Od totalitarizma do neovisnosti: Hrvatsko-ukrajinske paralele (II.)

Među počasnim doktorima Moskovskog univerziteta bio je i poznati hrvatski javni i crkveni aktivist (teolog, političar, javna osoba), đakovački episkop Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.). Počevši 1883. godine ruski filozof i teolog Vladimir Solovjov (Влади́мир Серге́евич Соловьёв, 1853.– 1900.) započinje aktivnu korespondenciju s hrvatskim episkopom. Kasnije, godine 1885, filozof dolazi u Zagreb, gdje se upoznaje s hrvatskim crkveno-religijskim životom karakterizirajući Hrvate kao znatno pobožnije za razliku od Rusa (38) . Ne bez potpore Strossmayera hrvatski katolički časopis «Katolički list» objavljuje rad Solovyova «Povijest i budućnost teokracije»na ruskom jeziku bb.

Godine 1887. V. Solovyov počinje rad na knjizi La Russie et l׳Ég lise Universelle, iz koje čita odlomke episkopu Strossmayeru za vrijeme boravka tijekom katoličkog Božića u njegovoj rezidenciji u Đakovu (39). Godine 1888. Strossmayer šalje u Vatikan po kardinalu Rampollu uvodni članak za knjigu, izdan kao zasebna brošura s nazivom „Ruska ideja". Ona može poslužiti kao slikovit primjer «intelektualne kolonizacije», i «pranja mozgova» intelektualnoj i duhovnoj eliti još neporobljenih teritorija.

Poznati ruski kršćanski filozof, zahvaljujući formiranoj svijesti o veličini Rusije i «uspješnom nametanju vlastitih stavova Drugima», pokušao je stvoriti privilegirani prostor intelektualnog diskursa u osnovi kojega leži «nastojanje da se porobi zemlju Drugih, postavi tamo vlastite institucije i razvije vlastita djelatnost" (40). U uvodnim primjedbama on uvodi čitatelja u glavnu bit problema, a to je - ni manje ni više – «pitanje o smislu postojanja Rusije u svesvjetskoj povijesti»" (41).

«Ideja nacije» za Solovjeva nije isto što i «nacija misli na sebe u vremenu, a ono, što Bog misli o njoj je u vječnosti" (42). Na ovaj način on želi uvjeriti čitatelja da sve rečeno povodom «ruske ideje» dobiva skoro religiozni status objave od Boga, u čemu je vidljiva osjetljivost prema «vlastitoj univerzalizaciji» tipična za nacije-kolonizatore, kao što je već spomenuto prije.

S pozicije univerzalnosti «Ruske ideje» Solovjev se približava «Balkanskom pitanju», kritizirajući «Ruske lažne patriote» koji razumiju samo «snagu oružja» i nastoje «dobiti krhku Otomansku imperiju, a zatim srušiti Habsburšku monarhiju" (43). Na prvi pogled, Solovjev zauzima demokratičnu, miroljubivu poziciju, kritizirajući militarističku politiku ruskog totalitarizma. Međutim, urušivši spomenute imperije, nastavlja dalje filozof, pojavljuje se masa malih neovisnih kraljevina, koje jedva čekaju na ovaj «svečani trenutak svojeg konačnog oslobođenja kako bi mogle krenuti jedan protiv druge" (44).

Dalje Solovjev radi zaključak genijalan po svojemu totalitarnomu značenju, u obliku retoričkog pitanja: «Zaista, da li je vrijedilo Rusiji stradavati i boriti se tisućama godina, postati kršćanskom sa Svetim Vladimirom i europskom zajedno s Petrom Velikim, stalno pri tome zauzimajući određeno mjesto između Istoka i Zapada, a sve samo zato da bi pri završnom obračunu (na kraju krajeva) postala instrumentom «velike ideje» Srbije i «velike ideje» Bugarske (45).

Kolonijalne konstrukcije

Drugim riječima, Solovjev želi reći: da li je vrijedilo Rusiji toliko njegovati svoju totalitarnu ideju, da bi propustila šansu nametnuti je balkanskim narodima, kojima će neovisnost tek prouzročiti štetu, jer bez starateljstva «kristijanizirano - europeizirane» Rusije «balkanski aboridžini» na poziv svojih «plemenskih vođa» sposobni su samo da jedan drugom prerežu grkljan? Ovdje se Solovjeve upušta u kolonijalnu konstrukciju, koju Thompson naziva «trivijalizacija nacionalnog identiteta», - način ponižavanja pokorenih (ili još ne pokorenih) naroda, uz pomoć kojeg ih se kvalificira «kao takve, kojima nešto nedostaje, kao nedovoljno pozitivne, kao što su njihovi porobljivači" (46).

