Otvoreno pismo Davoru Meštroviću

Poštovani gospodine Meštroviću,

vrlo često ulazite u moj dom kao voditelj popularne emisije „Dobro jutro Hrvatska“. Upoznali smo se osobno u Katoličkom kulturnom centru u Varšavskoj ulici koji vodi prof. dr. Anton Tamarut. Imam o Vama visoko mišljenje. Međutim, danas 8. ožujka 2021. izrekli ste dvije značajne netočnosti, koje su odviše važne, a da ne bismo na njih reagirali. Riječ je o Vašem komentaru novopostavljene predstave „Revizor“ ukrajinskog književnika Mikole Vasiljoviča Hoholja kojega ste predstavili kao Rusa. Redatelj ove predstave u HNK – u je Sergej Potapov kojega ste, također, predstavili kao Rusa. To je formula: Rusi svi i svuda. Pogrešno!

Nakon demokratskih promjena, odnosno raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je stekla mogućnost zbrinjavanja svoje književne i kulturne baštine. Velik broj njezinih značajnih kulturnih djelatnika prikazivan je kao da pripadaju ruskome narodu i ruskoj kulturi. Bila je to nesmiljena otimačina koju mi možemo razumjeti i u naše vrijeme kada čitamo kako Matica srpska objavljuje dubrovačku književnost i književnost Hrvata Boke Kotorske kao dio srpske književnosti. Pri tome se osjećamo nelagodno pa i ogorčeno, jer je ovako otimanje neprimjereno znanosti i dio je nastavka ratovanja drugim sredstvima.

Kako ste Vi, poštovani gospodine Meštroviću, mlađi čovjek, dozvoljavam si slobodu „poučiti“ Vas (s molbom da se ne ljutite zbog toga) glede književnika Hoholja. On je Ukrajinac, rođen u Ukrajini od roditelja Ukrajinaca. Pisao je o ukrajinskim temama.

Rusi Ukrajinci 1 1

Mikola Hoholj / Никола́й Васи́льевич Го́голь

Nikolaj Vasiljevič Hoholj imao svoje ukrajinsko književno ime i prezime: Мико́ла Васи́льович Го́голь / Mykola Vasyljovyč Hoholj, rus. Никола́й Васи́льевич Го́голь. Njegovo obiteljsko, ukrajinsko prezime bilo je Janovski, ukrajinski, Яновський. Ne samo Vi, već i mnoga naša učena pera ne znaju ovu činjenicu. Kada bi željeli poštivati ukrajinski narod, tada bi prestali ime ovoga velikoga pisca pisati prema ruskoj transkripciji, već onako kako je u izvorniku, kako je rođen: ne Nikolaj, već Mikola, ne Gogolj već Hoholj, s time što je fonem „h“ drukčiji od našega koji se piše istim grafemom. On je između „g“ i „h“ i za taj glas nemamo odgovarajuće slovo, odnosno grafem. Ukrajinskom ćirilicom piše ovako: „ г „.

Hoholj je rođen u ukrajinskome mjestu Soročynci, 31. ožujka, 1809., a umro je u Moskvi, 4. ožujka, 1852. godine.

Rusi Ukrajinci 1 1
Soročinci na karti Ukrajine

Potjecao je iz plemenitaške obitelji starih ukrajinskih Kozaka. Predak mu je Ostap Gogolj, hetman Desnoobalne Ukrajine (Pravoberežna Ukrajina). Djed mu, Panas Demjanovyč Hoholj-Janovskyj (1738.-1805.) pisao je u službenim ispravama kako su njegovi predci prezimena Hoholj poljske nacije ("його предки, прізвищем Гоголь, польської нації"). Zahvaljujući ruskim autorima u svijet je plasirano kako je on „Malorus“, što je bio ponižavajući naziv za Ukrajince, jer su njime u Moskvi potirali stari etnonim koji je Moskovitima iz imperijalnih razloga nametnuo Petar Veliki. Piščev prapradjed Jan (Ivan) Jakovyč bio je učenik Kijevske duhovne akademije. Piščev otac, zemljoposjednik Vasylj Hoholj-Janovskyj, također je volio umjetnost: pisao je pripovijetke i drame, utječući tako na sina.

Mikola se školovao u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Njegovi mladenački snovi, o služenju za dobro Države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih carskih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Njegov život nakon odlaska iz Ukrajine promijenio je njegovu blagonaklonu percepciju o ruskom (moskovitskom) društvu. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu. Hoholj je teško prihvaćao novu rusku sredinu u koju je došao iz ponešto drukčije i ljudski toplije Ukrajine.

