Za podjele Hrvata uzrokovane nepoznavanjem povijesnih činjenica kriv je „dogovor" Milanovićevih prethodnika „antifašista"

Govoreći u Hrvatskom vojnom učilištu Petar Zrinski predsjednik vlade Zoran Milanović rekao je da se „nakon 25 godina hrvatske države trebamo oko nekih stvari dogovoriti" i napomenuo da „Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg". Tako se Zoran Milanović odjednom sjetio prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, pa se postavlja prirodno pitanje – zašto?

Milanović se eto, sasvim slučajno, sjetio Tuđmana

Poznata je Milanovićeva izjava kako mu je bliži onaj koji je rekao da će prije Sava poteći prema Triglavu nego što će Hrvatska biti samostalna država od onog koji je predvodio Hrvatsku u osamostaljivanju. U prilogu donosimo što je o pokojnom predsjedniku Tuđmanu Milanović govorio kad je došao na vlast, što puno govori o iskrenosti Milanovićeve novootkrivene „ljubavi" za Tuđmana i ono što Tuđman predstavlja.

Teško se zato oteti dojmu kako Milanovićevo spominjanje Tuđmana uvjetovano jedino približavanjem izbora. Da nije tako, sjetio bi se prvoga predsjednika davno ranije. Na kraju krajeva, njegov SDP ima godinama većinu u TuđmanTeško se zato oteti dojmu kako Milanovićevo spominjanje Tuđmana uvjetovano jedino približavanjem izbora. Da nije tako, sjetio bi se prvoga predsjednika davno ranije. Na kraju krajeva, njegov SDP ima godinama većinu u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, pa se moglo, da se htjelo, Tuđmanu dati „dostojan trg" već odavno.Gradskoj skupštini Grada Zagreba, pa se moglo, da se htjelo, Tuđmanu dati „dostojan trg" već odavno.

Milanović uporno nameće i potiče podjele u hrvatskom društvu

Nešto je drugo je u Milanovićevoj izjavi zanimljivo, nešto što pokazuje da može u predizborno vrijeme promijeniti dlaku i glumiti štovatelja Tuđmana, ali da ne može promijeniti svoju ćud. Radi se o dijelu izjave u kojoj predsjednik vlade kaže „da se nakon 25 godina hrvatske države trebamo oko nekih stvari dogovoriti".

Prema tim riječima, kao i prema cjelokupnosti njegovih javnih nastupa, jasno je da Milanović nije mislio na dogovor oko gospodarskih ili socijalnih pitanja, već oko onih koja Milanović voli nazvati svjetonazorskim, a tiču se povijesti, poglavito one od 1941. do 1990. godine.

Milanović tako, stalno i opetovano, zamućuje vodu, u čemu mu obilato pomažu najveći hrvatski mediji koji uporno sviraju u skladu s njegovim notama. Svako malo baci neku kost, sjetimo se samo govora u Bundestagu o Hrvatskoj kao slučajnoj državi, o „nerazumijevanju Dalmatinaca i Slavonaca", sjetimo se njegovog nedavnog pokliča „Mi ili oni".

Nakon takvih nastupa, nimalo slučajnih i nimalo nepromišljenih, Milanović pokreće političku spin o potrebi pomirenja, zajedništva, o tome kako se ne smijemo dijeliti. Upravo, pred izbore.

Podjela Hrvata i dogovor

Da su Hrvati podijeljeni, jasno je slatkom. I koliko god sadašnja vlast i mediji nastojali uvesti različite nove „podjele", postoji u suštini samo jedna značajna, duboka IstinaMilanoviću očito nije do istine, da jest, mogao bi, primjerice, tražiti da se otvore svi partijski arhivi, omogućavao bi, a ne sprječavao istraživanja naše ne tako davne povijesti. Milanović bi se dogovarao, i dogovorom bi želio učvrstiti „istinu" kako ju on i njegovi istomišljenici vide. A ta je „dogovorena istina", uzrok velikog dijela podjela među Hrvatima. Milanović samo traži neku novu političku ravnotežu, a ne istinu samu po sebi,politička podjela, na one, poslužimo se Milanovićevim riječima, kojima je draži Tuđman i one kojima je draži Tito. Milanović je, naravno, apsolutno svjestan činjenice da je većina odraslih osoba politički formirana i da o tome ne će nikad promijeniti svoje sklonosti i svoja uvjerenja.

Njegov je cilj, naravno, mladež. Na nju Milanović želi utjecati kad pokušava nametnuti Hrvatima podjele i dvojbe. I zbog te mladeži, zbog novih naraštaja rođenih nakon 1990. bi Milanović želio „postići dogovor", i „zacementirati" stanje kakvo je danas.

Jasno je, naravno, da većini Hrvata ne treba nikakav dogovor oko „nekih stvari". Vrlo jednostavno, o povijesnim događajima ne treba i ne smije biti dogovora, postoji istina, i postoji neistina. A u neistinu spadaju laži, zamagljivanje istine, prešućivanje, te sprječavanje da se istina dozna, a ako se dozna da se s njom upozna pučanstvo, prvenstveno novi naraštaji kroz školovanje.

