Joja Ricov kao tvorac novog literarnog žanra – likoslovja

Joja Ricov (Kali na Ugljanu, 25. ožujka 1929.) pjesnik, prozaik, esejist, dramski pisac, književni prevoditelj, književni i likovni kritičar, antologičar i publicist. Vrstan talijanist. Jedan je vodećih hrvatskih književnika i književnih prevodilaca. Jedinstven kao čitatelj svojih stihova. Inovator u poeziji, slobodoljubac, antitotalitarist, uznik, prijatelj Tina Ujevića i Zlatka Tomičića, čovjek čiji je život paradigma sudbine hrvatskih pisaca u olovna vremena.

Sjemeništarac izbačen iz škole zbog hrvatskog jezika, u vrijeme talijanske fašističke dekroatizacije hrvatskog dalmatinskog pučanstva, u antifašističkom i nacionalno-oslobodilačkom partizanskom pokretu na rodnom otoku od srpnja 1943., zatočenik u nacističkom logoru Musapstanu kraj Zadra 1944. godine.

- Iz sjemeništa me izbacio sam tadašnji nadbiskup zadarski monsinjor Pietro Doimo Munzani pod jednom čudnom optužbom da sam ja 'ateist i komunist'. Nazvao me gnjilom jabukom koju ne smije ostaviti u toj košari sjemeništa jer će pokvariti i ono malo zdravih što ih on ima unutra. Ja sam ga u tim danima doživio kao inkvizitora i, bačen na cestu, došavši u moj zavičaj ponovno sam nastavio ono što sam započeo kao dječak iz hrvatskoga otpora zavojevaču 1941. godine kada sam bio kurir u mojim rodnim Kalima.

- Mi smo čak i tamo morali moliti na talijanskom jeziku, tu gdje smo do jučer glagoljali bogoslužje. Tu je nastao taj silan otpor i ja sam se onda potpuno uključio u taj narodnooslobodilački pokret moga kraja koji ja zovem hrvatskim otporom talijanskom zavojevaču s četničkim slugama, martolozima moga doba.

Završava Gimnaziju u Zadru i počinje s književnim i prevodilačkim radom. Taj talent naročito je došao do izražaja za vrijeme prvih progona koje sam doživio s UDBOM pred samu maturu. „Na maturi sam napisao zadaću na temu jedne Cesarčeve publikacije, a bila je napisana tako da je kasnije kružila svim jačim političkim i društvenim institucijama u Zagrebu. Kad je došla inspektorica iz Ministarstva prosvjete u Zadar tražila je najbolju zadaću na maturi. Moj profesor odgovorio je da se radi o zadaći maturanta koji se nalazi u velikoj nemilosti te je isključen iz omladinske organizacije. Nakon što je pročitala tu moju zadaću ustala je pred zborom tih profesora u moju obranu nazvavši me već gotovim piscem kojem treba otvarati sva vrata. Tako sam ja polako krenuo u literaturu. 1952. godine uspio sam objelodaniti u Zadarskoj reviji jedan uradak i to prvu pjesmu pod naslovom "Nikada".

Obilježen još kao gimnazijalac, Ricov je došao pod pasku UDB-e. Već 1947. uhićen je (prvi put) pod optužbom za ubojstvo. Bilo je očito da se mladog oporbenjaka želi ušutkati zauvijek, teškom, premda suludom optužbom. Joja o tome svjedoči:

"To je bila izlika UDBE koja je likvidirala jednog čestitog komunista, rodoljuba koji je živio u Americi. On je tamo radio sa Zlatkom Balokovićem u antifašističkoj fronti i skupljao pomoć te je obilato slao u domovinu. Kad je došao, razočaran je otvoreno izustio na američki način: 'Pa nije ovo ono radi čega smo se mi tukli u Americi i pomagali svojoj zemlji. Ovo je crni fašizam.' Sutra dan trebao je otputovati no oni su ga dokrajčili u uvali koja vodi prema Poljani dok su istovremeno da zametnu trag gdje će se pravi zločin odigrati bacili bombu na Dvorinu u Preku. Tako smo onda mi mladi momci s omladinskim predstavnicima iz Kali bili uhićeni i dovedeni u Tribunal. Tamo sam odgudio devetnaest dana u teškim ispitivanjima. Počelo je na Muraji, trajalo je po cijele noći, a ništa se nije odnosilo na pokojnika. Željeli su iz toga dovesti na svjetlo dana cijelo okružje ljudi i ambijenata u kojima sam se kretao!".

