo o našim hrabrim braniteljima, a zatim od mudrosti političkog vodstva zemlje. I jednoga i drugoga tada nije nedostajalo.

Ulazimo u ravni i kićeni Srijem, kako ga opisuje narodna pjesma. Sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije Srijemska županija bila je integralni dio Trojedne Kraljevine i sezala je do Beograda. Zemun je bio pogranični grad. Sada bih najradije održao predavanje o povijest gubitka Srijema i povijesti tragedije srijemskih Hrvata. To bi uključilo i predavanje o gluposti, naivnosti, diplomatskoj neukosti, pa i izdaji dijela hrvatske političke elite. Kazat ću samo to, Hrvati u istočnome Srijemu nikada nisu bili dijaspora, jer se u Srbiju nisu doselili (migrirali) već su integralni dio hrvatske etnije „od stoljeća sedmog“. U sastav Srbije ušli su amputacijom istočnoga Srijema iz milenijskog teritorijalnog bića Hrvatske. Jednako tako i Hrvati u Boki kotorskoj. Razmišljam i plašim se kako bi me netko mogao optužiti da se zalažem za promjenu granica. Ni govora. Ako sam to i želio, nakon zaključka Arbitražne komisije Europske unije, predvođene Robertom Badinterom (Pariz, 30. ožujka 1928.) pomirio sam se i prihvatio sam granice Republike Hrvatske kao fait accompli. Sjećam se strahovanja od odluka te Komisije. Konačno, prof. Badinter je bio, činjenica je, istaknuti francuski pravnik, sveučilišni profesor i političar, ali i član francuske Socijalističke stranke, a za vrijeme prvog mandata Francoisa Mitterranda bio je na dužnosti ministra pravosuđa. A poznat je vrlo rezerviran stav predsjednika Mitterranda prema borbi Hrvata za nacionalni suverenitet. Prof. Badinter je nakon ministarskog mandata postao predsjednikom francuskog Ustavnog suda (Ustavnog vijeća). Kao takav imenovan je predsjedavajućim Arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju, koju se često naziva Badinterova komisija. Podsjećam, u znak poštovanja izabran je za člana HAZU. Osobno nisam siguran da je navedena Komisija, a time i Badinter, mogla donijeti zaključak drukčiji od onoga koji je donijela. Ustav SFRJ već u „Uvodnim načelima“ bio je glede toga precizan, ističući pravo svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje.

Nebojša ima uključen GPS, Global Positioning System, odnosno Globalni položajni sustav (akronim GPS), što je naziv za satelitski radionavigacijski sustav za određivanje položaja na Zemlji, ili u njezinoj blizini. U duhu kolonijalne strmorinske svijesti naši mediji ovaj akronim izgovaraju u engleskoj varijanti, kao „ĐI PI ES“. Zbog toga ovu čudesnu spravu naši ljudi različito nazivaju, konkretno Nebojša ju naziva „Đurđa“, a čuo sam u Zagrebu kako ju nazivaju i „Štefica“. Kao odredište (za memoriju naše „Đurđe“) naveli smo joj „Općinu Novi Beograd“, kako sam dogovorio sa Stipom Ercegovićem, našim domaćinom u Beogradu.

Gledajući na jednu i drugu stranu autoceste, koju su Srbi preimenovali u „Autoput Miloš Veliki“, moram dati Srbiji kompliment zbog srijemskih polja koja su sva obrađena i ugodna za oko. Bar u vidogledu s autoceste. Promet nije gust. Vrijeme ugodno. Primičemo se srpskoj prijestolnici. Beograd! Na ulazu na jednome nadvožnjaku velikim slovima piše: „Kosovo je Srbija“, na engleskom jeziku, vjerojatno zbog stranaca. Pomislih: kako se osjećaju Kosovari kada iz Njemačke jure svojim kućama? I mene slijede povijesne činjenice: Koliko je hrvatskih lijepih očekivanja, razočaranja, veleizdaje i zločina vezano uz ime ove prijestolnice lijepoga imena! Grad kao takav, naravno, ništa nije kriv.

