Predsjednik – doživotni lažov
Osim što će ostati doživotni bivši predsjednik, Stjepan Mesić će vjerojatno ostati i doživotni lažov. Kad bi nabrajali i bilježili koliko je laži izrekao samo tijekom dva predsjednička mandata, nema sumnje da bismo prikupili dovoljno materijala za jednu poprilično opsežnu knjigu. Od laži se Stipe nije umorio, pa istim stopama nastavlja i u (na lažima zasluženoj) povlaštenoj mirovini. Tako je u Sarajevu prilikom promocije zbornika «Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet» Hrvatsku lažno optužio da je sudjelovala u podjeli BiH. Dokaze za tu tezu dakako da nije priložio (ta čemu dokazi kad je onaj tko drugačije kaže ustašoid koji «kleveće i laže»?), ali je zato ponovio još jednu laž, naime onu da je tijekom rata postojala izravna telefonska veza između Tuđmana i Miloševića. Time je na neizravan način valjda htio sugerirati da su Tuđman i Milošević zajednički dogovarali ratne operacije, što nas dovodi do mita o dogovorenom ratu, drugoga mita vrlo popularnog kod jugo-relikata i velikobošnjačkih krugova.
Pitanje podjele Bosne i Hercegovine
Na čemu Mesić i družina temelje tezu o tomu da je postojao dogovor o podjeli BiH, kao i tezu o dogovorenome ratu, nije poznato, no te se teze svakako ne temelje na činjenicama, a još manje na zdravom razumu. Jer, ako su Tuđman i Milošević prilikom sastanka u Karađorđevu u ožujku 1991. dogovorili podjelu BiH, zašto je onda nekoliko mjeseci kasnije došlo do brutalne velikosrpske agresije na RH? Ili Mesić želi reći da je ta agresija bila samo paravan, da, eto, Miloševićeva i Tuđmanova zavjera ne bi bila preočita? Dakle, i zločini u Vukovaru i zločini u Škabrnji i drugim mjestima, kao i okupacija 1/3 hrvatskog teritorija, zapravo su bili dio zavjereničke Milošević-Tuđman strategije kako da se bez sumnje po Bošnjake (muslimane) i po bijeli svijet podjeli BiH? I, ako je tomu doista tako, znači li to da je Milošević zapravo bio humanist, altruist i čovjek plemenita srca prepuna brige i ljubavi za braću Hrvate? Jer, doista nije moguće drugačije objasniti zašto bi Milošević – koji je u vrijeme sastanka u Karađorđevu imao apsolutnu kontrolu nad vojnim (4. vojna sila u Europi!) i gospodarskim strukturama Jugoslavije te prešućenu podršku Velike Britanije i Francuske – podjelu BiH nudio Tuđmanu, tj. Hrvatskoj čija se je vojna velesila tada sastojala od naoružanih portira i lovaca?
Nadalje, ako su Milošević i Tuđman dogovorili podjelu BiH, kako onda Mesić (kao i nasljednik mu Ivo Josipović) tumači vojne sukobe oko sela Ravno? Želi li možda reći da je postojao dogovor da najprije Srbi 1991. okupiraju to mjesto (sjetimo se da je tada Alija Izetbegović izrekao svoju znamenitu rečenicu «Ovo nije naš rat»!), pa da ga nakon toga vojnom intervencijom pod hrvatsku kontrolu 1992. moraju vraćati hrvatske snage? Gdje je tu elementarna logika? I dalje, ako su Tuđman i Milošević u Karađorđevu sve fino dogovorili, kako onda objašnjava raketiranje Banskih dvora i pokušaj ubojstva Tuđmana? Možda je Tuđman dogovorio i svoju smrt? I, ako je zločesti Tuđman sve dogovorio s Miloševićem, kako onda Stipe objašnjava činjenicu da je Tuđman prihvatio nekoliko stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica i vojno pomagao Armiju BiH? Gdje je logika da se naoružava i pomaže sutrašnji neprijatelj? Možda je riječ o nekoj novoj vojno-strateškoj doktrini za koju, eto, ne znaju ni vojske SAD-a, Rusije i Izraela, ali znade Stipe Antifašistički? I zašto, konačno, Mesić ne spominje da je još prije sastanka Boban - Karadžić (čiji je organizator bio njegov politički uzor Joža Manolić) Izetbegović Tuđmanu ponudio Hercegovinu, što je Tuđman ne želeći podjelu BiH odbio (to je, inače, poslije Tuđmanove smrti u jednom razgovoru potvrdio i Jacques Klein)? Zašto Mesić i Josipović šute o tomu da je, dakle, bošnjačka strana bila ta koja je predlagala podjelu BiH? Čije interese oni predstavljaju?
