Manipulacije oko Srba i Vukovara
Kao povjesničar po struci želio bih kazati nekoliko rečenica o ustanku u Srbu i svim manipulacijama oko njega od 1945. do danas. Ovaj ustanak naši komunisti i vodstvo srpske nacionalne manjine slave kao „Dan ustanka protiv fašista". Nekada je to bio Dan ustanka u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a dana s je „Dan ustanka naroda Like i Korduna". Moguće je razumjeti Pupovčevu stranku koja ovom manifestacijom želi javnosti, poglavito onoj izvan Hrvatske, servirati svoju istinu o Srbima u Hrvatskoj koji su, tobože, pokrenuli antifašističku borbu prije Hrvata.
Ovakva „istina" godi ušima mnogih euro-političara, što Pupovac i njegovi dobro znadu i zbog čega na tome grčevito inzistiraju. Hrvatski su komunisti na ovakvu manipulaciju pristali odmah nakon stvaranja Titove Jugoslavije. Vjerojatno je zbog toga Hebrang platio glavom. Time su pljunuli na povijesnu istinu, premda je ona išla njima u prilog. Umjesto da odaju počast svojim članovima koji su na dan početka Hitlerove akcije Barbarossa, 22. lipnja 1941. obznanili da postoje, što je doista bilo upereno protiv Sila osovine, hrvatski komunistički glavonje odriču se toga i prihvaćaju kao svoj dan početak četničkog divljanja protiv golorukog hrvatskog pučanstva u Srbu.
No, puškaranje u Brezovici automatski se moralo povezati s paktom Molotov-Ribbentrop , odnosno političkim savezom Staljinovog SSSR-a i Hitlerovog Trećeg Reicha, a to je za komuniste bilo nezgodno. Srpski ustanak u Srbu lijepo su preimenovali u antifašistički, dali Srbima prednost pred Hrvatima kao nositeljima antifašističkog pokreta i time opravdali njihovo pretvaranje iz nacionalne manjine u konstitutivni narod, a Hrvatsku pretvorili u državu s dva konstitutivna naroda. Pupovac i njegovo vodstvo iz SSDS-a to odlično znaju i kane iskoristiti svaku mogućnost koja će im pomoći vratiti ovu političku i državno-pravnu konstitutivnost, a time se na političkoj razini vraća i pravo hrvatskih Srba na teritorijalni entitet.
Status nacionalne manjine današnjem političkom predstavništvu Srba u RH, ali i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi kao važnom političkom čimbeniku, i vlasti u Beogradu, ne odgovara, bez obzira na razinu zaštite nacionalnih prava, bez obzira na Ustavni zakon, na zagarantiranost triju zastupničkih mjesta, i sva ostala prava koja su iznad europskih standarda. Bio sam zastupnik u Saboru kada smo Srbima u Hrvatskoj ponudili čak dva autonomna kotara kako se ne bi osjećali diskriminirano.
Četnički odred s karakterističnim barjakom stupa ulicama razorenog Vukovara. Oni koji su vidjeli TV snimku sjećaju se pjesme koju je izvodila ova „pobjednička" rulja: „Slobodane šalji nam salate/ bit će mesa, klat ćemo Hrvate".
Četnička zastava:" Za kralja i otadžbinu"
Na slici vide se dva četnika i dva vojnika JNA kako složno i bratski nekuda, vjerojatno na Ovčaru, vode ostarjelog vukovarskog Hrvata.
Vidimo na primjeru Vukovara da sve do sada ponuđeno ustavno i zakonodavno rješenje pada u vodu. Ustavni ih zakon nije zadovoljio. (Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama Daytonske mirovne konferencije 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja sukoba u BiH. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih.
Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba.
Područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uključeno u Erdutski sporazum
Tako je 12. studenog 1995. potpisan "Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske". Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime hrvatske vlade te Milan Milanović u ime srpske strane. Erdutski sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem.
Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23. studenoga 1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996.) ustanovilo je posebnu "Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji" (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES). Na čelo Prijelazne uprave došao je američki general Jacques Paul Klein. Za provedbu aktivnosti u procesu mirne reintegracije Vlada Republike Hrvatske je u Osijeku osnovala Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu, a za predstojnika je imenovala Ivicu Vrkića, sadašnjeg gradonačelnika Osijeka. Otuda njegov pokušaj posredovanja u Vukovaru.)
Goran Hadžić, samozvani predsjednik srpske terorističke paradržave u istočnoj Slavoniji i jedan od najodvratnijih srbijanskih ratnih zločinaca, Željko Ražnjatović Arkan.
Osuđeni ratni zločinac, bivši predsjednik četničke terorističke paradržave u RH, Mile Martić u društvu s ratnim zločincem i krvnikom Srebrenice, ranije jugoslavenskim, a potom srbijanskim generalom Mladićem.
Svećenik SPC s kokardom na kamilavki, kršćanskim križem na grudima i bombom u uzdignutoj ruci.
Ivica Vrkić, dr. Vojo Stanimirović, Vesna Teršelić i Vesna Škare Ožbolt, slave Erdutski sporazum.