Udbaški progon, s jasnim i veoma grubim upozorenjem, Ricova nisu pokolebali i on nstavlja djelovati kao da dijtatura i policijska presija ne postoje. U vrijeme žestokog sučeljavanja sa Zapadom, u vrijeme parole „Dolje Pella, dolje Rim / Dolje papa skupa s niim!“ naš se pjesnik povezuje s talijanskim književnicima lijeve demokratske orijentacije. Malo je kazati kako je suradnja s osobama iza željezne zavjese nosila, veliki rizik.

I sada imamo svojevrsni fenomen: u goste mladom hrvatskom pjesniku, skorašnjem partizanu, dolazi 1957, veliki Salvatore Quasimodo. Ricovu je tek 28 godina. Možda ga je taj posjet „koštao“ sukoba s režimom. Naime, on je talijanskog gosta detaljno upoznao s hrvatskom kulturom, a vjerojatno i s tadašnjom političkom situacijom i ostavio na Quasimoda toliko snažan dojam da je ovaj u jednom društvu nazdravio s „Živjela Hrvatska“.

Joja Ricov i Salvatore Quasimodo u Zadru 1957.

Joja Ricov i Salvatore Quasimodo u Kalima na otoku Ugljanu (prva dvojica s desna)

Nakon susreta s velikim talijanskim piscem Joja Ricov se s još većim žarom posvećuje književnom radu. No, piše kako misli, odbija se pokoriti partijskim direktivama, zabacuje socijalistički realizam i jugo-unitarizam komunističke provenijencije. Veliki Tin Ujević prima ga u svoje društvo.

- Prve svoje pjesme, piše J. Ricov, ja sam objelodanio (1954.) u zajedničkoj zbirci osmorice naslovljenoj "Jesenas i danas". Pamtim drag, gotovo blagoslovljen trenutak kada sam bio počašćen Tinovim pozivom na ručak s njim, koji je on platio da me nagradi što sam u toj restauraciji "Pula" jedini od osmorice upravo otisnutih pjesnika odgonetnuo, njegovu kao zamku postavljenu zagonetnu izreku na latinskome jeziku. To je bio ujedno i moj posljednji zalogaj s Tinom. Uz Tina te Alfirevića moji prijatelji među književnicima u Italiji bili su Salvatore Quasimodo, uz još neke druge talijanske književnike, a u Hrvatskoj prvenstveno Nikola Šop koji mi je tri puta pružio krov nad glavom i zalogaj, potom Boro Arlović, Jure Kaštelan, Petar Šegedin, Ranko Marinković i mnogi drugi, prisjetio se Joja svojih slavnih prijatelja s kojima je nekad dijelio prijateljstvo, krov nad glavom i zalogaj.

Već 1959. Ricov je uhićen drugi put i odveden na četiri mjeseca u zatvor u Zagreb, a potom dvije godine u koncentracioni logor „Grgur“ na otoku Sveti Grgur. Evo njegovih sjećanja:

- Neposredno po mom povratku s Trećeg festivala jugoslavenske poezije od Doma sindikata u Beogradu do Ohrida gdje sam nastupao u ekipi hrvatskih književnika dočekali su me u Zagrebu i uhitili. Tamo sam dobivao velike aplauze. Kada su me uhitili odmah sutradan po dolasku u Zagreb u crnoj limuzini rekli su mi: 'A imali ste velike aplauze i to najveće od svih pjesnika Jugoslavije. Već tamo htjeli smo vas hapsiti zato što ste vi glas sviju opozicionih generacija Jugoslavije i što su vam sa jednakim oduševljenjem pljeskale i seljačke radne brigade i studentske, učeničke, bosanske, srpske i hrvatske. Eto tu je počela moja povijest robijaša koji je odležao u Savskoj cesti četiri i pol mjeseca, a nakon toga deportiran na Grgur, zajedno ulisičen s profesorom Ivom Livljanićem.'

***

Nova komunistička vlast koju je dočekao kao dio njezinog pobjedničkog stroja, nije prema Ricovu bila bolja od prethodne: od srpnja 1959. do travnja 1961., tek što je završio studij i afirmirao se kao blistavo književničko mlado ime, toliko blistavo da ga veliki Tin prima u svoje društvo, što je bila izuzetna čast u to vrijeme, sramotno je zatočen u krvavom Titovom konclogoru "Grgur“ ", starijem bratu monstruoznog „Golog otoka“ – zbog, danas je to moguće samo u Sjevernoj Koreji, "kontrarevolucionarnog karaktera" njegove pjesničke zbirke Marabunta. Od smrti ga spašava intervencija Quasimodo direktno kod maršala Tita.