Promiču prigradska naselja, rjeđe, pa učestalije, a onda dolaze predgrađa. „Đurđa“ nas vodi svojim tajanstvenim uputama: “200 metara lijevo, 150 metara desno, pa 300 metara polulijevo…“ Ulijeva mi povjerenje, ali ipak mi se čini kako taj veličanstveni i daleki satelit ipak griješi. Doduše, ulazimo na područje Novog Beograda, ali vozimo se uskim cestama, nekako „po lojtrici gor, pa po lojtrici dol“. I evo odredišta: naselje i ništa više. Tada shvaćamo kako je trebalo „Đurđi“ precizno navesti: „općinska zgrada Novi Beograd“. Ona nas je pošteno dovela na teritorij ovog predgrađa. Što nam preostaje nego nekoga pitati: tko pita – taj ne skita! Ali mi smo u beogradskom predgrađu. Motrimo lica jer nije svako od njih za upit. Oni kojima smo povjerili svoje neznanje, naravno, znadu gdje je „Opština Novi Beograd“, ali ona je daleko od mjesta na koje nas je „Đurđa“ dovela i stoga nas upućuju po ustaljenom obrascu: „levo, pa desno“, pa opet tako više puta, a to nas nimalo ne oduševljava. Osim toga, imamo hrvatske registracije, a Nebojši nad volanom visi zastavica Hrvatskoga nogometnog saveza.

Deus ex machina

A onda se zbiva nešto što vrijedi opisati, nešto kao u antičkim dramama: Deus ex machina. Pored nas se zaustavlja automobil i iz njega izlazi debeljuškasti čovjek koji nam predlaže da nas osobno odvede do „Opštine“, vozeći ispred nas svoj automobil. Objašnjava kako je iz okolice Slavonske Požege, i čim je ugledao hrvatski grb, srce mu je zatitralo… Pogledavam Nebojšu, jer ovakvu srdačnost i ljubaznost nismo očekivali. Pomišljam, ako nas je pratio po zadatku, nije trebao pokazivati ljubaznost, a mogao nas je bez problema uputiti u „desetom pravcu“, recimo u Kuršumliju. Klimam glavom, Nebojša se slaže i krećemo za našim beogradskim iznenađenjem. Stipi Ercegoviću javljam da dolazimo. Požežanin nas ostavlja pored „Opštine“. S druge strane ceste je MUP. Pozdravljamo se. Zahvaljujem i pokušavam čovjeka koji nas je vodio više kilometara, potrošio pri tome svoje vrijeme, pristojno nagraditi ovećom hrvatskom novčanicom. Odbija iako ga molim primiti poklon, jer je zaslužio takvu zahvalnost. Kaže kako je to učinio zbog hrvatskoga grba. O Bože, sanjam li ili se zbila neka promjena o kojoj ništa nismo znali? Prihvaća moju posjetnicu i molbu za ugošćavanjem ako ga put nanese u Zagreb. Gospodin nam je promijenio dojam o Beogradu.

Pesimist bi rekao: prvi se mačići u vodu bacaju, a optimist: po jutru se dan poznaje. Uto se pojavljuje visok, vitak i elegantan gospodin mojih mladolikih godina – naš domaćin Stipe Ercegović. Nazivam poštovanu kolegicu Gordanu Vranicky-Kralj, zaduženu za kulturu u Veleposlanstvu RH u Beogradu. Prošli sam tjedan pokušavao stupiti u telefonsku vezu s Nj. E., veleposlanikom Hidom Biščevićem, ali bez uspjeha. Bio je red pozdraviti bivšega kolegu, razgovarati s njime o temi zbog koje sam došao u Beograd, ali nije uspjelo. Kolegicu Vranicky-Kralj zamolio sam da obavijesti nadležne u Skupštini Srbije zbog čega se namjeravam fotografirati ispred zgrade, pa ako je moguće i u zgradi. Neugodnosti treba izbjegavati, a najmanje bi mi trebalo da me dožive kao sumnjivu osobu i podvrgnu ispitivanju. Kolegica je to učinila službenim putem i čeka termin. Barba Stipe je nešto obećavao glede te iste Skupštine, koncerta i hotelskog smještaja, ali ubrzo sam uočio kako ni njemu (kao ni meni, uostalom) memorija više nije odličan saveznik. Zbog toga je on zajedno s nama krenuo u „beogradsku priču“. Hotelski smještaj je potražio u najbližem, starome hotelu „Jugoslavija“. Kako ništa nije rezervirao, morali smo čekati tri sata kako bi se oslobodila neka od soba. Nisam baš najsretniji izborom hotela, kako zbog njegove starosti, tako i zbog kompromitiranog imena, ali „Kaj bu, bu, Vlatko Maček rekel bu!“.