Premda su Erdutski sporazum potpisali, predstavnici srpske strane ponašaju se kao da ih se on ne tiče, te ga nastoje promijeniti u još veću svoju korist. To mogu činiti zbog dva temeljna razloga: A) podrške iz Beograda i B) netransparentnosti Zagreba i kunktatorske politike tamošnjih čelnika. A sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije i zapadnog Srijema nije bio za Hrvate poklon, već veliki ustupak.
Srpska je strana ovim Sporazumom dobila vrlo mnogo, premda je izgubila rat, ukoliko u maksimum ne računamo posebnu srpsku Državu unutar RH. On je Srbima osigurao je sljedeće:
1) aboliciju enmas za sudjelovanje u paravojnim postrojbama i terorističkim aktivnostima kojima su učinili nebrojene zločine nad Hrvatima, uključujući i etničko čišćenje, zločine nad hrvatskom kulturnom baštinom, gospodarstvom, eko-sistemima, etc.
2) pravo da milicajci iz paradržave SRK budu djelatnici hrvatske policije, a političari iz vodstva SRK sudjeluju u političkome životu RH,
3) pravo na vlastite dječje vrtiće, osnovne škole, srednje škole i učilište u kojima je nastavni jezik srpski, a pismo ćirilica,
4) pravo da uče povijest i srpskih udžbenika, bez uključivanja povijesti Domovinskog rata,
5) pravo da stanuju u Srbiji, a rade u RH,
6) pravo da žive u Srbiji, a glasuju u RH,
7) pravo na refundaciju stanova iz društvenog vlasništva,
8) pravo na obnovu kuća,
9) pravo na obnovu svih sakralnih objekata,
10) pravo na središnju srpsku gimnaziju u Zagrebu,
11) pravo na vlastita glasila u kojima je dopušteno antihrvatsko pisanje i raspirivanje međunacionalne mržnje,
12) pravo na svoju banku,
13) pravo na tzv. pozitivnu diskriminaciju koja u praksi znači stvarnu diskriminaciju većinskog naroda, ... da ne nabrajam dalje.
Što je najvažnije, osiguravao im se miran život, oprost i pomirba, budućnost bez rata u euro-integraciji, sve demokratske slobode i ljudska prava, pozitivna društvena klima ...
Tabla UNTAES 1996.-1998., Hrvatski povijesni muzej
Vukovar je pokazao da sva navedena prava nisu prihvaćena i nisu doprinijela tzv. suživotu Hrvata i pripadnika srpske manjine. Što više, mladi je srpski naraštaj pokazao vrlo zorno, bučno i uvjerljivo, na športskim utakmicama, a to je mjesto gdje se može slobodno i masovno iskazivati nacionalni naboj, što misli o Hrvatskoj, Hrvatima i suživotu. Hrvatska vlada prožeta jugofilskim melting potom i ideologemom titoističkog bratstva-jedinstva nije u mogućnosti sagledati dosege velikosrpske promičbe i dubinu velikosrpske indoktrinacije u tkivo srpskoga etničkog kolektiviteta. Vodi defenzivnu politiku kao, tobože, europsku", dok se na drugoj strani (Lex Perković) toj EU suprotstavlja.
Stoga Vlada vuče loše poteze, ohrabrujući, možda i nesvjesno, srpske ekstremiste, a vrijeđajući hrvatske domoljube i diskriminirajući čak i branitelje. Premijer se nije libio koristiti vrlo grube riječi za branitelje u Vukovaru, uhićujući njihove vodeće predstavnike, dajući javno do znanja da ih ne cijeni, niti podržava, da ih, što više, doživljava kao protivnike.
Njegov ministar policije Ostojić u bijesu je prijetio policijskom presijom. Policija je prije dva mjeseca čak psihološki maltretirala Malog Jastreba, što mi je bilo neshvatljivo. Legendarna doktorica Vesna Bosanac je izbačena s posla, a prethodno je gradonačelnik Vukovara bestidno najavio kako će ju zgaziti. Njemu je bliži Stanimirović od Vesne Bosanac. On je jedan od vodećih krivaca za narušavanje međunacionalnih odnosa u Vukovaru.
Tomislav Nikolić, alias Toma Grobar, kao prisegnuti četnički vojvoda
Trofazno ljubljenje hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i srbijanskog Tomislava Nikolića na Brdu kod Kranja 2013.