S Grgura Vas je izvukao talijanski nobelovac Salvatore Quasimodo. Da se zauzme za Vas zamoljen je i Miroslav Krleža, no on nije napravio baš ništa?

- Ne, nažalost on je glembajski zatajio. Dragi prijatelj Quasimodo po dobitku Nobelove nagrade svugdje u intervjuima po svijetu isticao je moje ime. Govorio je kako iza željezne zavjese ima jednog dragog prijatelja koji je sjajan prevoditelj i kritik njegova djela, koji čami u Titovim logorima, a on ne zna zašto. Kako je često to govorio, jugoslavenska diplomacija upozoravala je u Beogradu kako se često spominje ime Joja Ricov koji se nalazi u Grguru, a nije suđen. Kada je Quasimodo postavio pitanje sa svojom peticijom iza koje je stajao vrh talijanske kulture i umjetnosti, Tito se zamislio te je tamo poslao svoga najboljeg policajca koji je bio ministar u saveznoj vladi za izvršenje kazne. To je bio stanoviti Vladimir Popović. Kad me došao ispitivati pokazao je veliko poštovanje prema meni te pred tim banditima rekao kako uz sve što je o meni u dosjeima pisalo nitko nije vidio moje visoko čovještvo. Nakon što sam otišao od njega na ulazu u logor dočekao me je nekadašnji dopredsjednik hrvatske vlade Duško Brkić i zanimalo ga je tko me to došao pohoditi iz Beograda. On mi je rekao ime onoga koji me posjetio i rekao mi je da njegov dolazak znači da su se za mene pokrenula velika zvona u inostranstvu te ću sigurno uskoro van. Tako je i bilo. Mjesec i pol nakon toga bio sam oslobođen iz Grgura uz najveće počasti bez ikakva pretresa. Dopis da me se uz najveće poštovanje pusti bez pretresa poslao je i potpisao Tito.

Osudom na zatvor prekinuto mu je napredovanje u karijeri, jer tko bi se tada usudio objavljivati radove bivšega „kontrarevolucionara“. To što je bila riječ o montiranom i blasfemičnom političkom odstrjelu čovjeka koji je bio istinski partizan-antifašist, palo je u zaborav. Što više, komunistička se vlast vrlo oštro obračunava s ljudima koji su bili partizani, a koji nisu prihvatili komunističko jednoumlje. Za titoiste oni su izdajnici. Nakon izlaska iz logora, Ricov nije psihički slomljen, ali ne može dobiti zaposlenje i na rubu je gladi. Spašava ga veliki pjesnik Nikola Šop. Egzistencijalna ugroza trebala ga je dotući i prinuditi na suradnju s UDB-om. Konačno, njegov susjed i suborac, Budislav Budo Lončar iz Preka, postao je krupna zvjerka u ovoj zloglasnoj policijskoj formaciji i pomogao bi mu da je došao kod njega u Canossu. Ricov to ne čini. Okreće se strani protiv koje se kao Hrvat i antifašist borio – Italiji, sada demokratskoj parlamentarnoj demokraciji. Savršen talijanski kojim je ovladao to mu omogućuje. Uz to govori francuski, njemački i ruski jezik. Postaje umjetnički savjetnik kazališta "Trebbo“ " T. Comella u Milanu (1962.-1963.), zatim vrlo uspješan dopisni urednik milanskog periodika "D' Ars Agency" (1963.-1967.), a onda se vraća u Domovinu, izazvan novim slobodarskim vjetrovima koji su budili nade kod mnogih.

Prihvaća suradnju sa Zlatkom Tomičićem i postaje jedan od urednika "Hrvatskog književnog lista" i član prve nezavisne grupacije pisaca u SFRJ: Zajednice samostalnih pisaca TIN (1968.-1969.). Ovo uredničko mjesto je bilo besplatno i on nalazi zaposlenje kao audio-rehabilitator u Centru SUVAG (1968.-1984.), kod slavnog i svjetski poznatog Petra Guberine. Godine 1970, Savka Dabčević-Kučar zabranjuje starčevićanski usmjeren HKL i potiče na novim političkim premisama Hrvatsko proljeće. Ricov je opet u nevolji. Nakon pada Hrvatskog proljeća kada, dolazi do hapšenja vodećih hrvatskih intelektualca i književnika, „proljećara“, „maspokovaca“ i „matičara“, on ne želi ponoviti iskustvo iz logora „Grgur“ na Svetom Grguru i kreće put Italije. Ne traži politički azil i ne pridružuje se hrvatskoj političkoj emigraciji, već želi ondje raditi, izvan političkih okvira, kao stručnjak: zahvaljujući ranije ostvarenim vezama i dokazanim kvalitetama dobiva vrlo poželjno mjesto lektora hrvatskoga ili srpskog jezika i književnosti na eminentnom Državnom i Katoličkom sveučilištu u Milanu, gdje djeluje od 1973. do 1975. godine. Ujedno se ponovno vraća suradnji s Petrom Guberinom i postaje član specijalističke ekipe stručnjaka „Verbotonalnoga sustava Petra Guberine“ . Uuveo je u Italiji VM i AVGS - metodu za rehabilitaciju slušnooštećenih i učenje stranih jezika.