PUB V 1

Pogled s balkona Hotela „Jugoslavija“ na Dunav i na adu „Ratno ostrvo“.

Sjedamo na terasu. Otkrivam prekrasnu sliku: pred nama se pružio Dunav po kojem plovi veliko jato bijelih labudova. Malo ih ometaju čamci, očito s turistima. Iza je zelena ada zvana „Ratno ostrvo“. S ove strane, uz obalu Dunava, usidreno je mnogo sojenica koje funkcioniraju kao hosteli ili vikendice. Obala je asfaltirana sa zelenim rubnjacima. Po njoj šetaju građani i građanke, a njihovo potomstvo trčkara ili se natjerava na „rolšuama“. Terasa ugodna, konobar uljudan. Jedino u sebi zamjeram barba Stipi što nam nije osigurao noćenje na nekom od hostela-sojenica. To bi bio pravi doživljaj, osim ako imaju previše komaraca. Evo drugog iznenađenja. Ovaj dio Beograda nikada nisam vidio. Lijepa slika.

Ali nisam još predstavio našega beogradskog domaćina, barba Stipu Ercegovića, predsjednika hrvatske udruge u Beogradu, „Tin Ujević“.

Stipe Ercegovic

Stipe Ercegović

Gospodin Stipe Ercegović je rođen je 2. kolovoza 1948. u Beogradu. Srpski je filmski redatelj dokumentarnih i igranih filmova. Obitelj mu je podrijetlom iz Krila Jesenice. Ime je dobio po djedu. Otac mu se zvao Dušan i bio je 1946. uključen u snimanje filma „Slavica“. Kako čitam na svemrežju: Dušanu se svidjela „filmska produkcija i otišao je živjeti u Beograd, gdje se zaposlio u Avala filmu, nastanio u Beogradu i ondje proveo cijelu karijeru i završio životni vijek. Za njim je u Beograd došla Stipina majka. Stipe i brat mu rođeni su u Beogradu, a Stipe je naslijedio očevu strast za filmom. Osnovnu, srednju i višu školu završio je u Beogradu. Paralelno je igrao nogomet u klubovima „Beogradske zone". Išao je s raznim ekipama kao očev pomoćnik, ili asistent pojedinih redatelja, te stjecao znanje iz filmskog redateljstva na FDU u klasi prof. Gorana Markovića.“

Stipe se u Beogradu oženio i dobio dvoje djece. Danas je i djed. Nije ga napustio tijekom Domovinskog rata, premda je bilo razloga za to. U Zemunu je imao dućan, koji je zapaljen 1992. na Staru godinu. Kako on sam priča, „kad je prosječna plaća bila 10 maraka, nanesena mu je šteta od 10 tisuća maraka. Rezultate istrage nikad nije dobio“.

Stipe Ercegović je svoj prvi igrani film režirao je 1995. godine. Bio je to TV film „Očev pištolj“. Poslije toga snimio je više dugometražnih dokumentarnih filmova za RTS i HRT. Snimao je za RTS priloge za emisiju “Verski mozaik”, tj. religijski program RTS-a. Snimio je više od 50 desetominutnih filmskih priloga o kršćanskim crkvama, na području Beograda, Vojvodine, Srbije, ali i o srpskim pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj. Za dokumentarni program HRT-a snimio je tri dugometražna dokumentarna filma i više reklamnih i propagandnih filmova. Ercegović i njegovi suradnici su za dva TV igrana filma osvojili nekoliko nagrada na festivalima kratkometražnih filmova. S ponosom ističe: „Nakon toga sam potencijale usmjerio ka snimanju filmskog serijala 'Znameniti Hrvati Vojvodine i Srbije'. Na tu sam ideju došao radeći na RTS-u i snimajući filmske priloge o kršćanskim crkvama. Zaključio sam da bi svojim radom mogao pomoći poboljšanju statusa i položaja Hrvata u Beogradu i Srbiji“. Tada je došao na ideju snimiti film o Hrvatima s tog područja, tako što bi kronološki prikazao sva važna i interesantna događanja, počevši od njihove doselidbe pa do dvadesetog stoljeća. Nakon što je napisao scenarij i obratio se HRT-u, dobio podršku i snimljen je film „Srijem u vremenu i prostoru“ koji je na HRT-u emitiran u više navrata. „Snimajući taj film" – priča mi - "došla mi je zamisao snimiti serijal o znamenitim Hrvatima koji su rođeni ili, pak, živjeli i stvarali svoja najbolja djela na prostoru Beograda i Srbije“. U serijalu će biti obuhvaćeni Ilija Okrugić, Josip Pančić, Matija Ban (po kome čitav dio Beograda nosi ime, Banovo brdo), Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Josip Štolcer Slavenski, Gustav Krklec, Stipan Filipović, Ivan Meštrović i drugi. Za snimanje serijala Zajednica “Tin Ujević” dobila je sredstva od Ministarstva kulture Srbije. Epizode dokumentarno-igrane serije prosječna su trajanja 45 minuta.

