Pisma iz domovine
Knjiga koju je priredio Marko Jareb donosi izbor pisama objavljenih u časopisu Hrvatska revija, pod uredništvom poznatog književnika i emigranta Vinka Nikolića, nastalih između 1957. i 1985. godine. Riječ je o građi 
koja je u vrijeme nastanka bila nedostupna široj javnosti u domovini, a danas omogućuje neposredniji uvid u političke, društvene i kulturne prilike u tadašnjoj Hrvatskoj.
Priređivačka koncepcija jasno polazi od činjenice da su ova pisma prije svega povijesni dokumenti. Ona su nastajala u specifičnim okolnostima, u pravilu anonimno ili pod pseudonimima. Upravo zato tekstovi nose snažan pečat vremena: govore o ograničenjima javnog života, o ideološkom pritisku, o odnosima među narodima u Jugoslaviji te o položaju Katoličke crkve, kulture i obrazovanja.
U tom kontekstu posebno dolazi do izražaja uloga Vinka Nikolića. Kao dugogodišnji urednik Hrvatske revije, bio je jedna od ključnih figura hrvatske političke i kulturne emigracije nakon Drugoga svjetskog rata. Njegov rad nije se iscrpljivao u književnosti, nego je obuhvaćao i sustavno oblikovanje intelektualnog prostora u kojem su se artikulirale ideje o hrvatskoj državnosti, identitetu i kulturnoj samobitnosti. Hrvatska revija pod njegovim vodstvom postala je središnje mjesto okupljanja hrvatskih intelektualaca u inozemstvu i važan komunikacijski kanal između domovine i iseljeništva.
Nikolić je u hrvatskoj povijesti važan i kao simbol kontinuiteta nacionalne misli u razdoblju kada je ona u domovini bila potisnuta ili ograničena. Njegov urednički i kulturni rad pridonio je očuvanju intelektualne infrastrukture bez koje bi kasniji procesi političke emancipacije bili teže zamislivi. Upravo kroz pisma koja su objavljivana u njegovu časopisu vidi se koliko je taj prostor bio važan za razmjenu informacija i oblikovanje stavova.
Jarebov izbor i način predstavljanja građe usmjereni su na očuvanje tih svjedočanstava i njihovo približavanje suvremenom čitatelju. Pisma su sabrana kao dokumenti jedne epohe, uz svijest da odražavaju konkretne poglede i iskustva svojih autora, ali i s namjerom da pomognu u razumijevanju tadašnjih prilika, osobito onima koji ih nisu mogli neposredno upoznati.
Sadržajno, pisma donose niz tema koje se kontinuirano ponavljaju: pitanje nacionalnog identiteta, odnos prema jugoslavenskoj državi, kritika ideološkog aparata, ali i razmišljanja o ulozi emigracije. Posebno se ističe motiv nesloge među iseljeništvom, koji autori pisama prepoznaju kao slabost u političkom djelovanju. Istodobno, prisutna je i svijest o potrebi zajedničkog nastupa i jasnijeg artikuliranja nacionalnih ciljeva.
Vrijednost knjige leži i u raznolikosti glasova. Pisma ne dolaze iz jednog centra niti predstavljaju jedinstven stil ili perspektivu. Upravo ta višeglasnost omogućuje složeniji uvid u tadašnje društvo. Subjektivnost pojedinih iskaza ne umanjuje njihovu važnost; naprotiv, ona pokazuje kako su se određene pojave doživljavale i tumačile u konkretnim životnim okolnostima.
Jarebov pristup ostaje odmjeren. On ne intervenira u sadržaj pisama, a čitatelju prepušta prosudbu. Takav postupak pridonosi vjerodostojnosti izdanja i omogućuje da građa govori sama za sebe.
Knjiga Pisma iz domovine predstavlja vrijedan zbir primarnih povijesnih izvora, ponajprije ego-dokumenata u formi pisama, koji omogućuju uvid u percepciju političkih i društvenih prilika iz perspektive suvremenika. Riječ je o izvorima izražene subjektivnosti, ali upravo ta subjektivnost čini ih važnima za razumijevanje mentaliteta, političkih stavova i iskustva života u socijalističkoj Hrvatskoj, kao i odnosa prema emigraciji. Kao takva, knjiga predstavlja vrijedan prinos hrvatskoj historiografiji i istraživanju 20. stoljeća.
Davor Dijanović