Iako se pomirio sa životom u Carskoj Rusiji jer izbora nije imao, Mikola Hoholj je za života bio stalno u kontaktu sa zbivanjima u njemu voljenoj Ukrajini. Oduzimati mu pripadnost ukrajinskome narodu je grubi falsifikat i nasilje. Često je putovao te boravio u mnogim drugim europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 4. ožujka 1852. godine.

Kako je živo u vrijeme kada je cijela istočna Ukrajina bila pod okupacijom carske Rusije, nije mogao pisati na materinskom jeziku, jer nije mogao steći obrazovanje na tome jeziku. Ukrajinci su svojim jezikom govorili u obiteljima i svojim selima. Oni koji su željeli stjecati naobrazbu i postići socijalnu promociju morali su prihvatiti ruski jezik. Što više, ukrajinski jezik su ruske vlasti progonile i proglašavale maloruskim dijalektom velikog ruskog jezika. Čak su donošeni posebni državni dekreti protiv ovoga jezika. Hoholj nije postao rusofob, ali nije se dao asimilirati. Bio je veliki pravoslavni vjernik. Zahvaljujući književnome daru uspio je izboriti za sebe posebno mjesto, a pri tome sačuvati glavu i objavljivati književna djela, tako što je stvorio vlastiti književni diskurs. Hoholjev književni jezik nije ni ruski ni ukrajinski već vlastiti proizvod, stanovita mješavina jezika.

Pročuo se po pripovijestima iz ukrajinskog života, u kojima do izražaja dolazi folklor kao važan dio ukrajinske etničke samobitnosti, vedro i romantično raspoloženje. Zbirkom „Arabeske“ počinje svoje «petrogradske pripovijetke» u kojima na za njega tipičan način pripovijedanja ismijava ispraznost života ruskih carskih činovnika (»Kabanica«, »Nos«). Na istu temu piše i veoma uspješnu komediju »Revizor«. Sve je to napisano njegovim tipičnim stilom »smijeha kroz suze« u kojem on sam uviđa tragikomičnost života nižeg činovnika pa tako i svog života. Osim pripovijesti Gogolj je pisao komedije »Ženidba« i već spomenuti »Revizor«, te romane »Mrtve duše« i »Taras Buljba«.
Prema ukrajinskim stručnjacima, Hoholjevo ukrajinsko porijeklo je značajna odrednica koja se odrazila u nizu njegovih izražaja kao čovjeka i pisca. Da bi se uopće razumio, ukrajinski čimbenik je presudan, a on se u većini slučajeva izostavio, pa čak i onda kada je trebalo navesti porijeklo pisca. Formiranje njegove svijesti, početni uspjeh te duhovna kriza povezani su s problemima Ukrajine mnogo više nego što se to do sada u svjetskim književnim krugovima naslućivalo, a u sovjetskim smjelo objašnjavati.

Konačno, prof. dr. Jevgenij Paščenko sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kao mnogo kompetentniji od mene o tome je pisao stručno u hrvatskim časopisima. Ja svjedočim o ukrajinskim autorima koje sam susretao u Kijevu, odnosno istraživačima povijesti ukrajinske književnosti i ukrajinskog jezika koji su pomogli da se Hoholj službeno vrati u baštinu svoga naroda. Podsjećam Vas, kako je u Hrvatskoj isti problem nastao nakon izložbe Kazimira Maleviča. Brojni naši znalci i pseudo stručnjaci napisali su cijele plahte tekstova o Maleviču kao Rusu. Morao sam nekoliko godina dokazivati kako Malevič nije Rus i nikada se nije osjećao Rusom. Bio je svjestan Ukrajinac poljskog podrijetla i mora ga se promatrati u kontekstu duhovnosti i kulture ukrajinskog naroda.

