Suveniri, restorani, nacionalna kuhinja

Ma koliko to zvuči paradoksalno, suveniri mogu biti izraz nacionalne slobode i samobitnosti. Mi u Hrvatskoj smo to osjetili tijekom ne tako daleke prošlosti. Ukrajina također. Zbog toga su me kiosci i ulični „štandovi" na Hreščatiku, na kojima se prodaju odjevni predmeti s nacionalnom simbolikom, ugodno iznenadio. Ranijih godina teško su se mogli nabaviti čak i nacionalna zastava, grb, ili himna. Građane ovo raduje, a smetati može samo nenormalne ljude. Snimio sam jedan od takvih „štandova" i razgledao izložene šalove i majice s nacionalnim oznakama.

Hreščatik: „štand" s šalovima i majicama ukrašenima nacionalnim simbolima

Ranijih godina prodavali su se kao suveniri predmeti koji prikazuju Ukrajince kao seljake-pijance i tome slično.

Suvenir koji prikazuje Ukrajince kao veseljake seljake-pijanice

Preporučam svojim sunarodnjacima kvalitetne suvenire. To nisu ruske „babuške" koje se masovno prodaju (premda nemam ništa protiv ovih simpatičnih suvenira koji pripadaju ruskoj tradiciji, kulturi i duhovnosti), već izvorna nošnja, seljačko slikarstvo i guculska keramika.

Primjeri guculske keramike

Kada sam već bio uvjeren kako je od „majdanske" atmosfere ostao jedino spomenik TarasuŠevčenku, pri dnu Hreščatika na križanju s Trgom nezavisnosti, ugledao sam nekoliko „štandova" na kojima se prodaju tzv. knjige s nacionalnom tematikom, ili iz nacionalne povijesti, uključujući i one koje na drugačiji način osvjetljavaju odnos Rusije prema Ukrajini, te rukom ispisane poruke na velikim pak-papirima koji su onda izloženi na čitanje prolaznicima. Činjenica što se ovakva literatura izlaže na ulici, a ne u službenim knjižarama pomalo upozorava.

Kijev, ožujak, 2014. Bista Tarasa Ševčenka ispred zgrade gradskog parlamenta. Snimio Đ. Vidmarović

Obišao sam knjižare u Kijevu i, na žalost, uvjerio se kako ruske knjige još uvijek potiskuju ukrajinske. U Kijevu postoji poseban sajam ruskih knjiga, pod nazivom Petrivka. To je začuđujuće velik prostor ispunjen šatorima, štandovima i barakama u kojima možete kupiti sve knjige objavljene u Rusiji po vrlo niskoj cijeni. Razlog tome je nepostojanje carine na knjige iz ove zemlje, a ona nije ciljano uvođena kako bi se uništavalo ukrajinsko izdavaštvo.

Kijev, 2015. „Duh Majdana" još živi. Snimio Đ. Vidmarović

Obnovljeni Hreščatik nudi posjetiteljima nekoliko vrlo lijepih i modernih restorana. Jedan od njih posvećen je Japanu. Radoznao sam kako izgleda interijer i stoga vodim Galinu na čaj. Nisam požalio. Interijer je ukusno uređen u lagano prepoznatljivom japanskom stilu. Posluga profesionalna, uslužna i nenametljiva.
Naručujemo čaj od mente. Konobar donosi stabljiku mente u vrućoj vodi, tako da se čaj priprema u našoj nazočnosti. Doduše, djeluje mi kao da je u vodi kopriva, ali vrijedi probati.

Na fotografiji se vidi posuda i u njoj menta. Čaj je bio vrlo ukusan i preporučio bih našima u zagrebu da pokušaju na isti način pripremati čaj od mente.

Menta u vrućoj vodi uskoro postaje čaj. Snimio Đ. Vidmarović

Pristojno je predstaviti i moju vodičku po Kijevu, akademsku slikaricu Galinu Gorodničevu. Ona i njezin pokojni muž JurijLuckević bili su djelatni članovi Ukrajinsko-hrvatskog društva prijateljstva. Upoznao sam ih 1996. prilikom Jurjeve izložbe posvećene Hrvatskoj. Ova veliki ukrajinski umjetnik, začetnik tzv. ukrajinskog neobaroka, predstavio je kijevskoj javnosti niz svojih radova s temama hrvatskih gradova i krajolika uz more. Nakon toga imali su nekoliko izložbi i u Hrvatskoj.

Galina je umirovljenica s malom mirovinom. Stoga radi i dalje. Slika prekrasne cvjetne motive, oslanjajući se na bogatu tradiciju tzv. ukrajinskog ženskog slikarstva, koje je stavila u slog bečkog historicizma. Ovakvim eklektičkim pristupom, uz zavidnu slikarsku tehniku ulja na platnu, ostvaruje radove koji imaju prodajnu nakanu, ali ne na uštrb estetskog dosega. Na taj način uspijeva si osigurati građanski životni standard, ali i optimizam potreban za naporan rad u ateljeu.