A Milanoviću očito nije do istine, da jest, mogao bi, primjerice, tražiti da se otvore svi partijski arhivi, omogućavao bi, a ne sprječavao istraživanja naše ne tako davne povijesti. Milanović bi se dogovarao, i dogovorom bi želio učvrstiti „istinu" kako ju on i njegovi istomišljenici vide. A ta je „dogovorena istina", uzrok velikog dijela podjela među Hrvatima. Milanović samo traži neku novu političku ravnotežu, a ne istinu samu po sebi,

„Antifašistička" povijest, kakvu smo učili do 1990., posljedica je dogovora

Tako primjerice govore: Da, bilo je i zločina s „antifašističke" strane, ali... I u tom „ali" je problem, jer nikada nisu osudili zločine „antifašizma"/boljševizma bez tog „ali". A već i spoznaje do kojih su došli i hrvatski i slovenski povjesničari, a i jedni i drugi su tek uspjeli obavili jedan manji PovijestDoći će i vrijeme kad će Hrvatskom vladati političari koji će dozvoliti da se svi događaji koji su obilježili noviju hrvatsku povijest, onu nakon 1941. istraže, i da konačno i taj dio hrvatske povijesti zaista postane povijest, znanost temeljena na istini, a ne na nekakvim „dogovorima", koja će se tako predstavljati i predavati hrvatskoj mladeži i svim budućim naraštajima Hrvata.dio posla, jasno pokazuju da se nije radilo o „pojedinačnim zločinima", već o industriji smrti, da su ti zločini posljedica dio toga što su komunisti iskorištavali „istoriski momenat" i rat i poraće pretvorili u brutalnu i zločinačku borbu za dolazak i ostanak na vlasti.

A sve zbog čega bismo se, po Milanoviću, „trebali dogovoriti", zapravo jr posljedica dogovora kakvog zagovara Milanović, dogovora kojeg su postigli prethodnici Milanovićevog SDP-a, dakle komunisti iz Hrvatske, s drugovima iz drugih republika i pokrajina „najslobodnije države na svijetu", pa su, između ostalog, sva djeca u školama 45 godina morala učiti laži poput onih da je u Jasenovcu pobijeno više od 700.000 ljudi, da su „antifašisti" bili sveci, a „najveći sin naših naroda i narodnosti" da je bio „najveći humanista"?

No, doći će i vrijeme kad će Hrvatskom vladati političari koji će dozvoliti da se svi događaji koji su obilježili noviju hrvatsku povijest, onu nakon 1941. istraže, i da konačno i taj dio hrvatske povijesti zaista postane povijest, znanost temeljena na istini, a ne na nekakvim „dogovorima", koja će se tako predstavljati i predavati hrvatskoj mladeži i svim budućim naraštajima Hrvata.

I na kraju isprika autora, koji se i sam upecao na Milanovićeve nebuloze o Hrvatima, povijesti, antifašizmu, fašizmu, i čemu sve ne, pa pokušao o njima ozbiljno pisati. Naravno da bi se trebalo pisati i razgovarati o onome što Milanović svojim spinovima uporno zaobilazi, a to su rezultati koje je u protekle nepune četiri godine postigla „najbolja Vlada koju je ova zemlja imala". Ti su rezultati ne nikakvi, već katastrofalni, i jedino u čemu Milanovićeva vlada uspijeva je njeno „trajno opredjeljenje", a to je svekoliko približavanje „regionu", onom iz kojeg smo se Domovinskim ratom izvukli, i to ne samo politički i društveno, već i gospodarski.

D.J.L.

1.1.2012- Jutarnji list

Drveno željezo

Kako danas, primjerice, gledate na Franju Tuđmana?

- Kritično-afirmativno... Drveno željezo... Imam određeno razumijevanje za neke Tuđmanove poteze, jer je vodio zemlju u ratnoj situaciji. On je, za mene, prije svega ratni predsjednik. A taj je rat bio gadan, krvav, težak i očito neizbježan. Gledajući Tuđmana kroz tu ratnu perspektivu, mislim da mogu bolje shvatiti neke njegove dileme i poteze.

Znači, vi ne zastupate tezu koja prevladava na našoj liberalnoj ljevici: 'o Tuđmanu sve najgore'?

- O Tuđmanu treba razmišljati i govoriti kritički. Nikada nisam glasao za Franju Tuđmana, ali ga ne želim podcjenjivati. Mislim da Tuđmanovu vladavinu trebamo podijeliti na dva razdoblja. Prvih pet godina, do oslobođenja Knina, razdoblje rata, i ono drugo, od Oluje, do kraja njegova života. Naravno, u ovom drugom razdoblju moramo uzeti u obzir Tuđmanovu bolest kao olakotnu okolnost za brojne njegove loše odluke.

Međutim, u prvom razdoblju kao snažnu otegotnu okolnost moramo navesti rat u BiH.

- Taj je rat nesumnjivo bio pogreška, velika pogreška hrvatske državne politike. Ali, kada danas slušate i analizirate izjave vodećih bošnjačkih političara, koji su bili politički aktivni i u onom vremenu, poput Sulejmana Tihića, vidljivo je da ni oni na taj rat više ne gledaju posve jednodimenzionalno.