Hoholj je blizak Hrvatima. O tome piše prof. Pašćenko: „Uz realističke slike ukrajinskog sela koje se doživljavalo kao vrlo blisko hrvatskoj stvarnosti Hoholj je i nadalje popularan u hrvatskoj moderni. Osim spomenutog Matoševog priznanja blizosti Gogolja hrvatskoj mentalnosti, uklopljenost Hoholjevih prikazivanja ukrajinskog sela u hrvatski pučki život potvrđuje i Vladimir Nazor. U velikoj literaturi o tom Bračanu ostala je neopaženom od strane istraživača inkorporiranost Hoholjevih modela o selu u prikaz likova istarskih seljaka u Nazorovoj Boškarini.“

To što je živio u Moskvi odnosno na teritoriju Rusije, ne određuje Hoholjev etnicitet. Ruske imperijalne, ali i sovjetske vlasti vrlo često su ukrajinske intelektualce kažnjavali tako što su im zabranili boravak na prostoru Ukrajine a prisiljavali ih da žive u Moskvi ili Lenjingradu, kako bi ih odnarodili. Vrlo često slani su u Sibir, a u vrijeme komunizma, u koncentracione logore gdje ih je mnogo ubijeno.

Redatelj najnovije zagrebačke prikazbe „Revizora“ nije Rus već pripadnik sibirskoga naroda koji se zove Jakuti. Taj narod nije europski i ne pripada europskoj jezičnoj i etničkoj zajednici. To je sibirski narod. Sami sebe nazivaju Sahalar. Žive u istočnom Sibiru, pretežno u bazenu rijeke Lene i njezinih pritoka. Geografski i po ekonomiji postoje dvije glavne skupine. Na sjeveru prevladava tradicionalni polunomadski lov, ribolov, i uzgoj sobova. Kod južnih skupina glavne ekonomske aktivnosti su stočarstvo, uzgoj stoke i konja.

Jezik Jakuta, pripada sjevernoj skupini tjurkijskih jezika, koji prema nekima ima 4 dijalekta.

Jakuti su narod nastao miješanjem tamošnjih sibirskih naroda, moguće Evena i Evenka, sa tjurkijskim plemenima iz altajskih stepa.

Ruski carski okupacijski korpusi osvajaju u 17. stoljeću domovinu Jakuta. Oduzimaju im važnu granu života – trgovinu krznima. Jakuti su i nakon dolaska Rusa u prvoj polovici XVII. st. živjeli u plemenskim zajednicama i bavili se nomadskim stočarstvom, lovom i skupljačkom privredom. God. 1632. Rusi su izgradili tvrđavu Jakutsk, sadašnji glavni grad Republike. Zbog zloporaba, u Jakutskom vojvodstvu (osnovanom 1632) dolazilo je do ustanaka 1634., 1636., 1642. i 1681., koje su Rusi gušili u krvi. Osvajači su ih nemilosrdno pacificirali i decimirali. Ovaj narod je imao krvavu povijest. Borbe s ruskim kolonizatorima i razne zarazne bolesti koje su Rusi donesli sa sobom desetkovati će jakutsku populaciju, pa mnogi migriraju dalje prema istoku. Kroz 18. stoljeće ruske osvajačke vojske dopiru sve do Kamčatke, Čukotskog poluotoka i Aleutskog otočja, i sve ih se više naseljava na području Jakutije, gdje mijenjaju demografski sliku i domicilni narod potpuno pokoravaju. Okupatori su Jakutima nametnuli i pravoslavnu vjeru. Ranih 1800.-tih pravoslavni misionari veoma su aktivni u pokrštavanju Jakuta, ali njihov izvorni šamanizam, kao posebno duhovno bogatstvo i oblik etničke samobitnosti, očuvao se sve do danas. Do danas je opstalo oko 478,085. Jakuta.


Rusi Ukrajinci 1 2

Rusi Ukrajinci 1 4

Rusi Ukrajinci 1 6

Rusi Ukrajinci 1 8

Rusi Ukrajinci 1 11

Rusi Ukrajinci 1 12

Rusi Ukrajinci 1 15

Rusi Ukrajinci 1 17

Jakuti nekada i danas

Jakuti se bave stočarstvom i tradicionalno se fokusiraju na uzgoj konja, posebno jakutskih konja, sobova i Sakha Inaga, izdržljive pasmine goveda poznate kao jakutska stoka koja je dobro prilagođena oštrim lokalnim klimatskim uvjetima. Jakuti jako poštuju neke stijenske formacije zvane kigiljah i mjesta poput planine Innah. Tradicionalna vjerovanja temeljila su se na šamanizmu. Svijet se sastojao od nekoliko slojeva, glava gornjeg bio je Yuryung aiy toyon, donjeg - Ala buurai toyon, itd. Kult ženskog božanstva plodnosti Aiyysyt bio je važan. Konji su se žrtvovali duhovima koji su živjeli u gornjem svijetu, a krave u donjem svijetu. Glavni praznik je proljetno-ljetni festival kumys (Ysyakh), popraćen libacijama kumisa iz velikih drvenih šalica (choroon), igrama, sportom itd. Pravoslavlje se širilo u 18.-19. stoljeću. Ali kršćanski kult kombinirao se s vjerom u dobre i zle duhove, duhove mrtvih šamana i duhove domaćine. Elementi totemizma također su preživjeli: rod je imao životinju zaštitnicu, koju je bilo zabranjeno ubijati, nazivati imenom.

