Grigorij Pivtorak: Bijeli Hrvati
(Iz knjige: “Ukrajinci: zvidki mi i naša mova” (Odakle smo mi i naš jezik), str. 86-87. Izdavač Nacionalna Akademija Znanosti Ukrajine (NANU), Institut movoznanvstva (ukrajinistika, op. Đ. V.) im. O. O. Potebnji. (Institut za znanost o jeziku "O.O. Potebnja") Nakladnik: “Naukova dumka” (Znanstvena knjiga), Kijiv, 1993.)
„Bijeli Hrvati“
Bijelim Hrvatima koji su danas poznati kao južnoslavenski narod, u ukrajinskom ranom srednjem vijeku nazivala se jedna od južnih skupina istočnoslavenskih plemena. Hrvati su bili smješteni - očigledno - na prostorima Gornjeg Naddnjistrovja, zapadno od rijeke Zbruč, između rijeka Gornji Prut i Dnjistar, na sjeveru i 
jugu istočnog Prikarpatja, te sjevernom dijelu Bukovine i dijelu današnjeg ukrajinskog Zakarpatja (1). To je područje na kojem je početkom naše ere živjelo pleme koje Ptolomej naziva KARPIANI, a koje u rimskim izvorima do IV. st. ima naziv CARPI. Najvjerojatnije je da su Carpi bili Slaveni - predci Hrvata. U bilo kojem slučaju Hrvate možemo smatrati jednim od plemena Anta, a oformljeno je tijekom Černigivskog kulturnog razdoblja. Prema mišljenju nekih istraživača predci Istočnih Hrvata mogla su biti plemena kulture Karpatskih kurgana (2).
Sredinom VI. st. (oko 560.) Hrvati su se zbog najezde Avara podijeli li u tri grupe. Najbrojniji dio etnosa odselio se u Dalmaciju, manji dio odselio se na zapad do Elbe, dok je treći dio ostao na istome mjestu i sudjelovao u napadu Kijevskog Kneza Olega na Bizant 907. g. Tada je Oleg “uzeo mnogo Varjaga, Slovina, Čuda, Kriviča, Meria, Poljana, Siveraca, Drevljana, Radimiča, HRVATA, Duljiba i Tiveraca”(3).
Arheološki nalazi Hrvata VIII.-IX. st., među kojima su keramika i detalji sagrađenih kuća, nemaju nikakvih 
UtjecajiUslijed etnokulturnih međusobnih odnosa sa sjevernim susjedima, Hrvati su, uglavnom, izgubili svoje “antske” osobine, a približili su se Volinjanima i Drevljanima. Po mišljenju nekih stručnjaka na osnovi hrvatskih dijalekata formirao se zakarpatski i bojkivski govor ukrajinskog jezika.specifičnih osobina u usporedbi s nalazima pronađenim na ostalim prostorima koje su nastavali Anti. Na prostorima između rijeka Donji Dnjipro i Dnjister, te na području Dnjistra i Pruta, kultura Anta postepeno se transformirala tijekom VIII.-IX. st. u kulturu blisku kulturi tipa Luka-Rajkovecka. Ovaj proces bio je uvjetovan seobom na jug stanovništva s područja bivšeg Duljibskog saveza plemena. Uslijed etnokulturnih međusobnih odnosa sa sjevernim susjedima, Hrvati su, uglavnom, izgubili svoje “antske” osobine, a približili su se Volinjanima i Drevljanima. Po mišljenju nekih stručnjaka na osnovi hrvatskih dijalekata formirao se zakarpatski i bojkivski govor ukrajinskog jezika.
U X. st. na područje hrvatskih zemalja došli su TIVERCI koji su bili potisnuti od kočivnika (lutalačka plemena, op. prev.). Nakon toga stanovništvo je postalo HRVATSKO-TIVERSKO. Posljednji puta Hrvati su spomenuti u “Povijesti minulih ljeta” 992. godine: “Hodiv Volodimir na Horvate” (4).
Ovaj pohod Volodimira Svjatoslavoviča bio je po mišljenju istraživača izazvan okupacijom hrvatskih zemalja od strane poljskog kralja Bolelava Hrabroga.
(...)
Tiverci
Teritorija uz Gornji Dnjistar od vremena Imperatora Trajana bila je pod vlašću Rimske Imperije, a u VI. st. n.e. nju su zauzela slavenska plemena koja su došla, očigledno, sa sjevera i prema antropološkim oznakama bili su genetički povezani s Drevljanima i zapadnim Krivićima (1). Ovi slavenski doseljenici miješali su se s “antskim” plemenima, koja su se pomicala uz Dnjistar zbog pritiska Avara. Posljedica ovoga miješanja bilo je odvajanje - od kraja VII. do poč. VIII. st - mjesnih Slavena od njihovih sjevernih susjeda, a na kraju stvaranje u Prutsko-Dnjistrovskom međuriječju etnički nove grupe plemena - Tiveraca (2). Osim područje uz Dnjistar Tiverci su zauzimali također i međuriječje Dnjistra i srednjeg toka Južnog Buga i možda cijeli prostor uz Donji Dnjistar sve do Crnoga mora. Arheološki nalazi pritsko-dnjistrovskoga međuriječja imaju tipično antske crte. Oni se ničime ne razlikuju od ostalih nalaza iz toga kraja. Zbog toga se oni pripisuju Tivercima, ne zbog etnografskih, nego zbog teritorijalnih karakteristika (3)
Naselja na području uz Dnjistar poslije pojave Avara u južnim stepama sistematično su doživljavala njihove napade. Poneki dio tjurskih kočevnika (lutalačkih plemena) zaposjedao je srednji i gornji dio prostora uz Dnjistar. Postepeno oni su se slavenizirali, što potvrđuju arheološka istraživanja (4). Slavenizirani potomci tjurkojezičnih plemena, po našem mišljenju, mogli su sastavljati neku skupinu UGLIČA i TIVERACA.