SolovjevIzazivaju čuđenje ne samo nezgrapna upozorenja Solovjeva glede budućih mogućih konkurenata Rusije u borbi za Carigrad i kontrolu nad balkanskom regijom. Stvara se predodžba da znameniti (izvanredan) ruski filozof zaboravlja otkud su došli kršćanski sveci, sveti slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod i čitava slavenska pismenost (glagoljica i ćirilica), kada karakterizira ove narode kao «manje obdarene»? Posebno je upečatljiva potpuna proturječnost filozofa: s jedne strane, on poziva Rusiju da se oslobodi «slijepoga nacionalizma», s druge – neskromno gradi planove zauzimanja «drugog Rima», a moguće, podsvjesno, i «prvog».Značajno je da filozof koristi u navodnicima izraz «velika ideja» u odnosu na Srbe ili Bugare, kao da se podsmjehuje, aludirajući da postoji samo jedna «velika ideja» - ruska. Tako u navodnicima predstavlja i grčku veliku ideju «Panhellenisma» («Панеллінізм» - iredentistički koncept. Megali Idea), od koje je Rusija posudila, prema riječima mislilaca, poganski državni apsolutizam i principe (načela) cezaropapizma. To je u konačnici i uništilo Bizant, naglašava on, tako da neće Grci u Carigrad «ni slučajno»!

Samo je Rusija sposobna napraviti tamo reda, doduše, pod određenim uvjetima. Solovjev savjetuje: ako Rusija želi realizirati krajnji cilj svoje «nacionalne(čitaj kolonijalne) politike», «zavladati nekad drugim Rimom (sic!), privevši konačno kraju «fatalno Istočno pitanje», - ona mora odustati od «slijepog nacionalizma» (sic!) i «nemirnog opskurizma» (sic!). Inače, umjesto slave Rusiju će čekati veliko poniženje, naime: mjesto Rusije na Istoku posjedovat će druga nacionalna snaga, «manje obdarena», ali zato «čvršća u svojim ograničenim duhovnim stremljenima (ciljevima)». Ruski filozof predviđa da tom snagom mogu postati Bugari, koji su donedavno bili toliko ljubazni u odnosu prema Rusiji, živeći pod njenom skrbi, «danas nedostojni pobunjenici» u očima Rusa, a sutradan «svečani pobjednički rivali»Rusije i «gazde drevnog Bizanta" (47).

Ali je Solovjev pogriješio u svojim prognozama, jer nije ostvarena ideja «velike Bugarske», a velikosrpska ideja jugoslavenstva ostvarena je u osobi pobunjenika Josipa Broza Tita (1892.-1980.), koji je – detaljno proučivši boljševičku raznolikost ruskog totalitarizma – godine 1948. raskinuo odnose sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i prionuo na gradnju vlastitog modela jugoslavenskog «socijalizma s ljudskim licem». Međutim, formalno raskinuvši s Rusijom, Tito je ostao duhovno ovisan o njenoj totalitarnoj politici, koja je dobila svojega apologeta u osobi Slobodana Miloševića za vrijeme raspada Jugoslavije.

Izazivaju čuđenje ne samo nezgrapna upozorenja Solovjeva glede budućih mogućih konkurenata Rusije u borbi za Carigrad i kontrolu nad balkanskom regijom. Stvara se predodžba da znameniti (izvanredan) ruski filozof zaboravlja otkud su došli kršćanski sveci, sveti slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod i čitava slavenska pismenost (glagoljica i ćirilica), kada karakterizira ove narode kao «manje obdarene»?

Posebno je upečatljiva potpuna proturječnost filozofa: s jedne strane, on poziva Rusiju da se oslobodi «slijepoga nacionalizma», s druge – neskromno gradi planove zauzimanja «drugog Rima», a moguće, podsvjesno, i «prvog». (Pa zašto i ne bi, zar ne dolazi apetit za vrijeme jela?) Čak i više, on upozorava da Rusiji prijete «čvršći u svojim ograničenim duhovnim ciljevima» Bugari, u isto vrijeme priznajući, da Rusija prebiva u stanju «nemirnog opskurizma» i «slijepoga opskurizma»?