Joja Ricov danas u svome zagrebačkom domu

Joja Ricov jedan je od najproduktivnijih hrvatskih književnika koji je u borbi za pravo slobode umjetničkog stvaranja prošao pravu kalvariju. Unatoč nedaćama, iza sebe ima opus od preko četrdeset objavljenih djela raznovrsne umjetničke i književne riječi. Ovaj pjesnik, likovni i književni kritičar, esejist, dramski pisac, publicist, antologičar, prevoditelj, fonetik i predavač slavistike zbog svoje domoljubne riječi i želje da govori glasno i istinito o sudbini svoga naroda bio je progonjen i zlostavljan od strane talijanskih okupatora, nacista te nadasve jugoslavenskih komunista.

Osim u stručno-umjetničkim krugovima Ricov je relativno nepoznat, jer je zbog svojih opredjeljenja bio prešućivan, te ni jedna njegova knjiga (pjesme, kritika i drama) nije nigdje prikazana ili predstavljena. U novije vrijeme književna kritika i povijest književnosti posvetili su svoju pažnju i ovom autoru.

Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade „Europa Arte“ (Pariz, Cirih, Milano) – „perampia e meritoriaattivita artistica“, za rubriku ogleda „Lettera dalla Jugoslavia“ (Milano, 1964.); „Povelje hvalezaslužja“ Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade „ParthenopeAurea“ (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom „Cavalieredell' Arte 1997.“ (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije „NEAPOLIS“ za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997., te pakete „Dobro jutro more“ za životno djelo, 2015. godine.

Član Društva književnih prevodilaca Hrvatske (od 4. siječnja 1956. do 31. siječnja 1969.); član Hrvatskog pagvaškog društva (od 1968.); član radnik Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda (od 1966.); član utemeljitelj Zajednice samostalnih pisaca TIN, urednik za poeziju i likovnu umjetnost (od 1. travnja 1968. do 12. studneoga 1970.); član Društva književnika Hrvatske, sada hrvatskih književnika (od 28. veljače 1974.); Hrvatskog centra PEN-a od '88., talijanske književne institucije „SindacatoLiberoScrittoriItaliani“ (Rim), od 1988., član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije od 1991.

***

Knjiga „Likoslovja“ književnika Joje Ricova plijeni pažnju svojim naslovom koji je efektni neologizam, zatim estetskom opremom, ali najviše sadržajem koji donosi. Naime, Joja je Ricov poznat široj javnosti kao pjesnik i to snažan angažirani pjesnik koji je u hrvatsku poeziju unio polisemizam kao postmodernistički poetski diskurs, te kao vodeći književni prevodutelj s talijanskog jezika i autor cijenjenih antologija talijanske književnosti prevedenih na hrvatski jezik. Manje je poznat kao vrsni dramski pisac, esejist, autobigrafičar, te polemičar, književni i likovni kritičar.

Hrvatska enciklopedija predstavlja ga kao „hrvatskog književnika i prevoditelja (Kali na Ugljanu, 25. III. 1929)“. I to je sve, dakako, nepotpuno. U nastavku stoji: „Studij slavistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1959. Sudionik hrvatskog otpora, 1944. bio je zatočen u koncentracijskom logoru Musapstan kraj Zadra, 1959–61. na otoku Sv. Grgur kraj Gologa. Uređivao je Hrvatski književni list. Javio se pjesmama u skupnoj zbirci Jesenas i danas (1954). Objavio je pjesničke zbirke Marabunta (1968), T(r)ajna paučina m(r)aka (1986), Čȁsēȉsnãmīnmȍrbīnũaš: pĩsme i dramõlozi (1989., na kaljskoj čakavštini), Job s drugima (1998.), Nijema narikača (2001.), Stekliš u jetrima: domopoji (2005.), radiodramu Kanarinac (1969.), dramsku trilogiju Verige (2000.), oglede, polemike i kritike (Nečastivome u brk, 1997.; Slovoslovi, 2000.; Likoslovlja, 2001) i dr. Prevodi s talijanskoga (S. Quasimodo) i na talijanski“.

