Kijevski dnevnik Đure Vidmarovića

Prošle sam godine posjetio Kijev u dane velikog narodnog bunta čije je središte bio Trg nezavisnosti (Majdan nezaležnosti") i uz njega vezana središnja ulica Hreščatik. Bio sam tada djelimice svjedokom povijesnih zbivanja koja su potresa cijeli ukrajinski narod, tako blizak Hrvatima zbog slične nam teške povijesne sudbine. Ukrajinska mladost suprotstavila se u središtu svoje prijestolnice gruboj policijskoj sili kojom je štitio svoju autokratsku vlast tadašnji predsjednik Viktor Janukovič. Na tom nevelikom dijelu Kijeva zgusnuo se sav očaj pravdoljubivih i državotvornih Ukrajinaca.

Najčešći zajednički poklič koji se čuo bio je „HANJBA" – SRAMOTA", u smislu sramotno je to što činite. Ovdje su podigli grad od šatora, okružili se barikadama, naoružali idealima i vjerom u preporod (vidrođenja) Ukrajine kao slobodne, nedjeljive, demokratske, europske i gospodarski napredne zemlje, s Vladom koja će prezirati korupciju, nepotizam, pljačkanje narodne imovine, bogaćenje na račun naroda, izdajstva svih vrsta i sluganstvo moćnom susjedu,a koja će cijeniti patriotizam, pravnu državu, državotvornost, demokraciju, ljudska prava, socijalnu pravdu, odgovornost, kompetentnost, jednom riječju POŠTENJE od vrha do dna vlasti. Za te ideale ginuli su mladići, ljudi u snazi i starci. Snajperisti nisu nikoga štedjeli. Posebno izvježban odred specijalne policije ustrojen zbog čuvanja Predsjednika, pod nazivom „Berkut" (Orlovi) bio je bez empatija.

Hreščatik (Kijev) ožujka 2014.(Nakon bijega V. Janukoviča) Snimio: Đ. Vidmarović

Na Majdanu sam vidio građane Kijeva, pretežito starice, kako u kanticama i boketima nose toplu hranu demonstrantima na trgu. Otkidale su od svojih usta kako njihovi heroji ne bi gladovali. Vidio sam na Majdanu i staroga pjesnika, moga dragog kolegu i prijatelja Dmitra Pavlička, jednog od legendarnih „Šisdesjatinika" (junaka iz 60-tih godina 20. st.) koji je herojima čitao svoje stihove i pisao nove, svjestan da je svaki napisani stih, zarez u mramornoj karti ukrajinske povijesti. Heroji na Majdanu nisu imali ništa osim svojih života. Sledila me i osnažila ova činjenica.

Podsjetio sam se filmova o borbi Indijaca za slobodu, one scene kada Indijci prevođeni Gandijem, u koloni ulaze u prostor koji štite engleski vojnici, znajući kako će pri prvom koraku dobiti udarac u glavu teškim drvenim maljem. A ipak su ulazili i padali kao snoplje. Sa svakim padom sloboda je rasla kao nježna biljka koja se hrani ljubavlju svoga naroda. I ovdje na Majdanu Ukrajinci su znali da kvislinšku vlast mogu srušiti jedino žrtvovanjem vlastitog života. O, kako sam se sjećao našeg Domovinskog rata, i naših mladića iz moje moslavačke izborne jedinice kada su odlazili na bojišnicu bez pancirki i kaciga, s tenesicama na nogama, krunicom oko vrata i trakom oko čela. Pitali su me na Majdanu što me ovamo dovelo i čemu se smucam ovim nesigurnim prostorom? Ne znam. Možda sam se vratio u mladost, u hrvatske devedesete. Povukla me ljubav za slobodu ovih hrabrih ljudi. I nisam razmišljao o opasnostima.

Proslava pobjede Narančaste revolucije. Doček Nove 2005. na Majdanu nezaležnosti. Na fotografiji: Pokojni pjesnik Leonid Talalaj, Đuro Vidmarović i gospođe Osadčuk i Javorivski.

Dok sada hodam obnovljenim Hreščatikom i Majdanom nezaležnosti u mislima mi dolazi proslava pobjede ukrajinskih demokratskih snaga na predsjedničkim izborima 2004. godine.

Lipanj 2015. Autor na Majdanu nezaležnosti. Snimila Galina Gorodničeva.

