Čehinja u Splitu; Boškovići, Brač, Aljoša Asanović, Drago Čondrić
Split mi je važan i zbog nekih ljudi koji ovdje žive, a koji su mi ili prijatelji ili dobri znanci. S njima popričati i prošetati ulicama starog grada, sjediti u nekom od brojnih restorana i raspravljati o raznovrsnim temama, veliko je zadovoljstvo. Splićani su otvoreni i temperamentni ljudi. Otvoreni su, ponekad do neugodnosti. Na žalost, po svadljivosti tipični Hrvati. Kada je riječ o parbama i neslozi, tada se Split ne razlikuje ni malo od Zagreba, Varaždina ili Osijeka.
U Splitu živi obitelj koju držim boljim pripadnicima ljudskog roda. Nisam sklon razmetanju s ovakvim komplimentima, a i dovoljno imam godina tijekom kojih sam se uvjerio u krhkost ljudske vjere i prijateljstva. No, Boškovići kao da se opiru mojoj opreznosti i skeptičnosti. Iako nose slavno prezime. Glava obitelji je Zoran, vlasnik izdavačke kuće „Naklada Bošković", obiteljska osovina je Lovorka, rođena po majci Chudoba, a djeca Nikola student geodezije i Vesna studentica psihologije.
Zoran je rođen na Braču u prekrasnom mjestu Selca i sumještanin je našem istaknutom pjesniku i mome kolegi po veleposlaničkom zaduženju, dr. Dragi Štambuku. O Bračanima postoje simpatični vicevi, ali i oni koji to nisu. Uglavnom, kroz viceve ih se tretira kao škrtce. Vicevi nisu samo izraz duhovnosti i duhovitosti neke sredine. Nisu uvijek spontani. Mogu i te kako biti politički obojeni, pa i plasirani iz svijeta političke elite kako bi nekoga osramotili, ismijali, pa i diskreditirali.
Npr. Takvi su za vrijeme obje Jugoslavije vicevi o Ličanima, poglavito ličkim Hrvatima. Glavni su likovi bili Dane i Mane. Kroz viceve ih se željelo prikazati kao očajno glupe i asocijalne ljude. To je dolazilo iz velikosrpskih i jugofilskih krugova. U našoj današnjoj Hrvatskoj Ličani više nisu predmet viceva, ali iz istih krugova sada su „na tapeti" Hercegovci, dakako, ne hercegovački Srbi, već Hrvati. I to je vrlo nehumano, čak i odurno.
Neprestano se koriste bijele čarape, mobiteli, automobili marke Mercedes, i tsl., kako bi ih prikazalo kao gramzljive, pohlepne, prevarante i ljude sklone obogaćivanju bez rada. Nisam sklon niti vicevima koji prikazuju Bošnjake (Huso, Haso i Fata) kao glupe ljude, a Crnogorce kao lijenčine, premda među takvim vicevima ima duhovitih i etno-karakterističnih.
Split 2014.: Zoran Bošković i stari Split (snimio Đ. Vidmarović)
Naš Zoran Bošković je Bracanin, ali nije čovjek kakvog bi smo očekivali prema vicevima. On vodi samozatajno, ali predano vlastitu izdavačku kuću i sklon je pomoći svakome tko ga za pomoć moli. Zbog toga mu neki javno predbacuju da je nakladnik debitanata. To znači pisaca početnika, uglavnom dama koje u nekim godinama zrelosti prenose na papir svoja sjećanja oblikovana s više ili manje uspjeha kao literarno štivo. Ne mislim time ništa loše. Svatko ima pravo na svoje literarne pokušaje. Ovakvi pokušaji izazivaju nelagodu kada njihovi autori dobiju potporu lokalne zajednice ili neke firme, dok se takva potpora uskraćuje afirmiranim književnicima, a oni su uglavnom siromašni ljudi.
Bošković je objavio mnoštvo vrijednih knjiga, od kojih su neke od nacionalne važnosti. Među njima, bez lažne skromnosti, nalazi se i knjiga izabranih pjesama najvećeg izraelskog pjesnika 20. stoljeće, Jehude Amihaja. Riječ je o zbirci „Ja, moje srce, Istok, Zapad" koju je 2006. „Naklada Bošković" objavila u prijevodu Jelene Zaričnaje – Jindra i pisca ovih redaka.
Knjigu je sjajno likovno opremio splitski umjetnik Mladen Sasso. Premda sam ovu knjigu predstavio u Tel Avivu, a stihove iz nje čitao udovici velikog pjesnika, u njegovoj radnoj sobi iz koje se vidi stari Jeruzalem kao na dlanu, njezino objavljivanje je prošlo nezapaženo u provladinim medijima, ali u zagrebačkim židovskim zajednicama. Ali da je ovakav pothvat učinila neka filo-jugoslavenska izdavačka kuća, a prevoditelji bili korifeji orjunaške provenijencije, o tome brujale sve TV kuće u RH.