Međutim, Mesić je u svom govoru – začudo – rekao i jednu djelomično istinitu tvrdnju: onu da je «međunarodna zajednica bacila kost teritorijalnog razgraničenja u BiH». Potpuna istina je, međutim, zapravo ta da je međunarodna zajednica bila jedina koja je uz Srbiju i mogla dijeliti BiH i koja ju je i (po)dijelila: od Cutillierovog plana koji je predviđao tri teritorijalne jedinice do Owen - Vanceovog plana koji je vješto iskorišten za izazivanje hrvatskog-bošnjačkog sukoba. Međunarodna zajednica je BiH na kraju i podijelila sporazumom u Daytonu: Srbi su za genocid i stravične zločine nagrađeni Republikom Srpskom, dok su Hrvati i Bošnjaci strpani u Federaciju BiH pod neprijepornom bošnjačkom dominacijom. Hrvati na kraju ne samo da su ispali najveći gubitnici, nego su još i lažno optuženi za podjelu BiH. A zasluge za tu – za Hrvatsku iznimno štetnu - lažnu optužbu svakako nose i domaći lažovi kao što je Stjepan Mesić. Recentni postupci Josipovića i Mesića – kojima se ponovno legitimiraju stare laži i mitovi - izrazito će negativno utjecati na pregovaračke pozicije Hrvata u budućem preustroju BiH (jer zločinac i žrtva dakako da prilikom pregovora ne mogu imati jednaka prava), ali i na ishode presuda u Haagu.
Zasluge Budimira Lončara
Postavlja se pitanje je li u Mesićevim i Josipovićevim postupcima riječ o političkoj naivnosti ili o svjesnom izvršavanju naloga onih koji su ih – kako neki tvrde - instalirali na vlast? Kad se pogleda tko su im savjetnici, mišljenja sam da je riječ o potonjem slučaju. Jer, dosta nije jasno što je jedan Budimir Lončar radio u savjetničkom teamu Stjepana Mesića, a još je manje jasno zašto ga je sada – protivno predizbornim najavama - angažirao i Josipović (Lončar je, naime, izabran za predsjednika novoosnovanog Savjeta Predsjednika Republike za vanjsku politiku i međunarodne odnose). Što njega – osim činjenice da je riječ o bivšem jugoslavenskom i nesvrstanom diplomatu – čini kvalificiranim za tako visoke funkcije? Čime je on to do sada zadužio Hrvatsku?
Mislim da odgovor na to pitanje možemo pronaći u knjizi britanske autorice Carle Hodge. U knjizi «Velika Britanija i Balkan» na str. 39. ona piše:
"Ključna odluka EU-a o tome da se vojno ne intervenira, bila je jedna od četiriju uzajamno povezanih političkih odluka prihvaćenih toga mjeseca, kojima je uobličena uloga Europe na Balkanu za razdoblje od sljedeće četiri godine. Sljedećega je tjedna Vijeće sigurnosti UN-a nametnulo embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. No, ta rezolucija vjerojatno ne bi prošla bez veta, barem Kine, da se tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije, na prijedlog Velike Britanije, osobno zauzeo za njezino usvajanje. Istup Budimira Lončara i pismo jugoslavenskoga predstavnika pri UN-u posebno su zabilježeni u toj rezoluciji, kao i izjave predstavnika nekih članica Vijeća Sigurnosti. Nesrazmjer u naoružanju, koji je tom rezolucijom samo povećan, poslije je na međunarodnoj razini doveo do oštrih razmimoilaženja, posebice unutar Vijeća sigurnosti. JNA, koja je svoj zavidan arsenal oružja prikupljala još od kraja Drugoga svjetskog rata, u ljeto 1991. godine uglavnom su činili srpski i crnogorski časnici i novaci. S druge strane, nakon što joj je JNA uglavnom razoružala postrojbe Teritorijalne obrane, Hrvatska uopće nije bila opremljena za odgovarajući otpor četvrtoj najjačoj vojnoj sili u Europi. Embargo na isporuku oružja postao je jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice. Uz snažnu potporu Velike Britanije i brojnih drugih europskih zemalja, taj je embargo onemogućio svaki značajniji pokušaj Hrvatske (a poslije i Bosne i Hercegovine) da iskoristi svoje pravo na samoobranu".