Premda je autor ove leksikografske jedinice naveo Ricovljevu knjigu „Likoslovja“, uz njegovo ime nije dodao „likovni kritičar“. A upravo ovo djelo otkriva ovog autora kao vrsnog likovnog kritičara, što više kao autora koji je sjedinio žanr likovne kritike s književnom esejistikom, impresijama i ogledima. Stoga je naslov ispravno odabran, jer je doista riječ i likoslovjima, s podnaslovom „Ogledi i oko“ (1952.-1996.). U ovoj su knjizi sabrane su autorove likovne kritike i ogledi u nastali tijekom skoro 55 godine, s prekidima kada mu je bilo onemogućeno objavljivanje radova. Ako pogledamo godinu pisanja prvog ogleda, shvaćamo kako je nastao samo pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, te da su autoru zada bile samo 23 godine. Dakle, riječ je o studentu slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ako pogledamo u životopis tog tog studenta iz mjesta Kali na Ugljenu, otkrivamo detalje i sadržaje koji iznenađuju turbulencijama koje može prouzročiti jedino strašno ratno vrijeme.

Ricov je rođen u mjestu Kali sa snažnom glagoljaškom, dakle eminentno hrvatskom glagoljaškom kršćankom narodnom crkvenom tradicijom, u obitelji koja je slijedila nauk Stjepana Radića. Taj ribarski sin, odgojen u snažnoj kršćanskoj, rodoljubivoj i slobodoljubivoj sredini koja je morala promatrati Zadar na obali Domaje pod talijanskom okupacijom, suočava se s početkom Drugog svjetskog rata kao dvanaestogodišnji daroviti dječak u biskupijskom sjemeništu Zadarske nadbiskupije, spreman za svećeničko zvanje, s tom strašno fašističkom čizmom. Njegov otok, kao i cijelu Dalmaciju, pa i veliki dio ostalih hrvatskih krajeva, u očaj baca talijanska fašistička soldateska i Rimski sporazumi.

Oni su talijanskim fašistima šovinistički raspoloženima prema Hrvatima dali mogućnost odlučivanja o sudbini ovog naroda, što je u praksi značilo pravo na njihovo nasilno odnarođivanje, odnosno potalijančivanje, tj. talijanizaciju. „Roma- doma“ sručila se na naš glagoljaški puk svom silinom, a što je najtužnije šiknula je iz biskupijskih dvora i svojom otrovnom vodom oblila našeg mladog hrvatskog sjemeništarca JojuRicova. Traže od njega da svoje lijepo hrvatsko ime i prezime pretvori u talijanski patronim, da svoj lijepi hrvatski kaljanski jezik zamijeni jezikom okupatora, da se dorekne svoje nacije i svoje samobitnosti.

Ovaj nježan, nevisok dječak to odbija, biva izbačen iz škole i vraćen na svoj otok u žarište ratnog meteža gdje je sve vrilo i bjesnilo, gdje su okupatori razbijali hrvatske glave, a ojađeni Hrvati hvatali talijanske vojnike i fašističke doušnike, vezali im kamenje oko vrata i bacali u more. Što da radi mali sjemeništarac u tom kovitlacu, već da sazri prije vremena i pridruži se hrvatskoj oslobodilačkoj ilegali, kao i svi njegovi rođaci i njegovi mještani. Premda nije bio kadar nositi pušku, bio je kadar nositi olovku i boje. Svojim slikarskim darom koristi partizanima u ilegali više nego da je nosio pušku. Mladenački, gotovo djećaćki izgled dobro pokriva ulogu ilegalnog pismonoše i prenositelja obavijesti. I kako to biva, hvataju ga Nijemci, odvode u logor Musapstan, odakle je Božjom intervencijom oslobođen, i tako kao partizan dočekuje poraz nacističke Njemačke, slom NDH i dolazak partizana – komunista na vlast.

Naravno, mladić Joja Ricov nastavlja školovanje na gimnaziji u zadru. Time problemi za njega nisu prestali. Što više, gomilaju se. Joja je u ovom trenutku signifikantna figura. On je mladi partizan, ali nije komunist, nije staljinist, nije Jugoslaven, nije ateist, nije pristalica komunističkog jednoumlja i totalitarizma, već obratno, vanpartijac je, rimokatolik i, Hrvat glagoljaške tradicije i Radićevog obzora, umjetnik i libertinac. On pripada plejadi dalmatinskih partizana koji su se borili protiv istinskog fašizma, za narodno oslobođenje od talijanskog fašističkog okupatora, koji su ginuli za slobodu, pravdu, ali i vjeru u Boga. Nikako za Staljinove brkove i komunističku diktaturu proletarijata. Naši marni ribari nisu niti znali što je to proleter i kako ribar može biti skitnica koji nema niti Dom, niti Domovinu, „al imat će sve!“.