Gospođa Bošković je po majci Čehinja iz Ivanovog Sela kod Daruvara, dakle iz zapadne Slavonije i po tome smo zavičajnici. Ona je ugledna splitska liječnica s vlastitom ambulantom. Kao što je tipično za Čehinje u mome kraju, okretna je i marljiva žena. Na sve stigne i sve drži na okupu.
Brač: Selca
Bio sam nekoliko puta u Selcima zahvaljujući pozivu kolege Štambuka na pjesničke susrete „Croatia rediviva – Ča, kaj, što". Zahvaljujući njegovom maru i entuzijazmu ova se svehrvatska književna manifestacija održava već 22 godine. Treba uzeti u obzira da je Drago kroz to vrijeme bio veleposlanik u Indiji i Egiptu, a sada u Brazilu, što znači da je usprkos velikih udaljenosti i sputanosti diplomatskim obvezama, uspio organizirati Susrete u rodnim Selcima. To u praksi znači osigurati svakome gostu smještaj, osigurati mjesni trg za svečanost, ozvučenje, protokol i mnogo drugih sitnica.
Svake godine neki od pjesnika-sudionika ovjenčava se maslinovim vijencem, a ploča s dva njegova stiha ugrađuje se u zid mjesnog trga. Je li uvijek bio sretne ruke oko izbora laureata, možemo raspravljati. Dakako da nije, jer je u nekim slučajevima bio više diplomat, nego objektivni književni prosuditelj. Nastojao je pomiriti sve četiri strane svijeta, plus zavičajni kreativni kadar koji je preko njega tražio afirmaciju.
Bez obzira na ograničenja „Croatiae redivive", pjesnici dolaze u Selca kako bi pročitali dvije pjesme u ugodnoj atmosferi selačkog trga s velikom crkvom kao čuvarem svih vrijednost u blizini. Prije nekoliko godina o tom sam fenomenu govorio selačkom načelniku Općine. Doista, kako objasniti činjenicu da pjesnici pristižu ovamo iz udaljenih dijelova Hrvatske, što zbog loših prometnih veza nije lagano.
Do Splita još se nekako može stići autobusom, vlakom ili zrakoplovom, ali tada moraš presjedati na trajekt kako bi stigao na obalu Brača, u gradić Supetar, a onda preko Nerežišća ili Pučišća lokalnim rasklimanim autobusom do Selaca. Cijeli se dan izgubi na putovanje, da bi na večer pročitao u Selcima dvije pjesme. I sutradan krećeš istim putem nazad. Kada bi se radilo o turističkom putovanju, ovakvo bi putešestvije bilo nerazumno, ali kada je riječ o pjesničkim susretima sve dobiva novu dimenziju. A Štambuk je uspio pokrenuti takvo pjesničko hodočašće, i to mu se mora priznati.
Načelnik je prihvatio ovakvo objašnjenje. Smetao me javno iskazani sukob između domaćeg mlađeg književnika Vukovića i Drage Štambuka. Mladac je nasrtao na starijeg kolegu bez uvažavanja njegovih godina, njegovih zasluga za hrvatsku književnost i vrijednosti njegovoga pjesničkog opusa. Osim toga, Štambuk je kao veleposlanik, u Selca doveo diplomate najvišeg ranga, što Vuković i njegovi istomišljenici nikada ne bi mogli.
Aljoša Asanović – bivši nogometaš, a sadašnji ugostitelj
Ugodno mi je sa splitskim prijateljima sjediti uz kolače i kavu, u restoranu „Le monde" kojemu je ranije bio vlasnik poznati nogometaš Aljoša Asanović. Restoran nije daleko od Kazališta, a smješten je u tihoj ulici, zapravo proteže se između dviju ulica. Nogometaš je lijepo uredio lokal, tako da se u njemu čovjek osjeća ugodno i poticajno za prijateljsko druženje. Tko voli nogomet može uživati u fotografijama na kojima su vlasnik i cijeli niz slavnih osoba iz vremena kada se Aljoša uspješno nogometao.
Često razmišljam o sudbini poznatih nogometaša, ali i ostalih športaša. Naime, njihov je „radni" vijek ograničen godinama, najviše do 35.godine života. Zbog športa su napustili školovanje pa se nakon okončavanja karijere moraju suočiti s gorkom činjenicom vlastitog neobrazovanja, a to u praktičnom životu znači da im u radnoj knjižici piše: stručna sprema NKV – bez kvalifikacija. Ukoliko zarađeni novac ne investiraju u neki posao od kojega mogu kasnije živjeti, ne piše im se dobro. Čitam kako je hrvatski hrvački reprezentativac Pašalov u situaciji da nema sredstava za hranu. Žalosno. A nema neke druge kvalifikacije.