Totalitarna retorika

Stoga Eva Thompson ima pravo, kada tvrdi da je za razliku od «obrambenog nacionalizma», agresivni, to jest «ekspanzivni nacionalizam» usmjeren pretežno prema van, i zbog toga je «manje svjestan svojeg vlastitog šovinizma i svojih totalitarnih težnji" (48). Isto tako čudno izgleda opis Solovjeva «europeizma» Petra I, koji kao da je odustao od «slijepog nacionalizma Moskve» i krenuo europskim putem «prosvijetljenog patriotizma" (49). Suvišno je govoriti da je «prosvijetljeni patriotizam» europskog obrazaca osjetila na sebi Ukrajina, Bjelorusija i drugi narodi kolonizirani od tadašnje Rusije.

RetorikaI dalje iza demokratičnih i tolerantnih iskazivanja ruski filozof krije tipično totalitarnu retoriku, koja percipira povećavanje ruskog teritorija kao «nešto očevidno, skoro takvo, što se obvezatno moralo desiti», onda kad «obrnuti proces tumači se kao katastrofa nezamislivih razmjera". Solovjev u očaju da Rusija nije uspjela učvrstiti svoju vojnu prisutnost u Srbiji i Bugarskoj (naime popuniti Rusku imperiju novim kolonijama), tumačeći to kao pokoru za totalitarni teror, koji je Rusija činila u Poljskoj. Pri tome istovremeno maskira svoj «totalitarni očaj» iza antitotalitarne kritike.Zbog pravednosti moramo konstatirati, da se Solovjev odvažio na kritiku ruske totalitarne politike rusifikacije, nazivajući nju «gnjusnom», istini za volju, samo u vezi Poljaka. On upozorava na direktnu vezu između politike rusifikacije i likvidacije Unijatske (grko-katoličke) Crkve, smatrajući to «zaista nacionalnim grijehom, koji kao teški teret leži na savjesti Rusije i paralizira njezinu moralnu snagu». Pa, barem za to vrijedi zahvaliti Solovjevu, jer do sada nitko od Rusa nije se odlučio na sličnu karakterizaciju duhovne bolesti Rusije.

Međutim, i dalje iza demokratičnih i tolerantnih iskazivanja ruski filozof krije tipično totalitarnu retoriku, koja percipira povećavanje ruskog teritorija kao «nešto očevidno, skoro takvo, što se obvezatno moralo desiti», onda kad «obrnuti proces tumači se kao katastrofa nezamislivih razmjera". Solovjev u očaju da Rusija nije uspjela učvrstiti svoju vojnu prisutnost u Srbiji i Bugarskoj (naime popuniti Rusku imperiju novim kolonijama), tumačeći to kao pokoru za totalitarni teror, koji je Rusija činila u Poljskoj. Pri tome istovremeno maskira svoj «totalitarni očaj» iza antitotalitarne kritike.

«Nemoguće i neodgovorno je isticati na svojoj zastavi slobodu slavenskih i drugih naroda, - nastavlja Solovjev, - a istovremeno oduzimajuti nacionalnu slobodu Poljacima, religijsku slobodu Unijatima i ruskim raskolnicima, građanska prava Židovima» . Moglo bi se učiniti, da je sve ispravno, ali rekavši o Unijatima «a» on prešućuje «b» - njihov nacionalni identitet, svakako izbjegavajući i spomen o njemu. Osim toga, ako želimo biti do kraja dosljedni glede «nacionalnih grijeha» Rusije, isplatilo bi se spomenuti pokolj nad unijatskim monasima – Bazlijancima, godine 1705. Koji je svojom rukom učinio u Polockom, Petar I, koji je zaklao i sasjekao u crkvi šestoricu monaha.

Odnosno, prema Grcima usmjerena optužba ruskog filozofa o poganskom cezaropapizmu, po mišljenju suvremenog ruskog povjesničara filozofije L. Vasilenka, trebalo bi se ponajprije adresirati na samog cara. Čudno da sin poznatog ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva nije znao za vlastoručno pismo Petra I. u kojem se nalazi izraz, koji i sada obilježava «europsku» politiku Rusije: «Europa nam je potrebna samo na nekoliko desetaka godina, a kasnije mi se možemo okrenuti njoj stražnjicom» (55).