Kao izdanak takvih i tako oblikovanih Hrvata iz Dalmacije, njihove hrvatske čudesne glagoljaške tradicije, izdanak vječitih oporbenjaka prema vlastima koje već osam stoljeća nisu bile narodne, Joja je morao doći najprije u komplicirano stanje unutarnjih dilema i preispitivanja, a zatim se distancirati od službene totalitarističke ideologije koja je nasiljem pokušavala preodgojiti cijeli hrvatski narod i stvoriti „novoga čoveka“- Jugoslovena. On je uz to izuzetno senzibilna osoba i nadaren talentima za umjetnosti. Piše pjesme, dobro slika, odlično pjeva, dojmljivo glumi. Guta djela iz književnosti i umjetnosti, prati kazališne predstave, odlazi na sve slikarske izložbe, uzima tečajeve kiparstva... slika i radi skulpture, glumi u kazališnim predstavama. Naravno, sve se nije moglo njegovati i stručno usavršavati u isto vrijeme. Najprije otpada gluma, zatim pjevanje, pa slikarstvo i kiparstvo, a ostaje književnost. Glumu nije nikada napustio, jer je svaki njegov književni nastup do danas svojevrsni teatarski performans, pun patetike, naglašenih emocionalnih eskapada i snažnih gestikulacija.

No, kako bi vratio dug slikarstvu i kiparstvu, Joja piše likovne kritike na nov način, suprotan tadašnjem socijalističkom realizmu. I ovdje iskazuje svoj stameni oporbeni i samosvojni hrvatski dalmatinski bodulski/insularski (kako bi rekao TonkoMarojević) duh. No nikada uskogrudan, nikada etnocentričan. Što više, bio i ostao primjer široke hrvatske duše koja svoje voli, a tuđe poštuje, koja znade braniti rodnu grudu, ali i opraštati. On, kojemu su talijanski fašisti i njemački nacisti činili zlo, kada je rat prestao svima prašta i postaje najveći veleposlanik talijanskog pjesništva u Hrvata, što više odlazi u Italiju kao predavač i širitelj prijateljstva i uzajamnosti između dva naroda. Isto tako njeguje njemačku poeziju, francusku filozofiju i rusku predkomunističku književnost. Njega kojega su komunisti zatvarali u logor, ondje policajci i čuvari srpske nacionalnosti mučili fizički i duševno, tukli ga zbog hrvatstva, u Italiji afirmira srbijanske umjetnike, a naročito srbijanske srednjovjekovne ikone, bez imalo žući ili zlopamćenja.

Sve gore rečeno neophodno je znati kako bi razumjeli, ne samo Jojinu poeziju, već i njegove likovne krike i oglede.

Prvu likovnu kritiku Joja Ricov napisao je 1952. godine, pod naslovom „Julio Meissner ili San bojâ sjete i radosti života“. Riječ je o slikaru koji je pripadao židovskoj hrvatskoj zajednici, zagrebačkim purgerima – ne cionistima.

Svoje likoslovje o umjetnosti Julija Meissnera, Ricov započinje na tada šokantan način. Umjesto uvoda u kojem bi se citirali klasici marksizma, dokazivanja o povezanosti umjetnosti i naše socijalističke revolucije, odnosno socijalističke izgradnje, o povezanosti baze i nadgradnje, Ricov počinje govor o istinskoj ljepoti kao samosvojnom i ideološki neuhvatljivom fenomenu. Čak govori o uskrsnuću:

„Ljepota nije u vjetru. Ljepota nije u prostorima. Ni u gorama ni u dogledu njihovih vrhunaca u snijegu.