Lončar je, dakle, odigrao ključnu ulogu u nametanju embarga na naoružanje Jugoslaviji, čime su JNA i četnicima dane otvorene ruke za uništenje Hrvatske. Nema sumnje da je upravo ta činjenica komparativna prednost Bude Lončara. Hrvati su, naime, svoje krvnike redovito nagrađivali: od udbo-komunističkih egzekutora pa do četničkih pobunjenika kojima se danas obnavljaju kuće i stanovi. Uzgred rečeno, i drugi savjetnici novoizabranog predsjednika imaju svoje komparativne prednosti, pa je Dejanu Joviću prednost vjerojatno ta što je konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije i «ideolog treće Jugoslavije» [Ivu Josipovića savjetuje ideolog treće Jugoslavije], dok je Jošku Pari prednost vjerojatno ta što je «srušio Herceg-bosnu i vratio Srbe» [Ja sam srušio Herceg-bosnu i vratio Srbe]. Savjetnici kao skrojeni za provedbu novih jugoslavenskih integracija, na koje je Washington Times upozorio još 2003., kad je u članku pod naslovom «Antoher Balkan union», EU optužio da se narodi bivše Jugoslavije ponovno tjeraju na prihvaćanje zajedničke države, koju bi činile zemlje bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija [Još jedna balkanska unija?]).
Mesić u Zabočkoj gimnaziji
No, kako sve ne bi ostalo samo na lažnoj optužbi o podjeli BiH – jer treba još dodatno zadobiti publicitet, sablažnjavati javnost i uživati u ponižavanju vlastitog naroda - Mesić se ovih dana proslavio još jednom izjavom. U zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša Mesić je, naime, održao sat povijesti. S obzirom da je opće poznato da Mesiću nisu poznate elementarne povijesne činjenice, nije se moglo ni očekivati da će na predavanju reći išta pametno. No izjava da je «osveta nad ustašama bila neminovna jer su počinili prestrašne zločine» previše je i za jednoga Mesića. Uopće je skandalozno da osoba koja je u dva mandata obnašala funkciju predsjednika države (a nema sumnje da bi da nema ustavnog ograničenja bio izabran i treći put!) može na tako sramotan način opravdavati masovne zločine nad vlastitim narodom.
Skandalozno je da netko u 21 stoljeću može osvetu smatrati nečim normalnim! Pored toga, Mesić ne shvaća da ovakvim besramnim opravdavanjem komunističkih zločina zapravo opravdava i ustaške zločine. Jer, ako se komunistički zločini mogu opravdati zločinima koje su počinile ustaše, zar se onda – dosljedno Mesićevoj logici – ne mogu opravdati i ustaški zločini nad Srbima zločinima i terorom koga je u monarhističkoj Jugoslaviji velikosrpska politika više od dva desetljeća sustavno provodila nad hrvatskim narodom? Ako ćemo se držati sulude Mesićeve logike, tad se ustaški zločini nad Srbima mogu opravdati još lakše, jer su ustaše zločine počinile u ratu dok su Srbi teror i zločine činili i u miru.
A za ilustraciju velikosrpskog terora u doba monarhističke Jugoslavije dovoljno je navesti da je prema Miroslavu Krleži samo do 1928. (a najgore je tek slijedilo!) u Jugoslaviji izvršeno 24 političkih smrtnih osuda (pri čemu je vješanje protivnika režima bilo nešto posve uobičajeno!), 600 političkih ubojstava, 30 000 političkih hapšenja, dok je 3000 ljudi emigriralo iz političkih razloga («Glavnjača kao sistem». Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 14-15, Zora, Zagreb, 1957., 612.-614.). Što bi Stipe Antifašistički rekao onomu tko bi na temelju ovih činjenica opravdavao ustaške zločine nad Srbima?
I Hrvati su se mogli osvećivati
Postavimo još jedno pitanje. Kako bi bio okarakteriziran onaj tko bi rekao da su – inače malobrojni, rijetki i izolirani - zločini koje je HV počinila nad Srbima nakon Oluje, neminovna posljedica prestrašnih srpskih zločina u Vukovaru, Škabrnji i drugim mjestima? Nema sumnje da bi takvoga Mesić i njemu slični prozvali ustašoidom, fašistom, zločincem, umobolnikom i otpadom ljudskoga roda. Na noge bi se digle sve «antifašističke», ljudskopravne i nevladine udruge, zadruge, pridruge i nadruge. Zaključak je, dakle, jasan: Hrvati uvijek i u svakom slučaju moraju biti krivi, dok se zločini nad Hrvatima uvijek mogu nekako opravdati. A da stvar bude gora, u tom ponižavanju hrvatskog naroda i stvaranju uvjeta za novu jugoslavensku integraciju, ključnu riječ imaju upravo Hrvati. Danas jasno vidimo da je Ante Starčević bio u pravu kad je zapisao: "što tudjinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše"...
Davor Dijanović