Dražen Kovačević: IVANIĆGRADSKI KRIŽNI PUTOVI, Sisačka biskupija, Sisak, 2022.

Knjiga IVANIĆGRADSKI KRIŽNI PUTOVI, dr. Darka Kovačevića izvorno je znanstveno-istraživalačko historiografsko djelo, s elementima zbirke svjedočenja sudionika zloglasnih križnih putova. Ovim pojmom nazvani su putovi smrti kojima su partizani, odnosno nove pobjedničke vlasti na čelu s KPJ i maršalom Titom, nakon završetka rata, bez ikakvog oblika suđenja, dugim marševima bez hrane i vode, uz ubilački raspoloženu pratnju, zapravo istrebljivali poražene vojnike, ali i hrvatske izbjeglice koje su zarobili u Austriji, direktnim zalaganjem engleskih visokih vojnih časnika. (Vidi „Ministar i pokolj“, lorda Tolstoja). Ovakav oblik masovnog istrebljivanja poraženih neprijatelja, ili nepoćudnih etnija, „patentirali“ su Mladoturci u odnosu na armensku nacionalnu manjinu u Turskoj. Rusija i Turska su ušle u I. svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini bojišnice (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci. Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju. Te rane nisu posve zacijelile i još utječu na odnose između Armenije i Turske. Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom. Taj su stav 1985. i 1986. zauzele i UN, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane, Turska i dalje tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko". Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkog veleposlanika) nego mlakim protestima veleposlanika.

Krizni putovi1

Sličnu zločinačku metodu istrebljivanja protivnika bez suđenja primjenjivali su boljševici. U stočne vagone uguravali su prevelik broj muškaraca, žena, djece, staraca, bolesnika, uskrativši im hranu i medicinsku skrb, i transportirali ih u Sibir. Ondje su od posljednje željezničke postaje do logora (GULAG) morali pješačiti onako izgladnjeli i polumrtvi, kroz teren negostoljubiv, zaleđen ili raskvašen. Cilj je bio da ih što više umre tijekom transporta i pješačenja. Npr. skoro polovina naroda Krimskih Tatara doživjela je ovakvu sudbinu.

Kod nas je tema križnih putova sve do demokratskih promjena bila tabu. O njima se nije smjelo javno govoriti, a kamoli istraživati ih. I danas povjesničari nerado istražuju ovu temu, jer se boje retorzije onih koji su organizirali i provodili ovakve zločine. Ako ne njih, jer su pomrli, onda se boje njihovih potomaka i utjecajnih političara koji i danas ovakve zločine smatraju opravdanima.

Autor Kovačević je odlučio istražiti tzv. drugu stranu delikatnih povijesnih zbivanja poznatih u hrvatskoj javnosti, ali i historiografiji kao Bleiburška tragedija i Križni putevi hrvatskog naroda 1945-1946. godine.

U uvodu upozorava na činjenicu da je „novi komunistički režim sve ideološke protivnike smatrao ratnim zločincima. Progonio je i kažnjavao sve one koji su na bilo kakav način imali veze sa ranijom vlasti nastojeći učvrstiti svoju vlast. Pri tome je do izražaja došla njegova okrutnost nakon predaje Hrvatske vojnice kod Bleiburga i na Križnim putovima što je dovelo do velikog broja žrtava jer poražene snage automatizmom je proglašavao ratnim zločincima bez individualnog utvrđivanja odgovornosti i krivnje“. Time dolazimo do spoznaje kako je ovakav tretman ratnih zarobljenika, ali i izbjeglih civila, suprotan međunarodnome ratnom pravu, ali i zločin prema civilnom pučanstvu. Zbog broja ubijenih i na druge načine umorenih ljudi, bez suđenja i bilo kakvog civilizacijskog tretmana, možemo govoriti o genocidu nad hrvatskim narodom. Naime, na križnim je putovima ubijeno nekoliko naraštaja fertilne etničke populacije.

Strašna je činjenica i to da se nakon rata o ovome zločinu nije smjelo govoriti, a žrtve su automatski proglašavane krivima, ali i njihove obitelji. Iz to grobišta su preoravana kako bi se uništio svaki trag zločina.