Zbog rusifikacije i njihovo se više obrazovanje vrši se na ruskom jeziku, a vlastitu samobitnost mogu iskazivati folklorom ili eventualno književnim djelima ako im se dopusti.

Rusi Ukrajinci 1 3

Rusi Ukrajinci 1 6Republika Saha (Jakutija) unutar RF

Jakutija (službeno ruski Saha (Jakutija)/Саха (Якутия), jakutski Saha/Сaхa), Republika Ruske Federacije u sjevernom dijelu Istočnoga Sibira. Obuhvaća 3 083 500 km² (najveća je ruska republika) s 958 291 st. (2010), u kojoj su domicilni Jakuti sada manjina. Ubraja se među najslabije naseljena područja Rusije (0,3 st. na 1 km²). Oko 40% ukupne površine nalazi se sjeverno od polarnice. Područje istočno od rijeke Lene vrlo je gorovito. Ostali dio republike prostrani je ravnjak (400 do 500 m). Jakutiji pripadaju i Novosibirski otoci u Sjevernome ledenom moru. Klima je izrazito kontinentalna s vrlo niskim zimskim temperaturama i kratkim, umjereno toplim ljetom. Srednja temperatura siječnja kreće se od –28 °C u primorju do –50 °C u gorju izmjerena je apsolutna minimalna temperatura od – 67,8 °C), a srpnja od 2 °C u primorju do 19 °C u unutrašnjosti. Glavne su rijeke Lena s pritocima Aldan i Viljuj, Indigirka i Kolima. Stanovnici su Jakuti (Saha; 49,9%, 2010), Rusi (37,8%), Ukrajinci (2,2%), Evenki (2,2%) i dr.. Glavni je grad Jakutsk; ostali su veći gradovi: Nerjungri, Mirnyj i Lensk. U gradovima živi 64,1% stanovnika. Bogata ležišta ugljena, uranove, olovne, cinkove, kositrene i željezne rude, dijamanata (oko 95% ruske proizvodnje), zlata (oko 22% proizvodnje), apatita, prirodnoga plina. Razvijeno je stočarstvo (goveda, konji, svinje, sobovi), poljodjelstvo (pšenica, ječam), ribarstvo, uzgoj krznaša. Glavna je grana privrede rudarstvo, sa središtem na Aldanskome ravnjaku u južnom dijelu Jakutije. Ležišta dijamanata omogućila su razvoj posebne grane industrije, brušenja dijamanata. Metalurgija, prehrambena i drvna industrija. Zračni promet ima veliko značenje, osobito u zimsko doba. Najveći dio robnog prometa otpada na vodeni promet; riječni se promet odvija na Leni i pritocima. Glavne su morske luke Tiksi (Laptevsko more) i Zelënyj Mys (Čerskij, zaljev Ambarčik, Istočnosibirsko more) razvile su se otvaranjem Sjevernoga morskog puta. U cestovnoj mreži izdvaja se Amuro Jakutska cestovna magistrala. – Tragovi ljudskih naselja u zemlji Jakuta potječu iz mlađega paleolitika. Tijekom XIX. i XX. st. onamo su deportirani politički kažnjenici, među njima mnogi dekabristi te N. G. Černiševski, V. G. Korolenko, G. K. Ordžonikidze. Nakon Listopadske revolucije 1917. u Jakutiji su se vodile velike borbe s bjelogardijcima pod zapovjedništvom A. V. Kolčaka sve do ožujka 1920. Dana 27. IV. 1922. proglašena je Jakutska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika u sklopu Ruske SFSR. Tek su industrijalizacija i naseljavanje u XX. st. doveli do većih gospodarskih i društvenih promjena.