Ovdje sam čekao Novu, 2005. godinu u društvu pokojnih kolega, LeonidaTalalaja, odličnog pjesnika i dobitnika nacionalne nagrade „Taras Ševčenko", Mihajla Javorivskog, tada predsjednika Društva ukrajinskih književnika i zastupnika u Verhovnoj Radi, i njihovih prijatelja. Na podiju su bili izborni pobjednici, Viktor Juščenko i Julija Timošenko, uz njih gruzijski predsjednik Mihail Salikašvili s gospođom i gruzijska šansonjerka Nana Bregvadze. Svi smo nosili narančaste šalove i pjevali tada skladanu pjesmu-pobudnicu:„Razom nas bahato – nas ne podolati"! (Zajedno smo snažni – nemogu nas pokoriti").

Ministri iz Kučmine Vlade počeli su se pripremati za uhićenje, a jedan je izvršio samoubojstvo. Očekivali su prirodnu reakciju novog Predsjednika – oživotvorenje pravne države. Tim više što je sam Juščenko još imao izobličeno lice kao posljedicu trovanja kojem je bio izložen od strane oporbenih snaga. Činilo mi se tada kako mu je zbog zdravstvenih tegoba govor mlak, mlitav i nimalo pobjednički, ali se, na žalost pokazalo, da sam bio u krivu. Nije imao u sebi pobjednički žar, nije djelovao kao lider, već kao bankar, što i jest po osnovnom zanimanju. U to sam se još više uvjerio nakon što sam ga slušao prilikom posjete Hrvatskoj.

Janukovič je očekivao nakon gubitka izbora raspuštanje svoje stranke „Regional" zbog kršenja Ustava pozivanjem na federalizaciju zemlje, dakle veleizdaje. No, nije poduzeto ništa. Prelijepa, pametna i energična Julija krenula je u Donjeck smiriti protivnike poklanjajući im crvena plišana srca!? Djelovala mi je kao Alisa u zemlji čuda. Situacija je bila irealna. Postalo mi je jasno kako je narančasta revolucija propala, jer nije iznjedrila snažne, dalekovidne, prodorne i integrirajuće lidere. Lidere koji znadu odgovoriti na izazove povijesnog trenutka. To sam kazao u domu kolege Javorivskog, kamo sam bio pozvan na doček Nove godine po julijanskom kalendaru. Napisao sam pjesmu „Teologija u ružičastom" u kojoj sam to ponovio.

TEOLOGIJA U RUŽIČASTOM

Volodimiru Javorivskome kao sjećanje
na noć kada je narančasta zora stigla u ponoć

Zastave kao ptice nebeske i glasovi Ukrajine
iz dubine povijesti, ...daleke čežnje,... odronski krajevi,
stepa, ...obale Dnjipra, ...orlovi, ...skiti i ...skoti,
Kobzar kao dar onima što su ostali,
jest vrijeme opstanka, jest vrijeme propasti.
Teologija sna i teologija vjere, politika moći i politika sile,
Budi oprezan prijatelju, noć ima jutro, a jutro dan koji proždire noć.
Riječi se šire i pale, dušu razgaljuju,
čovjek je malen bez snova i nade
nek' proklet je onaj tko ih krade
i izgovara ih bez kajanja i poštovanja.

Čuvaj se noći, čuvaj se crnih sjena pristiglih iz dubina dalekih močvara,
prostora nedovršene povijesti,
nažalost povijest traje kao sfinga što kažnjava žrtve neznanja,
što proklinje, što se ceri iza svakog ugla, iz palača velikih i snažnih

Čovjek je «malen ispod zvijezda» kaže naš pjesnik, nesretnik i besmrtnik.
Budi savjest, ostani uz krik i suzu,
uz svoje pero i muzu,
budi stvaran i stvarnosan,
ushićen i rječonosan,
budi odraz života i živost odraza,
slaži knjigu za narod, jer nije svaki dan ružičast, a ako i jest,
dolazi rijetko. Povijest je tajna i mistik znade njene šifre.
Bijah s vama u Veliko Vrijeme Zbivanja
kada ste shvatili da ste kao narod svemoćna rijeka. No znaj - svakoj je rijeci
Riječ obala. Neka bude Riječ, neka bude čvrsta obala, "i Dnjipro i kruči",
neka bude ukrajinsko jutro, neka bude moj blagoslov
na Trgu Nezavisnosti,
u zemlji moje zemlje,
i prahu moga praha.

