Lokalni izbori 2025.

Lokalni izbori 2025. nisu donijeli nikakvu stvarnu promjenu – samo su još jednom ogolili istrošeni politički model koji dominira u Hrvatskoj. Usprkos godinama razočaranja i općem nezadovoljstvu, većina birača – ondje gdje su uopće izašli – ostala je uglavnom vjerna starim strukturama, manje prema ideološkom, a više prema interesnom ključu.

Zagreb, kao simbol i središte, ponovno je otišao u ruke političkog eksperimenta koji već četiri godine pokazuje koliko upravljanje može biti neučinkovito kad je podređeno ideološkoj agendi. Gradska vlast ne zna riješiti problem otpada, ne zna što s javnim prijevozom, ne zna kako poboljšati vrtićki sustav, ali zna vrlo dobro što učiniti s rodnom terminologijom i progresivnim narativima koji zbunjuju zdrav razum. I upravo zato je ponovno izabrana. Jer stvarnost je, čini se, izgubila bitku s ideološkom projekcijom.

Split se, u svom osebujnom stilu, odlučio za još jednu izmjenu garniture. Ivica Puljak odlazi u političku ropotarnicu, a HDZ, nesumnjivi pobjednik lokalnih izbora, preuzima grad, potvrđujući da u ovome gradu nitko ne vlada dulje od jednog mandata. U Rijeci, pak, nakon desetljeća SDP-ove dominacije, konačno promjena – barem simbolička, jer iako Iva Rinčić nije ideološki antipod prethodnicima, svakako će biti manje ideološki rigidna.

Most zadržava Sinj, no njegovo šire djelovanje ostaje ograničeno. Božo Petrov opet nije prošao na županijskoj razini, što dodatno potvrđuje stagnaciju i nepostojanje ozbiljnije strategije. Politički potencijal Mosta ostaje zarobljen u lokalnim okvirima.

Najveći politički gubitnik, međutim, jest Domovinski pokret. Gubitak Vukovara nije samo izborni poraz, nego simbolički udarac u temelje na kojima je stranka gradila identitet. DP ima vlast jedino u Otoku, što je možda dobra pozicija za dokoličarsko bavljenje lovom stranačkih glavešina, ali ne i za ozbiljno političko djelovanje.

Sve to skupa oslikava političku stvarnost u kojoj se hrvatski prostor dijeli na tri osi: rigidnu ljevicu, oportunistički centar i podijeljenu desnicu. Dok jedni promiču ideološke opsesije, drugi taktiziraju, a treći se iscrpljuju u međusobnim okršajima, birači sve češće biraju ono što ostaje kad ponestane nade – ostanak kod kuće.

Jer, kad kandidati ne nude ništa osim prošlosti u novom pakiranju, tada tišina postaje najsnažniji izbor. I ta tišina na dan izbora – to je ono što bi političku klasu najviše trebalo zabrinuti.

Davor Dijanović