Objavljujući «željeno za stvarno», Vladimir Solovjev, zahvaljujući svojem autoritetu istaknutog filozofa, utjecao je (i još uvijek utječe) na predodžbu o prividnoj želji Ruske imperije regresirati pred «autoritetom Vaseljenske crkve» i «nositi mir i blagoslov narodima». Na međureligioznom području filozofa tumače kao «preteču kršćanskog ujedinjenja» i gorljivog pripadnika «međucrkvenog dijaloga». Međutim, s pozicije posttotalitarne kritike primjer V. Solovjeva samo potvrđuje prethodno prikazanu tezu Jaroslava Daškevića kako je «ekumenizam» jedna od univerzalnih ideja zakamufliranog «integralnog nacionalizma određene vladajuće imperijske nacije».

Ovoga puta radi se o ruskom totalitarizmu, koji je prikrivao svoju pravu suštinu iza navodno«kršćansko-europske» Ruske ideje istaknutog ruskog filozofa. Ali ovo je tek mala brošurica u isto vrijeme kada divovski sloj ruske takozvane religijske filozofije, traži da ide pod skalpel posttotalitarne kritike. Ruska imperija ne samo da je bezobrazno nametala svoj diskurs drugim narodima, pripremajući «intelektualno utemeljena uporišta» za vojnu intervenciju. Povijest je ostavila dosta primjera kako su predstavnici južno-slavenskih naroda sami tražili mogućnosti osigurati podršku Moskve, nadajući se dobiti moćnog saveznika u otporu Otomanskom carstvu.

Juraj Križanić

Paralelno s tim pojavio se problem svladavanja crkvenog raskola – glavne prepreke na putu formiranja moćne antiturske koalicije. Zbog toga nema ničega čudnog što su se među Hrvatima, koji su se pored Srba ili Bugara osjećali također ugroženi za svoje postojanje, s vremena na vrijeme pojavljivale javne ličnosti, koje su tražile mogućnosti poboljšanja kontakata s Moskvom. Za posttotalitarnu kritiku važna je i kasnija interpretacija djelovanja ovih čimbenika, a najznačajniji među njima je hrvatski jezuit Juraj Križanić (1618.-1683.), kojega suvremeni istraživači nazivaju «rusofilom i ekumenističkim vizionarom" (57).

Za vrijeme studija teologije u Bolognji u ruke Križaniću došla je knjiga Antonia Possevina - Moskovia (1587.), Papinog legata, koji je boravio u Moskvi 1581.-1582. u godinama za vrijeme vladavine Ivana Groznog (58). Baš onda nastaje «intentio moscovitica» (moskovska ideja), o kojoj još godine 1641. Križanić obavještava prvog tajnika Kongregacijeza širenje vjere Francesca Ingolia (59). Kasnije u Rimu on počinje rad na Bibliotheca Schismaticorum Universa (Univerzalna biblioteka raskola), u koju je imao namjeru uključiti sva kontroverzna pitanja crkvenih razilaženja među katolicima i pravoslavcima.

Godine 1658. Križanić napušta Rim i kreće za Moskvu. Njegov put ide kroz Ukrajinu; na neko vrijeme on se zaustavio u mjestašcu Njižin (Ніжин), u kući svećenikaМаксимa Филимоновa – pobornika Moskve, jednog od organizatora ustanka protiv tadašnjeg hetmana Ivana Vigovskog (60). Baš tada se Križanić intelektualno priklanja promoskovskoj koaliciji izdajnika, uvjeravajući zapisima Ukrajince kako je «Malorusiji bolje pripojiti se Moskvi, nego biti u savezu s Poljskom» (61).

Hrvatski misionar našao se u Ukrajini u vrlo dramatičnom periodu, poznatom u ukrajinskoj povijesti kao «Pustoš». Ponajprije, Križanić je stigao u Njižin već nakon proglašenja Hadjačkog sporazuma (1658.), koji je prema zamisli jednog od najobrazovanijih intelektualaca tog doba, Jurija Nemiricha, trebao vratiti Ukrajinu u «poznato prirodno stanje» i započeti stvaranje na osnovi Poljskog kraljevstva, Velike kneževine Litavske i Velike Ruske kneževine federativne državne zajednice prema europskom uzoru (62).