Prijevod na ukrajinski jezik:

ПОМАРАНЧЕВА ТЕОЛОГІЯ

Володимирові Яворівському,
як спогад на ніч, коли оранжева зоря прийшла на допомогу

Прапори, як птиці небесні і голоси України
із глибини століть... далеких сподівань, ...віддалених країв,
степи, ...береги Дніпра, ...орли, ..скіфи і ... сколоти
Кобзар, як Божий дар тим, хто залишився
Є час творення, є час небуття.
Теологія сну, і теологія віри, політика влади й політика сили,
Будь обережним друже, ніч має ранок,
а ранок день, який поглигнає ніч.
Запальні промови розривають душу
Людина мала без надій і снів,
Хай буде проклятий той, хто їх краде, і та висловлює їх без каяття й поваги.

Бережися ночі, бережися чорних тінів, з глибини далеких мочварів,
простору нескінченої історії.
На жаль, історія триває як фенікс, що карає недоуків, яка проклинає, яка сміється із-за кожного кутка.
Із палаців великих та сильних.

Людина є „маленька з-під зірок", каже наш поет нещасливий і бесмертний,
Будь совість, залишись, коли крик і сльози,
При своєму пері і музі,
Будь окрилений реаліст,
Гордий і жертовний,
Будь дзеркало життя і лицар духу
Склади книгу для народу, тому що не кожний день є оранжевий,
а якщо і є – приходить рідко.
Історія є таємниця і містик знає її коди.
Я був з Вами в Час Великих Перетворень
Коли ви зрозуміли, що ви, як народ, всемогутня ріка.
Але знай – кожній ріці – Слово берег.
Хай буде Слово, хай буде твердий і берег,
„І Дніпро і кручі",
Хай буде український ранок,
хай буде моє благословення на майдані Незалежності,
на землі моєї землі ,
на праху мого праху.

Na žalost, pokazalo se kako sam ispravno procijenio situaciju. Predsjednik Juščenko i premijerka Julija su se posvađali i državotvorni blok se raspao. Je li tome kumovala glupost, neodgovornost, sujeta, egomanija, ili naprosto narcisoidnost, otkriti će povijest. Naravno, oporba fundirana u proruskoj stranci Regional i rigidnoj sovjetofilskojKompartiji Ukrajine nasuprot tome zbila je redove. Kremlj im je davao sve što je trebalo. U tu podršku se uključila i Ruska Pravoslavna Crkva. I pobjeda je bila osigurana, a njome je hazjajinPutin dobio cijelu Ukrajinu kao na tanjuru. Januković mijenja ukrajinski Ustav iz predsjedničko-parlamentarnog u predsjednički. Za premijera imenuje Rusa NikolajaAzarova koji ne zna niti riječi ukrajinskog jezika. Nije znao, za ne povjerovati, kazati „dobrijdenj, jak spravi"? Koja drskost, bahatost i poniženje Ukrajinaca? Ma ko šiša te odurne hahlei njihov jezik! To i nije pravi jezik, već maloruski dijalekt velikog ruskog jezika! Kakva pristojnost? Svi hahli (hahol je ruski pogrdni naziv za Ukrajinca) razumiju ruski! Panjatna! Osobno sam slušao ljude bliske Azarovu koji su ovakav kolonijalni odnos prema Ukrajincima opravdavali njegovom tobože genetski uvjetovanom nesposobnošću za učenje stranih jezika. Kaj god!

Kijev, 6. siječnja 2015. Stan Mihajla Javorivskog, predsjednika Društva književnika Ukrajine. Đ. Vidmarović drži zdravicu i upozorava na skori neuspjeh narančaste revolucije.

Januković je postao implementator Putinove velike ideje o obnavljanju Rusije u granicama nekadašnje Imperije, a politički tu je ideju suponirala Ruska Pravoslavna Crkva (RPC) organiziranjem panruske pravoslavne organizacije „Ruski mir" cilj koje je bio obnavljane Imperije u kojoj bi Kijev bio vjersko, a Moskva političko središte.

Ove sam tendencije uočio još kao veleposlanik. Pratio sam kako KGB-ovacPutin, nakon hrabrog, simpatičnog, demokratski raspoloženog, ali na žalost i često pijanog predsjednika Jeljcina, vrlo zlokobno, ali inteligentno osvaja sve poluge vlasti, uz podršku RPC, u krvi uništava pokret za slobodom u Autonomnoj Republici Čečeniji tako što je decimirao populaciju, osigurava građanima RF unutarnju zaštitu od mafijaških klanova i njihovog terora, ograničavajući im pri tome demokratske slobode, ali im dajući kao kompenzaciju obilje ideja o staroj slavi, o potrebi da se ona vrati, o Rusiji koju su svi grabili, a sada je vrijeme da ona pokaže svoju silu, etc. Medijski je prostor energično ušutkao, političke stranke disciplinirao, vojsku stavio u stanje vojne gotovosti, obavještajnu zajednicu i proruske udruge u drugim zemljama stavio je u punu funkciju. Vještim promičbenim napisima, emisijama, filmovima i knjigama njegov ga je piar prikazao kao borca za pravoslavlje, za stare moralne vrijednosti, mačo-mena koji progoni homiće, ubija tigrove, druži se s bajkerima, vježba džudo, ali i odbacuje staru suprugu, kao političara čvrste ruke sa snažnom ruskom nacionalnom sviješću. Mudri samodržac! Skoro pa car-baćuška! Pa što? To nama treba!

