Andrija Vučemil: Sam na obali, Riječki nakladni zavod, Rijeka 2016.

Andrija Vučemil (rođen 1939. u Oplećanima na Duvanjskom polju) spada u red najvećih suvremenih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Knjiga stihova „Sam na obali“ nastavak je njegovih posljednjih pjesničkih cjelina u kojima propitkuje pozadinu pjesničkog nadahnuća, njegov izvor, a on je istovjetan izvoru vjere. Stoga možemo govoriti o mističnoj dimenziji Vučemilovog pjesništva.

Kao primjer navodim knjige „Čitajući Echkarta“ (2008.), „Put u nedogled“ (2010.), „Čitajući Augustina“ (2013.). Andrija Vučemil pjeva kako ispravno uočava pisac pogovora Mate Kovačević „o dubokoj ljudskoj osamljenosti, koja kad postaje okaminom, onemogućuje izlaz, a kamoli prijelaz iz jastva u jato, bez kojeg doista nema dalekih putovanja“. U daljnjem tekstu Kovačević uočava kako u ovoj knjizi Vučemil vrlo efektno na indirektan način govori i o sudbini hrvatskoga naroda. Osobno bih istakao pjesmu „Gdje smo mi zapravo“ koja završava sljedećim stihovima:

A tko smo mi da sudimo
i presude donosimo
pitam se dok ovo zapisujem
u jedno rano jutro u gradu na Ričini.

Osobno me impresionira zagonetna pjesma pod zagonetnim biblijskim naslovom „Mene, tekel, parsin“ preuzeta iz priče o proroku Danijelu.

Pred svakodnevnim širenjem beznađa
na svim razinama upravljanja
preko javnih i inih glasila
prisjetih se Danijela
koji od Tvorca prozvan
u vrijeme proročko
reče za sva vremena:
MENE, TEKEL, PARSIN
i učini ono što je učinio
u svom životu i svojim riječima.

A ja se pitam onako pjesnički
taj mi je dar od Tvorca darovan:
jesmo li mi sve dobro
IZMJERILI,
jesmo li mi sve dobro
IZVAGALI,
jesmo li mi stečeno dobro
RAZDIJELILI?

(...)

Zbirka „Sam na obali“ Andrije Vučemila zaslužuje veliku pozornost. Riječ je o poeziji kršćanskog nadahnuća visoke umjetničke vrijednosti. Vučemilov život duboko je ukorijenjen u rodnoj mu zemlji i u objavljenoj Riječi, odnosno kršćanskom Bogu, kojeg se može pronaći i u vlastitim dubinama duše.

Đuro Vidmarović