Nadahnut tim sporazumom Hetman Ivan Vihovski godine 1659. porazio je blizu Konotopa moskovsku brojnu (100 000 vojnika) vojsku predvođenu kneževima Aleksejem Trubeckim, vojskovođom Grigorijem Romadanovskim (Григорій Ромадановський) i Semjonom Požarskim (Семен Пожарський), koje je poslao ruski car sa ciljem dodatnog poniženja nepokornih Ukrajinaca. Kako primjećuje suvremeni istraživač ukrajinskog nacionalizma Kiril Gluško, ukrajinski povjesničari, prisjećajući se Konotopa, s užitkom citiraju istaknutog ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva (oca filozofa Solovjeva): « Ljepota i ponos moskovske konjice..... nestali su u jednom danu.....Nikad više nakon toga moskovski car nije uspio poslati na ratište tako briljantnu vojsku. U crnini je izašao Aleksej Mihajlović pred narod, i užas je prekrio Moskvu...» (63)

Kozaci

Međutim, onda (i ne samo onda) poljsko-ukrajinski odnosi ponovno (već po koji puta) stali su na «povijesne grablje», pokopavši time predivnu ideju zajedničkog stvaranja države. Tome je priložio svoju ruku i anarhistički, osiromašeni dio ukrajinskih Kozaka, na čijoj je strani, prema riječima hrvatskog istraživača Ivana Goluba, nastupao Juraj Križanić, pišući, vjerojatno, po diktatu nižinskog protojereja /"starješina nad parohijskim svećenstvom"/ Filimonova, «ekumenističko obraćenje» prema nižim slojevima kozaka, čijim rukama je pogubljen Jurij Nemirich – „najobrazovaniji Rusin, aristokrat i prvi kancelar zamišljene po njemu ali ne i ostvarene Velike kneževine Ruske" (64).

Tragično je što su neki hrvatski istraživači pozitivno ocijenili Križanićevu podršku„pravoslavnim Kozacima u njihovoj budućoj borbi protiv Poljske", tumačeći njegovo potpuno dekonstruktivno djelovanje u korist anarhičnog osiromašenog Kozaka kao „progresivno i objektivno" (65). Ipak, problem nije toliko u hrvatskim istraživačima, ipak su oni do tih zaključaka došli zahvaljujući tome da je „Rusiji pošlo za rukom slagati dijelove svojeg povijesnog diskursa uz pomoć Zapada, ili pak, premještati ih dodajući svoj glas u obliku komentara ili primjedaba, prezentirajući ih kao općepoznate. Ulaz prema obrambenom diskursu, tako reći, kroz bočna vrata, osiguralo je neprimjetnost Rusije kao treće strane" (66).

Napore Križanića u „ekumenskom" huškanju siromašnih Kozaka dostojno je ocijenio komandant moskovske vojske knez Aleksej Trubeckoj, koji je prema tvrdnji Ivana Goluba bio zadužen za „gušenje ustanka Ukrajinaca". (Očigledno, po nametnutoj Ruskoj totalitarnoj interpretaciji, za Goluba je buntovnik bio Hetman Ivan Vihovski a nikako ne njižinski svećenik Filimonov.)

Hrvatski „rusofil i ekumenski vizionar" zaslužio je dobiti od kneza neophodne preporuke za nastavak putovanja u Moskvu, kamo je stigao 17. rujna 1659.g. („Чорна рада/ Crni odbor ", na kojem je kozačka sirotinja svrgnula Hetmana Vihovskog, održao se 20. rujna 1659. ) i za svaki slučaj predstavio se kaoJurij Biliš Serbljin, nudeći ruskom caru usluge personalnog historiografa, kraljevog bibliotekara, prevoditelja Biblije i autora nove slavenske gramatike. Od svega ponuđenog njemu su dozvolili baviti se samo formiranjem gramatike (67).

Nedugo iza toga, godine 1661., kraljevskom odlukom, u još nerazjašnjenim okolnostima, hrvatski je misionar prognan u Sibir. Ivan Golub nekako nerado pristupa analizi stvarnih okolnosti progonstva, smatrajući ih banalnim nesporazumom: «netko je nešto pitao Križanića, na što je on odgovorio neku nesuvislost"68. Između ostalog, u takvu verziju je i lako povjerovati, jer su u to vrijeme u Moskvi sve strance pomno nadgledali, i zaista, bila je dovoljna jedna neoprezna riječ da se nađeš ne samo u sibirskoj pustoši, nego i na lomači.

Puno su slatkorječiviji ruski istraživači. Suvremeni povjesničar filozofije Aleksandar Zamaljev ističe, da je sumnju izazivalo prekomjerno zanimanje Križanića za pravoslavne bogoslovske traktate (očigledno, tražio je dodatni materijal za svoju Bibliotheca Schismaticorum Universa). Otkriti prave namjere tog Hrvata, nastavlja Zamaljev , „pomogloje njegovo neiskustvo u konzumiranju jakih pića". Međutim, kao stranca Križanića nisu spalili, nego su ga kaznili s 15 godina boravka u Tobolsku, gdje je imao dosta vremena za razmišljanje „o prevrtljivosti sudbine i ruskoj politici" (69).