U vremenu Kijivske Rusi Tiverci su zauzimali znatni prostor uz Donji Djnistar i nizine uz lijeve obale Dunava, nedaleko bizantsko-bugarskih zemalja, koje je karakterizirala u to vrijeme etnička mješavina. Tu su živjeli tjurski, ugarski i ostatci iranskih i drugih plemena, što je moralo imati za posljedicu i intenzivne međujezične dodire. U tim uvjetima svako od mjesnih plemena moglo je vladati dvjema ili s više jezika. Što se tiče Tiveraca postoji mišljenje, da su oni, možda, najranije među Istočnim Slavenima primili kršćansku (grčku) vjeru, a njihovi predstavnici, očigledno, vladali su grčkim jezikom i bili su prevoditelji kod Kijivskog Kneza Olega za vrijeme njegovoga pohoda na Grke 907. godine. Godine 994. Tiverci su sudjelovali u bizantskome pohodu Kneza Igora. Samo plemensko ime Tiverci, najvjerojatnije je antroponimičnog podrijetla. Ono se tumači očigledno istočnoslavensko-bizantskim dodirima i izvodi se na kraju iz imena rimsko-bizantskih upravitelja tiverijiv (5). Po drugoj hipotezi etnonim Tiverci povezan je s nazivom Dnjistra - Tiras odnosno Tiverci su zapravo Dnjistrani. Po mišljenju O. I. Sobolevskoga naziv ovoga plemena potiče od tjurskog tivar = “prevoditelj” (6)
Tijekom X.-XII. st. slavenska naselja na Donjem i Srednjem Dnjistru nestaju u vezi s napadima Ugra i Pečenega (7). Dio je Slavena bio asimiliran od strane romanskih plemena (točnije - od Istočnih Vlaha, odnosno od predaka suvremenih Moldavana, a većina je otišla na gornji tok Dnjistra i na Volinj pod zaštitu Galičkog kneževstva, pomiješavši se s mjesnim pučanstvom, potomcima Bijelih Hrvata (8). Slaveni iz Gornjeg toka Dnjistra u XI.-XIII. st. i dalje su čuvali stare kulturno-etnografske tradicije. U ljetopisnom zapisu 1138. g. oni su se nazivali Galičanima (po nazivu političkog centra G(H)aliča).
S ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović
Bilješke
1. Grekov B. D.: Kijevskaja Rus. Izbranije trudi v V tomah. Moskva,1959.tom II,
str. 311.; Fjodorov G.B.: Ob obrade pogrebenij kak istoričeskom istočniku.
Istoriko-arheologičeskij zbornik, str. 154-159; Velikanova M.S.: Paleoantropologija
Prutsko-Dnistrovskogo meždurečja.Moskva, 1975., str.109-110; Aleksejeva T.I. Etnogenez vostočnih Slovjan po danim antropologiji. str. 61-64,201-203.
2. Fjodorov G.B. Naseljenije Prutsko-Dnjistrovskogo meždurječja v I. tisjać. n.e. Moskva 1960.,str. 235.
3. Sedov V. V.: Vostočnije Slovjanje v VI-XIII vjekah, str. 129.
4. Fjodorov G.V.: Naseljenije Prutsko-Dnjistrovskogo meždurječja v I. tisjač. n.e. str. 233.; Aleksejeva T.I. Etnogenez vostočnih Slovjan po danim antropologiji, str. 61-64.
5. Strižak O.S. Tiverci (tajemniče litopisne plemja). Movoznanvstvo 1969. br., 4,str.53-56
6. Šahmatov A.A. Drevnejšije sudbi ruskogo plemeni. Petrograd,1919.,str.31; Sobolevski A.I. Ruskije ljetopisnije nazvanija i jazik skifov i sarmatov. Ruskij filologičeskij vjesnik 1910, tom 64.,str. 183-184.
7. Fjodorov G.B. Tiverci. Vjesnik drevnešnej istoriji 1952.,br. 2.,str.259; Fjodorov G.B. Naseljenije jugozapada SSSR v I. - načalje II. tisjać. n.e. Sovjetskaja etnografija 1961.,br.5.,str 102; Velikanova M.S. K antropologiji srednjevekovih Slovjan Prutsko-Dnjistrovskogo meždurječja. Sovjetskaja etnografija 1964.,br. 6.,str.37-38
8. Sedov V.V. Vostočnije slavjanje v VI-VIII vekah, str. 130.