Stipe Ercegović je najprije bio prvi predsjednik Zajednice Hrvata Zemuna - Knjižnica i čitaonice „Ilija Okrugić“ – Zemun. Zajednicu Hrvata Beograda "Tin Ujević" osnovao je 1. listopada 2007. „sa svrhom povezivanja Hrvata na području Beograda“. Sa Zajednicom je organizirao književne večeri, tribine, manifestacije, glazbene nastupe, likovne izložbe, retrospektive filmova značajnih redatelja, gostovanja kazališnih i pjevačkih družina, nogometnih veterana, promocije knjiga i dr. Inicijator je osnivanja društva srpsko-hrvatskog prijateljstva.“

Za naše čitatelje malo povijesti:

Hrvati u Beogradu

Hrvati su se od davnina naseljavali i živjeli u Beogradu. Tu su imali svoje kolonije, zanatske radnje, skladišta, trgovine, ali i svoje crkve. Sada u Beogradu ima šest katoličkih crkava, koje Hrvati redovito posjećuju. U Beogradu žive i rade vrhunski intelektualci, doktori, profesori, dramski, filmski i likovni umjetnici...

"Ne postoje precizne brojke, ali se drži kako je do početka ratnih 90-ih godina beogradskih Hrvata bilo oko 15 tisuća. Zbog rata, sankcija, nedostatka posla, raznih pritisaka, procjenjuje se kako je oko pet tisuća beogradskih Hrvata napustilo Beograd i Srbiju. Obzirom na tešku gospodarsku situaciju u Srbiji, u najnovije vrijeme, dakle, sada ne zbog srpskog nacionalizma i šovinizma, Hrvati odlaze u druge zemlje. Mladi Hrvati koriste se time što imaju putovnice s kojima mogu u cijeli svijet.

– Nije bilo nimalo jednostavno tih godina biti Hrvat u Beogradu. Posebno nije bilo jednostavno onima koji imaju prepoznatljiva hrvatska imena kao što je moje. Neki su se mogli „prikriti" svojim imenom, ali ako se netko zove Stipe, Mate, Franjo, onda je to bilo nemoguće. Bilo je tu pritisaka, zivkanja telefonom u pola noći, oštećivanja automobila, upadanja u stanove, otkaza na radnim mjestima...

Kad se gleda popis znamenitih Hrvata koji su živjeli i radili u Srbiji, Ercegović kaže kako ni srpska ni hrvatska javnost možda i nisu upoznate kolike su zapravo zasluge Hrvata za razvoj Beograda i Srbije. – Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Gustav Krklec, Stjepan Bobek, Zlatko Čajkovski, samo su neki od Hrvata koji su u Beogradu godinama živjeli i stvarali. Poznati hrvatski kipar Ivan Meštrović ovdje je stvorio neka od svojih najpoznatijih djela poput prepoznatljivog simbola grada Beogradskog pobjednika. I Tin Ujević ovdje je godinama radio i stvarao – ukazuje Ercegović. Gotovo nepoznata činjenica jest da su u srpskoj vojsci, u vrijeme kralja Milana, bila i dva generala hrvatske nacionalnosti, Horvatović i Franasović. Ovaj potonji bio je i tadašnji ministar srpske vojske. Upravo tu činjenicu Zajednica Hrvata Beograda „Tin Ujević" želi dokumentirati kako bi zauvijek ta imena ostala zapisana, ali i kako bi se znalo koliku i kakvu su ulogu imali Hrvati u prošlosti Srbije. Žele izraditi Leksikon znamenitih Hrvata Beograda koji su na bilo koji način dali svoj doprinos u razvoju srpske metropole. Prema njihovim planovima u Leksikonu će biti posloženo i popisano oko tisuću sportaša, glumaca, književnika, znanstvenika, političara... hrvatske nacionalnosti. Drugi veliki projekt Zajednice je snimanje filmskoga serijala o znamenitim Hrvatima Beograda, ali i Srbije.