Jezik

U prognanstvu hrvatski isusovac piše svoje životno djelo "Politika ili Razgovori o vladavini" (1663.) /doslovni prijevod - Politika, ili Rasprave o vladavini/, u kojem Križanić karakterizira postojeće zakone u Ruskom imperiju kao „ljudožderske", zbog čega svi europski narodi smatraju u tom „preslavnom carstvu"postojeću tiraniju „ne uobičajenom, nego najvećom" (70). Zanimljivo, što je ruski filozof Gustav Špet (Густав Шпет) izrazio nesvakidašnje zadovoljstvo glede svojevremenog progonstva Križanića što dalje od njegove carske visosti, jer svojim utopističkim prognozama o rađanju samobitnosti Rusije„ponekad prevršio mjeru" (71).„Malo je vjerojatno da bi Rusija postala europskom i povela slavenstvo, kao što je želio Križanić, da je uzela u obzir blagonakloni savjet Križanića", zaključuje G. Špet (72). Međutim, prema tvrdnji povjesničara S. Solovjeva, upravo Križanićevi Razgovori o vladavini bio je udžbenik Petru I (73).

JezikGodine 1665. Križanić završava svoju Gramatiku slavenskog jezika, na kojoj je radio dvadeset godina. Prema njegom mišljenju, slavenski jezik je kroz povijest doživio utjecaj mnogih neslavenskih naroda (Nijemaca, Mađara, Talijana i Turaka). Ipak, najčistija vrsta slavenskog jezika sačuvana je među Hrvatima s tih područja (Ozalj – Ribnik – Dubovac), otkud je podrijetlom i sam autor gramatike. Kako ističe Ivan Golub, Križanić nije imao namjeru stvaranja „sveslavenskog esperanta", sa ciljem istisnuti ili zamijeniti neke slavenske jezike (kao što je bilo u slučaju crkvenoslavenskog jezika. – Oleg Hyrnyk), njegov jezik je trebao postati sverazumljiv, usprkos grčkog „koine".Godine 1665. Križanić završava svoju Gramatiku slavenskog jezika, na kojoj je radio dvadeset godina. Prema njegom mišljenju, slavenski jezik je kroz povijest doživio utjecaj mnogih neslavenskih naroda (Nijemaca, Mađara, Talijana i Turaka). Ipak, najčistija vrsta slavenskog jezika sačuvana je među Hrvatima s tih područja (Ozalj – Ribnik – Dubovac), otkud je podrijetlom i sam autor gramatike. Kako ističe Ivan Golub, Križanić nije imao namjeru stvaranja „sveslavenskog esperanta", sa ciljem istisnuti ili zamijeniti neke slavenske jezike (kao što je bilo u slučaju crkvenoslavenskog jezika. – Oleg Hyrnyk), njegov jezik je trebao postati sverazumljiv, usprkos grčkog „koine" (74).

Isti cilj imao je i Ivan Užević, stvarajući svoju Gramatiku slavenskog jezika i uzimajući kao osnovu ovaj dijalekt /pojašnjenje: jezik ozaljskog kruga - trodijalektna čakavsko-kajkavsko-štokavska stilizacija/, koji je on čuo u dijelu svoje male domovine. U ovom smislu između Hrvata i Ukrajinaca postoje određene paralele (čak i u vremenskim okvirima njihovo djelovanje na stvaranju jezika poklapa se), što može biti i dodatni argument u korist teze o mogućnosti hrvatskog utjecaja na formiranje prve gramatike ukrajinskog jezika.

Godine 1676., nakon smrti kralja Alekseja Mihajlovića, odsluživši 15 godina progonstva u Toboljsku, Križanić se vraća u Moskvu, gdje susreće starog znanca svećenika Maksima, koji je u to vrijeme zbog zasluga pred Moskvom napredovao do episkopskog zvanja i promijenio ime u Metodije (75).

Unatoč pogodnim, na prvi pogled, okolnostima za završnu realizaciju „intentio moscovitica", hrvatski misionar moli novog ruskog cara Fedora Aleksejevića da ga otpusti. Vjerojatno, nakon „sibirskog lječilišta" Križanićeve „ekumenske vizije" su izblijedjele i sada izgledale kao potpuna utopija.Napustivši Moskvu, Hrvat „zbog nerazumljivih", kako smatra Golub, razloga, dolazi u Vilno i zaređuje se kod Dominikanaca. Vjerojatno, tijekom boravka u Sibiru Križanić je imao dosta vremena za stvaranje nove odluke, koja, razumljivo, više nije uključivala Moskvu. Sada više ne moskovskom caru, već poljskome kralju Janu III Sobieskom hrvatski misionar piše svoju Historia de Sibiria.

