Skijaško-konzumeristička groznica u Hrvata ili kako naivno imitirati druge

Više od stotinu tisuća hrvatskih građana i ove će godine potegnuti izvan granica Hrvatske kako bi uživali u skijaškim zimskim radostima. Podatak je to koji bi trebao čuditi s obzirom na činjenicu da je protekla godina bila jedna od ekonomskih najtežih godina gledano od vremena Domovinskog rata, a i s obzirom na najave za sljedeću godinu koje nisu naročito optimistične. No, kad su hrvatski građani u pitanju, znamo da ništa nije nemoguće.

Postoje, naravno, ljudi koje skijanje doista privlači, kojima je zima najljepši dio godine i koji jedva čekaju da padne snijeg ne bi li mogli pohoditi europska skijališta. No, da je čak 100 000 ljudi u Hrvatskoj opčinjeno skijanjem – i to toliko da su spremni izdvajati pozamašne novčane svote za odlazak na skupa europska skijališta -, to ne bih rekao da je istina. Nikako. Razloge zašto ovako velik broj ljudi odlazi na skupe skijaške ekskurzije treba, dakle, tražiti negdje drugdje. Možda u višku novca i vremena? Čisto sumnjam. Razloge treba tražiti u kompleksu niže vrijednosti u odnosu na razvijeni Zapad i naivnom – čak pomalo i smiješnom – imitiranju zapadnjačkog stila života, kojeg slobodno možemo nazvati – konzumerizmom. Hrvatska, kao i druge postkomunističke zemlje, pretvara se u lošu kopiju Amerike i ostalih zapadnih zemalja, pri čemu se kopiraju oni najgori dijelovi zapadnjačkog stila života, dok oni kvalitetni kao što su rad, marljivost i točnost većini nisu naročito zanimljivi i privlačni.

Je li činjenica da je netko bio na skijanju možda nešto što formira njegov dobar «image» u susjedstvu i okolini? Idu li neki na skijanje samo zato da bi se kasnije na poslu i u susjedstvu time mogli hvaliti? U društvu gdje se prvenstveno gleda koliko imaš, a ne koliko znaš, a takvo je društvo Hrvatska danas, odgovor na prethodna pitanja ne moramo dugo tražiti. Tim više što patologija oličena u aktualnoj skijaškoj groznici ide do tih razmjera da neki dižu kredite kako bi mogli ići na skijanje. I ne samo to, znamo i za one koji će ako treba cijele godine životariti, krpati – kako bi se to pučki reklo - kraj s krajem, konstantno prigovarati kako nemaju novaca, ali skijanje nikako neće propustiti. Zvuči poznato? Takvih nije mali broj.

Dobar dio hrvatskih građana živi u jednom pseudostvarnom svijetu američkih filmova i meksičkih sapunica. Svijet je to u kojemu se malo radi i proizvodi, ali puno troši. Troši se i što se ima i što se nema. Kupuje se i što treba i što ne treba. Konzumerizam, sociokulturni fenomen današnjeg kapitalističkog Zapada – i zakonito dijete globalizacije, možemo reći da postaje nova sekularna religija, a trgovački centri panteoni te nove religije. Stvara se poseban tip čovjeka – homo consumens – otuđena, apatična i bezvoljna atomizirana individua koja jedino ispunjenje pronalazi u posjetima velikim trgovačkim centrima i potrošnji. Što je za ovisnika droga, to je za homo consumens-a posjet trgovačkom centru i bezglava potrošnja. Današnji model kapitalizma slobodno možemo nazvati konzumerističkim kapitalizmom čiji su temelj bezlični konzumeristički roboti. Descartestovu «mislim, dakle jesam», u školskoj bi literaturi komotno mogla zamjeniti ona «trošim, dakle jesam». ..

U Hrvatskoj čitav je fenomen konzumerizma još dodatno izražen. Hrvatski građani žele biti nešto što nisu i glume ono što ne mogu biti. Peglaju se kartice. Dižu krediti. Kupuju skupocjeni automobili. Fingira život za kakav ne postoje ekonomski i financijski temelji. No, nevolja je što krediti kad tad dolaze na naplatu. A ako se ovakav trend zaduživanja u Hrvatskoj nastavi, uz dobro nam znani kriminal i rasprodaju obiteljskog srebra, bojim se da vrlo skoro neće biti niti mogućnosti za nova zaduživanja niti novaca da se podmire dugovanja. A što tad? Tad ćemo gledati scenarij koji se već dugo najavljuje – dužničko ropstvo. Scenarij u kojemu će vjerovnici preuzeti potpunu kontrolu nad zemljom. Malo će nam tada vrijediti formalna samostalnost i nezavisnost ako ćemo postati robovi u vlastitoj zemlji. No, neće to biti niti prvi a niti zadnji put – povijest je zorno pokazala da su Hrvati uvijek bili dobri sluge – čistači tuđih cipela u predvorju, a vrlo loši vlasnici. Nisu oni koji nas nazivaju «bečkim konjušarima» daleko od istine. Uz poltronski mentalitet i šaku odnarođenih Juda, kojih – kao što je davno pisao Matoš – nikada nije manjkalo, Hrvatska je uvijek pogodna teretana u kojoj oni veći igrači mogu bildati svoje mišiće. Od priča o hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu ostalo je malo romantike...