Ljepota je u vjetru, u prostranstvima i nedogledu visina, u krošnjama i mrtvom cvijeću. Ljepota je u kamenu. U marševima i hodu mljekarica, u sukobima i pjesmi valovlja, u krvi i u vodama. Ona umire da uskrsne, rađa se da živi. Ljepota živi. U simfoniji slapova i mirisu mladosti, u prostorima i oku djevojčice. Ona nije daleko –ona je na dohvatu. Umjetnik je vidi u svakidašnjici – ona je život. Umjetnik je nalazi u detalju – ona je u česticama. Neograničena. Velika u malom, mala u velikome. Beskrajna i neiscrpna. Ljepota je u kretanju – ona egzistira. Igra i posrće, popijeva i tuži. kao čovjek. Ljepota je čovjek. Ljepota je priroda. Ona se ne mora tražiti. U nama i oko nas ona se uvijek i posvuda nudi zagrljaju mašte, srcu i jezeru zjenica. Pruža se sluhu i ćutilu naših nosnica. Umjetnik je zaustavlja na trenutak da je preseli u vječnost po kojoj, mrtva, započne život u vjekove.“

Nakon ovog, eminentno lirskog uvoda, slijedi jednako lirski intoniran opis Meissnerovih radova. Izdvajamo nekoliko ulomaka:

„... Inače se Meissner kreće u ravninama. Mekan u namazima, on se ne rasiplje u koloru. Registar je boja uzak a raznolik. Bogat u zahvatu crvenih, žutih, zelenih i plavih, rjeđe crnih, tonova koji se često miješaju međusobno ili se nađu u susjedstvu narančastih, zeleno-plavih i sivo-zelenih šara. U neprekidnom previranju i traženjima Meissneru je uspjelo izgradit vlastiti stil, obilježen jednostavnošću kolorističke intencije i štimunga, kako u djelima iz ranije tako i onima iz kasnije njegove faze. Harmonija je možda dijelom poremećena i disonantna u neujednačenosti postupka sa žutom i crvenom bojom u odnosu na ženin lik ('U ležaljci') i u tjesnoći okvira 'Baletne parafraze' ...„.

Na kraju slikogled završava znakovitim tekstom u kojem Messneru stavlja u usta rodoljubive misli:

„Lijepa je ova zemlja, i ljudi i trave. Mila u kišama i pjesmi maestrala. U tuzi cvijeća, nikla iz zemlje što nas rodi. Čista kao oko djevojčice Nene i kaplja rose na slapovima Neretve.

Lijepa je moja zemlja, i ja je volim u mimohodu oblaka u nujnoj brizi mljekarica. U voću i u tajni djevojaka. Za sve koji vole, za sve što se bore i kojih nema.

Život u danima i neutrnutoj čežnji vjetrova. U zemlji i u vodama. U mrtvim prostorima. Ne. Smrti nema“.

Dakako, ovakav tekst bio je u to vrijeme politički disonantan i objaviti ga nije bilo moguće. O tome Ricov piše u podrubniku slijedeće: „Ovo je prvi autorov likovni ogled, pronađen iz rukopisne ostavštine pjesnika Nikole Šopa koji je Ricovu u dva navrata pružio ležaj i utočište pod svojim krovom na Šalati, u Mesićevoj 23. Tekst je napisan 1952. ponuđen onovremenom uredništvu 'Krugova', ali odbijen, a osvjetljuje nastup jednoga nepravedno zaboravljena hrvatskog umjetnika, iznimne etičke strukture i svjedočenja, tragičan ahasverski duh ugašen u Švicarskoj prije više godina, jednoga od najzaslužnijih, iako uporno prešućivanih, otaca avangarde poratnoga hrvatskog slikarstva“.

Esej „Julio Meissner ili San bojâ sjete i radosti života“ Ricov je objavio tek 1983. u zagrebačkoj književnoj reviji „Marulić“, br. 5.

Mlađi naraštaj današnjih hrvatskih likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti začuditi će se ako im kažete kako je Joja Ricov, prvi, ili među prvima puhao u jedra mnogim mladim umjetnicima, s prostora bivše SFRJ, bez obzira na etnicitet, tada nepoznatima, pišući o njihovim radovima afirmativne kritike – slovoslovja. Neki među njima, postali su kasnije vodeći jugoslavenski umjetnici, nedodirljive veličine i akademici, ali su nakon toga zaboravili Joju Ricova i njegovu oglede, pa su čak su izbjegavali u svojim životopisima i spominjati njegovo ime. Razlog je njegovo oporbenjaštvo spram komunističkog totalitarizma, a poglavito robijanje i bacanje na crne liste.