Kiseli osmjeh Ive Josipovića, cinični osmjeh Tomislava Nikolića i osmjeh sreće i radosti Zorana Milanovića prilikom svečanog obilježavanja ulaska RH u EU
Josip Klemm, šef Udruge specijalne policije, koga je Milanović dao uhititi kao tobože jednog od organizatora protesta u Vukovaru, u pravu je kada kaže:
„I sami vidimo da se zakon može tumačiti na razne načine. Mi smo se borili i da uđemo u Europu pa se ne poštuje europski uhidbeni nalog. Sad smo svjedoci da se Ustav i zakon mogu promijeniti u sedam dana, a branitelji čekaju već sedam mjeseci. Borba za ćirilicu, podsjećam, traje od 2. veljače. Moramo biti dosljedniji u provođenju zakona, a ne nametati zakon koji je destabilizirao jedan grad i cijelu državu. Zakon nalaže i kažnjavanje za ratni zločin pa se to ne događa. Zakon nalaže i prioritet pri zapošljavanju djece poginulih branitelja pa se ne provodi. Zakon izgleda svatko tumači kako njemu odgovara. Danas slušamo da su sve zakonske mogućnosti iskorištene. Koliko je puta Stožer tražio da se njihov prijedlog uvrsti u saborsku proceduru, koliko su puta dolazili pred Vladu pa ih nitko nije primio. To je stoga što su neki ljudi ograničeni, tolika je šteta s obje strane napravljena tim razbijanjem ploča da je sva sreća da je sve mirno završilo. Nadam se da se ploče više neće razbijati, a sve se moglo dosad riješiti u duhu demokracije. Ružno je vidjeti razbijanje ploče čekićem, ali je isto tako ružno da se branitelji nazivaju pogrdnim imenima. Isti ti ljudi tako su nas nazivali i 91. pa danas uživaju u plodovima države koju smo stvorili. Aktualna vlast za posljednje događaje u Vukovaru pogrešno traži krivca upirući prstom u braniteljske udruge i njihove vođe. Ljudski bih zamolio premijera da nas ne naziva cirkusantima".
HRT kao udbaško-ljevičarska kuća, te SDP-ovska glasila nikada ne kontaktiraju umjerene Srbe i Srbe koji se ne slažu s četničkom i velikosrpskom politikom SSDS-a i Beograda, koji žele doista harmonične odnose u RH jer ju doživljavaju kao svoju jedinu Domovinu. Ali zato su na ekranima i u novinama neprestano nositelji Pupovčeve huškačke struje i njihovi istomišljenici podrijetlom Hrvati, koji žele zaoštravanje etničkih parbi gdje je god moguće.
Dobiva se dojam kako najviše instance naše vlasti žele povratak Plana Z4 produbljivanjem hrvatsko-srpskog sukoba na taj način što povlađuju velikosrbima, a vrijeđaju većinsku populaciju državotvornih Hrvata. Osim toga, Milanović je poništio političko razobličavanje Pupovca koje je izvršio predsjednik Josipović javnim prozivanjem za etno-biznis. Odjednom je nestalo etno-biznisa! Na kraju, naslućuje se cilj: eto, Srbi u RH ne mogu normalno živjeti zbog divljanja hrvatskih nacionalista, pa je jedino rješenje u povratku na Plan Z4.
Zamislite, sukladnoj ovoj logici : branitelje u Vukovar smeta uvođenje ćirilice (srpske, ne ruske) u javni prostor, smeta ih kada Srbi Vukovar nazivaju srpskim gradom, smetaju ih antihrvatske pjesme i parole, smetaju ih abolirani zločinci koji mirno šeću gradskim ulicama, ili su postali dio hrvatske policije, smeta ih obnavljanje jugoslavenske ideologije, smeta ih zanemarivanje Domovinskog rata, ... Ništa bez Golog otoka!
Ministar Jovanović u Beogradu na nogometnoj utakmici mirno promatra i prihvaća antihrvatske manifestacije, što se ne može drukčije tumačiti, osim da mu te manifestacije nisu smetale. Ako je tako, onda on ne bi trebao biti u Vladi RH, već u Vladi Republike Srbije, ili Republike Srpske. Prisegom za Ministra u Vladi RH on je trebao shvatiti da mora od tada zatomiti svoju etničku distancu prema Hrvatima i djelovati kao hrvatski ministar, a ne kao prikriveni Pupovčev član Vlade.
Ovakvim je ponašanjem dao za pravo srbijanskim šovinistima i time pridonio daljnjem narušavanju odnosa između dviju Država, dok je dodatno destabilizirao političku situaciju u RH. Njegovo je ponašanje u Beogradu bez presedana i ući će u hrvatsku povijest kao negativno i izdajničko. Da sam na mjestu predsjednika Vlade, ovakvom bi Ministru bez razmišljanja pokazao vrata.
Ali vratimo se Srbu. Kao povjesničar predlažem organiziranje znanstvenog simpozija o četnicima i partizanima u Hrvatskoj 1941. godine. Pa da se znanstveno dokaže je li u Srbu bio četnički ili komunistički ustanak? Odnosno, jesu li četnici prelazili u partizane i obratno? Time bi se na znanstvenoj razini stalo na kraj političkim zloporabama povijesti. Da bude jasno: na manipulacije oko Srba pristala je i Sanaderova i Kosoričina HDZ-SSDS-HSS vlada, bez da ih je uopće zanimala povijesna istina. Račanu, Sanaderu, J. Kosor i Milanoviću povijesna znanost je bliska koliko i tamna strana mjeseca. Stanimo tome na kraj. Kao nositelja ovog projekta predlažem uglednog povjesničara, prof. dr. Zdravka Dizdara.
Spomenik đeneralu Draži Mihailoviću koji mu je Srbija podignula na Ravnoj Gori.
Odličje „Legion of Merit" koje je Draži Mihajloviću dodijelio predsjednik SAD, HarryTruman.
Đuro Vidmarović