Osjeća se kako hrvatskom istraživaču, dr. Golubu, nije baš ugodno o tome govoriti. On dvaput izbjegava spomenuti kraljevsku titulu Jana III., ograničavajući se informacijom kako se godine 1683. Križanić priključio „vojsciJana Sobjeskog", koja se žurila prema Beču opsjednutom Turcima, gdje je i završio život hrvatskog misionara (76).

Prosječni čitatelj koji nije pobliže upoznat s poviješću Poljske, Litve i Ukrajine, može steći dojam, da se radi o nekom vojskovođi a ne o poljskom kralju i velikom knezu litvanskom. „Intentio moscovitia" (moskovski naum) profesora Goluba tako je posve razumljiv: on konačno želi, da ponajprije, u povijesnoj memorijiJuraj Križanić ostane „rusofil i ekumenski vizionar", koji je uočio u Moskvi „lumen ad revelationem gentium" (svjetlo prosvjetljenja naroda) i postao „prorokom ruskog mesijanizma" (čitaj: ruskog totalitarizma) (77).

mr.sc. Oleh Hyrnik

Bilješke

38. A. ABRAMOVIĆ «Vladimir Solovjev – vitez svete Sofije» // SOLOVJEV V. Tri razgovora ili Priča o Antikristu – Zagreb: Detecta, 2007. – str. 176.

bb Moja napomena:Vladimir S. Solovjov, Povijest i budućnost teokracije, prvo izdanje na ruskom u Zagrebu 1887. Godine, te prvo izdanje na hrvatskom jeziku, studija, Prometej

39. A. ABRAMOVIĆ «Vladimir Solovjev – vitez svete Sofije» // SOLOVJEV V. Tri razgovora ili Priča o Antikristu – Zagreb: Detecta, 2007. – str. 178.

40. ТОМПСОН Е. М. – Ukrajinsko izdanje: Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008. THOMPSON M. Trubaduri imperija. Ruska književnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008. – str. 62.

41.SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 7.

42.SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 8.

43.SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 13.

44.SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 13-14.

45. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 14.

46. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 27.

47. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 14.

48. ТОМПСОН Е. М. – Ukrajinsko izdanje: Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008. ̸ THOMPSON M. Trubaduri imperije. Ruska književnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008. – str. 33.

49. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 13.

50. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 24.

51.Ukrajinsko izdanje: ТОМПСОН М. Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008. / THOMPSON M. Trubaduri imperije. Ruska kniževnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008. – str. 63.

52. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – atr. 25.
53.І. ІСІЧЕНКО, архиєпископ (arhiepiskop). Історія Христової Церкви в Україні.— Харків, Aктa, 2003. — str. 215.

54.Л.И. ВАСИЛЕНКО. Введение в русскую религиозную философию/Uvod u rusku religijsku filozofiju. - Москва: Православный Свято-Тихоновский Богословский институт/ Sv. Tihon Pravoslavni teološki fakultet, 2006.— str. 121.

55.ЭКОНОМЦЕВ И. (Архимандрит Иоанн (Экономцев)) Национально-религиозный идеал и идея империи в Петровскую эпоху./ Nacionalni-vjerski ideal i ideja carstva u dopa Petra. // Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub. – Romae: Pontificum collegium croaticum sancti Hieronymi, 1991.– str. 348.

56. SOLOVJEV V. Русская идея. – Брюссель: Жизнь с Богом, 1987. – str. 32.

57. Upravo se takozove bibliografija radova J. Križanića, koju su priredili hrvatski znanstvenik Ivan Golub i ruski istraživač A.L. Goldbergom(Гольдберг А. Л.)– "Juraj Križanić (1618.– 1683.), Russophile and Ecumenic Visionary" (1976)

58.Ivan Golub, Križanić, - Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987. – str.10-11.

59.Ivan Golub, Križanić, - Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987. – str.11.

60.GOLUB I., Križanić, - str.26; ОЛЬЖИЧ О. Дух руїни. – Kijev, Смололскип, 2008. – str. 18.