Hreščatik, lipnja 2015. Autor i Galina Gorodničeva u" japanskom" restoranu

Galina je hrabra i energična žena. Po ocu Ukrajinska, po majci Ruskinja, rođena i obrazovana u Kijevu. I ruski i ukrajinski doživljava kao materinske jezike. Tijekom nacionalne revolucije protiv Janukoviča odlučno je stala u obranu Ukrajine. I sada dok šećemo Hreščatikom, a potom ostalim dijelovima Kijeva, njezin patriotizam izlazi iz svake rečenice. Zbog toga što govori ruski, nitko je treba oslobađati, jer nikada nije bila diskriminirana, niti ona nekoga diskriminirala na jezičnoj osnovi.

Galina je tipična Ukrajinka: emancipirana i samosvojna. Za nju vrijedi pravilo: u zlu se ne ponizi, a u dobru ne uzvisi. Znalački bira odjevne i ukrasne predmete, kako bi ostala dama bez obzira na umirovljenički materijalni položaj. Ukrajinske su doista lijepe žene.Određuje ih tradicijska oznaka ljepote: „tamni oči – čornibrovi" / tamne oči – crne obrve.

Akademska slikarica Galina Gorodničeva

Prošlo je podne i red je bilo nešto pojesti. Poželio sam Galinu ugostiti u donjem dijelu Kijeva koji se zove Podol, gdje se nalazi restoran u kojem se serviraju ukrajinska nacionalna jela. Zove se „Puzatahata". Preporučam svima iz Hrvatske koji posjete Kijev neka kušaju hranu u ovom restoranu. Osim toga, on je ukusno opremljen u nacionalnom stilu. Zidovi su oslikani na tradicionalan ukrajinski način i ukrašeni reprodukcijama najveće ukrajinske naivne umjetnice, Marije Primačenko. Kod nas je bila njezina izložba, koju je trebao otvoriti tadašnji predsjednik Viktor Juščenko, ali zbog napete situacije u zemlji morao hitno kući. Nisam siguran ima li naš Muzej naivne umjetnosti koju od slika ove svjetski poznate umjetnice?

Reprodukcija slike „Zvijer" čuvene naivne umjetnice Marije Primačenko

„Puzatahata" je lijepo zdanje u starom Podilju koji je obnovljen i uređen da ga skoro ne prepoznajem. Do restorana se dolazi iz kijevskog Montmartre – Andrijivskoguzviza. Prolazak ovom ulicom poseban je doživljaj.

„Puzatahata", restoran nacionalnih ukrajinskih jela („ukrajinska strava")

Sa zadovoljstvom naručujem boršč s pampuškami i smetanoju, vareniki i ukrajinski tistečki. Borščeva ima velik broj. Najčešće se radi s ciklom, ali na takav se nikada nisam mogao naučiti. Popularna je i ukrajinska sarma koju nazivaju „holupci".

Ukrajinski holupci (sarma)

Hrana je svježa i ukusna. Ovdje se hrane profesori i studenti slavne Kijevo-mogiljanske akademije koja se nalazi u blizini. Atmosfera u restoranu je pristojna. Sve tradicionalno i uredno.

Ukrajinski vareniki (kod nas bi rekli: „taškrlje")

Za one koji žele pojesti nešto „s nogu" preporučam jelo koje se zove „perepička" (neka vrst hod-doga), a s njim ide piće koje ovdje nazivaju „vipička".

Ukrajinski tistečki (kolači)

Nedaleko restorana „Puzatahata" nalazi se park s lijepim kipom poznatog ukrajinskog filozofa-lutalice, pjesnika, skladatelja i profesora HrihorijaSkovorode( latinski: Greforius Scovoroda, ukr.: Григорій Савич Сковорода,HryhoriiSavychSkovoroda; ruski : ГригорийСаввичСковорода, GrigorijSavvichSkovoroda; 3. prosinca 1722. - 9. studenoga 1794.). Prostor oko spomenika pretvoren u pozornicu na kojoj neki rok-sastav priprema večerašnji koncert. Mnogo mladih posjedalo uokolo i čeka na početak koncerta. I to je mlada europska Ukrajina.

Spomenik Hrihoriju Skovorodi.

I mi sjedamo na nedaleku klupu u hlad visokog kestena, kako bi se odmorili i zaštitili od jakog sunca.Skovoroda bi bio zadovoljan s atmosferom koja ovdje vlada.

Obnovljena slavna Kijevo-mogiljanska akademija, simbol ukrajinskog visokog školstva i rasadište nacionalne inteligencije.

Skovoroda bi najviše bio sretan što je obnovljena Kijevo-mogiljanska akademija, rasadište ukrajinske državotvorne inteligencije. Ovdje sam kao veleposlanik imao čast držati predavanja o hrvatskoj povijesti i susresti jednu prekrasnu damu, profesoricu i veliku književnicu – OksanuZabuško.

Đuro Vidmarović