Fenomen konzumerizma, međutim, karakterističan je za čitav zapadni svijet. Osnovno mu je obilježje da se potrebe preuveličavaju i izmišljaju, a to zato da bi velike korporacije mogle ostvarivati profit. Kupuje se zato da se kupuje odnosno: kupovina postaje sama sebi svrha. Ona postaje jedna zabava i svojevrsni obredni ritual, a marke i «brandovi» praktički postaju dio našeg identiteta. Podliježe se manipulaciji medija koji nas konstantno bombardiraju reklamama koje stvaraju umjetne i nepostojeće potrebe, uz stimuliranje neograničenog hedonizma. Umjesto da potrošnja znači zadovoljavanje nužnih potreba, dolazimo do toga da velike multinacionalne korporacije putem oglašivačkih agencija stalno proizvode nove i nove imaginarne potrošačeve želje i potrebe, a sve u svrhu stjecanja koristi i profita. I sami smo vjerojatno ne jednom došli u trgovinu i pored planiranog kupili i ono sto nismo mislili; i ono što nam zapravo nije nužno ni trebalo. Dr. Snježana Čolić ispravno uočava: «... Ako potrebe i želje nisu ograničene moralnim redom, ništa ih ne može zadovoljiti. Koliko god ekonomija bila bogata, koliko god proizvodila, uvijek će proizvoditi i frustraciju i nezadovoljstvo, jer je njezina neograničena proizvodnja robe tako tijesno vezana uz neograničenu proizvodnju potreba. Moderna je potreba neutaživa jer više nije fiksirana ni prirodom ni tradicionalnim društvenim poretkom. Dok je kultura mogla podrediti potrebu višim vrijednostima, «potrošačka kultura» smišlja još više potreba i zarobljuje ljude u zatvorenom krugu neprestane potrebe koja se hrani trajnim nezadovoljstvom» (Sociokulturni aspekti potrošnje, potrošačke kulture i društva, Društvena istraživanja, prosinac 2008.).

Nužna posljedica konzumerističkog stila života na današnjem kapitalističkom Zapadu je nesloboda: ljudi postaju robovi nesvjesni svoga ropskog položaja. Mnogi se stoga ispravno pitaju: čemu logori ili gulazi ako se mase mogu kontrolirati putem Hollywooda, sapunica, video igara, droge ili trgovačkih centara? Meka represija puno je djelotvornija od nekadašnje komunističke batine. Tim više što građanin ne zna prepoznati osnovnu političku kategoriju kako ju je definirao njemački pravnik i politolog Carl Schmitt: tko je prijatelj, a tko neprijatelj? (hostic vs. amicus). U komunizmu građani su jasno znali tko je politički prijatelj, a tko politički neprijatelj. U današnjem liberalnom kapitalizmu malo je onih koji su u stanju prepoznati tu kategoriju, što je zapravo i glavnim razlogom dugovječnosti ovog sustava.

Kolika je destruktivnost današnjeg konzumerizma, svjedoči nam i to da ga engleski pisac Jonathon Porritt smatra opasnim po sam opstanak društva:« U proteklim stoljećima su se mnoge velike ideje borile za prevlast na planetu. Fašizam. Komunizam. Demokracija. Religija. Međutim, samo je jedna ostvarila potpunu prevlast. Njezina silna privlačnost oduzima njezinim zagovornicima razboritost i dobar ukus. Stvara nejednakosti koje se temelje na neodrživom razvoju i prijeti da će uništiti samu strukturu našeg društva. Moćnija od svakog ideala, čak i od religije, doprla je u svaki kutak planeta. Naziva se konzumerizam».

Kako se boriti protiv religije konzumerizma? Kako spriječiti rastakanje i niveliranje kulturoloških i identitetskih razlika, što konzumerizam neumitno čini? Prije svega treba shvatiti kako stvarnost nije ono što gledamo na katodnoj cijevi niti je istina uvijek ono što pišu mainstream mediji. Antikonformistički i kritički način razmišljanja svakako je prvi dobar korak. A i njemački filozof Arthur Schopenhauer dobro je rekao:» Mudar čovjek, kad je to potrebno, smanjuje vlastite potrebe da bi sačuvao ili proširio svoju slobodu». Da bi sačuvali svoju slobodu moramo očuvati svoj identitet. Poštovanje se ne stječe poniznim klimanjem glavom, servilnim izvršavanjem svih zahtjeva niti slijepim imitiranjem drugih. Ono se stječe poštivanjem i čuvanjeg svojega. Tko ne poštuje sebe i svoje, ne može očekivati niti poštovanje drugih. Hrvatska povijest sluganstva koja nikako da prestane za to nam daje najbolju ilustraciju.

Davor Dijanović