Kovačević ističe: „Njihova stradanja i sudbine (misli se na žrtve križnih putova, op. Đ. V.) bile su javno i sustavno prešućivane, a malobrojni koji su o njima javno govorili i pisali bili su proganjani i kažnjavani. No, razmjeri zločina bili su toliki da je u većini hrvatskih obitelji netko na nekakav način stradao od novog jugoslavenskog režima. Tako je Hrvatska imala zvaničnu, službenu povijest i obiteljsku povijest koja se pod velom tajne usmeno prenosila“. Zbog ovoga zločina imali smo, kako ispravno zaključuje autor „zvaničnu, službenu povijest i obiteljsku povijest koja se pod velom tajne usmeno prenosila“. Ovom studijom Kovačević je osvijetlio ovu drugu stranu, odnosno „obiteljsku povijest koja se pod velom tajne usmeno prenosila“. Takva su istraživanja dragocjena, jer civilizirani narodu mogu imati samo jednu povijest, onu koja se temelji na istini koja proizlazi iz znanstvenog i kritičkog pristupa povijesnim vrelima. Do najnovijih vremena temi križnih putova prilazilo se najčešće s ideološki ograničavajućim pretpostavkama. Dr. Kovačević je ispravno postupio odbacivši crno – bijelu interpretaciju povijesti u konkretnom slučaju to znači da je iskoristio staro rimsko pravilo „audiatur et altera pars“ – treba saslušati i drugu stranu. Sukladno ovom trajnom načelu judeo - kršćanske pravne stečevine Kovačević je pronašao izvorne govornike i njihove zapise koji su bili sudionici tzv. tamne strane naše povijesti. Naime, prošli su križni put. Autor je pustio povijesne svjedoke govoriti slobodno kako bi ih na svjetlo dana u cijelosti došla njihova istina. Predstavio ih je kratkim životopisom i na taj im način vratio ljudski i nacionalni dignitet.

Riječ je o sljedećim povijesnim svjedocima, odnosno baštinicima povijesne memorije našega kraja.

Stjepan Lacković, sin Đure i Ruže, rođen je 19. kolovoza 1926. godine u Kloštar Ivaniću u starosjedilačkoj obitelji. Imao je dva brata i sestru. Završio je 8 razreda pučke škole. Bio je općinski pisar u Kloštar Ivaniću, a mobiliziran je 15. ožujka 1944. Poslije Drugog svjetskog rata završio je tečajeve za matičara i knjigovođu. Radio je kao matičar u Čazmi i Kloštar Ivaniću te kao knjigovođa uglavnom u trgovinama i ugostiteljstvu. Oženio se 28. listopada 1951. za Mariju, rođenu Čakan, iz Kloštar Ivanića. Imao je sina i kćer. Umro je u Kloštar Ivaniću 17. svibnja 2018. Rukopis Moj Križni put napisao je 2014. godine.

Stjepan Oblijan, sin Stjepana i Ane rođene Rošin, rođen je 5. svibnja 1903. u Lonji. Četverogodišnju školu završio je u Gornjem Šarampovu 1914. Živio je u zajednici s ocem i bavio se poljoprivredom. Oženio je 1922. godine s Maricom Kucifer i imao 3 sina. Vojsku je služio u 24 puku pješadije u Novom Pazaru. U Hrvatsku seljačku stranku upisao se 1925. Bio je član mjesnog odbora HSS-a u Lonji. Od 1935. do 1939. bio je tajnik HSS-a, a 1937. upisao se u „Mačekovu zaštitu“ i bio vodnik. U Lonji 1941. godine postavljen je za ustaškog zbornika. Dužnost je obnašao nekoliko mjeseci te ga je zamijenio Josip Janković. Tijekom 1942. bio je domobranima. Dvojica partizanskih aktivista, Drago Šmit iz Lopatinca i Dijanek iz Lonje, pokušala su ga ubiti 1943. godine. Došli su mu u dvorište. Otac Stjepan, koji je živio u kući u istom dvorištu, htio mu je priskočiti u pomoć, pa su njega ubili.

Dragutin Oblijan, sin Stjepana i Marice rođene Kucifer, rođen je 23. kolovoza 1925. u Lonji. Bio je 1942. godine vodnik ustaške mladeži sa sjedištem u Gornjem Šarampovu. Unovačen je početkom 1944. Od 1945. do 1948. godine bio je na izdržavanju kazne u Lepoglavi. Po izdržanoj kazni živio je na području Ivanić Grada. Vjenčao se 18. veljače 1951. u Popovači s Milicom Neuman. Iz Ivanić Grada preselili su se 1953. u Popovaču kod suprugine majke Milke Neuman. Od travnja 1954. radio je kao dnevničar odnosno ubirao je porez. Od 6. siječnja 1955. bio je namještenik u novoosnovanoj Šumariji Popovača. U srpnju 1969. sa suprugom i kćerkom Dragicom odlazi u Austriju, a u kolovozu iste godine dobivaju status političkih izbjeglica prema Ženevskoj konvenciji. Radio je 21 godinu kao peglač u tvornici kaputa u Salzburgu. Dragutin Oblijan umro je u Salzburgu 25. srpnja 2016.

