Ivan Marijanović: Riječ i jeka. Izabrane pjesme, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar 2017.

Ivan Marijanović pripada naraštaju svećenika koji se, pored bezbrojnih obveza koje imaju svaki dan, uspijevaju usredotočiti i na pisanje književnih djela. U ovom slučaju riječ je o pjesništvu. Ivan Marijanović, kako piše autor pogovora dr. Zdravko Kordić, rođen je u „svetoj i krvavoj zemlji Rami“. Manje je poznat kao pjesnik u širim krugovima. Zbog toga je zbirka koju predstavljamo korisna kako bi se bolje upoznao pjesnički opus ovog zanimljivog svećenika-poete. Kordić u svojoj recenziji, analizirajući ovu zbirku, zaključuje: „Atipična poezija, koja mnogo toga zna i priznaje, ali i slijedi vlastiti izričaj, kršćansku nadu, rekoh sabire sve povijesne plodove u sepet od njegovanih i odmjerenih stihova – nije to samo poetska terminologija; već je to teološka poetika – uzvišena do čovjekova križa“.

Uz puno poštovanje dr. Kordića moram kazati kako u ovoj knjizi izabranih stihova ima dosta onih koje nije trebalo objaviti. Da je učinjen izbor od tridesetak pjesama dobili bi smo tematski i stilski ujednačenu i konciznu knjigu. Naime, strpati sve što se napisalo između istih korica nije dobro. Marijanović ima književnoga dara, to je neosporno, ali vrlo često propovijeda kroz poeziju odnosno podređuje poetiku propedeutici. Treba poeziji odvezati krila neka sloboda svojim načinom slavi Boga. Navodim dvije pjesmu koje dokazuju da pjesnik ima izvornoga poetskoga dara, ali ga dovoljno ne koristi, gdje slavi Boga, ali ne prodikuje:

Tko smo?
Rađamo se u krvi
tuđega bola
Mrijemo u boli
vlastite krvi

I porod i smrt
otvaraju ranu
što liječi je samo
žudnja Beskraja.

Preporučam čitateljima ovu zanimljivu zbirku, poglavito onim koji vole pjesništvo propedeutičkog karaktera.

Đuro Vidmarović