– Želimo snimiti više 50-minutnih dokumentarno igranih epizoda o znamenitim Hrvatima. Prvi pilot-film o Iliji Okrugliću, književniku, pjesniku, skladatelju i župniku iz Petrovaradina, već smo snimili. Plan nam je snimiti takve filmove i o Antunu Gustavu Matošu, banu Josipu Jelačiću, Ivanu Meštroviću. Pomoći niotkuda. Ipak, unatoč svim tim planovima, veliki problem Zajednice jest što nemaju svoj prostor gdje bi mogli organizirati razne manifestacije. Već se godinama sele i snalaze kako znaju i umiju. Ne pomaže ni činjenica da u Beogradu postoji niz predstavništava hrvatskih tvrtki, kao i onih s neriješenim imovinskopravnim odnosima, čiji su prostori prazni.

– S obzirom na naše projekte, planove, kao i činjenicu što su sve Hrvati u Beogradu činili tijekom desetljeća, smatram kako Zajednica zaslužuje da ima svoj Centar. To bi onda bilo mjesto gdje bi mogli raditi još kvalitetnije i bolje. Nadamo se kako ćemo i to jednom imati. Potrebna je samo mrvica političke volje i pitanje prostora bilo bi riješeno vrlo brzo. Predlagali smo Zagrebu da svi sinkronizirano djelujemo i napravimo pritisak u tom cilju, ali zasad toga zajedništva nema – zaključio je Ercegović." (Večernji list)

Barba Stipe ponavlja: „Ovdje živi barem sedamdeset posto svih intelektualaca hrvatske nacionalnosti u Srbiji! Jasno je, u Beogradu se ne može živjeti od poljoprivrede, ili stočarstva, već se mora živjeti od svoje glave i sposobnosti. Naš je cilj sve te Hrvate koji su se istaknuli u modernom srpskom društvu okupiti u korpus hrvatskoga nacionalnog bića, kako bi hrvatska manjina postigla bolji status i pozicije na cijelom tom području. (…) Do danas smo organizirali i održali preko 30 manifestacija, od tribina, književnih večeri, retrospektiva filmova poznatih redatelja, Brešana, Zafranovića i Grlića. Ugostili smo i Kazalište Petar Hektorović i klapu Faroski kantaduri iz Starog Grada s otoka Hvara, tri puta do sad „Ekološko društvo Bačvice" iz Splita s kojima su došli veterani, proslavljeni igrači Hajduka i odigrali prijateljske utakmice s također veteranima Zvezde i Partizana. Godine 2015. „organizirali smo manifestaciju pod nazivom 'Srpsko Hrvatski memento', kada su nam gosti bili SKD „Prosvjeta" iz Splita sa svojim zborom i glazbenicima i kada smo, ZHB „Tin Ujević" i „Prosvjeta" iz Splita u Domu omladine izveli zajednički program od po 40 minuta. Dogovorili smo da ovi susreti budu svake godine, tj. tradicionalni“. Naravno, izbor gostiju i tema, očito je prilagođen ušima i raspoloženju domaćina.

Stipe Ercegović je do danas ostao predsjednik ove Zajednice, što se pokazalo kao dvosjekli mač.