Nije potrebno poštedjeti kritike diplomaciju tzv. Zapada. Europska unija se usredotočila na uspješne trovačke odnose s Ruskom federacijom i zbog toga nije željela primjećivati Putinove imperijalne nakane. Išla je tako daleko da je žrtvovala suverenitet nezavisnih država Moldavije i Gruzije, kojima je RF okupirala dijelove nacionalnog teritorija i na njima formirala pseudodržave, pod vlašću ruske vojske. U Moladaviji su stvorili tzv. Republiku Transdnjistriju, u Gruziji tzv. Republiku Abhaziju, dok su veliku pokrajinu Južnu Osetiju pripojili svome državnom teritoriju. SAD su se kroz to vrijeme ponašale kao jedina super-sila, zabacujući činjenicu da je RF atomska velesila. Preko NATO pakta, koji nije raspušten, stezao se obruč oko RF.

Žrtvovanje Moldove i Gruzije nije moglo odagnati Putinove sumnje. Javnost ne raspolaže svim potrebnim obavijestima o tome što se govorilo u diplomatskim razgovorima Moskve i Washingtona posljednjih dvadeset godina, ali postalo je jasno nakon ruskog zauzimanja zračne luke u Prištini, jačanja pomorskih snaga u Sevastopolju i Latakiji, te podrškom Srbiji, da Putin ima sasvim prepoznatljive planove, koje onda, naš admiral Lošo, tumači kao logičnom posljedicom geopolitičkih i geostrateških konstanti na eurazijskom prostoru. U tom je kontekstu u prvi plan došla velika zemlja Ukrajina, opterećena krvavom poviješću,unutarnjom neslogom, nesposobnošću, korupcijom i veleizdajom političke elite. Stoga je Putin, zajedno s Patrijarhom, svu pažnju usmjerio na ovu zemlju kako bi ju zadržao pod kontrolom.

Dolazak 2010. na vlast bivšeg guvernera Donjecke oblasti i ukrajinskog premijera, Viktora Janukoviča, bila velika pobjeda Putinove političke doktrine. Novi je predsjednik efikasno Ukrajinu učinio političkim satelitom RF. Između dviju država granice de facto i nije bilo. Državotvorna je oporba bila razbijena. Vođu te oporbe, karizmatičnu Juliju Timošenko vrlo brzo baca u zatvor, nakon politički montiranog procesa. To je bila prva njegova kardinalna pogreška, učinjena na poticaj iz Moskve. No, Julija Timošenko nije MihailHodorkovski kojega je Putin potpuno ušutkao teškom robijom. U obranu gospođe Timošenko stale su vodeće ličnosti Europe, a njezin muž dobiva politički azil u Češkoj, čime je optužba protiv nje proglašena političkim progonom. Janukovič kao netalentirani političar, s refleksima komunističkih seoskih aparatčika kojima je okrutnost bila mjerilo uspješnosti, gubi bitku sa zatvorenom oporbenom lidericom.

Umjesto da nauči nešto o demokraciji, on oponaša Putina i postaje u Ukrajini samodržac, a u odnosu na Moskvu Kvisling.

Poginuli demonstranti na Hreščatiku

A onda se pojavio za njega taj prokleti kijevski Majdan, ti ukrajinski fašisti, banderivci, gamad koja odbija integraciju s velikim bratom i želi na truli Zapad. Žele srušiti i ideju Ruskog mira! Gamad se deratizira, dakako. Ali ta gamad ne bježi pred Berkutom!? A Berkut je naziv za policijske specijalce izvježbane za uništavanje žive sile. Pomažu im i oslobođeni kriminalci zvani „tituški" koji s kapuljačama na glavama hvataju ljude i potom ih ubijaju.

Ukrajinski rodoljubi stali su goloruki pred puščane cijevi berkutovaca i noževe „tituški". Njihova je krv zalila Majdan nezaležnosti, a u njoj su nestali Putinovi planovi o Ukrajini kao drugoj Bjelorusiji i Janukovičevi hetmanski snovi.

Đuro Vidmarović