U 20. stoljeću počinje povijest jakutske književnosti na materinskom jeziku. Na Googlu“ možete o njoj saznati više ako upišete sintagmu: „литература народа caxa саха на якутском языке“. Temelje jakutskoj književnosti položio je Aleksej Kulakovski, rus. Алексей Кулаковский 1900. svojom zbirkom stihova „Bajanov blagoslov“ - «Байанай алгыһа». Punim imenom Kulakovsky Aleksey Eliseevich; rođen je 4. ožujka 1877. u Jakutiji, a umro u Moskvi 6. lipnja, 1926. ), pjesnik i prozaik. Prva djela Kulakovskog napisana su 1897. godine na ruskom jeziku - "Imaju li Rusi pravo biti ponosni na svoje ime?" i "Glavne zasluge Puškinove poezije". Navedeno djelo "Bayanai algyga" (Bajanov blagoslov ). U 1900-1910-im godinama napisao knjige "Saha dahtallaryn metiriettere" ( Portreti jakutskih žena ), "Sүүһүn tuolbut emeehsin yryata" ( Pjesma vjekovnih žena ), "Kechchegey Baay" (Škrta bogata), "Өrүs belehtere "(Riječni darovi )," Tөrүү iligitten tneri tөlkөlөөh "( Prokleta prije rođenja ) i drugi. Prihvatio je boljševičku ideologiju i sovjetski režim U svojim djelima Kulakovsky postavlja pitanja prijateljstva naroda, potrebu za obrazovanjem, osuđuje ugnjetavanje carizma, glupost i okrutnost tzv. jakutskih igraonica, nemoć žena. Sva su ta djela objavljena tek početkom i sredinom 1920-ih.Početkom 1920-ih Kulakovsky je napisao pjesmu Saiyn keliite ( Početak ljeta ) i niz pjesama u kojima je proslavio sovjetku vlast .Smatra se kako u filozofskom smislu i po bogatstvu jezika, vrhunac kreativnosti A. Kulakovskog predstavlja "Oyuun tule" („Šamanski san“).

 Rusi Ukrajinci 1 19

Kulakovsky Aleksey Eliseevich

Najvažniju ulogu u stvaranju jakutske umjetničke literature imala je knjiga О. Н. Бётлингка «О языке якутов» („O jeziku Jakuta“) (1851.) u kojoj su objavljena sjećanja («Воспоминания») А. Я. Уваровского (1800.-1861.). Оттон Николаевич Бётлингк (njem. Otto von Böhtlingk; 30 svibnja, 1815.- 19. ožujka 1904.) bio je njemački i ruski indolog, sanskritolog.

Rusi Ukrajinci 1 21

Temeljno djelo za proučavanje jezika Jakuta.

A sada nešto o našem gostu iz daleke Jakutije:

Rusi Ukrajinci 1 23 

Sergej Potapov

Redatelj Sergej Potapov rođen je 1975. u Jakutiji. Citiram njegove riječi: “Moj narod je vrlo blizak prirodi, svaki dan na krajnjem sjeveru je borba za preživljavanje. Ipak, ljudi su posvuda jednaki. Kako kažu znanstvenici, ne postoje rase, svi potičemo iz istog jaja”, kaže Potapov. Iz djetinjstva pamti zime u kojima se temperatura spuštala do minus 60 stupnjeva, i taj poseban odnos čovjeka i prirode u ekstremnim uvjetima“.

Sergej Potapov studirao je glumu u glavnome gradu svoje Domovine, Jakutsku. Pored uspješne glumačke karijere u Jakutsku, 2003. je diplomirao režiju u Moskvi kod Marka Zaharova na Ruskom institutu za kazališne umjetnosti. Dobitnik je Nacionalne kazališne nagrade “Zlatna maska”. Živi između Jakutska i Petrograda, gdje mu živi rodbina. Godinama paralelno snima filmove i režira predstave po Rusiji i Europi. Glumce naziva vojnicima, koje šalje na pozornicu da osvoje srca publike. “Teatar mi je majka, a film je moja ljubav”, rekao je za Jutarnji, odgovarajući na pitanja mailom. Njegov posljednji film prikazan je 2017. na Berlinaleu, nadahnut je kulturom svoga naroda. “Johogoi Aiyy”, 60-minutni je crno-bijeli dokumentarac, snimljen u dva dana. Mladi stočar Johogoi ide prema gradu kako bi sudjelovao u proslavi Ysyakha, jakutske Nove godine. Održava se sredinom lipnja, početkom kratkog sibirskog ljeta. Devedesetih ta gotovo zamrla tradicija ponovo oživljava i Ysyakh se sada proslavlja i u Jakutsku. Potapovljev film prati mladog Johogoia koji putuje iz pustare kako bi prvi put sudjelovao na takvoj svečanosti, pa gori od nestrpljivosti i uzbuđenja, nadajući se da će u gomili pronaći lijepu djevojku koja mu se pojavljuje u snovima.