Spomenut ću neka imena o kojima je pisao dok su još bili na početku karijere, bez ikakve zlonamjernosti. Takvo je bilo vrijeme. Evo, Joja Ricov je 1954. napisao likoslovje o Dušanu Džamonji povodom njegove prve samostalne izložbe radova. Ricov i Džamonja su naraštajni vršnjaci. Džamonja je rođen 1928. u Strumici. Završio je 1940. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, kod profesora Vanje Radauša i Frana Kršinića, a magistrirao 1951. kod Antuna Augustinčića. U Beograd dolazi 1954. godine, kada je u Galeriji ULUS imao svoju prvu veliku izložbu. U glasilu „Čovjek i prostor (ČIP)“ br. 2/1954. Ricov objavljuje pjesmu „Jelen i strah u prostorima (Doživljaju Džamonjina svjedočanstva u kamenu)“ i likoslovje „Čovjek Dušana Džamonje“. Kasnije je na Joju zaboravio.

U seriji „Pisma iz Jugoslavije“ godine 1954. Ricov talijanskoj javnosti predstavlja ponovno Džamonju u dva navrata, zatim Ivana Kožarića, Zlatka pricu, Ivu Vojvodića, Miljenka Stančića, Branka Ružića, Crnogorca Božidara Đurića, Srbe Radomira Damjana Damjanovića i Ratka Miljuša, Slovence Slavka Tiheca i Dragu Tršara, Šimu Vulasa, Kosu Angeli Radovanija, Iva Dulčića, umjetničke fotografe braću Brkan, Milu Grgasa, Stipi Sikirici, Josi Anzuloviću, Ivanu Palčiću, Osmanu Berberoviću i Mariki Šafran Berberović, Marijanu Gajšaku, Josipu Pavloviću, Reneu Hollosu, Josipu Martinku, Petru Buliću, Joakimu Gregovu, Slavku Kopaču, Dragutinu Kišu, Jakovu Brataniću, Josipu Resteku, Josipu Vaništi, Antunu Babiću i mnogim drugima.

Poslušajmo, što je Ricov, između ostaloga, napisao o prvoj izložbi mladog i tada još nepoznatog Dušana Džamonje, danas tretitanog kao umjetničko veličanstvo:

„Dušan Džamonja govori istinu o čovjeku. Oduševljen Meštrovićem, Džamonja je započeo akademski njegovanom formom Kršinićeve škole. Danas se njegova skulptura razvija iz međufaze grafike. Od crteža u tehnici tuša, preko kompozicija zidne boje, s ugođajem freske, do volumena u sadri. Odatle recipročnost: skulptura u grafici (Metalac, Requiem) i grafika u skulpturi (Metalac, Glava metalca). Poniranje u objekt Džamonju sili na višestruka eksperimentiranja. (...) Oni, koje zanima ljepota slikarske realizacije u skladu ideje i forme, virtuozitet tehničke fakture i profinjenost sitne ornamentike, ti će se morati zaustaviti pred kompozicijom zidne boje 'Jelen u šumi“. To je već potpuno zrela tvorevina, koja uz treću varijantu 'Metalca' predstavlja najozbiljniji korak prvog Džamonjinog nastupa...“.
Oduševljen Džamonjinim radovima Joja je svoj ogled popratio pjesmom, oblikovano u šimićevskoj grafici, pod naslovom „Jelen i strah u prostorima (Doživljaj Džamonjina svjedočanstva u kamenu)“.

Pjesma završava dvostihom:

Čuvat ćemo snove za naslućene prostore i moliti
strahom uzetih jelena na ivici orobljene šume.

Bilo bi poučno analizirati Jojine oglede i o ostalim imenima, te vidjeti koliko je bio uspješan u vrednovanju njihovih radova, odnosno koliko im je pomogao u prvotnome startu u svijet umjetničke kritike i javne percepcije njihovih djela. No to nadilazi dosege ovog rada.

Zaključak: nakana je ovog rada bila podržati žanr likoslovja kao sretne simbioze likovne kritike i literarnog eseja. Naravno, za pisanje takvih ogleda potrebno poznavati likovne umjetnosti i književnu esejistiku, kako bi se stvorilo simbiostičko djelo visoke razine i umjetničkog dosega u oba svoja krila. Možda je, da uzgred napomenem, nešto slično uspio Matko Peić u svojim „Skitnjama“ sjedinivši žanr književnog putopisa, likovnih ogleda, povijesno-umjetničkih traktata i poetskog rukopisa.

P. S.

Joja Ricov je bio čest gost u mojim rodnim Piljenicama. Ljudi su voljeli njegov način govora i izlaganja. Znao je stvoriti ugodnu atmosferu. Nastupao je pomalo teatralno, ali mudro.

Povjesničar umjetnosti i kustos galerijskoga odjela Mladen Mitar predstavlja likovne radove na 4. Likovnom trijenalu Moslavine u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina, 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Joja Ricov u Piljenicama. Snimio autor.

Đuro Vidmarović