Drago Čondrić (snimio Đ. Vidmarović)
Danas sam se sastao se s kolegom iz DHK, Dragom Čondrićem, pjesnikom. Vršnjaci smo. Književnim radom aktivno se počeo baviti tek u trećoj životnoj dobi. I to ozbiljno, tako da je sada izabran i u Društvo hrvatskih književnika. U ovoj časnoj udruzi izabran sam već treći mandat u Upravi odbor. Kroz to vrijeme često sam se puta susreo s međugeneracijskim nesporazumom, naime Povjerenstvo za prijem novih članova, inače odgovorno i strogo, često molbe starijih autora ne prima s istim odobravanjem kao i zamolbe onih koji mlađe, ili srednje dobi.
„Gdje su bili do sada?" – najčešće je pitanje. Pa gdje su bili? Živjeli su. A potreba za umjetničkim stvaranjem je sazrijevala. Kod nekih ona eksplodira u mladim danima, a kod nekih u starosti. Nisu važne godine, već estetska razina napisanog štiva. Primjer je Drago Čondrić. Mladost ne garantira automatski i vrijednost djela. Glasam svakako za njih i podržavam odluku Upravnog odbora DHK da mlađe književnike prima u svoje redove s jednom objavljenom knjigom.
Split: terasa restorana „Le monde" (snimak sa svemrežja)
Čondrićeva prva pjesnička zbirka „Evanđelje po čovjeku" objavljena je 2009. , a on je rođen 1941. godine. Kao književni kritičar uočio sam vrijednost ovog djela i ohrabrio autora da nastavi s pisanjem.Čondrić se pridružio hrvatskim pjesnicima koji nadahnuće nalaze u istinama kršćanske vjere. Obzirom da deficitarnost ovog pjesničkog žanra, ova vrijedna zbirka nalazi svoje mjesto u suvremenoj našoj književnosti.
Uslijedile su zbirke „Fragmenti rane jeseni" 2010., „Golgota, Golgota" 2011. i „Raspredanje sudbine" 2012. Za „Golgotu"je dobio prvu nagradu na natječaju „Pasionska baština" i nakon toga uslijedilo je i članstvo u Društvu hrvatskih književnika. Sada Drago Čondrić u miru marljivo piše svoje stihove složene fakture, a ja ga ne želim pitati zbog čega se ranije uputio u književne vode. Kao da se takmiči s vremenom, kako bi svijetu kazao kroz svoju poeziju sve što nije stigao ranije. Uz to se obojica radujemo unucima.
Pridružili su nam se pjesnik i književni kritičar Zvonimir Penović, književnik koji je kao mlad autor bio primljen u DHK, tako da je danas po stažu jedan od starijih članova i Zoran Bošković. Nedostaje još Arsen Mužić. Volio bih kada bi se zajedno našli s Jakšom Fijamengom, Dunjom Kalilić, Vlatkom Perkovićem, Joškom Čelanom, Majom Tomas, Ankom Petričević...
S književnicima iz Splita imam prijateljske odnose. S njima nikada nije dosadno. Razgovaraju živo i s puno emocija. Osim toga, u Splitu cvjeta dobra književnost. Istina, Ogranak DHK im se još nije „uhodao", ali se nadam kako će riješiti i taj problem.
U restoranu „Kod Aljoše": Vidmarović, Bošković, Penović i Čondrić
Iz restorana „Le monde" krećemo put splitske rive. Te čuvene splitske rive na kojoj se odvija zanimljiv društveni život grada, od običnih svakodnevnih razgovora, do velikih političkih skupova. Danas je riva prepuna turista i šetača. Restorani uz rub rade „punom parom". Mnogo je male djece. Stariji sjede na klupama postavljenima s pogledom na more. Ne sviđa mi se što je riva popločena svijetlim četvrtastim pločama, pa djeluje kao apoteka, a kandelabri iz rub veliki su i zaklanjaju Dioklecijanovu palaču. No i pored toga, dobar je osjećaj šetati ovim prostorom na kome se sjedinjuju naša prošlost i naša sadašnjost. Veliki trajekti i jahte odvlače pažnju i djeluju na maštu. Treba šetati, ali i putovati.
Split, proljeće 2013. Splitska riva: Zvonimir Penović, Đuro Vidmarović i Drago Čondrić
Splitska riva završava cestom što skreće u trajektnu luku, autobusni i željeznički kolodvor. S lijeve strane počinje tržnica. Mnogo kioska s različitom robom namijenjenom turistima, a iza njih tržnica, bogata, šarolika i glasna. Prislonjen na zidine Dioklecijanove palače. Tu je prodavač kuhanih i pečenih kukuruza. Vraća me u Zagreb i naš prelijepi Zrinjevac.
Đuro Vidmarović