Potapov, očito nije u cijelosti rusificiram. Priznaje kako mu je djed bio šaman, otac računovođa, a majka nastavnica materinjeg jezika i književnosti. Očito je proizašao iz miješanoga braka. Danas Sergej Potapov ima dvoje djece, kćer i sina, i oboje, kako je izjavio, a to je posebno simpatično, govore sahu, kako se naziva jezik Jakuta.

Dakle, Potapov nije Rus, već Jakut i nemojmo se sramotiti neznanjem. Evo primjera iz naše tzv. visoke politike. Prije desetak godina Hrvatsku je posjetio tadašnji ruski Ministar za izvanredne situacije, Sergej Šojgu Kužugetovič. Danas je maršal i od 2012. Ministar obrane i jedan od najpouzdanijih Putinovih ljudi. Ujedno je i nositelj nagrade Heroj Ruske Federacije. Primio ga je hrvatski Ministar, taj i taj, da ga ne sramotim. Naš čovo je vjerovao kako je gost Rus. Nije se dao zbuniti tipičnom azijskom fizionomijom. Međutim ugledni gost nije bio Rus, već pripadnik naroda Tuva, Tuvinac, a naš uglednik nije nikada čuo za taj narod. No, umjesto da diplomatski pokrije svoje nikakvo geografsko znanje, on je prostodušno počeo kolutati očima, izčuđavati se i daviti gosta pitanjima koja nisu bila umjesna. Nakon toga je i gost kolutao očima. Kako su bili u helikopteru, stjecao se dojam kako bi najradije iskočio. Tuvinci imaju svoju Republiku Tuva ili Tyva kao dio RF, a nalazi se u južnom Sibiru. Ovdje živi 307.930 stanovnika na površini od 170.500 km². Glavni grad je Kyzil.

Prema tome u Zagrebu možemo pogledati na pozornici HNK jedno od najpoznatijih djela velikoga ukrajinskog pisca Mikole Hoholja u režiji jakutskog redatelja Potapova. Jezik ne određuje automatski etnicitet. Na teritoriju ruske federacije žive mnogi narodi koji nisu Rusi. Podsjećam najveći baletan svih vremena Rudolf Nurejev nije bio Rus, veliki pjesnici Bulat Okudžava nisu bili Rusi. Da ne nabrajam dalje autore koji su bili Židovi.

Prevoditelj „Revizora“ je, također Židov, dakle manjinac, Roman ŠOVARY. Bio je prevoditelj i jezikoslovac, rođen je Novoj Bukovici kraj Slatine, 27. prosinca, 1892., a umro u Zagrebu, 13. kolovoza 1957. godine. Supruga mu je bila sestra Božene rođ. Stanzer i zbog toga je bio pošteđen progona tijekom NDH. Nakon rata bio je među osnivačima Društva hrvatskih književnih prevoditelja 1953. i njegov dopredsjednik. Prevodio je klasičnu rusku književnost, Hoholja, Čehova, Tolstoja i Saltik. Ščedrina. S engleskog jezika preveo je „Taipi“ Hermana Melvillea.

Sada sa zanimanjem očekujem kako je za hrvatsku publiku „Revizora“ Mikole Hoholja (pripadnik manjinskog naroda u Carskoj u Rusiji), redateljski pripremio Sergej Potapov, pripadnik manjinskog naroda u suvremenoj Rusiji, a prema prijevodu Romana Šovary, pripadnika židovske manjinske etničko-konfesionalne zajednice u Jugoslaviji. Godine 1986. „Revizora“ je režirao dr. sc. Miro Međimorec. Mi koji se toga sjećamo moći ćemo vidjeti razliku.

Poštovani, Vas kao i sve druge naše intelektualce molim, da prije donošenja obavijesti o pojedinim stranim autorima provjere kojem narodu pripadaju i kojoj kulturi. Zapamtimo: naziv države nije automatski i etnonim. Književnici i kulturni djelatnici mogu pripadati manjinama, strancima, izbjeglicama, esulima… i imati više domovina. Npr. Franz Kafka je židovski pisac po etničkoj pripadnosti i vjeri, češki, jer je bio cijeli život državljani Češke, a njemački, jer je sva svoja djela napisao na njemačkom jeziku.

Đuro Vidmarović

Čet, 20-01-2022, 08:36:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.