Priča o hrvatskome nejedinstvu

Slijedi obavijest koja, na žalost, završava kao tipična hrvatska priča. Lacković je sudjelovao na izborima za Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV), kako mi je pojasnio, „računajući na to da u Beogradu živi 10 350 deklariranih Hrvata, s ogromnim ljudskim i intelektualnim potencijalom“, a onda je „izuzet i gurnut na margine zbivanja u hrvatskim institucijama u Srbiji“, jer – kako on vidi problem, Beograd „teritorijalno ne pripada Vojvodini“.

Stipe i njegova Zajednica ne mogu pronaći zajednički jezik s Hrvatskim narodnim vijećem, krovnom udrugu svih Hrvata u Republici Srbiji. Što više, govori o ozbiljnim nesporazumima s predsjednicom HNV, uglednom manjinskom političarkom, Jasnom Vojnić, iz Subotice. U jednome intervjuu objašnjava razloge toga, kako ih on vidi, a svoj neizbor objašnjava time što ih Subotica ignorira:

„Smatram da je elektorski način izbora pogrešan i da ga obvezno treba mijenjati, već na sljedećim izborima“. Stoga je ogorčen:

„Nažalost, najveći smo neprijatelji sami sebi, usitnjeni na niz udruga koje vuku svaka na svoju stranu. Samo u Srijemu je sedam, u cijeloj Vojvodini čak oko 35 hrvatskih udruga, a krovno je Hrvatsko nacionalno vijeće, koje stoluje u Subotici.“

Hrvatska priča dobila je tragičan, premda nelogičan i pomalo šizofren sadržaj, kada je srpska Vlada stavila HNV-u na raspolaganje stan bivšega premijera Đinđića. Umjesto koristi, darovnica je izazvala parbu između Zajednice „Tin Ujević“ i HNV-a. Barba Stipe je umjesto da pronađe rješenje u neposrednim razgovorima, izdao javno priopćenje otvoreno optuživši gospođu Vojnić za opstrukciju:

“Taj prostor stoji neaktivan i zatvoren iz razloga što tako žele u HNV-u u Subotici”.

Predsjednica HNV-a Jasna Vojnić i direktor Republičke direkcije za imovinu Srbije, Jovan Vorkapić, potpisali su 23. rujna prošle godine ugovor o davanju na korištenje HNV-u prostora u Beogradu za potrebe područne kancelarije HNV-a i lokalnih udruženja kulture. Vlada Srbije je prethodno donijela odluku da se nekretnina u vlasništvu Republike Srbije u Beogradu ustupa na korištenje HNV-u na neodređeno vrijeme bez naknade za potrebe područne kancelarije HNV-a i udruženja kulture u Beogradu. Prostor veličine oko 160 kvadratnih metara nalazi se na Studentskom trgu u Beogradu. Gospodin Ercegović je obavijestio javnost kako “svih ovih 13 godina, nemamo riješen kancelarijski prostor, već se snalazimo na razne načine”. Dodao je da sa HNV-om iz Subotice nemaju nikakve kontakte, kako je dosadašnja komunikacija bila loša, iako je Beograd grad u kojem živi i radi najveći broj pripadnika hrvatske intelektualne elite. Umjesto da se njihovi kapaciteti koriste za poboljšanje položaja svih Hrvata u Srbiji, "oni ostaju neiskorišteni, upravo tim nedopustivim odnosom i ponašanjem vodećih osoba HNV-a u Subotici”. (Autonomija/Beta)

Zanima me kakva je situacija danas glede ostvarenja prava na čuvanje etničke samobitnosti hrvatske zajednice u Beogradu.

"Ne ostvaruju gotovo ništa od onoga što je zakonom osigurano pripadnicima hrvatske nacionalne manjine, što ostvaruju vojvođanski Hrvati. Osim kulturnih događanja koja organiziramo, druge zakonske pogodnosti ne ostvarujemo. Hoćemo li i kada ćemo nešto takvo imati, ne znam. Gledamo da za naših druženja govorimo ijekavicom te njegujemo svoj govor i kulturu. Svjesni smo kako je to nedovoljno, ali nemamo trenutačno druge mogućnosti" – odgovara Stipe Ercegović.

U Beogradu djeluje još jedna hrvatska manjinska udruga: Fondacija „Antun Gustav Matoš“ koju vodi književnica Ljiljana Crnić. Potrebno je čuti i njezino viđenje cijele situacije. Stoga ću se s njom sastati na jesen.

Đuro Vidmarović

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.