Rusko-ukrajinski pregovori?

Nakon dugih i iscrpljujućih godina brutalnoga rata između Rusije i Ukrajine, koji je zapravo započeo još 2014. godine aneksijom Krima, a eskalirao otvorenim ruskim napadom u veljači 2022., posljednjih se tjedana u svjetskoj javnosti i diplomatskim krugovima ponovno aktualizirao pojam – pregovori. Naime, nakon gotovo tri godine potpune obustave direktnoga strateškog dijaloga između Moskve i Kijeva, ovih su dana zabilježeni prvi pokušaji ponovnoga uspostavljanja nekakvoga komunikacijskog kanala između dvije strane u sukobu. Iako su se ti kontakti zasad odvili iza zatvorenih vrata i bez konkretnih rezultata, činjenica da su pregovori uopće ponovno uzeti u razmatranje, u političkom je i geopolitičkom smislu svojevrsni pomak.

Međutim, optimizam je, čini se, kratkotrajan i ograničen. Ni Rusija ni Ukrajina nisu dale ikakve signale da su spremne na ozbiljnije ustupke, a sve što se zasad moglo doznati jest to da ruska strana i dalje inzistira na svojim maksimalističkim zahtjevima – uključujući priznanje teritorijalnih „realnosti na terenu“ okupiranih teritorija), dok ukrajinska strana ni pod koju cijenu ne želi pristati na amputaciju svoga državnog teritorija.

U međuvremenu, rat se nastavlja sa svom brutalnošću. Proteklih dana svjedočili smo jednom od najintenzivnijih valova ruskih zračnih napada na Ukrajinu u posljednje dvije godine. Brojni ukrajinski gradovi, uključujući Harkiv, Odesu i Kijev, bili su mete sustavnog raketiranja, pri čemu su pogođeni civilni ciljevi, stambene zgrade i infrastruktura, a ubijeni su desetci ljudi, među kojima i žene i djeca. S obzirom na žestinu i neselektivnost napada, čak je i američki predsjednik Donald Trump, poznat po izbjegavanju otvorenih kritika na račun Vladimira Putina, izjavio kako je „Putin potpuno poludio“. Ta je izjava snažno odjeknula u američkoj javnosti, ali i unutar EU-a.

Europske su zemlje, u kontekstu ovih događaja, odlučile pooštriti svoju politiku prema Rusiji. Došlo je do značajnoga strateškog pomaka: više europskih članica NATO-a ukinulo je ograničenja koja su dosad branila Ukrajini da oružjem zapadnog porijekla gađa ciljeve na teritoriju Ruske Federacije. Drugim riječima, Kijev je sada i službeno dobio zeleno svjetlo da koristi zapadne rakete i projektile za izvođenje napada duboko u ruskoj pozadini – uključujući logističke baze, zapovjedne centre i infrastrukturu za opskrbu fronta.

Ova odluka u Moskvi je protumačena kao još jedan dokaz zavjere NATO-a protiv Rusije, pa su ruski dužnosnici, uključujući i glasnogovornicu Ministarstva vanjskih poslova Mariju Zaharovu, najavili „adekvatan odgovor“ i otvoreno zaprijetili proširenjem ciljeva svojih napada. Kremlj sve više koristi retoriku totalnoga rata, dok ruski državni mediji uobičajeno promiču narative o „egzistencijalnoj borbi“ protiv Zapada, otvoreno tvrdeći da se Rusija bori ne samo protiv Ukrajine, nego i protiv „kolektivnog NATO-a“.

U takvom kontekstu, teško je s optimizmom promatrati nedavne pokušaje pregovora. Sve više se čini da ruska strana koristi diplomatske manevre isključivo za dobivanje vremena i testiranje zapadne odlučnosti, dok u isto vrijeme nastavlja brutalnu vojnu kampanju. Pritom, ruski strateški ciljevi ostaju nepromijenjeni. Unatoč vojnim neuspjesima i ogromnim ljudskim gubicima, Vladimir Putin i dalje cilja na maksimalistički ishod: ili potpuna kapitulacija Ukrajine i njezino pretvaranje u ruski satelit, ili barem teritorijalno zaokruživanje tzv. „Novorusije“ – odnosno potpuna kontrola nad regijama Donjeck, Luhansk, Zaporižje, Herson, kao i osvajanje Odese čime bi se Ukrajini zadao smrtonosni udarac zatvaranjem pristupa Crnom moru.

Ukrajinska strana, s druge strane, sve se teže nosi s iscrpljenošću ljudstva, manjkom streljiva, padom morala i demografskim kolapsom. Na temelju svih dostupnih podataka i najnovijih zbivanja, teško je nedvojbeno reći je li aktualni trenutak nagovještaj deeskalacije ili, naprotiv, predvorje nove i opasnije faze rata. Povijest nas uči da pregovori bez iskrene političke volje s obje strane često završe neuspješno. A trenutna ruska pozicija jasno pokazuje da Kremlj ne želi mir – barem ne onakav mir koji bi podrazumijevao poštivanje međunarodnoga prava i teritorijalnog integriteta Ukrajine.

Putinova Rusija i dalje djeluje u okviru vlastite imperijalne logike, koja Ukrajinu ne priznaje kao samostalnu i suverenu državu. U tom kontekstu, teško je očekivati trajni mir.

Davor Dijanović