• Pustoš - je razdoblje u povijesti Ukrajine krajem XVII.Stoljeća. Obilježeno je padom ukrajinske državnosti i pojavom opće krize. Tijekom tog razdoblja Ukrajina je bila podijeljena duž Dnjepra na lijevu i desnu.

• Юрій Немирич/Jurij Nemyrych (1612.– 1659.) - ukrajinski vlastelin, kapetan, državnik i diplomat u vrijeme Hmelnickog. Autor Hadjačkog sporazuma.

• Hadjački sporazum (ukr. Гадяцький договір, pol. Unia Hadziacka) je politički sporazum potpisan 1658. za vrijeme švedske invazije na Poljsku, između predstavnika Zaporoške Republike, odnosno ukrajinskog Hetmanata na čelu s predstavnicima Ivanom Vihovskim i Jurijem Nemiričem s jedne strane, i političkih predstavnika Poljsko-litavske Unije, na čelu sa S. Bieniewskim i K. Jewłaszewskim, s druge strane. Najvažnija odredba Hadjačkog sporazumabila je uspostavljanje autonomne Velike Kneževine Ruske u sklopu federativne državne zajednice - Unija tri naroda. U istoj federativnoj državnoj zajednici Poljaci, Litavci i Ukrajinci (tada poznati kao Rusini) trebali su imati jednaka politička i društvena prava.

• Konotopska bitka (ukr.Конотопська битва, rus.Конотопская битва) je ukrajinsko-ruska vojna bitka između ukrajinske zaporoške vojske pod zapovjedništvom hetmana Ivana Vihovskog i manjeg broja tzatarskih i poljskih saveznika s jedne strane, i ruske carske vojske predvođene Aleksejem Trubeckim i manjeg broja rusko-ukrajinskih kozačkih snaga s druge strane. Bitka je započeta 26. lipnja 1659. u današnjoj Sumskoj oblasti, u sjeveroistočnoj Ukrajini, nedugo nakon što je 1658. stvorena ukrajinska Velika kneževina Ruska u sklopu federativne države Unija triju naroda.

61.Ivan Golub, Križanić, - str.26-27.

62.Яковенко Н. Нарис історії середньовічної та ранньомодерної України./Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajini. Prof Natalia Yakovenko . – Київ: Критика, 2005 - str.373.

63.ГАЛУШКО К., Украинский национализм: ликбез для русских, - Київ: Темпора, 2010.- Str.232-233.; ЯКОВЕНКО Н. Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajini. – str.375.

64.ЯКОВЕНКО Н. Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajini. – str.375.

65.BANAC I. „Mjesto Jurija Križanića u hrvatskoj kulturnoj povjesti"// Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub. – str.343.

66. ТОМПСОН М. Трубадури імперії. Російська література і колоніалізм. — Київ: Основи, 2008.// THOMPSON M. Trubaduri imperije. Ruska književnost i kolonijalizam. – Kijev, Osnove, 2008. – str.53.

Jurij Križanić (1618.-1683.), u Rusiji poznat kao Jurko Križanić Srbljanin, djelovao je i u Belorusiji. Bio je prvi nositelj ideje sveslavenstva kao jezičke i etničke cjeline i crkvene unije, kao i njegovoga duhovnog i kulturnog jedinstva. Središte svoga djelovanja usmjerio je na Rusiju, koju je smatrao jedinom slavenskom državom koja je uspjela očuvati svoju slobodu i vladara slavenskog podrijetla.

67.Ivan Golub, Križanić, - str.27-28.

68.Ivan Golub, Križanić, - str.29.

69.ЗАМАЛЕЕВ А. Летописьрусскойфилософии 862-2002. - С. –Петербург: Летнийсад, 2003. - str.53.

70.ЗАМАЛЕЕВ А. Летописьрусской философии 862-2002. - str.54.

71.ШПЕТ Г. "Очерк развития русской философии " // Очерки истории русской философии Свердловск :Из-во Урал. Ун-та, 1991. – str. 237.

72.ШПЕТ Г. "Очерк развития русской философии " // Очерки истории русской философии Свердловск :Из-во Урал. Ун-та, 1991. – str. 238.

73.Ivan Golub, Križanić, - Str.39.

* Koine grčki - "zajednički grčki" je popularni oblik grčkog jezika koji se razvio u post-klasičnomrazdoblju.

74.Ivan Golub, Križanić, - str.31-32.

75.Ivan Golub, Križanić, - str.103.

76. Ivan Golub, Križanić, - str.37-38.

77. Ivan Golub, Križanić, - str.38.