Josip Joža Hübl, sin Eduarda i Marije rodio se 17. ožujka 1911. godine u Ivanić Gradu. Učiteljsku školu završio je 1931., a učiteljski ispit položio 1938. godine. Od 1934. bio je učitelj je u Podravskoj Selnici. Bio je prvi učitelj 1939. godine u novootvorenoj školi u Drenju. S bratom Dragutinom bio je povezan s frankovcem, zagrebačkim zubarom Ivanom Lukačićem, i djelovao je na frankovačkoj liniji. Početkom Drugog svjetskog rata stupio je s bratom u ustaše. Nakon što je Slavko Kvaternik, organizator domovinskih ustaša i vođa ustaške revolucije, odredio Zagrebački zbor (velesajam) na Savskoj cesti u Zagrebu za sabiralište ljudstva, oružja, opreme i hrane raspadajuće Jugoslavenske vojske 10. travnja 1941. Josip Hübl, rezervni jugoslavenski časnik, s ratišta otišao je u Zagrebački zbor s kompletnom strojničkom satnijom.

Kovačević je korištenjem specijalne povijesne građe, kao što su memorabilije, zapisana sjećanja i svjedočenja, osvijetlio prijelomne povijesne događaje aspekta sudbine tzv. malih, odnosno običnih hrvatskih ljudi.

Nakon ove studije postaju neke stvari razvidnije, zbivanja jasnija i određene osobe osvijetljene povijesnim kontekstom. U lokalnim sredinama to je važno jer su sudionici križnih puteva kao i pripadnici hrvatskih oružanih snaga, bilo domobrani, bilo ustaše, tijekom komunističke Jugoslavije potpuno odbačeni kao ljudi i njihova svjedočenja zanemarena. Štoviše u konkretnim sredinama ukoliko su preživjeli poratne godine, najčešće robije, ili emigraciju, njihovo ime se nije spominjalo, a i njihove obitelji su bile politički obilježene kao neprijatelji ili potencijalni neprijatelji. Zbog toga je Kovačevićeva studija svojevrsna povijesna drama s mnogo ljudskih sudbina koje su se zbivale gotovo pred našim očima, a o kojima se malo znalo.

Kovačević je svako svjedočenje opskrbio potrebnim obavijestima stavljenima u tzv. podrubnike. Ovi tekstovi posebno su važni i rezultat su istraživalačkog rada Dražena Kovačevića.

Krizni putovi2


S lijeva na desno: doc. dr. Mile Marinčić, Ana Pavelić Tremac, dr. Dražen Kovačević i Đuro Vidmarović

Dr. Kovačević ne arbitrira već pušta da povijest govori. Time ponavlja princip kojim se koristio u svojim ranijim historiografskim radovima. Za lokalnu povjesnicu ova studija je važna i zbog toga što otvara prostor drugim uvjetno mlađim istraživačima, što ih ohrabruje i što pokazuje da u povijesti znanosti ne smiju postojati tabu teme, a još manje smiju se koristiti ideološki obrasci. Povijest nije crno bijela kao ni što život nije crno bijela stvarnost. Zbog svega navedenoga studiju dr. Kovačevića preporučujem za objavljivanje.

Bilo je potresno sudjelovati na predstavljanju ove knjige u Ivanić Gradu, jer su se u dvorani našli i članovi obitelji stradalih, čija su sjećanja iznesena u knjizi. Među predstavljačima bila je jedna od takvih osoba, Ana Pavelić Tremac, a uz nju dr. sc. Dražen Kovačević, dr. sc. Mile Marinčić i pisac ovih redaka. Predstavljanju su nazočili i o knjizi govorili biskup sisački mons. Vlado Košić i mjesni župnik Branko Koretić te predsjednica Udruge „Nadbiskup Josip Juraj Posilović“ Josipa Hlevnjak.

Zanimljivost ivanićgradskog predstavljanja pojačava i činjenica kako u dvorani nije bilo NI JEDNE osobe iz političkog života grada, iz stranačkog života, ali ni profesora povijesti u mjesnim osnovnim i srednjim školama. To je dokaz kako o strahu od retorzije - nisam govorio napamet.

Knjigu je objavila Sisačka biskupija u ediciji Hrvatski martirologij Sisačke biskupije.

 Đuro Vidmarović

 

Uto, 28-06-2022, 16:48:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.